Crna Gora na OI: Biće bolje drugi put

Ko je kriv što crnogorski sportisti nijesu osvojili medalju u Riju? To je, zacijelo, najpromašenije pitanje koje se može postaviti nakon netom završenih Olimpijskih igara.

Jer, u potrazi za odgovorom moglo bi se zabasati u stotine ćorsokaka. Evo, recimo, da je poživio knjaz Danilo, ne bi se zbog manjka istorijske svijesti i viška srebroljublja, legionari s crnogorskom krštenicom smucali od Španije, do Katara.

Polako...čemu srdžba (da ne kažem – ujstu), mora čovjek i da se našali kad mu je teško. A, zapravo, krivca nema. U ovom trenutku niko od naših nije bio dovoljno dobar za olimpijsko odličje... I to je to.

Vaterpolisti su, naizgled, bili blizu, trebalo je „samo“ pobijediti u jednom od posljednja dva meča. Za to „samo“ bio nam je potreban Mlađan iz Ajndhovena i Radović iz Beograda. Nijesmo ih dočekali na toj razini, pa ni kada je bilo najpotrebnije, u mečevima za medalju.

Da i ovaj sastav može mnogo, potvrdilo se u četvrtfinalu, protiv Mađara. Resursi su, ipak, bili dovoljni tek za jedno vaterpolo remek djelo, ostalo je bilo znatno, znatno slabije. Ostaće zauvijek bez odgovora pitanje: bismo li se domogli medalje sa ekipom sa PE u Beogradu?Možete ga postaviti i ovako: đe se pogriješilo u planiranju pa smo na manje važnom takmičenju nastupili u jačem sastavu?

Znam da Nikolu Janovića niko ne bi radije vidio u zelenom Maria Lenk bazenu, od – Nikole Janovića. Srce i glava su često u konfliktu interesa, a kapiten je znao kako nije bio ni mentalno, ni fizički spreman da podnese sve ono što je prethodilo turniru. Krvnički rad, razdvojenost od porodice, zasićenost vaterpolom... Zato je uradio ispravno kad je sebi priznao da dalje ne može.

Ne znam da li je Vlado Gojković neki put zažalio što nije poveo centra Nikolu Vukčevića i golmana Dejana Lazovića. Čini se da je bilo momenata, i to jako važnih, kad bi nam njih dvojica bili od koristi. Selektorovo je, međutim, neprikosnoveno pravo da sastavlja tim i određuje taktiku.

Iskustvo, a ono je jedini Gojkovićev nedostatak, uči da se do discipline i harmonije može doći ne samo kaznom, nego i „diplomatskim“ pristupom. Psihološki je ekstremno zahtjevno pretvoriti u tim grupu igrača sa jakim egom. Obično, do toga se dolazi dobro odabranim pojedinačnim pristupom, rijetko kad univerzalnim obrascem u koji se mora uklopiti trinaest manje-više različitih karaktera. Reda, naravno, mora biti, ali je toliko primjera uspješnog kanalisanja buntovništva u vrhunsko sportsko ostvarenje.

Bez obzira na ove natuknice, Vlado Gojković je moja daleko najveća nada da pred crnogorskim vaterpolom nije dug sušan period. Njegova posvećenost, marljivost, studioznost i, nadasve, znanje garantuju da će obnova nacionalnog tima biti izvedena na najbolji mogući način.

Selektor, međutim, ne može graditi, pokrivati i popravljati bazene ili stvarati „ajkule“ na suvom. Savez i Država moraju pod hitno upristojiti kotorski bazen i pokriti podgorički. Kad se vaterpolo na velika vrata vrati u Kotor i počne igrati u Podgorici i Nikšiću, uzećemo olimpijsku medalju. Znam i koju.

Dok vaterpolisti premoste smjenu generacija, naše rukometašice (uz košarkaše) ostaju jedina nacionalna selekcija kadra da se takmiči sa najboljima na planeti. „Lavice“ ni u ranim radovima, kad je Nikola Petrović tek stvarao reprezentaciju, nijesu imale tako porazan saldo na nekom velikom nadmetanju.

