Treba se sjetiti žrtava Drugog svjetskog rata, ali zločini nijesu nešto što pripada prošlosti

U porastu su autoritarni desničarski populizam, ultranacionalizam, sebična ekonomska politika, ksenofobija i strah od drugačijeg – a sve to, uz gubitak vjere, povjerenja i moralne orijentacije, dodatno udaljava ljude jedne od drugih, ocjenjuje u najnovijoj analizi Observerov spoljnopolitički komentator Sajmon Tisdal.

Sukobi širom svijeta sve više se šire – ali prečesto prolaze nezapaženo. Jesmo li, naprosto, postali preplavljeni njihovim obimom?

Žrtve nacističkih zločina biće ove nedjelje pomenute na ceremonijama kojima se obilježava kraj Drugog svjetskog rata u Evropi. Prošle nedjelje, preživjeli logoraši i rodbina ubijenih okupili su se u nekadašnjem koncentracionom logoru Bergen-Belsen, u blizini Hanovera, kako bi se prisjetili oko 72.000 ljudi koji su tamo ubijeni. Među njima je bila i mlada Jevrejka rođena u Njemačkoj, Ana Frank, čiji dnevnik i danas svjedoči o užasima tog vremena.

Žrtve iz perioda 1939–1945. ne smiju biti zaboravljene. Ali isto tako moramo znati da će se, jednog dana, pamtiti i mrtvi iz 2025. godine. Moramo biti svjesni da će doći vrijeme kada će se bilježiti i odavati počast žrtvama današnjih zločina koji se neumorno ponavljaju. Svakodnevno slušamo o novim užasima koje nad civilima sprovode države i naoružane grupe u ratnim zonama širom planete. Za razliku od nacističkih zločina, danas su mnoga od tih nedjela javna i dokumentovana – dok se još dešavaju.

Dok se suočavamo s takvim strahotama, ćutanje nije prihvatljivo. Ćutanje znači saučesništvo. Ćutati je kao da priznajemo da iz prošlosti ništa nijesmo naučili.

Gdje je danas naš bijes? Gdje je glas protesta? Nerijetko ga niko i ne sluša. Uzmimo primjer Jemena – jedne od najsiromašnijih zemalja svijeta. Pokušajte, makar na trenutak, da zamislite kako izgleda biti bespomoćno jemensko dijete ili zbunjeni etiopski migrant koji bez ikakvog upozorenja biva pogođen najubojitijim oružjem koje posjeduju SAD i – nažalost – britansko ratno vazduhoplovstvo.

U jednom od nedavnih napada na grad Saada, poginulo je 68 civila, uglavnom Afrikanaca, koji su bili zatvoreni u jednom centru za pritvor. Amerikanci tvrde da je objekat koristila paravojna grupa Huti, navodno povezana s Iranom, za napade na Izrael i brodove u Crvenom moru – ali nikakav dokaz za to nisu predočili. Human Rights Watch procjenjuje da je od ukidanja ograničenja na vazdušne napade, koje je uveo Donald Tramp, u Jemenu poginulo više stotina ljudi. „Namjerni napadi na civile i civilnu infrastrukturu predstavljaju ratne zločine“, upozorili su.

U Demokratskoj Republici Kongo, svakodnevno se dešavaju zločini dok naoružane grupe haraju. Istina, kao i u slučaju Jemena, ta zemlja se čini dalekom i nepoznatom većini ljudi u Evropi. Ali vjerujte – bio sam tamo, u Gomi, na istoku zemlje. Djeca tamo nisu ništa drugačija od djece bilo gdje drugo. U jeku nedavnih sukoba, portparol UNICEF-a Džejms Elder rekao je da je jedno dijete u Kongu silovano na svakih pola sata. Skoro 10.000 slučajeva silovanja i seksualnog nasilja prijavljeno je samo u januaru i februaru ove godine. „Djevojke i žene prolaze kroz nezamislive užase, a više ne dobijaju čak ni osnovnu medicinsku pomoć“, upozorio je Elder.

