Mandićev ribrending Crne Gore

Za Antenu M piše: Nevena Kovačević

Zaokupljeni slavljem zbog zatvorenih pet poglavlja, te prepucavanjima ko je pokupio kajmak od Makrona, a ko je ostao gladan, gotovo da dopuštamo da ponovno poniženje države koje nam je priredio Andrija Mandić, prođe ispod radara. Mnoštvo je razloga zbog kojih ne bismo smjeli olako posmatrati kako predsjednik Skupštine, po ustaljenom obrascu, uoči ili nakon iskoraka na EU putu povlači antievropske poteze.

Premalo reakcija, čak i iz opozicije, čast izuzecima. Od vlasti ih do duše, nijesam ni očekivala.

Cijenim da je Mandićev govor mnogo štetniji i opasniji po Crnu Goru, od kajmak polemike nekadašnjih drugara. Osim što ću konstatovati da se radi o još jednom ilustrativnom primjeru antidržavničkog i neozbiljnog diskursa, smatram da predmetno ratovanje saopštenjima nije vrijedno dodatnih komentara.

Andrija Mandić, ipak je pokazao ko je tata političke igre. A u toj igri, Crna Gora je zamišljena kao nekakav proizvod, koji treba prilagoditi tržišnim vrijednostima. Dakle, izvršiti ribrending prema velikosrpskom rukopisu. Jer je evropska Crna Gora, sušta suprotnost modernoj državi. Mandić je to doslovno priznao – da evropeizacija i demokratizacija ne odgovaraju, suštinski, tržišnim potrebama. A to tržište, na kojem se državni suverenitet prodaje kao na licitaciji, zove se velikosrpski svet.

Porazno je, međutim, to što okupljeni, u Mandićevoj besjedi, izgleda nijesu čuli ništa sporno. Ili su prije ceremonije dobili čepove za uši, ili su se napravili mrtvi. Ipak je ovo drugo.

U skladu sa Mandićevom agendom sramoćenja države, sve je ličilo na nekakav tužni skup. A moglo bi se naslutiti i zašto. Zato što ni takozvana petrovićevska Crna Gora, nije bila, kako reče Mandić, upodobljena željama za svesrpskim jedinstvom. Instrumentalno izvedena jedna strofa državne himne, djelovala je, u najmanju ruku, kao čin sahranjivanja državnih simbola, što, ne sumnjam i jeste bio cilj Mandića i njegovih savjetnika. Rekla sam i napisaću – čin jednak srednjem prstu Marka Kovačevića. Jedan je lažni i iskustveno mudri Andrija, koji putuje po svijetu u zapadnjačkom odijelu i prodaje maglu tamošnjim zvaničnicima, misleći da oni zaista vjeruju da se jedini programski princip moskovsko-beogradskog agenta – nepostojanje, a zatim nestanak nezavisne Crne Gore mijenja zauzimanjem jedne od tri ključne fotelje. Drugi je pravi Andrija, koji odmah po dolasku u Crnu Goru skida proevropsko ruho i oblači svoj standardni kostim vraćajući nas na teme koje produbljuju hroničnu polarizaciju i predstavljaju krvomutničke poruke. Ako nije kapela, onda je Ustav. Ako nije Ustav, onda je dvojno državljanstvo. I tako u nedogled.

Mandić ne bi mijenjao samo aktuelni Ustav. On bi da može, promijenio i onaj za Knjaževinu Crnu Goru, čiju je godišnjicu obilježio, jer tako protokol nalaže. Ali je mogao da svojevrsnim poigravanjem sa njegovim odredbama dokaže vjernost najznačajnijem gostu – mitropolitu crkve Srbije Joanikiju Mićoviću i da time još jednom potvrdi ko je najmoćnija politička figura, iznad države i njenih institucija. Dakle, član 40, koji govori o autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve nije preskočen slučajno. Naprotiv. Scenario je samo osmišljen tako da djeluje kao zamagljeni, slučajni odabir. A zapravo je svaki detalj utanačen, ne bih se iznenadila, upravo u crkvenoj kuhinji.

