Imigracione politike vs Kristallnacht der serbischen Welt

Piše: Biljana Jovićević

Evropska unija - kojoj težimo i čija bi članica prema optimističnim prognozama trebalo da postanemo 2028. je zajednica naroda sa ozbiljnim problemom sve starije populacije i nedostatka radne snage, ali i problemom migracija. 

I pored toga, činjenica je da većina zapadnog svijeta, uključujući i EU, danas uglavnom implementira desne imigracione politike, čak i kada je to u suprotnosti sa njihovim sopstvenim, prevashodno ekonomskim interesima. Naprosto, političke elite Zapada muče se da izađu na kraj sa posljedicama loših, uglavnom neoliberalnih ekonomskih politika (koje su po cijenu enormnog profita bogatih siromašili radničku- sredjnju klasu) unazad nekoliko decenija, pod pritiskom su ekstremnih desničara koji to već duže od decenije veoma dobro eksploatišu - te su sa margina svjetskog poretka uspostvljenog nakon Drugog svjetskog rata – trenutno postali vodeće političke snage čak i u državama zapadnih demokratija.  

Umjesto da odbiju desničarske napade i ponude rješenje na dobrobit svih, evropski političari naučili su da, manje dalekoseženo a više kratkoročno menadžerišu probleme i kontrolišu štetu (maliciozni i uopšte kritičari njene politike rekli bi, pod uticajem bivše njemačke kancelarke Angele Merkel)- popuštaju pod pritiskom desničara i pooštravaju evropske imigarcione politike.

Podsjetimo da je u EU na vlasti desni centar (grupacija EPP -Evropske narodne partije), koji u strahu od osipanja birača ka desnici – i sami sve češće gaze desno, pa su i njihove evropske imigracione politke odavno na tom fonu, budući je pitanje imigracije jedna od ključnih tema na kojima igra i mobiliše nezdovoljne mase ekstremna desnica.    

Koliko je imigracija kritična tema za EU potvrđuje i podjela unutar samog bloka

Evropska komisija (EK) propustila je rok za objavu svog prvog godišnjeg izvještaja o azilu i migracijama, ključnog dokumenta koji se zahtijeva novim migracijskim paktom EU-a.

Prema EU portalu koji prati promjene unutar EU vizne regulacije Etias.com, kašnjenje je posljedica pregovora sa državama članicama koji su u toku, a koje je ponovo otvorilo političke napetosti povodom toga, na koji način i kako bi Evropa unutar sebe trebalo da dijeli odgovornost za smještaj tražitelja azila i odgovornu migrantsku politiku.

Prema Paktu o migracijama i azilu dogovorenom 2024. godine, Evropska komisija mora pripremiti godišnji izvještaj o azilu i migracijama koji se podnosi Evropskom parlamentu i Savjetu. Izvještaj identifikuje koje se zemlje suočavaju sa velikim migracijskim pritiskom i koliko im podrške treba da pruže druge države članice. EU Today je naveo da ovaj izvještaj zahtijeva „dalje fino usklađivanje“ prije objavljivanja. Iz Komisije je potvrđeno da su razgovori s državama članicama još uvijek u toku i da će izvještaj biti finalizovan „uskoro“.

Njemačka poslanica u Evropskom parlamentu (EP) Birgit Sipel (Sippel), ključna pregovaračica pakta u prethodnom sazivu Parlamenta, pozvala je na hitnu raspravu u Odboru za građanske slobode (LIBE). Upozorila je da bi daljnja kašnjenja mogla poremetiti vremenski okvir za sprovođenje i narušiti povjerenje među državama članicama.

Problem koji zahtijeva fino usklađivanje zapravo su različita gledišta država članica u vezi sa jednakim nošenjem tereta po pitanju migracija – zvanog formula solidarnosti. Zemlje koje su prva stanica za ulazak migranata i gdje se prema propisima prvo registruju migranti i tražioci azila, traže od drugih čalnica da sa njima podijele odgovornost.

Države juga i druge koje su prve stanice za migrante, poput Španije i Italije, i dalje se zalažu za obavezne relokacije (premještanja), dok nekoliko sjevernih i srednjeevropskih država radije pristaju da daju novac nego da prihvataju migrante. Države koje, pak, nijesu prva adresa ulaska migranata u EU zahtijevaju da se primjenjuju “Dablinska pravila” – što je politika koja od tražitelja azila ište da podnesu zahtjev u prvoj zemlji EU u koju uđu na njenu teritoriju.

