Hrabri, ali usamljeni Milojko Spajić

Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović

Za nama je nekoliko dugih dana. Svaki od njih mogao bi biti onaj mitski, beskonačni dan Leopolda Bluma. Dan koji kod Džojsa završava na 730. strani. No, godina je 2025, i prosto nemamo vremena da svakom danu posvetimo vječnost. Vječnost je pak rezervisana za ratnog zločinca Pavla Đurišića, kojeg će, siguran sam, Srpska crkva pohraniti u prigodan ćivot. Jer, ako njih pitate, Pavle je živio život svetitelja, i svetost mu u smrti pripada. Sve u vezi s onim što se događalo ovih dana znakovito je. Igra je simbola. I poslanička odiseja Peđe Bulatovića okončana je nakon nekoliko decenija habanja skupštinske fotelje, ali fašizam i njegovi psi i dalje reže.

Rulja slavi ubice, a u pauzi tuče i zlostavlja novinare. Crne mantije blagosiljaju. Valjda po navici. Nasljeđe 90-ih i tradicija sijača zla. "Država demonstrira svu svoju nemoć." Tako bi kazali naivni, ili oni koji pišu i govore po zadatku. Istina je kudikamo drugačija. Država demonstrira moć. Golu silu. Dobri ljudi, hrišćani, reći će da su svi vlastodršci pali na ispitu čovječnosti, osim, naravno, Milojka Spajića. Koji je, kako kažu, oštro reagovao i ušao u polemiku s Metodijem, ali je, avaj, usamljen! Za nas koji nijesmo toliko dobronamjerni, i toliko hrišćani, stvarnost je bitno drugačija. Čitamo je u drugom ključu. Milojko Spajić nije odbornik neke od vladajućih partija.

Milojko Spajić je premijer Crne Gore. Dakle, čovjek koji ima najveću političku moć u državi. Dakle, čovjek, koji bi, kad bi to naravno želio, za 24h neutralisao bazd septičke jame fašizma. Jame u kojoj se davimo, s glavom jedva iznad površine. Ali usamljeni i hrabri Milojko to prosto ne želi. Za sve koji pamte koliko i Bošnjačka stranka svoje ne tako davne vlastite iskaze o saveznicima u vlasti, Milojko Spajić se 2020. javio poput biblijskog čuda. Niotkuda. Dobro, ne baš niotkuda, za ministra je iz dalekog svijeta, ne bi li se žrtvovao za otadžbinu, došao po izričitoj želji Srpske crkve. Uostalom, kao i svi ministri tadašnje vlade.

Za sve koji pamte onoliko koliko im se isplati da pamte (honorari znaju biti masni kao pečeno prase ispod četničkog šatora), Milojko Spajić je, pognut do zemljice crne, u jeku pandemije, cjelivao mrtvog Atanasija Jevtića, koji je, znate, umro od kovida. Za sve koji pamte koliko i Ura, koja zahtijeva hitnu reakciju nadležnih, a koja je tzv. Temeljnim ugovorom Srpskoj crkvi pod noge podastrla Ustav i zakone Crne Gore, Milojko je pijun u rukama srpskih episkopa.

Zato, pisati pohvale Milojku Spajiću, premijeru zemlje u kojoj se novinari linčuju, a masovne ubice izlivaju u bronzi, licemjerno je. Teško vama, licemjeri, rekao bi dobri Nazarećanin kad bi se kojim slučajem obreo u Crnoj Gori. I to ne bi kazao samo lažnom popu Metodiju, već i onima koji ga kude, padajući u trans nad Milojkovom hrabrošću, ali i u tugu zbog Milojkove usamljenosti.

Ako neko ne zna, gradonačelnik Berana je funkcioner PES-a. I ako neko ne zna, Milojko je predśednik PES-a. I još samo jedna sitnica, takoreći detalj, Milojko je premijer. Hrabar, usamljen, ali ipak premijer.

Kad izraelski rabin Shaulov javno kaže da se nada da će cijela Gaza i svako dijete u Gazi umrijeti od gladi, a onda u duhu genocida nad Palestincima povlači paralelu s biblijskom pričom o narodu Amaleka, naglasivši da je "Izrael pogriješio što je ostavio trag“ i da ovog puta "ne smije ostati nijedan trag“, nije valjda da neko smatra da njegova nadanja nijesu u saglasju s izraelskim režimom?
Čemu epizoda o rabinu Ronenu Shaulovu i izraelskom režimu? Ja znam, a znam da znate i vi.