Za Antenu M piše: Milorad Pustahija
Kad mi je moj prijatelj Nikola Čelebić, kojega ja od milja zovem Čelebija, izrazio želju da učestvujem u prezentaciji njegove knjige rodoljubive poezije „Praznik Duše Crnogorske“, pao sam odmah u depresiju.
Prijatelja ne možeš odbiti a jako je upitno koliko sam ja kvalifikovan da govorim o poeziji. Volim poeziju, mnoge poete sam čitao i mnoge pjesme zauvijek sačuvao u sjećanju, ali nikad nisam napisao nijednu. Pamtim iz memoara i biografija pjesnika koja se tu intelektualna, emocionalna i stilska pregnuća podrazumijevaju, i to često vodi čak do tragičnih životnih ishoda.
A da, potrebno je i prisustvo Muza. Za ove mlađe to su one influenserke sa onoga svijeta. E meni se nikad nijedna nije prikazala, te ja tako poetski nenadaren, diplomirah ekonomiju. I htjedoh prijatelju Nikoli dati racionalan savjet : Dragi Nikola ti od ove svoje zemlje nisi dobio ništa osim tog pjesničkog i rodoljubivog agona, a evo Bećir Vuković dobi Trinaestojulku, Mićović pored ostalih priznanja dobi i status zaslužnog umjetnika.
Ni u buduće nemaš šansu jer je veliki poeta iz Nikšića, Marko Šubara Kovačević objavio knjigu poezije i čak lično je čita i dočarava tu dubinu svojih versa obožavateljima na promociji. Slijedeća Trinaestojulka je njegova, a slijedeća Njegoševa nagrada pripašće Aleksandru Vučiću za knjigu „Kako sam pobijedio Obojenu revoluciju“ bila ona objavljena i odštampana ili ne. Doduše postoji šansa da je ne dobije u slučaju njegovog vladarskog strmopizda, kako bi to Basara rekao. Oprobaj se Čelebijo u sportu, šahu ili biznisu.
U narednoj deceniji sigurno nemaš šanse protiv svetosavskih piskarala. Nemoj ni u politiku, tek tamo su čudni arlekini i klovnovi. Evo Ervin Ibrahimović izjavi da su Bošnjaci predvođeni njime spremni da sebe učine građanima prvog reda, i usput naveo s kim je sve imao kontakt u UN. Misli vjerovatno koga je očešao ramenom ili laktom u onoj gužvi.
Ovo mi liči na legendarnu izjavu jednog sarajevskog krkana: Veli, joj jesam zgodan sve mi se cure sviđaju“. Ali odustao sam od prijedloga. Neka Čelebija piše, jer kako reče njemački pisac i filosof Ernst Jinger, sve rečeno i napisano, pa čak i samo mišljeno, ostaje u predjelima duha. Šta znače više naše oskrnavljene i ponižene stvaralačke nagrade. Ništa, osim onih njihovih doživotnih apanažnih iznosa.
Nego, ako Ibrahimović može da vodi diplomatiju, Demokrate sigurnosne službe i organe sile a Spajke ekonomiju i Vladu, e mogu i ja da pričam o poeziji. Više strahujem od mojijah Nikšićana jer su uvijek skloniji sprdnji nego hvali, nego od „uglednih“ kritičara i poznavaoca poezije.
Teško je čitati poeziju. Zahtijeva veliku koncentraciju, dobronamjernost, ljubav i širinu pri čitanju. Ako te neko ispizdi na poslu ili ti doma žena održi vakelu nemoj naveče čitati poeziju, jednostavno nisi spreman primiti i shvatiti sve te alegorije i metafore i emocije, jer i najobičnije naše domaće arhaične riječi znaju poprimiti strašna višeznačja. A, tek običaji i upamćene slike i zvukovi.
Dok sam živio u Švedskoj i kada bi me uhvatila nostalgija, sve ljepote te predivne zemlje bile su mi nebitne naspram sjećanja na puni mjesec svrh duba Joke Radove u Lazinu iznad naše kuće. I sva ta vladavina prava i evropske vrijednosti naspram ljubavi bratske i običaja. Svi svjetski specijaliteti izblijede kad se sjetiš raštana na škljuk od pršute i mušne kobasice. Pitali su me kakvo je to jelo.
Odbio sam da im kažem, jer da im objasnim to prosto jelo, nestala bi čarolija i oni bi crkli od smijeha. Nostalgija je čudo i vjerovatno je ova Nikolina pjesnička ponesenost za Crnom Gorom nastala u naletima nostalgije u Parizu. Šta je Šanzelize naspram Bajove ulice na Cetinje ili Monmartr naspram Gorice? Pa i kad se vratio ovamo ostala mu je ta strasna nostalgična ljubav prema Crnoj Gori. Ali ne ovoj nego Onoj. Ni Davidovoj ni Carskoj ni spahijskoj, kako to reče Petar Kočić u Jazavcu pred sudom.
Odnosno naškoj, čojskoj. I dok nam vriju emocije i prokapaju suzice čitajući Nikolinu rodoljubivu poeziju sjetimo se da je svrha i njegove knjige i našega čitanja nje, da kad sklopimo korice krenemo ka odbrani i vrtanju one naše Crne Gore. Ili kako piše u epitafu na grobu Petra Kočića : Ko iskreno i strasno ljubi istinu, slobodu i otadžbinu hrabar je i neustrašiv kao Bog, a prezren i gladan kao pas.
Zato trebaju naši junačni preci da nam budu uzor za snažnu građansku, a bogami i ako zatreba i onu grublju pobunu, a ne da kukumačemo da na osnovu njihovoga junaštva mi imamo pravo na trajnu slobodu i nezavisnost i ... Borba za slobodu i prava je neprekidni proces i u svakom trenutku moraš biti kadar biti i opstati. Svi fašisoidni režimi su dolazili na vlast gmižući kvazidemokratski kroz pravne i umne praznine zakona i demokratskih običaja.
Čim potpuno osvoje vlast ne postoje više neoružane metode obaranja njihove vlasti. Kakvi izbori 2027. godine, oni će do polovine 2026, već imati uspostavljen Rajh. Zato sada ili nikada!
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR