Ukrajinski marinac Roman Boršč o 33 mjeseca zarobljeništva i osjećaju da je u Orvelovoj 1984

Razgovarala: Biljana Jovićević 

I sam susret u zakazno vrijeme, sa bivšim marincem Romanom Borščom, koji je nakon oporavka od zarobljeništva, ponovo civil pri vladinom tijelu za komunikacije, ali obučen u maslinastu odjeću, onu nalik predsjedniku Volodimiru Zelenskom, opustio je malo moj strah ili nelagodu, kako hoćete – da u intervjuisanju čovjeka koji je do prije nepunih pola godine bio ratni vojni zarobljenik na evropskom tlu - u XXI vijeku, dobijem odgovore na pitanja koja me zanimaju, a ne pređem granicu pristojnosti i zadiranja gdje ne treba sa novinarskom znatiželjom.  

Ni traga od ispijenog lica POW-a, sa decembarske objave njegove supruge Oksane za Ukrajinsku Pravdu, ali istog srdačnog osmjeha, sa blagom nervozom da parira mojoj. Istog dana u rano popodne sa organizatorom posjete, direktorom „Platforme za razvoj projekata od prioriteta ( PDP) – Mihailom Dankaničem, koji je osnivač i projekta „Break the fake“, u prevodu „razbiti laž“- kao dijela javne organizacije Zajednice ukrajinske armije (CAU), imaju događaj u Evropskoj kući, ali mi kažu da crnogorski mediji izgleda nijesu previše  zainteresovani da čuju Romanovu priču. Ja se pak čudim što se čude i objašnjavam da je medijska, kao i većinska politička zajednica ovdje i pored ispraznih fraza o EU putu, NATO-u i evropskim integracijama, namijenjenih isključivo briselskoj birokratiji, srcem naklonjenija njihovom agresoru, i da usklađenost sa EU politikom, liše tih fraza, iskazuju baš kad se mora.   

Događaj u Evropskoj kući nije me, na moju žalost, zbog Ukrajinaca, ne zbog nas, demantovao. Slovom i brojem bila je tamo, javiše mi, jedna novinarka.

Mi smo se prije toga ispričali, jer je bio raspoložen da strpljivo, odgovara na sva pitanja. Činjenica da je osim vojnik, Roman Boršč, novinar i komunikator, olakšala je razgovor sa ovim mladićem kojeg je rat zatekao kao portparola Ministarstva zdravlja Ukrajine, koji se bez dvoumljenja – tog, ne iznenađujećeg, a ipak šokantnog, 24. februara 2022., zorom zaputio u svoju jedinicu, gdje je raspoređen da brani Marijupolj, kao obučeni marinac. Prije vojne obuke, Roman je bio novinar ukrajinskog Espresa.

Iako na freškoj poziciji portparola Ministarstva zdravlja, ovaj tada 26-godišnjak, rodom iz Ternopila, sa zapada Ukrajine, zaključio je da je odbrana Marijupolja, strateški važne luke na istoku zemlje na Azovskom moru, u teritorijalnoj oblasti Donjeck – koju su još 2014. okupirale ukrajinske proruske snage uz podršku Kremlja, i na jednom dijelu teritorije proglasili nelegitimnu - takozvanu Narodnu Republiku Donjeck (NRD) – važniji zadatak u tom momentu. Ponovo je postao pripadnik posebnog 503 bataljona ukrajinskih marinaca u morskoj pješadiji.

Sam Marijupulj je nekoliko puta i pored takozvanog Minsk 2 mirovnog sporazuma za Istok Ukrajine, (neprekidno kršenog), bio meta žestokih napada čak i kratkotrajne okupacije od strane snaga tzv. NRD. Budući strateški važan, na početku pune invazije 2022., Marijupolj je bio jedna od ključnih ruskih meta – i u maju 2022., njihove su ga snage uspjele okupirati. Ukrajinski marinac, Boršč zarobljen je ranije, krajem marta 2022. u direknoj borbi "prsa u prsa" unutar grada, i u zarobljeništvu je bio do kraja prošle godine.

Iako 33 mjeseca nije vidio ni čuo nikog od svojih - tvrdi - imao je sreće, jer je ostao na teritoriji Ukrajine, makar i okupirane od strane pro-ruskih snaga. Fizičku torturu prošao je „uglavnom samo“ na početku, kada je u razdvajanju zarobljenih, sa domaćim pro-Rusima, učestvovala ruska vojna policija.

Pet zatvorskih kolonija za 33 mjeseca - "malo" batina i torture je više sreće od drugih

„To je uobičajeno“ pojasnio je Roman Boršč, o kojem ste tokom razgovora mogli steći utisak da istinski ne želi praviti od sebe i onoga što je preživio - žrtvu, svjestan da mu mnogi sunarodnici trpe mnogo veći pakao nego što je bio njegov, koliko god to suludo zvuči.

Boršč: Čim je krenula ruska sveobuhvatna invazija Ukrajine, ja i moj prijatelj smo se rano ujutro 24. februara, automobilom zaputili u Marijupolj, jer je tamo bila raspoređena naša vojna jedinica. Već četvrtog dana ruske invazije, Marijupolj je bio opkoljen sa svih strana, to je bila jedna od najkritičnijih tačaka napada, ne samo zbog toga što se radilo o uličnim borbama prsa u prsa u samom gradu, gdje vidiš protivnika veoma blisko, već zato što je grad bio stalno bombardovan granatama svih mogućih kalibara, od granata za minobacače, do ogromnih avionskih bombi. Rusi su planski uništavali grad, ne obazirući se na kolateralnu štetu među civilnim stanovništvom. Bile su to žestoke borbe, i kao što znate, vojnici u takvim borbama obilježavaju sebe, da se vidi ko je neprijatelj, a ko saveznik. Rusi su od samog početka pak počeli da motaju bijele trake na ruke, što je prema svim pravilima rata, boja za obilježavanje civila- ali oni su počeli da koriste bijele trake. I 23. marta 2022., ja sam bio zarobljen od strane pripadnika tzv. Donjeck Narodne Republike.“

Antena M: Koliko dugo ste ostali u zarobljeništvu, da li ste bili na jednom mjestu ili u više zatvora, šta Vam se tamo dešavalo, možete li nam opisati?

Boršč: Ostao sam u zarobljeništvu malo više od 33 mjeseca, bio sam u svih pet glavnih lokacija za zarobljenike na teritoriji Donjecke obalsti. Prvo je bila Olenjivka, za koju ste vjerovatno mogli čuti, zatim Donjecki izolator, Horljivka, Kirovske, Sparšuv.

Antena M: Bili ste zatvoreni na ukrajinskim teritorijama, iako pod njihovom kontrolom? Nikad Vas znači nijesu prebacili u Rusiju, za vrijeme tih 33 mjeseca?

Boršč: To je bila moja sreća, da tako kažem.

Antena M: A zašto su Vas selili iz zatvora u zatvor, relativno često?

Boršč: Prije svega Olenjivka, to je bila prva tačka gdje su oni dovodili zarobljene vojnike i civile za vršenje filtracije. Onda su počeli da nas razvrstavaju kao vojnike na razne grupe. Znamo recimo da su po naređenju za Rusiju trebali da razvrstaju branioce čuvenog Azovstala (metalurški kompleks – fabrika čelika), oko 1000 ljudi. Zarobljene branioce Azovstala prebacili su odmah direktno na teritoriju Rusije, dok su nas ostale držali par mjeseci u Donjeckom izolatoru, a onda u Horljivki. Oko dvije godine sam proveo u zatvoru za ukrajinske ratne zarobljenike u Horljivki.

Antena M: U kakvim ste uslovima proveli taj period zarobljeništva, i da li nam možete reći da li su vas čuvali Rusi iz Rusije ili iz okupiranog ruskog govornog područja Ukrajine, ako ih tako možemo nazvati?

Boršč: Interesantno je da ukrajinske zarobljenike nijesu nadgledali pripadnici ruske vojne policije, nego službenici tamošnje zatvorske službe, koji se bave običnim kriminalcima. U stvari, nas su nadgledali pripadnici okupacione administracije, ajde da kažemo - građani Ukrajine - i određeno vrijeme, ponekad, su bili zajedno sa njima, pripadanici ruskih specijalnih snaga.

Što se tiče uslova u kojima borave zarobljeni Ukrajinci, naš Koordinicioni štab koji se bavi zarobljenicima, saopštio ja da već postoji 300 mjesta gdje se drže zarobljeni Ukrajinci.

Antena M: Vojnici ili i civili, takođe?

Boršč: I jedni i drugi. Za nas vojnike je jasno, ali kada je riječ o civilima, to je veoma specifično. To su ljudi koji se drže bez bilo kakvih optužnica ili presuda, oni su bili uhapšeni tokom racija, zbog sumnji da su sarađivali sa ukrajinskom vojskom, i ti ljudi se pod tim obrazloženjem zatvoreni. Neki već više od tri godine se drže tamo, bez sudskih odluka ili presuda - potpuno odsječeni od zvaničnog svijeta i nemaju komunikacije sa najbližima.

Samo mali broj mjesta na kojima se drže ukrajinski zarobljenici, mogu se pokazati kao pristojni zatvori. Najveći broj zatvora, naročito u Rusiji, su mjesta koja se ne mogu prikazati bilo kakvim međunarodnim komisijama i uslovi su veoma loši – nema hrane ili je loša, a bila su tu i povremena ili stalna premlaćivanja, prisiljavanja da po 16 sati stojiš na jednom mjestu...i takve stvari.

Antena M: Takav ste tretman imali i Vi?

Boršč: Ja sam imao sreću da budem na okupiranom dijelu Donbasa, i tamo su uslovi bili bolji nego na teritoriji same Rusije.

Antena M: Šta znači to bolji, ako možete molim Vas da objasnite – kako su Vaši domaći okupatori tretirali Vas i ostale vojne zarobljnike?

Boršč: Tamo gdje sam ja bio nijesam bio izolovan i sam, što je česti slučaj sa zatvorenicima koji završe u Rusiji. To je bila ograđena kolonija od baraka, gdje si se mogao kretati više manje slobodno po teritoriji samih objekata i unutar dobro ograđenog dvorišta.

Antena M: Da li je to i ranije bio zatvor, ili je izgrađen za potrebe rata?

Boršč: To je bio zatvor, ali prije dolaska nas kao zarobljenika, oni su ga ispraznili, i to tako što su osuđene zatvorenike koji su tu služili kazne jednostavno pustili. Tu smo imali posteljinu i krevete, a sada znam, iz iskustva drugih zarobljnika sa kojima sam naknadno razgovarao, da je hrana koju smo dobijali tri puta dnevno, iako je bila loša, bila mnogo bolja nego na drugim mjestima. Imali smo i mogućnost pristupa nekim minimalnim zdravstvenim uslugama.

Antena M:  Da li je Vaša porodica znala gdje ste, da li ste mogli stupiti u kontakt sa njima?

Boršč: Ukrajinskim ratnim zarobljenicima je bilo zabranjeno da komunciraju sa bilo kim. Znam da je bilo pokušaja da se predaju pisma Međunarodnog crvenog krsta, ali dok sam ja bio tamo, nije postojala takva mogućnost. Međutim, recimo u periodu 2022. godine, kada sistem tzv. NRD nije bio uključen u sastav Rusije, dok su imali određeni nivo zasebnosti, tada se dešavalo da naši čuvari preuzmu pisma zarobljenika i to bi onda bilo proslijeđeno porodicama i rodbini, ili bih mogao dobiti pismo od njih, ali to se naravno sve provjeravalo i kontrolisalo.

Moji su znali da sam ja bio u zarobljeništvu, naravno. Najbolja komunikacija se odvijala zahvaljujući volonterskim krugovima - kada se neko pusti ili vrati iz zarobljeništva, oni ih sačekaju i njima su volonteri pokazivali fotografije i pitali da li si možda vidio ovoga ili onoga, itd...

Antena M: Za ta malo više od 33 mjeseca, koliko ste bili tamo, da li Vam se ikad ukazala prilika da vidite ili da se čujete sa nekim od vaše familije?

Boršč: U periodu koji sam Vam pomenuo, kada je bilo malo opuštenije, bilo je nekoliko pisama koja su proslijeđena, a što se tiče razgovora preko telefona, to nije dolazilo u obzir, a kamoli neka posjeta, jer to su privremeno okupirane teritorije, i to je jako opasna zona, tako da za lične susrete nije bilo nikakve šanse.

Domaći proruski okupatori vs ruski specijalci 

Antena M: A kako su se ponašali prema Vama? Mogu li Vas upitati da li ste mučeni, da li ste imali neko posebno teško iskustvo, imajući u vidu da ste do momenta rata bili relativno visoko pozicionirani u sistemu državne službe?

Boršč: Kada govorimo o tako lošim stvarima u ruskim zatvorima, poznato je da postoji takozvana tradicija prijema zatvorenika: tu su premlaćivanja, elektroškovi, kerovi, svašta...za one nove koji su došli, tako počinje ...maltretiraju te...tuku...

Antena M: I Vi ste kroz to prošli?

Boršč: ...To sam iskusio posebno u Horljivki, gdje me nijesu dočekali samo lokalni stražari u zatvoru već i ruski specijalci ...

Antena M:  Znači oni su bili zaduženi za zlostavljanje ?

Boršč: ...Da, da oni su bili zaduženi za to...

Antena M: Kako ste preživjeli zarobljeništvo, tih nešto više od 33 mjeseca?

Boršč: Samo da zaokružim temu tretmana i odnosa na različitim mjestima ...To je možda neka tendencija koju sam primjetio, ali ona je ovakva: odnos prema ukrajinskim zarobljenicima na okupiranim teritorijama - jeste zaista bolji, više ljudskiji, nego na teritoriji Rusije, i to potvrđuje moja komunikacija sa mnogim ljudima koji su preživjeli zatvore u Rusiji. Dakle, odnos prema zatvorenim Ukrajincima na okupiranim teritorijama Luganjska i Donjecka je bolji. Za Rusiju pak, niti jedan put nijesam čuo da je prema nekome postojao bolji odnos.

Antena M: Da se vratimo na Vaše lično iskustvo, dakle samo su Vas mučili na početku, kao neku vrstu „dobrodšlice“, ne i kasnije?

Boršč: Vidite, u Horljivki su se dešavale situacije da Vas nekada neki stražari udare čisto njihove zabave radi, iako im ti ni na koji način ne kršiš red, ali oni ponekad nađu neki izgovor da te premlate.

Antena M: Koliko često se to dešavalo?

Boršč: To nije bilo često, ali s vremena na vrijeme bi se dogodili takvi incidenti. Lično, najteži momenat mi je bio dolazak ruskih specijalaca. Kada su ruski specijalci bili tu, recimo u novembru 2023., to je bio period kada je svaki odlazak za ručak značio –  odeš u menzu, oni stoje u stroju sa obje strane i udaraju pendrekom dok prolaziš. I kad se vraćaš iz kantine, moraš da prođeš kroz isto.  

Antena M: Da li znate za slučaj da je neko umro od posljedica tog izživljavanja nad ljudima, za vrijeme Vašeg zarobljeništva?

Boršč: Da, znam jedan slučaj - kad sam bio u Donjeckom izolatoru, bio je jedan čovjek koji je već bio narušenog zdravlja, a tukli su ga, imao je ogromne podlive na bubrezima, jer su mu tokom ispitivanja odvalili bubrege. I ljudi su ga bespomoćno gledali kako se muči u sobi četiri - pet dana, kako se non-stop muči.

Antena M: I nijesu mu pružili nikakvu pomoć?

Boršč: Dali bi mu nešto protiv bolova jednom dnevno. Ali kada mu je bilo najgore, neposredno pred smrt, ljudi su lupali na vrata sobe i dozivali stražare „dođite, situacija se pogoršala, zovite doktora, preduzmite nešto“, a stražari su odgovarali „sačekajte, čekajte malo doći će doktor“. Ali na kraju je čovjek umro i samo su ga mrtvog iznijeli iz sobe.

Antena M: Koliko je vojnika bilo u Horljivki, gdje ste proveli najviše vremena u zarobljeništvu?

Boršč: Najveći broj je bio u prvoj koloniji, oko 1500 ljudi je bilo raspoređeno po barakama.

Antena M: A koliko je baraka bilo u tom zatvorskom krugu?

Boršč: Pet, barake su bile dvospratne i u jednu je moglo da stane oko 200 ljudi.

Antena M: Da li ste imali grijanje tokom zime u barakama?

Boršč: Imali smo neke peći na ugalj. U nekim barakama grijanje je bilo normalno, ali u nekim koje su bile loše preuređivane, da se primi veći broj zatvorenika, grijanje je bilo jako loše, i ljudi su morali spavati sa odjećom koju imaju na sebi.

Antena M: Šta se dešavalo kad se neko razboli, da li ste se Vi rezbolijevali, da li je bilo medicinske pomoći, ambulante, za ljudi sa hroničnim bolestima?

Boršč: Bilo je nekih ljudi koji su imali AIDS, i oni su dobijali terapiju. Ja ne mogu da kažem ništa o kvalitetu te terapije, ali je činjenica da su dobili terapiju. Kada je riječ o meni konkretno, ja sam dobio terapiju kada sam bio bolestan sa temperaturom od 40 stepeni, primio sam i injekciju i tablete, a dozvoli su i da jedan dan ostanem da ležim, da se oporavim. Nijesam morao da poštujem zatvorski red.

Ljubitelj istorije i obilježja carske Rusije ne prašta kritike SSSR 

Antena M: Što je to podrazumijevalo? Kakve ste aktivnosti i obaveze imali, da li ste morali da radite nešto?

Boršč: U Horljivki je dan počinjao u šest sati ujutro - buđenje, onda doručak, a onda je redosljed bio  – ukoliko je imalo nešto da se radi i sređuje oko baraka, ili po dvorištu, a tako je bilo stalno do kraja 2024., košenje trave, nošenje nečega, ili šta god ti daju u zadatak, ali su nam isto tako omogućavali da čitamo određenu literaturu.

Antena M: Kakvu, i da li na ruskom ili ukrajinskom?

Boršč:  Na ruskom naravno (glasan smijeh), dakle nije bilo radova non-stop, već kad je potrebno, a onda si mogao boraviti u baraci, čitati knjige, pričati sa drugim ljudima.

Antena M: Šta Vam je u tom periodu prolazilo kroz glavu? Da li ste imali načina da dobijete informacije ili čujete šta se dešava na liniji fronta? Kakve su Vam se misli i osjećaji smjenjivali? Da li ste vjerovali da biste uskoro mogli izaći na slobodu i kako?

Roman je ostao da sjedi, ali se ispravio, razdvojio uglavnom skupljenje šake i čvrstim glasom odgovorio:

Boršč:  Svi naši branioci, čak i oni koji su završili u Rusiji, svi kao jedan su vjerovali i vjeruju da će ih osloboditi. Prosto bez takve vjere ne možeš preživjeti!