„Solidarnost mora ići ruku pod ruku s odgovornošću“, poručila je belgijska ministrica unutrašnjih poslova Analin Van Bosit (Anneleen Van Bossuyt). Sličnog su gledišta i Finska i Švedska, kao i Poljska ili Mađarska koje odbaciju svaku mogućnost premještanja migranata.

Bivši predsjednik Evropskog savjeta, sada poljski premijer Donald Tusk, kaže da bi Poljska trebalo da bude izuzeta od obaveza razmještanja i umjesto toga prima sredstva iz EU “kako bi osigurali svoju istočnu granicu”. Još radikalnije zvuči njegov ministar unutrašnjih poslova Marčin Kerviniski (Kierwiński) koji kaže da oni “nikad neće prihvatiti rješenja koja bi potencijalno mogla da ugoze naše građane”.

Muke sa balansiranjem sistema solidarnosti i straha od desnice

Da li zbog pooštrenih migrantskih politika ili rasta desnice tek EU bilježi pad zahtjeva za azil na njenoj teritoriji. Sa druge strane uspješnije EU ekonomije poput Španije bilježe veći broj zahtjeva za azil.

Evropski jug, gdje se prima većina migranata, smatra da sami finansijski doprinosi ne osiguravaju pravednu raspodjelu tereta. Španski ministar untrašnjih poslova Fernando Grande-Marlaska rekao je da solidarnost i odgovornost moraju biti „dvije strane iste medalje“, pozivajući na obavezno međusobno priznavanje odluka o azilu i relokaciji širom EU. Označavanje „zemalja pod migracijskim pritiskom“ ključno je za odlučivanje ko ispunjava uslove za podršku u okviru sistema solidarnosti.

Podaci Agencije EU za azil (EUAA) pokazuju da su zahtjevi za azil širom bloka pali 23% u prvoj polovini 2025. u poređenju sa istim razdobljem 2024. Raspodjela se, međutim, promijenila; Španija i Francuska primile su više zahtjeva za azil od Njemačke, koja je prethodnih godina bila vodeća destinacija. Prema Eurostatu, Španija je u drugom tromjesečju 2025. odobrila 16.060 statusa zaštite prvog stepena, što čini 24,4 odsto ukupnog broja u EU. Francuska je slijedila s 21,6 procenta, a Njemačka sa 20,5 odsto.

Mehanizam solidarnosti omogućuje fleksibilnost. Države članice mogu odlučiti da premjeste tražitelje azila, plate 20.000 eura za svaku osobu koju ne prime ili pruže operativnu podršku poput finansiranja infrastrukture. Komisija je postavila minimalni godišnji cilj od 30.000 premještanja i 600 miliona eura finansijskih doprinosa, podložno godišnjem preispitivanju od Evropskog savjeta.

Njemačka, koja je “zemlja snova” i za naše građane i tražitelje azila kao i većinu svih ostalih migranta, a u kojoj vladajućoj CDU- CSU kancelara Fridriha Merca (Friedrich Merz), desničarski AfD (Alternativa za Njemačku) diše za vratom, pooštrava imigracionu politiku nastojeći suzbiti ilegalnu migraciju. U tom je cilju vlada uvela sveobuhvatne promjene koje ograničavaju spajanje porodica a ukidaju i brze prečice za sticanje državljanstva za strane radnike, pa su tako sa tri godine, ponovo na pet vratili uslov za podnošnje zahtjeva za sticanje njemačkog državljanstva za ono što se zove "visoko integrisani migranti". Kritičari navode da ove mjere označavaju oštar zaokret politike i upozoravaju da bi mogao potkopati i humanitarne obaveze, ali i napore za rješavanje nedostatka radne snage u ovoj zemlji.

Njemačka je, međutim, i dalje - zemlja u kojoj, ko god je imao prilike da je posjeti i pored rasta desničara i brojnih iskušenja sa migracijom, na svakom koraku vidite ljude različitih etniciteta, rasa i vjerskih pripadnosti, u kojoj su te osobe aktivni članovi svih oblasti društvenog života uključujući i politike od lokalnog do državnog i evropskog nivoa – u svim političkim grupacijama. To je zemlja u kojoj je primjera radi u jednom od najpoznatijih i najnaseljenijih gradova i biznis centara najveće ekonomije EU – Frankfurtu, gradonačelnik Majk Josef (Mike) rođen i porijeklom Sirijac.   

