Zašto se Andrija Mandić ne čuje o Gazi?

Za Antenu M piše: Rajko Jajčanin

U trenucima kad svijet svjedoči humanitarnoj katastrofi u Gazi, u kojoj su od oktobra 2023. do danas poginule desetine hiljada Palestinaca, uključujući ogroman broj žena i djece, crnogorski političar Andrija Mandić ostaje potpuno nijem. Ne oglašava se, ne zauzima stav, ne pokušava čak ni da glumi zabrinutost. I to nije slučajno.

Mandić, predsjednik Skupštine Crne Gore i lider Nove srpske demokratije (NSD), već neko vrijeme pokušava da izgradi imidž političara koji ima dobre veze s Izraelom. U maniru Milorada Dodika, i on igra na kartu "savezništva s Izraelom" kako bi zamaskirao radikalnu prošlost i stvorio političku zaštitu pred zapadnim partnerima. A uloga jedne od dvije jevrejske zajednice u tom narativu odigrala je ključnu, i vrlo korisnu ulogu za Mandića.

Četnik i filosemita

U Crnoj Gori djeluju dvije jevrejske zajednice: jedna pod rukovodstvom Nine Oftner Bokan, druga pod rabinom Arijem Edelkopfom. Obje zajednice potiču iz nekad jedinstvene – one koju je osnovao pokojni Jaša Alfandari, uticajni osnivač i prvi lider Jevrejske zajednice Crne Gore. Nakon njegove smrti, zajednica se podijelila, i od tada egzistiraju paralelno, svaka sa svojom slikom svijeta.

Nina Oftner Bokan već godinama otvoreno favorizuje saradnju s Mandićem i njegovom partijom. Mandić je redovan gost na proslavama Hanuke (jevrejski praznik koji simbolizuje svijetlo i pobjedu nad tiranijom), zajedno pale svijeće, drži govore, fotografiše se i stvara sliku lidera "pomiritelja". Marko Kovačević, gradonačelnik Nikšića i još jedan istaknuti član NSD, podizao je zajedno s Oftner Bokan jevrejski spomenik na Kapinom Polju.
Sve to izgleda kao korektan čin priznanja jevrejskog nasljeđa u Crnoj Gori.

Ali...

Četničko nasljeđe i zaboravljeni zločini

U svom javnom djelovanju, Andrija Mandić nikada se nije odrekao titule četničkog vojvode. Naprotiv, ponosno je nosi i još ponosnije vrši istorijski revizionizam. A istorija je jasna: četnički pokret u Crnoj Gori, pod vođstvom lokalnih komandanata, sarađivao je s nacistima tokom Drugog svjetskog rata. Početkom 1944. godine sprovedena je velika racija u kojoj su nacisti, uz asistenciju domaćih kolaboracionista, uključujući četnike, uhapsili više desetina Jevreja u Crnoj Gori. Najveći dio njih nikada se nije vratio iz logora smrti.

Kako je moguće da političar koji se nije odrekao te ideološke baštine, ujedno postaje partner jedne jevrejske zajednice? Odgovor leži u političkom pragmatizmu, i s jedne, i s druge strane. Mandiću je potreban imidž međunarodno prihvatljivog konzervativca. Oftner Bokan i dio jevrejske zajednice, pak, u njemu vide korisnog partnera za realizaciju svojih ciljeva i projekata.

Drugo i važnije pitanje: zašto Mandić nikad nije potegao pitanje kontroverznog djelovanja Srpske pravoslavne crkve u Drugome svjetskom ratu čije je sveštenstvo i predavači na bogosloviji, širilo antisemitizam i podgrijavalo mržnju prema Jevrejima?

Zašto ćutnja o Gazi?

Upravo zbog ove kompleksne slike, Andrija Mandić ne može i neće reći ništa o ratu u Gazi. Bilo kakva osuda izraelskih vojnih operacija ili ubijanja civila značila bi krah pažljivo građene PR-strategije.

Mandićeva šutnja o Gazi nije znak političke neutralnosti, već dubokog oportunizma. On ne bira vrijednosti, bira ono što mu koristi u datom trenutku. I kao što je nekada birao biti četnički vojvoda, danas bira da se prikaže kao "prijatelj Izraela", bez ikakvog istinskog odnosa prema tragediji koja se dešava u Palestini.

Licemjerje kao politička strategija

Mandić koristi jevrejsku simboliku kao politički štit. Međutim, to što nije reagovao na Gazu otkriva šupljinu tog štita. Pravo savezništvo s jevrejskim narodom ne gradi se prigodnim govorima na Hanuki, već jasnim stavom protiv svakog zločina, uključujući i onaj koji se danas dešava nad palestinskim civilima. Onaj ko je istinski humanista, ne može se klanjati sjenkama četničke prošlosti.

I dok u Gazi umiru djeca, a svijet se lomi oko pitanja genocida, Andrija Mandić bira tišinu. I ta tišina govori više od hiljadu riječi. Govori o političaru koji se zaklanja iza lažnog moralnog autoriteta, iza istorijskog revizionizma i iza manipulativnog odnosa prema manjinama. Govori o političaru koji nikada nije raskrstio s mračnim nasljeđem iz kojeg je ponikao.

Vrijeme je da se to jasno kaže. I još jasnije vidi. Vrijeme je da Bošnjačka stranka položi račune - zašto je i dalje u savezništvu s Andrijom Mandićem?