Zatvorenici su uvijek uglavnom u informativnom vakumu i to je jako plodno tlo za širenje propagande. Nekad bi nam donosili lokalne novine iz tzv. DNR-a, gdje se slavio njihov lokalni vođa Denis Pušinin, i tamo se širila lokalna propaganda, kako je sve divno i krasno u DNR-u, kako napreduju. A tu su bile čak i informacije sa fronta, po kojima ste mogli zaključiti da se svaki dan uništavaju desetine ukrajinskih aviona, na 100 -ne tenkova i sve u tom duhu. Čak su se i naši stražari nekad međusobno smijali zbog novina, jer da su bile tačne informacije, kako su ih ti mediji plasirali, ne samo da bi Ukrajina bila uništena, nego i armije više drugih zemlja.

Antena M: Da li znate da je neko povjeravao u tu vrstu propagande?

Boršč: Zamislite da ste zatvoreni jako dugo, bez dodira sa spoljnim svijetom, i da vam stalno ponavljaju iste vijesti - i naravno dešavalo se da neki ljudi u takvim okolnostima počnu vjerovati, da oni napreduju, da se sve oporavlja, gradi, cvjeta – i onda kažu, vidite, ne može baš sve da bude izmišljeno, možda ima neke istine. Bilo je ljudi koji su i tako komentarisali.

Antena M: Mali broj njih ili ?

Boršč: To je bio manji broj ljudi koji su teško podnosili sve, naravno, to je ta emotivna dimenzija. Na kraju, naravno da ti želiš da u tvojoj maloj otadžbini sve nekako bude bolje. To je stvar psihologije.

Osjećaj da sam u Orvelovoj 1984

Antena M: A Vi lično?

Boršč: Naravno da ja nijesam vjerovao u to. Interesantno je da su lokalni stražari, na njihovu incijativu, ponekad voljeli da dođu da popričaju sa nama zatvorenicima. Interesnatno je i da sam pričao sa raznim momcima iz raznih krajeva Rusije (specijelne policije), iz Sibira, Altaja, Belohradske oblasti, to su sve na hiljade kilometara ogromne distance, ali narativi koji su mi pričali bili su vrlo slični.  Prva stvar koja je zajednička, oni su nazivali sve ukrajinske vojnike - fašistima. Oni su vjerovali da mi služimo nacističko- fašističkom režimu, a da oni - po drugi put u istoriji, moraju da se bore i pobijede nacizam.

Antena M: Dakle, Vi vjerujete da su oni zaista vjerovali i vjeruju u taj narativ?

Boršč: Evo recimo, tipčna situacija: gađali su nešto sa ukrajinske strane, i oni dođu i kažu „evo vidite, pobili ste civile, djecu, tako rade fašisti. I mi se već drugi put u istoriji borimo protiv naci-fašizma“... „ovo što vi radite je fašizam, mi se borimo protiv toga, u svojoj specijalnoj operaciji“. Oni su prosto vjerovali, vjeruju u te narative.

Antena M: Ali, da li su imali, ili pokazivali ikakvu sumnju kad se ta „specijalna operacija“ odužila, i počela da ispada znatno drugačija nego što su se očekivali? „Specijalne operacije“ ne traju tri godine, da li mislite da su imali ikakav uvid u stvarnu situciju, šta se zaista dešava na njihovoj strani, na frontu?  

Boršč: Znate kako, ja sam često tamo imao osjećaj da sam u Orvelovoj „1984“ (1984 distopijski roman Georgea Orwell). Ispričaću Vam jednu interesantnu priču. Bio je tamo jedan stražar – inače inspektor (rekao mu je puno ime, ali me naknadno zamolio da ga ne objavljujemo), i on je bio relativno edukovan čovjek. Veoma je volio da priča o istoriji sa zarobljenicima. Jednom me tako pozvao kod sebe i pitao me šta mislim o Sovjetskom Savezu, a on sam je na svojoj odjeći/uniformi nosio oznake i grb carske Rusije.