I pored ne malih izazova sa migracijom ozbiljne države poput Njemačke, i njeni lideri - umjesto da sa najviših adresa straše svoje građane migrantima i da nasijedaju na islamofobne matrice desničara i time povlađuju (biračkoj) masi, kreiraju ozbiljne politike i platforme za integraciju svoje islamske populacije –  sa ciljem izgradnje što veće društvene kohezije i stvaranja otpornosti na uporne i sve učestalije pokušaje podrivanja vrijednosti zapadne civilizacije u čijem je srcu poštovanje individulanih ljudskih prava svakog pojedinca.

Problema sa imigracijom i mobilizovanjem desničara ima i Velika Britanija, gdje ultranacionalista Najdžel Faraž (Nigel Farage) postaje ozbiljna konkurencija, da ne kažem prijetnja kako laburistima na vlasti, još više konzervativcima, čije je desnije biračako tijelo uglavnom i pokupio. Jačanje Faraža, ali i slabljenje laburista isto tako mobilisalo je i druge političke aktere u ovoj zemlji, recimo Zelenu partiju Engleske i Velsa, čiji je mladi lider Zak Polanski (Zach) trenutno nova zvjezda britanske politike. Osim toga, ne smijemo zaboraviti da je ova ostrvska zemlja i to iz redova torijavaca, uz to što generalno ima veliki broj političara različitog etniciteta, boje kože i religijske pripadnosti - imala i premijera indijskog porijekla Rišija Sunaka (Rishi) kao i da je aktuelni gradonačelnik Londona – jednog od najvećih svjetskih centara – još od 2016., dakle sad već u trećem mandatu - Sadik Kan (Sadiq Khan), rođen u radničkoj porodici migranata iz Pakistana.

Španija i Sančezov radikalno drugačiji - uspješan migracioni model

Da je imigracija prednost, kada postoji ozbiljna razrađena državna politika, najbolje je pokazao - radikalno drugačiji od ostatka EU imigracioni model Španije, pod vođstvom njenog socijalističkog premijera Pedra Sančeza (Sánchez), čiji je ruzultat bio da ova zemlja bude najzaposlenija i najvibrantnija evropska privreda– koju je Economist 2024. proglasio najboljom na svijetu, a što je dijelom podstaknuto onim što su ekonomski analitičari opisali kao izrazito drugačiji pristup vlade migracijama.

„Španija mora birati između toga hoće li biti otvorene i prosperitetna zemlja ili zatvorena i siromašna. To je tako jednostavno“, obrazložio je tada svoj pristup u parlamentu, premijer Sančez. Migracija nije samo pitanje humanosti, pojasnio je, već – u zemlji u kojoj je natalitet među najnižimau EU – to je jedini realan način rasta privrede i održavanja socijalne države.

Britanski The Guardian, navodi da je Sančezov stav, čini se, potkrijepljen ekonomskim podacima: španska privreda je prošle godine porasla 3,2 posto, što je daleko nadmašilo pad Njemačke od 0,2 procenta, rast Francuske od 1,1 odsto i rast Italije od 0,5 posto. Brojka je takođe bila iznad Velike Britanije, čiji je ukupni BDP u 2024. porastao 0,9% i Holandije od 0,8%.

Ključno za španski rast bilo je kretanje ljudi, rekao je Havijer Diaz Himenez (Javier Díaz-Giménez), profesor ekonomije na IESE poslovnoj školi. „To je postignuto sa puno turista i puno imigranata,“ pojasnio je.

Rekordnih 94 miliona turista posjetilo je Španiju prošle godine – 10% više nego prethodne godine – stvarajući radna mjesta u hotelima, restoranima i drugim turističkim uslugama. Visoke stope migracija omogućile su Španiji da iskoristi tu prednost i snizi nivo nezaposlenosti na najniži od 2008., jer su migranti popunili praznine na tržištu rada gdje radno sposobno stanovništvo stari.

