Jubilej

Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović

Često čujete pitanje – Da li se u Srbiji ikad desio 6. oktobar? I sâm sam se isto pitao mnogo puta. Naročito u posljednjih devet mjeseci, gledajući kakva se to ideologija i koncept suprotstavljaju diktaturi Aleksandra Vučića. Može biti da je moje oko rđavo, ali prizor je i dalje ružan. Uz sve mlade, slobodne i pametne ljude, kokarde i šajkače u prvim redovima, sa sve pobunjenim Svetim Savom od kartona, prizor čine takvim. Zato, uprkos zabludama, 6. oktobar nikad se nije dogodio. Protok vremena ne znači ništa.

Ovih dana, na jubilej okupacije Crne Gore, okupator se pita da li se desio 31. avgust? Nariču bivši i sadašnji vlastodršci nad svojim udesom, iako su cijelih pet godina vlast. O, da, jeste, i te kako se dogodio 31. avgust. Iako režim tvrdi da nije. Čini se da u njihovim perspektivama Crna Gora nije dovoljno izgorjela u vatri inkvizicije, koju su, rame uz rame, izvojevali crnorisci, radikali, neočetnici, klerofašisti, građanski i eko-aktivisti, NVO prvaci i ostali čuvari naše savjesti. Kao nekad Leonidini Spartanci, ginuli su svi oni u surovim klancima zarobljene zemlje, ne bi li je konačno oslobodili. I kao što kaže Andrija Mandić, tih dana, na veličanstvenim litijama, svi su šetali zajedno. Ruku pod ruku, i ruka u ruci. Neko će reći da je protivprirodan blud da oni koji su branili brda, parkove, rijeke i ravnice, ginu uz svoje saborce s Nikolajem Velimirovićem na usnama i Dražom u srcu. Ali, cilj opravdava sredstvo, savezništvo i kolaboraciju? Pakt sa samim đavolom. Da li je baš tako? Naravno da nije. To je uvijek bijedan izgovor kojim se želi opravdati vlastita ili tuđa sramota. Makar uzvišeni i sveti cilj bio rušenje DPS-a. Te strašne utvare kojom dobri roditelji plaše neposlušnu đecu. Tom zlokobnom babarogom iz drevnih predanja.

Ipak, čak i takav cilj ne može opravdati gadosti koje su Crnu Goru gurnule u ponor anticivilizacije. U mrak srednjeg vijeka. U ludilo i haos mokrih snova velikosrpskog šovinizma. U košmar kojem se ne nazire kraj. Uzalud posipanja pepelom. Nakon veličanstvenih šetnji, uslijedio je 30. avgust 2020. I brak koji će Crnu Goru skupo koštati. Uzalud posipanja pepelom. I izlazak iz kola koje mahnito skače i podvriskuje o noževima, žici, Srebrenici. O bulama koje kukaju, i Turcima koji leleču. Kolo je u transu i ruke u njemu se samo umnožavaju. Zato, mogli su Žarko, Šerbo, režimski bilten Vijesti i ini, i triput izaći iz kola, i opet bi bilo uzalud. Otključali su vrata iza kojih je goli mrak. A njihov projekat Dritan Abazović i danas kaže da bi opet potpisao tzv. Temeljni ugovor, jer je građanski orijentisan?! Kao da neko želi poći u rat, jer je „dijete cvijeća“. Kao da Berger iz Formanove „Kose“ slavi odlazak u Vijetnam. Kao da zakleti antifašista tetovira svastiku na grudima. Eto toliko suludo zvuči Abazovićev iskaz. Koji osim što je lišen bilo kakvog smisla, potvrđuje da se Dritan Abazović ni danas ne kaje za izdaju koju je počinio.

Klerofašizam i građanska orijentacija? Zašto da ne. Dva elementa koja su samo naizgled antipodi? Njihovom alhemijom smo 2020. dobili novu vlast. I nakon svega, sve će puk progutati, pa i pseudointelektualna onanisanja onih koji su nas u kontinuitetu uvjeravali da smo izgubili zdrav razum i da živimo u deluziji. Da je sve to samo fantazma. Da su naši strahovi iracionalni. Da će Crna Gora osvojiti slobodu, a da su priče o novoustoličenom šovinizmu i glorifikaciji zla šarena laža bivšeg režima. Pet godina kasnije i dalje se davimo u zabludama. I dalje vjerujemo da će slijepi progledati, a hromi prohodati. Ovo, ipak, nije Sveto pismo. Ovo je otužna crnogorska stvarnost. I tabla koju je izvjesni Vraneš postavio, s mapom Srpskog sveta, nije omaška, ili igra slučaja. To je ilustracija 31. avgusta. Koji se vaistinu dogodio. I, čini se, neće uskoro završiti, jer dan ranije pogrešno smo skrenuli. Iz ovog limba moramo sami izaći. Jer svijet je ravnodušan. Jer svijet gori u vatri licemjerja.

Na koncu, svijet je već učinio dovoljno da Crnu Goru položi na oltar Aleksandra Vučića.