Studenti su nasjeli na Vučićevu jeftinu propagandu: Dogodio se radikalan zaokret udesno, bunt je izgubio smisao, a prilika je propala

Piše: Vlado Vurušić

Jesu li studentski protesti u Srbiji postali vlastita suprotnost po onoj da "revolucija jede svoju djecu"? Što je ostalo od pozitivnog i mladalačkog naboja koji je pobrao simpatije mnogih u regiji prije nekoliko mjeseci i skupa sredinom marta koji je, pokazalo se, bio "propušteni krešendo" za kojim će se možda žaliti. Znači li to da Srbija nije iskoristila još jednu šansu ili je ovo tek predah pred kulminaciju s neizvjesnim raspletom?

Naime, beogradski Vidovdanski protestni studentski skup, kao već druga/treća kulminacija (to je jedan od velikih problema) sedmomjesečne pobune protiv režima Aleksandra Vučića, izazvanog tragedijom na Novosadskoj željezničkoj stanici 1. novembra, završio je, kao prvo, uz očekivano - nasiljem, sukobom demonstranata s policijom te neumjerenim slavodobitnim trijumfom vlasti i kao drugo, što je možda važnije - velikim razočarenjem.

Naime, Vučić već dugo zagovara nasilni put za okončanje studentskih protesta, a to je sada i učinio te je u obraćanju javnosti visokomjerno (možda preuranjeno!?) "proglasio pobjedu" i rekao da se "neće osvećivati" (u što je teško povjerovati prema svemu što je do sada radio i kako se ponašao). Utisak je, iako se na skupu na Slaviji okupilo oko 150 hiljada ljudi, da je on zapravo pokazao da se naboj ne samo ispuhao, nego postao kaotičan i, ono najvažnije, pokazao je kako je politički "momentum" ili trenutak da se nešto istinski učini - prošao, ako ne i nešto gore - propao i da bi se Vučić, kada se činilo da je na koljenima, ipak mogao izvući barem još za neko vrijeme, a da će se sada na studente ipak gledati s određenom dozom opreza, a ne kao do sada s romantičnim revolucionarnim žarom.

Upozoravali smo na to da su i slični skupovi protiv Slobodana Miloševića 1996. godine propali i razvodnili se, kao i nekoliko dosadašnjih antivučićevskih okupljanja poput "Jedan od 5 miliona" ili "Srbija protiv nasilja". Osim toga, navodili smo i da je Vučić spreman na "srpsku verziju Tiananmena", očito je bio spreman na to, da su neredi bili jači, ali bilo mu je, zasad, potrebno samo jako pendrečenje i odvođenje. Pokazao je da je represivni aparat uz njega, režimski uvlakački mediji odradili su svoj dio posla, a predugo trajanje protesta njemu je, a ne studentima, išlo na ruku.

No, u komentaru za Al Jazzeru beogradski analitičar Tomislav Marković napisao je: "Na studentskom protestu je došlo do radikalnog zaokreta udesno, do reaktiviranja svih nacionalističkih ideologema, do povratka na stari program svesrpskog ujedinjenja, kao da smo ponovo u 1989. godini". I potvrdilo se retoričko pitanje koje je još u martu postavio crnogorski istoričar Adnan Prekić u Jutarnjem listu - jesu li studenti za promjene (istinske reforme i evropeizaciju) ili samo za zamjenu Vučića, odnosno kako smo i mi izražavali bojazan da "Vučića zamijeni Vučić 2.0". Barem je to utisak s ove stranu Dunava. Podsjetimo da smo se stalno pitali zašto na studentskim skupovima nema zastava EU i proevropskih istupa koji bi pokazali da se radi o istinskoj alternativu Vučiću odnosno njegovoj politici. Studenti koji su možda na početku to i htjeli otegli su s protestima, propustili nekoliko značajnih okupljanja od nekoliko stotina hiljada ljudi i u Beogradu i u Novom Sadu koji su mogli urušiti uzdrmani režim, da bi sada iskompromitovali divljenje koje su imali ne samo u Srbiji, nego i u regiji pa i šire.

