Demokrate kao država unutar države

Za Antenu M piše: Nevena Kovačević

Ako i dalje gajite iluzije da je Crna Gora na pravom putu društvenog prosperiteta i demokratske konsolidacije, valjalo bi da, ako već nijeste, pročitate saopštenja Borisa Bogdanovića i Danila Šaranovića. Iako sistem u Crnoj Gori duže od trideset godina nije jednopartijski, Demokrate su nam decidno saopštile da su oni država unutar države.

Dva ubistva, dva ranjavanja, jedan politički motivisan fizički napad - i nikom ništa. Dok Šaranović vodi hibridni rat sa opozicijom, Boris Bogdanović, u svom maniru, otišao je makar tri koraka dalje. Eksplicitno je zaprijetio neistomišljenicima – ko se drzne da kritički sagleda nesposobnost bezbjednosnog sektora, biće procesuiran i zapamćen kao saučesnik kriminalnih klanova.

Spektakularna teza, koja ne čudi, kad je napiše neko ko sa skupštinske govornice nije kriminalizovao samo one kojih se, nekim čudom nije sjetio. A tu je i Bečićeva nabubana fraza – ostavke nijesu politički moralan čin. Naprotiv, ako ste neznaveni partijski uhljebi, ostavke bi bile jedini i politički i ljudski moralan čin.

No, zaludno je o etičkim limitima u politici polemisati sa onima koji žive u zabludi da su mjera časti i poštenja, a zapravo je njihov kukavičluk i nedostatak zere odgovornosti vrhunac beščašća. 

Ne tako davno, samoproglašeni zamjenik premijera govorije je, u SAD, o istorijskim rezultatima bezbjednosnog sektora, svođenju na minimum obračuna kriminalnih klanova, raskrinkavanju švercerskih grupa... I možda mu je neko od zapadnjaka i povjerovao. Ali, otkud onda reaktivacija nikad osokoljenijih klanova, otkud podatak da je kokain najdostupniji u Crnoj Gori?

Potpuno je razumljivo što je Šaranovića i Bogdanovića revoltiralo razotkrivanje Bečićevih lagarija, koje može da prodaje po svijetu, ali građanima i građankama koji žive u sve većem strahu sigurno ne može.

Iako svesrdno brane vd direktora Uprave policije, Lazar Šćepanović se, kao njihov glasnogovornik veoma loše snašao. Najprije, konferencija koja je razobličila nefunkcionalnost svih karika bezbjednosnog sistema. Šćepanovićeva tvrdnja da su obračuni klanova pojačani nakon ubistva u Barseloni ne stoji, jer se policijskom neažurnošću ranjavanje u Podgorici, u maju, prije nekoliko dana završilo teškim ubistvom. Čak ni sudski demanti Šćepanoviću nije bio dovoljan da prizna da je policija ciljano izbjegavala ovlašćenja, radi zaštite Danila Mandića.

Ne iznenađuje relativizacija političkog nasilja nad Nikolom Jovanovićem, jer je za Demokrate, sudeći prema represivnom djelovanju policijskog aparata, za one koji drugačije misle batina sasvim legitimno rješenje. Za građane biber sprej, za političke oponente funkcionersko prevaspitavanje. I to je, bez dileme, stav državne trojke, predvođene ponositim ratnim veteranom Andrijom Mandićem.

Nikola Jovanović zasmetao je onima kojima je srpstvo višedecenijska profesija. Zasmetao im je jer je, makar za sada, pokazao integritet, te da mržnja prema državi nije prefiks drugačijeg nacionalnog opredjeljenja.

Prije nego se vratimo vetingu i normalnom životu - da uprostimo poruku Bogdanovića. Ne smijete da kritikujete eskalaciju nasilja, jer ćete biti procesuirani. Kako je to tačno zamislio, bolje da ne pretpostavljam. A ako ste baš plašljivi i bojite se da vas može okrznuti zalutali metak, sjedite kući. Postupite li suprotno, policija ne odgovara za vašu sigurnost. Elem, vrijeme je da se suočimo sa činjenicom da oni koji su se najžustrije borili protiv hibridnog režima, danas sprovode faznu diktaturu. Jer šta su biber sprej, prebijanje neistomišljenika i prijetnje sa visokih funkcija nego obrazac ponašanja prema Vučićevom kodu.

Ključno pitanje je – đe su nam institucije? Odgovor je – nemamo ih. Dok je država u rasulu, predsjednik i premijer kontriraju jedan drugome zakazivanjem paralelnih sjednica i novom epizodom toksične sage radnog naziva – traženje slobodnih termina. Milojko Spajić ima važnijih poslova od bezbjednosti građana, a Jakov Milatović, iako fingira otvorenost i zabrinutost ponovo pokazuje da je nikakav koordinator. Nabusiti pojedinci koje su najviše državne funkcije tek zapale, a što je po nas porazno, tako ih i obnašaju, neozbiljno i antidržavnički, jer drugačije i ne znaju. I opet ništa – par saopštenja i stanje je redovno.

Na kraju, nadajmo se da će packa UN uroditi plodom i da, naročito zbog Kruševog ždrijela i porodica žrtava dva masakra na Cetinju, ali i zbog svih nas koji se protivimo fašizaciji društva, antidemokratsko nasilje neće biti ozakonjeno.

Nažalost, dok god su ovi ljudi na čelu bezbjednosnog sektora, nasilje neće stati. Sve dok su nasilnici tik uz vlast, spremni da se sve radikalnije obračunavaju sa građanima i građankama, ili su ohrabreni bezbjednosnim haosom, Crnoj Gori, bez proaktivnog otpora ne piše se dobro.