U Haitiju, na hiljade ljudi je ubijeno ili raseljeno zbog nasilja bandi koje UN ne može da obuzda. U Mjanmaru, i pored razornog zemljotresa u martu, vojna hunta nastavlja ubistva i torturu bez ikakvih posljedica. U Sudanu, građanski rat s elementima genocida ulazi u treću godinu. Nije da je zaboravljen – jednostavno se ignoriše. I onda, tu je Gaza – gladna i pod opsadom – gdje je od izraelskih napada poginulo više od 52.000 ljudi, mahom civila. Ko će podići spomenik njihovim ubijenim kćerkama? Ko će ikada objaviti njihove dnevnike?

Zašto se ovaj pokolj toleriše – čak normalizuje? Jedan od ponuđenih razloga je složenost i broj sukoba – najveći od 1945. godine. Ukupan broj sukoba se udvostručio u posljednjih pet godina. Više od 300 miliona ljudi trenutno treba humanitarnu pomoć i zaštitu. Ipak, sistem Ujedinjenih nacija, često blokiran suparništvima velikih sila, ne uspijeva da odgovori na izazove. Njegov autoritet se omalovažava, izaslanici se guraju u stranu, a mirovnjaci napadaju – u Libanu i drugdje. Resursi su mu ozbiljno iscrpljeni.

Ključne agencije ostaju bez sredstava, što ugrožava milione života, upozorio je prošle sedmice šef hitne pomoći UN-a, Tom Flečer. Budućnost mirovnih misija – tema ključnog samita u Berlinu ovog mjeseca – takođe je pod znakom pitanja. SAD, koje obezbjeđuju 27% od 5,6 milijardi dolara budžeta za mirovne operacije UN-a, duguju 1,2 milijarde. Sada Tramp predlaže da se finansiranje potpuno prekine.

Drastična smanjenja nacionalnih budžeta za pomoć inostranstvu i razvoj – posebno u SAD i Britaniji – dodatno umanjuju sposobnost da se odgovori na unutrašnje i međudržavne sukobe. Rješavanje konflikata postaje zaboravljena vještina – dovoljno je pogledati Trampove promašaje oko Ukrajine. Nefunkcionalnost međunarodnih sudova, koji ne uspijevaju da sankcionišu države ili uhapse i kazne optužene ratne zločince poput Vladimira Putina i Benjamina Netanijahua, podstiče osjećaj nekažnjivosti među počiniocima.

Postoji još jedan važan faktor. Ljudi u bogatijim, stabilnijim zemljama djeluju preplavljeno ogromnim razmjerama i užasom globalnog rasula. Mnogi, prema sopstvenom priznanju, kažu da se, suočeni sa stalnim talasima uznemirujućih vijesti, jednostavno „isključe“. Nije da ih nije briga – već se osjećaju nemoćno. Prirodne katastrofe i dalje izazivaju velikodušne reakcije. Apel za pomoć nakon zemljotresa u Mjanmaru, koji je pokrenuo britanski Odbor za vanredne situacije, skupio je 16 miliona funti samo u prvoj sedmici.

Ali vječni, ljudskom rukom izazvani ratovi i složeni etnički i vjerski sukobi, poput onih u Avganistanu, Siriji ili Somaliji, mnogo teže dopiru do šire javnosti. Izvještaj Fondacije za pomoć iz 2025. pokazuje da u Velikoj Britaniji sve manji broj ljudi daje u humanitarne svrhe, i u zemlji i van nje. Iako je tokom 2024. donirano solidnih 15,4 milijarde funti, Britanija je na globalnom indeksu davanja CAF-a pala na 22. mjesto. Ni druge bogate zemlje ne stoje bolje. Neke od najdarežljivijih nacija, poput Kenije, bile su među onima koje imaju najmanje.

Ratovi i sukobi nijesu uzrok, već posljedica sadašnjeg globalnog nereda, koji prvenstveno ima političke korijene. Širenje nestabilnosti dijelom potiče iz političke fragmentacije, odbacivanja globalizacije i nepostojanja zajedničkih međunarodnih pravila. U porastu su autoritarni desničarski populizam, ultranacionalizam, sebična ekonomska politika, ksenofobija i strah od drugačijeg – a sve to, uz gubitak vjere, povjerenja i moralne orijentacije, dodatno udaljava ljude jedne od drugih.

Zločini nijesu nešto što pripada prošlosti. Ne dešavaju se samo drugima, u nekim dalekim krajevima. Oni su simbol bolesti savremenog svijeta. Političko, vojno i moralno zlo ponašanje širi se poput virusa – i sve više nam se približava.