Prisjećajući se Drugog svjetskog rata i njegovog završetka, kroz ličnu i potresnu ispovijest, autorka nas uvodi u atmosferu koja je pratila odrastanje u ratnom okruženju. Umjesto glasne proslave, poziva na sjećanje ispunjeno poštovanjem, razumijevanjem i opomenom – da ne zaboravimo šta je zaista značila pobjeda.
Piše: Šila Henkok
Naša ulična proslava bila je tiha, s dozom nesigurnosti. I tada, kao i danas, bio je pred nama dug i težak put ka boljem svijetu.
Maj je 2025. godine, četiri sata ujutru. Budna sjedim u krevetu, bez sna, gledam kako ogroman mjesec obasjava miran svijet. Prije osamdeset pet godina, davne 1940, jedno dijete od sedam godina tiho je plakalo na ispucaloj kožnoj sofi, u pidžami mokroj od straha, zureći kroz nepoznat prozor i moleći da taj isti mjesec zaštiti mamu i tatu od smrtonosnih bombi koje su padale na London.
Tog jutra, otac mi je vezao etiketu za kaiš gas maske, s mojim imenom i adresom, i mahao mi s perona dok sam još jednom, kao i svaki put, ponavljala svoj broj identifikacije – u slučaju da se izgubim od grupe djece nakon evakuacije. Taj broj je bio CJFQ 29:4. Moj mozak je zaboravio mnogo toga, ali taj broj nikad. Sjećanja na ono što je uslijedilo su zamagljena – sve dok se vrata pri dnu stepenica nijesu zalupila za mnom u kući u koju su me smjestili ljudi koji me očito nijesu željeli. Ležala sam drhteći na toj sofi.
Danas, kao odrasloj osobi, moja prva reakcija na sve je strah – što pripisujem svom ratnom djetinjstvu, isto kao i sposobnost da preživim. Poslije dva pokušaja bjekstva, konačno su me pustili da se vratim u London – radije sam birala bombe nego zlostavljanje nepoznatih ljudi.
Ovog mjeseca obilježavamo 80 godina od Dana pobjede u Evropi i bojim se da će i ova godišnjica biti svedena na još jednu bučnu, slavoljubivu proslavu Drugog svjetskog rata. Da, 1945. smo osjetili olakšanje jer su bombe, leteće bombe i raketno oružje prestali da se čuju, i čuli smo da se u Vest Endu slavi – ali tamo gdje sam ja živjela, slavlje je bilo mnogo tiše. Rat kao da nije bio gotov. I dalje smo strijepili zbog komšijinog sina koji se možda vraća iz pakla japanskog logora, a mnogi moji drugari pokušavali su da prihvate kao očeve ljude koje jedva da su poznavali.
Strahote Holokausta tek su počinjale da izlaze na vidjelo, a odrasli su, mogu samo da zamislim, bili iscrpljeni, često i skrhani tugom. Pet godina su živjeli pod prijetnjom okupacije. Čerčil je govorio da ćemo se boriti na plažama i da se nikad nećemo predati, ali nikad nije negirao mogućnost invazije. U stvari, bilo je pravo čudo što se to nije dogodilo. I upravo s tom prijetnjom su odrasli živjeli – svjesni da, bez sredstava i pomoći, ne bi mogli da joj se odupru.
Sjećam se kako sam, u ranim danima rata, pitala oca šta su betonski blokovi koji su se iznenada pojavili na trotoaru, i crne metalne cijevi duž ivičnjaka. On mi je, pomalo neuvjerljivo, objasnio da bi se ti blokovi povukli na cestu da zaustave nacističke tenkove, a da bi se cilindri zapalili kako bi stvorili dimnu zavjesu – koja bi, sa balonima protiv aviona što su ispunjavali nebo, otežala let njihovim avionima.
Pošto smo živjeli blizu fabrika oružja i luke, naš kraj oko Bexleyheatha često je bio poprište vazdušnih borbi između Spitfajera i nacističkih aviona. Čak je i reflektor i pokretna protivavionska baterija bila postavljena na stazi iza naše kuće. Kad bismo bili u našem zaklonu od vazdušnih napada u bašti, buka tog oružja nas je do srži plašila – ako ne i same Njemce.
Danas, kad me sve više obuzima strah da se istorija ponavlja, želim da svi zapamte koliko je rat strašan. Na Dan pobjede u Evropi, 1945. godine, svijet je gledao u zgarišta mnogih gradova – i to ne samo onih koje su oni uništili, već i onih koje smo i mi razorili. Desetine miliona ljudi bilo je mrtvo ili bez doma. U maju 1945. bilo je teško istinski se radovati.
Žao mi je ako kvarim slavlje. Zapravo se nadam da će svi zajedno obilježiti 80. godišnjicu na lijep način. Mislim da sam i ja tada, 1945, na svoj način uživala. Djeca su imala čajanku na ulici, uz džanket i blamanž (gdje li su nestali ti deserti?), sa kondezovanim mlijekom umjesto pavlake, i nekoliko čokoladica. Prava gozba u tim danima strogih restrikcija.
Ali ono što mi je ostalo najdublje urezano u sjećanju bio je trenutak kada su sklonili stolove, a neko donio gramofon na navijanje i stavio ga na zid bašte. Odrasli su zaplesali – dostojanstvene plesove iz balskih sala. Zagrljeni. Prislonjeni jedno uz drugo. Čak sam vidjela kako je moj otac poljubio majku u čelo. Nezapamćeno ponašanje. Da li su tada izražavali olakšanje što se bliži kraj užasnim godinama? Ili su jedno drugom davali snagu da izdrže predstojeću borbu – da zacijele duševne i tjelesne rane rata i da izgrade pravedniji, mirniji svijet kojem su se nadali?
Danas je naša prelijepa planeta ugrožena na mnogo načina. Istorija jasno pokazuje da rješenje nije u autoritarnim vođama. Umjesto toga, hajde da ujedinimo znanje i mudrost čovječanstva i zajedno se uhvatimo u koštac sa globalnim krizama. Vrijeme nam ističe.
Ove me je sedmice mjesec podsjetio na vrijeme kad sam bila djevojčice iz ratnih dana – jedne od mnogih koje će uskoro otići, noseći sa sobom i naša bolna sjećanja. S ponosom se osvrćem na generaciju odraslih koji su preživjeli rat – iscrpljeni, ali odlučni da svijet učine boljim. I uspjeli su.
Ne daj bože da ih iznevjerimo. Ne smijemo ih zaboraviti.
I nikad, nikad ne smijemo dozvoliti da se to ponovi!
----------
Autorka je glumica i književnica, rođena 1933. godine, odlikovana titulom Oficirke Reda Britanske Imperije 1974. godine, zatim je unaprijeđena titulom Komandirke istog reda 2011, nakon čega je dobila titulu Dame komandirke Reda Britanske Imperije za doprinos dramskoj umjetnosti i humanitarnom radu.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR