Novi heroji i stare zasluge

Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović

Taman kad su poslovično mudri Crnogorci počeli, prvo u četiri zida, a onda i javno, ekstatično pljeskati Branu, Srdanu, i ostalim propagandistima koji su na stranicama Vijesti krvarili za pad bivšeg režima i ustoličenje klerofašizma, avaj, još jedan novi heroj nove crnogorske stvarnosti ostao je go. Car je go! Zapravo, predśednik je go! Ostao je tek sa smokvinim listom i istinom o sebi, pohranjenom na stranicama Antene. Nakon intervjua koji je, čini se, pisao cijeli kabinet, sa sve spoljnim saradnicima. Ali, poetika samog predśednika nije izostala.

Naprotiv, tekst pisan cijelih osam dana ogolio je novog Jakova, koji je zapravo stari Jakov, čiji su rijetki i, ispostaviće se, lažni izlivi hrabrosti i slobode mogli biti razlog kolektivnog oduševljenja. Amnezija nije novost kad je u pitanju Crna Gora, to je prosto stanje duha i prokletstvo palanke, pa i ne čudi što se oni koji su normalizovali nenormalno, a tzv. litije označavali kao pank, i oni koji su konstruisali i bjesomučno rabili tezu o dva nacionalizma a svaku svinjariju i svaki izliv velikosrpskog nacionalizma zatrpavali beskonačno recikliranim aferama bivšeg režima, danas slave kao glas razuma i gurui koji će osvijestiti političku stvarnost. Činjenica da su baš takvi, u skladu s agendom tabloida za koji su pisali, kreirali ambijent u kojem će se 2020. razvlastiti DPS & Company, a uspostaviti anticivilizacija i režim neonacizma, u kratkom pamćenju i još kraćoj pameti Crnogoraca ne igra naročito važnu ulogu. No, koliko god se danas urlik heroja našeg doba prolamao Crnom Gorom, to neće zatomniti istinu o njima. I njihovim zaslugama za ambis nad kojim smo nagnuti.

Jer, neki pamte prilično dugo. I dok se novi heroji pervertirane crnogorske realnosti ne pokaju zbog promocije onoga što danas živimo, neće otići u zaborav cijela jedna fabrika laži, koja nas je dosljedno uvjeravala da ćemo u zemlji bez DPS-a biti pomireni. Jesmo li? Je li javno slavljenje ratnih zločinaca pomirenje o kojem su nam govorili? Je li država koja u neonacističkim orgijama diljem Crne Gore ne vidi i ne čuje mržnju država slobode i demokratije o kojoj su nam pripovijedali uz logorsku vatru? Jesu li zarobljena tužilaštva, sudovi, policija, i sve druge institucije koje režim kontroliše u potpunosti ideal zbog kojeg su tzv. litije bile pank, a parastosi četničkim ubicama Vudstok? Je li Metodije koji osim govora mržnje drugi i ne poznaje, isti onaj jadni, linčovani sveštenik, koji je braneći Isusa stradao od DPS batinaša? Jer, baš tako su pisali i govorili oni koji su danas u čudu nad jamom mržnje koju kopa Srpska crkva.

I tad i sad bilo je jasno da Metodije nije branio Isusa, već Aleksandra Vučića i njegove namjere da okupira Crnu Goru, i da njome vlada posredstvom svoje ovdašnje posluge. I tad i sad bilo je jasno i da Metodije i Srpska crkva s hrišćanstvom nemaju ama baš ništa. Njihova religija je svetosavlje. Njihovi svetitelji su sveštenici koji su u Drugom svjetskom ratu gazili u krvi do koljena. U tuđoj krvi. Krvi onih koje su ubili. I tad i sad kazati istinu o njima bila je jeres. Ali sad to govore oni koji su svakog ko je govorio istinu proglašavali crnogorskim nacionalistom i plaćenikom. I zato, moraju znati da neki ipak pamte dugo. I pamte sve. I njih i Jakova koji je na tv ekranu gledao nasilno ustoličenje Jovana Mićovića i zasipanje Crnogoraca gumenim mecima i šok bombama. Nikad ne osudivši niti jedan čin onih koji su ga stvorili.

A i kako osuditi stvoritelja? Srpska crkva bila je mandatar vlade 2020, a od 2020. je vlast. Apsolutna vlast. U čije pozlaćene hramove policija po vlastitom priznanju ne smije ući. Jer je Dritan Abazović sa Srpskom crkvom potpisao tzv. Temeljni ugovor. Jer su i Jakov i Milojko i svi ostali samo službenici režima koji izvršavaju naloge Srpske crkve. Koliko god Metodije lamentirao na BIA portalu IN4S, i koliko god sa samim sobom ratovao u svakom sljedećem pasusu, potvrđujući svoje divljenje Pavlu Đurišiću i svjedočeći lažno o progonu srpstva i stradanju Srba. Ako se to neđe i događa, to je, znate, Vučićeva Srbija. U Vučićevoj Srbiji žandarmerija i kriminalci prebijaju građane. U Srbiji je policija štit batinašima. U Srbiji studentkinjama visoki funkcioner policije prijeti silovanjem. Tuče ih i veže, a zatim postrojava uz zid. I dok studenti kleče sve neodoljivo liči na najstrašnije diktature svijeta. Samo nedostaje metak u potiljak i tenk koji će gaziti ljude. O ovome vam, naravno, Metodije neće govoriti. O stvarnom stradanju Srba.

Kad sve to znamo, a čitamo intervju u kojem antički hrabri Jakov, u golom strahu od ideologije kojoj služi, osuđuje novinara Darka Šukovića i Antenu M, a ne one koji generišu vaskoliku mržnju, onda smo u obavezi da to ne zaboravimo. Nipošto. U obavezi smo da pamtimo. I njega, i njegove stvoritelje, i one koji danas drže slovo o antifašizmu, a ustoličili su vlast čija je vječita meta antifašizam. Sve ključa od licemjerja. Vatre u kojima ovih dana gori Crna Gora ćemo ugasiti, ali licemjerje nećemo. To je, prosto, naš usud.