Sad kad se kapeli posvetio Vraneš, Mandić je mogao na miru da se pozabavi manjkavostima Ustava. Nije ih iznio, ali su nam jasne i idu mnogo dalje od službenog jezika. Promjena državnog ustrojstva, kako god im padne na um, a etnofederalizacija je najizglednija ideja. Ukidanje suverene Crne Gore i njenog ionako krhkog građanskog bića. Vrijednosno uništenje antifašističkih temelja i crnogorskog slobodarstva. Naši heroji i herojine postali bi izdajnici, a kvislinzi rodoljubi i patriote. Sekularizam je davno sveden na formalnu ustavnu kategoriju. To su samo neke od teza koje se kriju iza narativa o višedecenijskoj i istorijskoj nepravdi, koji nam plasiraju Srbi po političkoj profesiji.

Niko ništa nije čuo. Prisutni su gromko aplaudirali. Naročito je aplauz koalicionih partnera bio pokorno glasan – poruka da će nastaviti da nas obmanjuju kako su ujedinjeni oko evropske agende, a zapravo, slijede Mandićevu. Sve drugo je javna farsa.

Zašto PES, recimo, nakon izjave Darija Vraneša da na krovu srpske zemlje neće stajati paganska građevina, misleći na mauzolej, ne otkaže koalicionu podršku,? Jesu li stava da su ove teme važnije od toga što se građani i građanke oslobođenih Pljevalja kojima upravlja DF guše zbog neodgovornosti, nemara i neznanja. Ako su građanska partija, zašto se ne ograde od tvrdnje Joanikija da je mauzolej sagrađen nezakonitim brakom između nacizma i komunizma. Jesu li onda i ustaštvo i četništvo bili u nekakvoj nezakonitoj bračnoj zajednici? Teško je to pitanje za kreatore sumanutih reinterpretacija istorijskih fakata.

PES ćutnjom na svim nivoima vlasti iskazuje saglasje sa sprovođenjem kulturocida, retradicionalizacije, zasipanjem istorijskim neistinama, Mandićevim osavremenjavanjem Ustava. Oni koji ćute, duplo su gori od onih koji govore. Tako desni populisti postaju veći i od najekstremnijih nacionalista. To je stvarni pravac lažnog centrizma, kojim se daje legitimitet nakanama razdržavljenja.

A kako ništa u Crnoj Gori nije slučajno – budite uvjereni da je performator sa kapom sa četiri ocila bio i inspirator sramotnih grafita na Ambasadi BIH, kojima građanisti unutar vlasti jednako nemaju kad da se bave.

Nakon svega, konstruktivan savjet najvećoj opozicionoj partiji, koja konstantno tvrdi da ima najjaču snagu – politički je nepametno čekati preobražaj PES-a, koji se neće desiti. Umjesto toga, bilo bi politički pametno nakon pet godina otvoriti prostor za nove strategije, jer busanje u prsa retoričkom jačinom ne donosi ništa dobro ni partiji, ni procrnogorskom bloku, a još manje državi, već ostavlja utisak čekanja u redu za dobijanje ulaznice u vlast. Nije valjda da iz drugovanja s Abazovićem i takozvanog temeljnog ugovora ništa nije naučeno. Analitički tako djeluje. Nek vam Mandićev projekat ribrendinga bude alarm za inovativnu strategiju, ili po slobodnom izboru, nastavak  saopštenja o crvenim linijama koje su davno pređene, što je jednako pogubno po Crnu Goru i njen građanski karakter, koliko i trećeputaške lagarije. S nacipopulistima bez integriteta, ne ide se u EU.

*Nije dozvoljeno preuzimanje kolumne bez saglasnosti redakcije portala Antena M