A sad malo o reformi DF-a

Piše: Darko Šuković

Reforma DPS. Nakon pet godina cijeđenja pod političko-analitičko-medijskom presom, iz te teme nema se više šta iscijediti. Što bi mi Moračani rekli – koliko iz suve drenovine. (Računam da je „vesternizovanom“ dijelu populacije bliži kao metafora saguaro kaktus.)  Ni u vrhu te stranke, ni u prvom, ni u drugom ešalonu nije ostalo uva za koje se vezuju grijesi iz perioda četvrtvjekovnog vladanja Crnom Gorom. A ako se sve to ne broji bez obračuna, po svaku cijenu, sa počasnim predsjednikom DPS, onda to treba javno reći. Da se zna koju žrtvu treba priložiti kao, je l' te, conditio sine qua non naše prosperitetne, pomirene i evropske budućnosti. Da se zadovolje oni kojima bi svijet bez Crne Gore i Evropske unije bio cvjetno polje i livada s rosnom travom.

Zanimljivo, niko na položaju – političkom civilnom, medijskom – evo prođe pola decenije, ni da bekne ni da skoči i vikne: put do Crne Gore na koju bi se svi normalni lako mogli, ne morali nego mogli, navići, dakle - do prosperitetne, pomirene i evropske Crne Gore – vodi preko reforme Demokratskog fronta!? Neka mi ne bude zamjereno što koristim taj administrativno adaktirani naziv - DF. Razlog je praktičan: DF je i dalje najrazumljivija ideološko-politička i vrijednosna oznaka koja obuhvata ne samo partije (bivše) članice, nego i sa njima neraskidivo povezanu, tačnije – hijerarhijski im nadređenu Crkvu Srbije/SPC, medijske sponzore litija i ključnih izbornih utakmica, sadjejstvujući mu dio NVO sektora, te vrhovnu im komandu i moćnu logistiku iz susjedstva i podaljeg (geografski, nikako drugačije) inostranstva.

Neopterećen iracionalnim, takoreći hladan analitičar odmah bi konstatovao da je za reformu stare vlasti, predvođene DPS-om, potrebna, zapravo, samo vladavina prava i funkcionisanje državnih institucija. Što mu dođe na isto. Programski je tamo sve čisto kao suza, strateški pravci razvoja toliko su pogođeni da ih ni nova vlast nije, barem formalno, vitoperila. Problemi su nastajali u sferi poštovanja zakona, zloupotrebama tokom činodejstvovanja. Dovoljno je, stoga, da svi krivi odgovaraju i, suštinski, eto ti reforme.

Sa DF (u gornjem obimu i značenju), pak, dramatično je drugačije. Ako bismo, po istom principu, ostavili svaku nezakonitost u upravljanju državom i javnim preduzećem  (nekom neselektivnom i hrabrom, a jedno bez drugoga i ne može postojati) tužiocu i časnom sudu da se njome bavi, teško da bi i pola posla na autoputu do blagostanja bilo urađeno. Jer, iako je niko ne pominje, programsko-političku reformu DF ište, ma vapi za njom, posrnulo crnogorsko društvo i država Crna Gora koje sve manje ima. A, ako je bude još samo malo manje, uopšte je neće biti. Da parafraziram jednog slavnog filozofa-mračnjaka.

Šta bi to trebalo da reformiše DF? (Racionalnije se zapitati – šta ne bi?)

Iskreno, toliko toga da bi, na kraju te reforme, opravdano bilo pitati: je li to više DF?! Da li bi od subjekta koji je ušao u reformski proces ostali i dugmići?!

Dobra okolnost je što bi takav, radikalan rezultat njihovog unutrašnjeg preobražaja predstavljao najveće dobro koje mogu uraditi i za sebe i za Crnu Goru. A, koliko god im to, u ovom trenutku, bilo nepojmljivo – i za vaskoliko srpstvo. Pogotovo za one koji su, slijedeći ih, sebe toliko ispraznili od drugih sadržaja da drugoga svojstva osim nacionalne i vjerske pripadnosti kao i da nemaju.

Ajmo redom...

Ako je ljudsko preče od državnog, a meni zericu jeste, DF mora da prestane da negira genocid u Srebrenici i da se okani slavljenja Ratka Mladića i Radovana Karadžića. Dakako – i Pavla Đurišića. „Strašan zločin“ je podmukla relativizacija genocida. Slaviti presuđene zločince znači diviti se njihovom djelu. A ono čemu se divite, po definiciji, inspiracija je za one koji se dive da ponove njihovog divljenja vrijedno djelo. Djelo koje je, u konkretnom slučaju, nedjelo nad nedjelima! Teško je i napisati ovakve stvari ali – ko ne shvata da je crvena linija zgažena, ovo je bukvalno jedini način da shvati.

Uz to, Pavle Đurišić uopšte nije bio borac za Jugoslaviju, nego za „homogenu“, dakle etnički čistu Veliku Srbiju. Slaviti Pavla Đurišića znači legitimisati njegov cilj i njegove metode. Zaista mi je teško da razumijem kako, u svijetlu te očiglednosti, neki ljudi iz vlasti sjede jedni uz druge i gledaju se u oči?