Srpski istoričar Milivoj Bešlin i prije je govorio da je potrebna jasna politička artikulacija protesta i iskazivanje drugačije politike, a na Vidovdanskom skupu vidjeli smo samo aveti prošlosti. Ovog puta studenti su skrenuli na utabanu nacionalističku kosovsku stazu, a oni koji žele drugačiju, uljuđenu Srbiju koja pripada (a Srbija, što god ko mislio, jest njen dio) evropskim vrijednostima ostali su i sami zatečeni, bez snage da oni budu u prvim redovima. Tako se na skupu odjednom govorilo samo o Kosovu kao srcu Srbije, nastupali su studenti sa šajkačama na glavi, citirao se episkop Nikolaj Velimirović, otvoreni simpatizer nacista, opjevavao se kosovski mit, govorili su sporni veterani rata na Kosovu, naklapalo se o "regionalnom srpskom integralizmu" kao eufemizmu za "srpski svet" (profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu Milo Lompar), a reforme, zahtjevi za pravnom državom i izborima te Evropa zagubili su se negdje u procijepu protesta i ispali po putu na nekoj "okuci" u ovih sedam mjeseci. Protestanti  u sukobu s policijom vikali su "SNS Šiptari (pogrdni naziv za Albance) Kosovo ste izdali", što je, na žalost, istovjetno bahatim režimskim prozivanjima da su studenti "ustaše".

Je li sve izmaklo kontroli? Kako je istakao Marković: "Već mjesecima se govori o tome kako studenti od Aleksandra Vučića i naprednjačkog režima otimaju tapiju na srpsku zastavu, himnu, patriotizam i slične pojmove (..), a nesrećni je gledalac i slušalac imao utisak da se vremeplovom vratio u 1989. i gleda Slobodana Miloševića na Gazimestanu. Student sa šajkačom na glavi besjedio je o tome kako Vidovdan "nije samo običan datum u godini, ili broj u kalendaru, već simbol našeg duhovnog i kulturnog identiteta", da je to "dan kada se nebo i zemlja dotaknu, ali i kada molitva i krv postaju jedno, kada prošlost i sadašnjost šapuću pobjedonosnu pjesmu o besmrtnosti duha jednog naroda", piše nadalje Marković.

Istovremeno, uprkos tome, prorežimski mediji su divljali i nazivali studente "teroristima" i "nacističkom krmadi", a ratni zločinac i navodno glavni savjetnik Vučića Vojislav Šešelj iz TV studija je pozivao režim da "hapsi, hapsi, hapsi". A Vučić je u svom obraćanju "narodu" kazao da "neće potpisati nikakva pomilovanja" i ponašao se kao da je stvarno pobijedio, premda je sve ovo daleko od završetka. Još je pat-situacija - niti je on pobijedio, niti ga studenti mogu srušiti, iako se sad možda može očekivati raskol među protestantima, odnosno nezadovoljnicima.

Pitanje je zašto su studenti nasjeli na jeftinu populističku propagandu i Vučiću željeli dokazati da oni nijesu "ni ustaše ni izdajnici" kako ih je on nazivao mjesecima? Je li to danak višedecenijskoj obrazovno-društvenoj atmosferi koja vlada u Srbiji ili su im podmetnuli? Ili je stvar porazna, odnosno maske su pale i pokazalo se pravo lice. Marković stoga navodi da ako "ova podgrijana ćosićevsko-memorandumska papazjanija bude studentski program na izborima (podsjetimo da su studenti najavili izlazak na izbore sa svojom listom - op. a.), to ne vodi nikuda. Srpsko društvo impregnirano je nacionalizmom, ali su građani ipak skloni nekim umjerenijim varijantama. Ono što smo čuli na protestu podsjeća na programe Dveri, Zavetnika, radikala i sličnih partija koje se vrte oko cenzusa ili su ispod njega. Kad se velikosrpski program izloži u čistoj, ogoljenoj formi - to ne dobija veliku podršku birača. Sumnjam i da većina studenata dijeli ideologiju objavljenu na protestu.

 Svaki radikalni zaokret građanskog nezadovoljstva u desno vodi u sigurnu propast protesta, to je oproban recept. U tom slučaju Aleksandar Vučić i njegova razbojnička banda će moći zadovoljno da trljaju ruke, zaključuje Marković. I bizarnost ovoga što se događalo u Beogradu je u tome da su na skupu neki govornici zapravo bili na velikosrpskoj liniji koju zagovara režim, ali su uprkos tome prokazivani kao izdajnici, jer nijesu dio režimskog tima. Možda je ovo najviše podsjetilo na proteste u martu 1991. kada je Vuk Drašković poveo demonstracije protiv Slobodana Miloševića, ali ne s antiratnih nego istovjetnih ratnih pozicija. Naravno ne treba otpisati studentski bunt prerano, ima tu još "štofa" i sigurno različitih stavova. Doduše, kako je kazao analitičar Dragan Popović nedavno u Jutarnjem listu, bez obzira na određeno usporavanje - Rubikon je prijeđen i protesti se neće ugasiti. Ko zna šta tu još može biti. No, još jedan Kairosov čuperak sretnog trenutka ostao je očerupan.