Hrvatski privredni rast generisan migrantima

Migracioni procesi u susjednoj Hrvatskoj bili su dvojaki – po ulasku u EU 2013. ogromna rijeka Hrvatskih građana pošla je trbuhom za kruhom prema drugim - snažnijim ekonomijama EU, što je uzrokovalo i takozvani odliv mozgova i radne snage. Gospodarstvo ove zemlje u velikoj je mjeri fokusirano na turizam, ali i na industriju i druge sektore pa su morali posegnuti za migrantima - kao važnom radnom snagom za održavanje privrede.

Tako je i Hrvatska iako je osim radne snage iz država regiona, najviše Bosne i Hercegovine, posegnula i za radnicima iz Nepala, Flipina i drugih država i kontinenata. Danas je njihov udio vidljiv i u hrvatskom plantnom bilansu. Prema podacima Hrvatske narodne banke (HNB) nerezidenti su u toj zemlji zaradili gotovo 1,2 milijarde eura u 2024. i 678 miliona eura u prvoj polovini 2025. U istom razdoblju, doznake koje su ti radnici poslali u inostranstvo, dosegle su više od 307 miliona eura, u odnosu na 285 miliona eura godinu prije. Ove brojke pokazuju da, iako su strani radnici ključni za mnoge industrije, njihov uticaj na hrvatsku privredu nadilazi plate koje zarađuju. Stalni porast doznaka naglašava jačanje finansijskih veza između Hrvatske i zemalja koje opskrbljuju njenu radnu snagu. 

Prvi put od 2022. godine, Hrvatska je ove godine zabilježila pad izdatih radnih dozvola stranim radnicima. Podaci Ministarstva unutrašnjih poslova pokazuju da je u prvih devet mjeseci 2025. godine izdato nešto manje od 136.200 dozvola, što je smanjenje od 14% u usporedbi s istim periodom 2024. Ako se ovaj trend nastavi, ukupan broj dozvola do kraja godine mogao bi pasti ispod 180.000, u odnosu na više od 206.000 prošle godine. Posljednjih godina, neke procjene ekonomista kažu da bi Hrvatska do 2030. mogla trebati da zaposli i do 500.000 stranih radnika, dok zvaničnici kažu da su te brojke pretjerane.

Hiperbola u naslovu ili opomena koju treba imati na umu

Tako da i ako - neko ovdje zaista hoće istinski da se bavi politikama - migrantskim, ekonomskim, socijalnim i demografskim imao bi šta da nauči od EU - od Španije i Hrvatske posebno, koja nam uporno i pomaže i nudi svoja iskustva, iako joj mi još upornije u posljednje vrijeme guramo prst u oko u svakoj prilici. 

Međutim - da li vam je bilo koja vlada od tri formirane od takozvane 30. avgustovske većine pokazala da ima interesovanja za razvijanje i primjenu ozbiljnih politika, izuzimajući, naravno, one koje se bave preoblikovanjem društvenog, nacionalnog i identitetskog karaktera Crne Gore iz građanske, sekularne, multikulturalne, antifašističke države u – držav(ic)u po mjeri srpsko-ruskog svijeta kojom se diruguje iz Begrada/Moskve? To je pak i sa "narodnim patrolama" i kontrolisanom i dirigovanom hajkom preko svojih satelita u politici i medijima u Crnoj Gori, ogledno pokazao predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić kojem se sve više sužava prostor za manipulacije na sve strane - i vani i kod kuće. Pokazuje, međutim, da mu je i dalje prično snažan kapacitet za podrivanje regiona – ovoga puta najlakše u Crnoj Gori čiji ključni dio vlasti drži u šaci - a i najdalje se, zbog brojnih okolnosti čuje.

Dakle - građani Crne Gore svih nacija i vjeroispovijesti kao i politički lideri ove zemlje imaju pred sobom izbor – hoće li, kako im je to jasno naznačio, profesor doktor Boban Batrićević “početi raditi političku platformu svih suverenističkih snaga i srpskih političara iz Crne Gore koji nijesu Vučićeve sluge kako bi se ovome zlu u koji srpski nacionalizam uvodi Balkan stalo na put“ ili ćemo dozvoliti da nas svako malo sa različitim ekscesima snage „srpskog sveta“ preko svojih proxya stacioniranih u crnogorskoj vlasti (izvršnoj, zakondavnoj i sudskoj jednako) vrate u 90 -te prošlog vijeka, u kojima, da podsjetim, Crna Gora bilježi i jednu od najsramotnijih stranica svoje istorije, umjesto u EU 2028.

