Orden razdoru i mržnji

Za Antenu M piše: Nevena Kovačević

Predsjednik države ovih se dana šepuri po Švedskoj, glumeći tvrdo orijentisanog ideološkog zapadnjaka. Manirska, izlizana i posve pročitana balanserska retorika.

Dovoljno je analizirati posljednji predsjednikov potez koji se tiče unutrašnje politike i sasvim drugačija slika je kristalno jasna. Predsjednik, zakleti legalista i branič Ustava i zakona, odlučio je da posthumno odlikuje Amfilohija Radovića, najvišim državnim ordenom, ne precizirajući kojim. I bilo bi zaista smiješno napisati da je ovakva odluka iznenađujuća.

Predsjednik se samo vratio na fabrička podešavanja. I tu nema ničeg spornog, a još manje čudnog. Svi pokušaji predsjednikovih otklona od ideologije krvi i tla koja ga je i dovela na vlast, najobičnija su farsa. Ko još vjeruje u to da je Milatović, kojem je politički ideal Momir Bulatović tokom samo dvije godine predsjednikovanja iskustveno ojačao do te mjere da bi makar vješto prikrio svoja ideološka uvjerenja. Kad bez zadrške izrazite stav čijoj se političko-sluganskoj karijeri divite čitavog života, radi se o formiranom stavu. A formirani stavovi se ne mijenjaju. Možda se mogu zamaskirati političkim iskustvom, koje Milatović zasigurno nema. Mada, i te maske padnu brže od očekivanog. Još kad se prisjetimo i čijem se poznavanju vina divio, s takvim oduševljenjem da je falio samo naklon, sve gore navedeno dobija puni smisao.

U kratkom hvalospjevu Amfilohiju Radoviću, predsjednik je, slučajno ili ne, propustio da navede i kriterijume za dodjelu ordena. Jer Amfilohije Radović nije ni predsjednik druge države, ni visoki zvaničnik, a crkva Srbije nije međunarodna, već paravjerska, politička organizacija.

Dakle, vjerski poglavar nema pravo na državno odlikovanje i priznanje. Tako kaže slovo zakona. A njegovo nepoštovanje znači da se predsjednik, doslovno i formalno odriče legalističkog pristupa, u znak zahvalnosti za litijašku ulaznicu u cirkuzantsku, kontrarevolucionarnu vlast. Predsjednik je ponovo na ekstremističkom fonu, na kojem je, zapravo, oduvijek i bio, zamajavajući javnost nekakvom brigom o državnom interesu.

Razmotrimo li ukratko predsjednikovo obrazloženje, lako ćemo zaključiti da u istom, ponajmanje ima istine. Evo i zašto.

Amfilohije Radović, reče Milatović, ostavio je neizbrisiv trag u duhovnom i društvenom životu Crne Gore. Ovakva teza nije ništa drugo do afirmacija ratnohuškačke politike i ideje velikosrpskog jedinstva čiji je Amfilohije bio vatreni zagovornik. Nadalje, predsjednik ovakvom tezom daje legitimitet dubokoj polarizaciji, jer je Amfilohije Radović bio strastveni sijač mržnje prema svim narodima koji ne pripadaju nesrpskom stanovništvu. Podržavao je agresiju na Dubrovnik, radosno guslao u čast vojnicima koji su se iživljavali nad hrvatskim civilima. Ponosno je dočekivao Željka Ražnatovića Arkana i po manastirima skrivao ratne zločince. Blagosiljao je Karadžića, Mladića i Miloševića. Pravdao je genocid u Srebrenici nazivajući ga osvetničkim činom. Muslimane i Bošnjake optuživao je da kao lažni ljudi, lažne vjere i poturice, siju duhovnu smrt. Kletvama je čašćavao sve koji ne misle kao on. Znate onu kultnu upućenu protivnicima Rusije, da je ne citiram, jer mi se želudac prevrne taman od tri do tri hiljade puta. Za ratnu mudrost i hrabrost odlikovao je zločinca i radikalskog šovinistu Vojislava Šešelja. Priznanje Kosova nazvao je najsramnijom izdajom. Molio se za Dražu, pa zašto ne bi, da je danas živ, čuvao i bronzanoga Pavla.

To je, ukratko, neizbrisiv trag, ukaljan stopama hegemonizma i razdora, koji predsjednik, očito, snažno i duboko privrženo ideološki slijedi.

Tačno je da se Amfilohije nije protivio crnogorskoj nezavisnosti. Ali je isto tako tačno da su, tokom godina koje su uslijedile, kako kaže predsjednik, njegovi pozivi na mir varirali od povika „Da je vječna Crna Gora“, do proglašavanja nezavisnosti novom formom ropstva, priče o nekakvom crnogorstvu i i nazivanja građanske i proevropske Crne Gore bezumnim projektom.

Predsjednik, dakle, suštinski veliča i odbacivanje građanskih i prozapadnih vrijednosti. Iznova riječi ne prate djela.

Jedina stavka koju predsjednik nije promašio, jeste doprinos litijaškoj smjeni vlasti i petogodišnjem mirenju po mjeri kleročetničke klike, zbog čega mu je ključna zamjerka na izmjene Zakona o javnim okupljanjima, sjećate se, bila krajnje suluda konstatacija o brisanju sjećanja na litije. Sa  takvim pomiriteljima u Vladi, bez zere stida, sjede oni koji dobro znaju da se Amfilohije radovao etničkom čišćenju njihovih sunarodnika Bošnjaka, ali kukavički ćute, jer je nehuman i politički nemoralan ostanak u četničkoj Vladi važniji od vrijednosnih uzusa.

Amfilohije Radović, koji je Crnu Goru nazivao fildžan avnojevskom Brozovom i Đilasovom tvorevinom, a Crnogorce komunističkimm nakotima i kopiladima, od Vlade biva nagrađen sa dva spomenika, suprotno Zakonu o spomen obilježjima, a od predsjednika državnim ordenom, ponovo suprotno zakonu. Zašto manjine u vladajućoj većini biraju da se prave mrtvi, ne treba pojašnjavati. Pravo pitanje je – čemu ćutnja dijela opozicije, izuzev Evropskog saveza na ovolike nezakonite darove protagonisti porobljene i pokorene Crne Gore. Jesmo li to jedino mi, nezavisni intelektualci i građanski aktivisti i predstavnici NVO sektora, posredstvom kritičkih medija jedini koji smo kadri da bez straha prozborimo i suprotstavimo se ovim ekstremističkim radnjama. Ako jesmo, erozija ovoga društva ima mnogo opasnije razmjere nego što smo mislili, pa nam ni atrofija ne zvuči daleko.