No, da li je kataklizmatičnih nula pobjeda i pet poraza baš toliko teško objašnjivo?! Bez Mare Jovanović, ostali smo na samo tri beka napadača – Mileni, Kaći i Đini. U modernom rukometu takav se napor ne može podnijeti. Očekivati da Anđela i Andrea drže odbranu i značajno pomognu u napadu, naprosto nije realno.

Uz to, na fundamentalno važnoj poziciji pivota imamo Suzu kojoj povrede ne daju da sastavi pola sezone, a srcem se taj hendikep ne može sasvim kompenzirati. Kao što ni „mala“ Ramusovićka ne može stasati prije roka. 

U takvoj situaciji Bojana Popović preuzela je višestruke rizike i pokušala da pomogne. Ko ne razumije veličinu toga poteza, nema pojma ne samo o sportu, nego i o životu.

Dragan Adžić je dokazano veliki trener. Ali, nije mađioničar. U Brazilu su se karte zaista loše posložile, ali već u Švedskoj može biti sasvim drugačija priča. Sa Bojanom ili nekim drugim na klupi, najvažnije je da „lavice“ sačuvaju karakter koji ih je doveo u sam vrh svjetskog rukometa. Kad su prave, one mu, bez dileme, i dalje pripadaju.

U pojedinačnim sportovima medalja je bila utopija, čak i za Srđana Mrvaljevića. U vrhunskom sportu, pustimo fraze, nema čuda. Jedino, s vremena na vrijeme, eksplodira neki zatomljeni potencijal, a novinari posegnu za „objašnjenjem“ koje garantuje komercijalnost – za čudom. U našoj ekspediciji ne samo da nije bilo pojedinca sa skrivenom energijom koja bi bila oslobođena u najboljem mogućem trenutku, nego niko nije dočekao drugi izlazak na borilište. Izuzev Dukića, pošto takmičenje u jedrenju traje nekoliko dana.

Ali, ponoviću, od Kovinićke do Furtule, svi su dali koliko su mogli i to je sve što imamo pravo da tražimo od njih. Ispostavilo se da bi Marija Vuković sa svojih 195 cm iz Berana, u Riju duvala za vrat Blanki Vlašić, da je imala pravi tajming forme.

Ovako, raduje što se gotovo zaboravljena svjetska juniorska šampionka vratila na veliku atletsku scenu, ali se nameće pitanje: nije li neko zakazao u njenoj pripremi, pa je vrhunski rezultat postigla kad su karte za OI već bile podijeljene? Naravno, dešava se i najvažnije je da bismo, uz vrhunski rad i ulaganja, u Tokiju mogli da imamo troje atletičara kandidata za finale: Rakočevićku, Vukovićku i Furtulu...

Još je nešto vrijedno pribilježiti. Ako zaobiđemo sortu „komentatora“ na portalima (generalno nevrijednu pomena), prvi su put „pravi“ medijski poslenici propustili da perima zagrebu po sportskim ranama naših olimpijaca. Da li je proradila svijest ili obraz, da li je nečim drugim prevenirano opetovano seirenje nad „propalim državnim projektima“, ne znam, ali konstatujem napredak.

Bilo je vaistinu iritantno čitati i(li) slušati kako se, u prethodnim prilikama, tobože strašno sjekiraju i kamenjem na sportiste bacaju kobajagi razočarani navijači. Kažem kobajagi, jer niko od njih ne bi prošao detektor istine, kad bi izgovorio da navija za Crnu Goru. Ili bi barem zbunili mašinu, pošto nije baždarena na unikatno crnogorske sportsko-političke konfuzije. Manje važno, bitno je da nije bilo ozbiljnijeg dosoljavanja na muku i da će se sve brže vratiti u racionalne vode.

Mada, ne bih pretjerivao sa racionalnošću u ovim stvarima.

Za nas, male, bolje je šeszdesetosmaško geslo:“budimo realni, tražimo nemoguće“?! Suva realnost osudila bi nas na status vječitih sportskih gubitnika, „topovske hrane“ za brojnije i bogatije. Sa tom fintom „važno je učestvovati“, pokušajte kod Lihtenštajna i San Marina, a mi se smiriti nećemo dok „dream team“ ne bacimo na koljena.

Crnci i Crnogorci, pa ko šta ponese! 

Piše Darko Šuković