Ja sam pomislio, OK budući da on nosi obilježja carske Rusije, moram pažljivo voditi računa šta ću reći o SSSR-u. Ja sam onda rekao – 'pa evo, Boljševička revolucija je dovela do raspada carske Rusije'. I onda sam mu pričao o tome da bi carska imperija bila bolji način da se upravlja Rusijom'. Nakon tog razgovora, tu odmah me natjerao da uradim 100 sklekova, a onda i da javno priznam/kažem da je Sovjetski Savez bio velika država i da je njegov raspad tragedija koja je dovela do ovog rata.

Antena M: Ali rekli ste da je on djelovao kao obrazovana osoba?

Boršč: Jeste izgledao je, dejelovao je, ali to je ta mješavina.

Antena M: Kako ste na kraju došli na listu za razmjenu zatvorenika i bili oslobođeni krajem prošle godine?

Boršč: To je bio 27. decembar 2024., mene i još nekoliko momaka su pozvali na razgovor kod administracije zatvora u Kirovsku.

Antena M: Dakle Vi ste iz Horljivke nekad prebačeni u Kirovsk?

Boršč: Do juna 2024. sam bio u Horljivki, a onda sam bio do kraja u Kirovsku. Dakle, pozvali su me na razgovor i pitali da li u slučaju razmjene, pristajem da budem oslobođen. Ja sam rekao naravno i pustili su me da se vratim nazad u baraku. Onda su nas poslije ručka sakupili, one koji su trebali da budu oslobođeni, i odveli nas, ali nam nijesu ništa govorili o tome gdje. Prvo smo stigli u drugu sličnu koloniju u gradu Torev. Tamo smo prenoćili i onda zajedno sa još jednom grupom naših zarobljenika iz Toreva krenuli smo za grad Taganrog – na aerodrom. Odatle smo avionom krenuli za Bjelorusiju, a onda autobusom na bjelorusko-ukrajinsku granicu, gdje je obavljena razmjena zarobljenika.

Antena M: Da li mislite da je činjenica da ste državni zvaničnik, ne visoki, ali ipak, te da ste prije vojne karijere i Ministarstva zdravlja bili kratko i novinar uticala na to da ste, kako Vi kažete, imali više sreće nego drugi ukrajinski vojni zarobljenici, da nijeste bili uzloženi većoj torturi i da ste na koncu razmijenjeni krajem pršle godine?

Boršč: Nijesam siguran da li ovo treba da uključimo u intervju, ali, reći ću, ja sam im o sebi dao minimum informacija, jer činjenica da sam bio novinar i državni djelatnik, mogla je biti povod i da dobijem mnogo gori tretman, ili čak da budem krivično gonjen.

Zarobljništvo nije bila opcija - ili proboj opsade ili smrt

Antena M: Da Vas pitam, da li ste kao mlad čovjek, „milenijals“, rođen na evropskom tlu u 21 stoljeću, ikad ranije pomislili da Vam se može dogoditi to što ste preživjeli?

Boršč: ...Čak i kada su počele borbe u Marijupolju nijesam uopšte razmišalo o zarobljeništvu, ja sam vjerovao da ćemo se oduprijeti, da ćemo probiti opsadu ili da ćemo poginuti. Ali mi zarobljeništvo nije padalo na um.

Antena M: A šta Vam je prvo palo na um kad ste postali ratni zarobljenik?

Boršč: Prije svega kad sam vidio sve oko sebe blizu bijele trake,  prva misao je bila – evo završio sam put – to je kraj priče.

Bilo je tu premlaćivanja i torture i drugih stvari u tom momentu ... ali onda kada je krenula priča, da treba sad da me nekako registruju sa drugim zarobljnicima, to je veliki rat, biće zarobljenika sa obje strane, odmah se rodila i ta misao da će doći do razmjene, prije ili kasnije i odmah je bilo neko olakšanje.