S rizikom da umanjim težinu zločina Kristalne noći– ali sa namjerom da upozorim čemu vode, usudiću se procijeniti, dobro kontrolisane i dirigovane „narodne patrole“ koji su pozivale/vaju na linč Turaka po ulicama Podgorice, upotrijebila sam kao hiperbolu Kristalnu noć –u balkanskoj izvedbi srpskog sveta.

Za sve one koji misle da je ovo hiperbola i preteške riječi, i da ukoliko se hajka, na ovoga puta turske državljane (sjutra ko zna čije) ne sasiječe u korijenu - hapšenjem i procesuiranjem svih „narodnih zaštitara“ ali i onih koji njima diriguju (dostupnih pravdi u CG), podsjetiću kako su mnogi u SAD-u, u prvom mandatu Donalda Trampa (Trump), oštro kritikovali sve koji su ukazivali da njegove prvo verbalne hajke na migrante liče na fašizam, danas nerado priznaju kako nijesu bili u pravu, uz opaske da nijesu mogli vjerovati da će SAD-e, bez ikakvih pravnih procesa i regula (čuveni due process), preko maskiranih ICE agenata loviti ljude po ulicama američkih gradova - na osnovu boje kože ili jezika kojim se služe i deportovati ih, ne čak ni samo u zemlje porijekla, već u treće države i na druge kontinetne. Mnogi od tih kritičara tada su tvrdili da će američki sudovi biti ti koji će zaustaviti takvo ponašanje – i istina oni to i pokušavaju, problem je što sve teže u tome uspijevaju jer se Trampova administracija ne rijetko oglušuje na sudske presude ili čak i hapsi i privodi sudije koje pokušavaju zaštiti prava migranata garantovanih američkim Ustavom i zakonima.

Danas, ti isti koji su mislili da neće i ne može tako nešto da se dogodi u najvećoj demokratiji na svijetu, zajedno sa ostalim Trampovim oponentima, protestestuju u milionskim brojkama na ulicama američkih gradova u „No Kings“ demonstracijama, dok ih predsjednikovi lojalisti i mediji, među ostalim nazivaju Hezbolahom, Hamasom, marksistima i komunistima, dok se istovremeno čak po malo čude što je toliko bijelaca srednjih i starijih godina među njima. A Tramp sa pozicije „lidera slobodnog svijeta“ za to vrijeme, bez ustezanja postavlja na svojoj socijalnoj mreži, na ličnom nalogu, AI video samog sebe u helikopteru sa krunom na glavi kako veseo sa dijarejom ispušta ogromne količine izmeta po demonstrantima u Njujorku.

Predsjednik Predstavničkog doma Kongresa-druge kontrolne grane vlasti u Americi, konzervativni republikanac, ali i Trampov lojalista Majk Džonson (Mike Johnson) upitan da to prokomentariše i da li osuđuje – samo je konstatovao da je to "predsjednikov način satiričnog izražavanja".

Njujorčani bi/će mu, kako sada stvari, odnosno istraživanja javnog mnjenja stoje, i pored najbrutalnije moguće islamofobne kampanje, mogli odgovoriti prvim muslimanskim gradonačelnikom Velike Jabuke i najvećeg jevrejskog grada na svijetu, osim Tel Aviva - Zoranom Mamdamijem (Zohran). 

Pitanje je možemo li mi naći nekog i približno iste mobilizirajuće snage i vrijednosti.      

Da - ovaj tekst je, kako bi rekli u SAD-u „cautionary tale“, a ako vjerujete ljudima koji su sinoć ispred vlade demonstrirali da njihovi protesti „nemaju nikakve veze sa državljanima bilo koje države ili bilo kojom nacijom i vjerom" - već da "samo hoće da zaštite svoje ugrožene sestre, majke i sebe“  - a nakon toga iz mase zaurlaju „Turci napolje“ – onda ništa – nastavite da gledate Pink i happy i na njima omiljene turske serije između javljanja iz Zadruge.

Buđenje će biti brutalno – i više nego neugodno - i ne samo po Turke.