Ako je za nekoga, a jeste – i to za sve koalicione mu partnere, DF dovoljno reformisan samo zbog toga što se (s mukom) uzdržava da otvoreno otvori pitanje državnog suvereniteta Crne Gore, biće da taj neko nije samo lak na prelaznu ocjenu, nego je i sam sumnjivoga znanja, a možda i motiva. Istinska reforma DF-a značila bi da se lideri toga političkoga saveza nedvosmisleno, što bi se reklo –preko novina, odreknu likova poput Budimira Aleksića i njihovih fantazija o „staroj Hercegovini“ koja, tobože, istorijski ne pripada Crnoj Gori. Da treba da pripadne Srbiji, to još ne izgovaraju ali samo što nijesu. Kao i Pljevlja, koja je, radionica laži radi u tri smjene, kobajagi oslobodio Kajafa.      

Na ovom mjestu pasus-digresija, mada bi materijala imalo za biblioteku... DF bi morao u reformskoj tranziciji da se okani okeana istorijskih laži u kojima pliva sva njegova politika i da počne da gradi agendu za budućnost na pomirenju sa istinom o prošlosti. Ne, nije istina da je srpska vojska oslobodila Pljevlja i to hiljadu murala ne može da promijeni. I tako hiljade i hiljade laži o crkvi, državi, naciji... Cijela jedna velikodržavna, a zapravo kvaziimperijalna konstrukcija, kreirana u zemlji koja je prevelika da sjedi s mirom, a premala da svoje megalomanske planove realizuje, ali dovoljno velika da i drugima i sebi svako malo nanosi ogromno zlo.

Reformisani DF ne bi služio Beogradu i Moskvi, nego Crnoj Gori. Njegovi lideri ne bi seirili po beogradskim televizijama i sprdali se sa snagom Vojske Crne Gore. Ne bi bili dio rulje koja puca u zastavu Crne Gore. Ne bi izmišljali da je Sekula Drljević autor dijela himne, kako bi imali alibi za njeno nepoštovanje...

Reformisani DF, valja to podvući dvaput, bio bi lojalan majci našoj, dakle i njihovoj, Crnoj Gori i polagao pravo na nju kao i svaki tzv. izvorni suverenista. Što bi, ako ćemo da se mirimo na zdravim osnovama, podrazumijevalo isti princip u pogledu obaveza.

A zdrav osnov za pomirenje nije podjela na „lažne ljude“, „komunistički nakot“, „ustaše“, „Šiptare“ i – „so srpstva“. Zaudara to, priznaćete, pomalo i na rasizam. Zato bi reformisani DF, kao dokaz svoje reformisanosti, mogao da, recimo, izda zvanično saopštenje u kojem programski prihvata naučne činjenice: da nijedan Albanac nema rep, a i da su ih Srbi, kad su prvi put došli na Kosovo ravno, tamo zatekli; da postoje Crnogorci koji nijesu Srbi, čak ih ima više od onih koji smatraju da jesu i da ovi prvi datiraju iz predđilasovskog perioda; da ima ihaha Hrvata koji se ne pale na Tompsona, ne odaju se rado genocidu i sve najgore misle o NDH... te, konačno, da su i sami samo Srbi, bez NaCl (natrijum hlorid-kuhinjska so, ko je bježao sa časova Hemije) sadržaja koji bih ih činio izuzetnim u rodu i plemenu.   

Da je reforma DF uspjela nedvosmisleno bi potvrdio jedan, polit-medicinski, bolje ajmo reći psiho- somatski pokazatelj. Crvenilo na obrazima. Kao rezultat shvatanja i kajanja zbog svega ružnoga što je učinjeno i rečeno u žaru političke borbe. Kao rezultat spoznaje da nema viteštva u rušenju države u kojoj živiš i njenom podvođenju tuđoj. Kao rezultat podsjećanja na riječi Marka Miljanova u Beogradu, u kontekstu koji je sasvim uporediv sa današnjim. Kao rezultat podvale da nama smeta to što sto ste Srbi, a ne to kako se odnosite prema Crnoj Gori. Kao rezultat...

Pitanje je: zašto je sve ove reforme, koje su i esencijalno europejske, teško i zamisliti a kamo li očekivati od DF ?

Pitanje je: razmišljaju li koalicioni partneri DF (pitanje ne važi za Demokrate) čemu vodi „pomirenje“ na platformi zatiranja i posljednjeg znaka crnogorskog identiteta?

Pitanje je: zašto DF misli da može dobiti bitku koju Crnogorci ne mogu izgubiti, jer jednostavno nemaju kud? Čak ni kad bi se sadašnji odnos snaga 20:1 (kad se sabere sve što se urotilo da izbriše ime crnogorsko) pomjerio na onaj kojem se nada Aleksandar Raković (cca 100:1, zvuči poznato).  

Pitanje je: zar reakcije na divljanje u Gornjem Zaostru nijesu dovoljno jasno upozorenje da je crvena linija zgažena? Da se pljuvanje na crnogorski ponos smučilo i najstrpljivijima?

I da bi pametan odgovor bio ne samo podizanje ručne, ne samo temeljno resetovanje taktike, nego strateška promjena ciljeva. Odnosno, reforma o kojoj, ako je nekom izgledalo ironično-griješi, pišem.

Ne čudi me da ove stvari ne razumije Džudi Rajzing Ranke. Mogla bi ostati ovđe još 16 godina, za nju bi Crna Gora ostala jednako nedokučena. Čudi me da ove stvari ne konstatuje i ne razumije Andrija Mandić.