Antena M: Romane, sad imate 29 godina, kada je počela prva ruska invazija na Istok Ukrajine 2014., bili ste jako mladi, da li ste u tom periodu mislili da to može dovesti do potpunog rata kojem svjedočimo već tri godine?

Boršč: Ovo je sazrijevalo već dugo, ali je ljudska psihologija specifična i takva da se uvijek nadaš da neće doći do najgoreg rata. Mi smo se nadali da će ipak biti neko rješenje, vojno-diplomatsko i da neće biti velikog rata. Čak i kad su strane obavještajne službe govorile da se gomilaju ruske trupe na našoj granici, ipak je bila neka nada da su to neki manevri, neki pritisak, da neće biti baš invazija.

Poruka - kritičkom misli protiv dezinformacija, jer Rusija prvo napada um

Antena M: Ali kada je počela, nijeste se dvoumili, odmah ste krenuli ka svojoj jedinici. Nijeste pomisli -  to je super sila, nemamo šanse, možda bi trebalo odustati, ili makar ostati u civilnoj službi?

Boršč: Neki ljudi traže opravdanje, to je rat političara, ja ću se uključiti u borbu tek kad neprijatelj bude došao na moj kućni prag...A u stvari, šta je poenta - da ne bi neprijatelj došao da ti ruši kuću, da ne bi ušao u tvoju ulicu, moraš da se priključiš odbrani tamo gdje su i ne čekaš ih u svojoj ulici. To je obaveza svakog savjesnog građanina, tu se ne radi toliko o polu, muško-žensko. U našoj vojsci ima puno žena kao što znate. To je za mene savim jasna pozicija, to je naša obaveza da branimo svoju državu.

Antena M: A šta je sa ostalim mladim Ukrajincima iz Vaše generacije, da li i oni dominatno dijele to mišljenje? Ovo Vas moram upitati, jer znam da je prosječna starosna granica u ukrajinskoj vojsci, oko 43 godine. Da li imate utisak da Vaši vršnjaci dijele ista uvjerenja i entuzijazam, kao i Vi?

Boršč: Iz mog okruženja, skoro svi koje znam su krenuli u vojsku.

Antena M: Odakle ste, znam da živite i radite u Kijevu, ali odakle ste rodom?

Boršč:  Ja sam iz ternobiljske oblasti sa zapada Ukrajine, ali sam od 2016. godine radio i živio u Kijevu...Ali hoću reći na Vaše prethodno pitanje, mislim da činjenica da naša država već tri godine odolijeva i uspijava da se brani od ruskog agresora, govori mnogo više nego što vam ja mogu reći.

Antena M: I za kraj, mogu li Vas pitati, da mi kažete Vaše mišljenje ili osjećaj, prema načinu na koji se ostatak svijeta odnosi prema ruskoj invaziji na Ukrajinu, naročito kada je riječ o saveznicima, EU-ji, ali i SAD-u, koji je u vrijeme prethodne administracije davao punu podršku, ali baš ne i sada sa Trampom. Da li se ponekad osjećate izdanim od onih od kojih ste očekivali podršku?

Boršč: Ne smatram da sam u poziciji da komentarišem pitanje međunarodne politike i agende, ali hoću da kažem u svoje lično ime da sam mnogo zahvalan svim našim partnerima -  evropskim i američkim, ali i drugima, na svoj podršci i pomoći koju nam daju, jer doprinosi našoj borbi. Moramo da razumijemo da smo mi zajedno u ovoj borbi i ne smijemo da dozvolimo ovom imperijalističkom zlu iz Rusije da se širi i da diriguje, jer ukoliko dozvolite da zauzmu nas - oni se neće tu zaustaviti, biće ugrožena i Evropa – ovo je naša zajednička stvar.

Antena M: To je Vaša poruka za kraj ili ste još nešto htjeli reći?

Boršč: Moja posljednja poruka je sljedeća: pozivam sve da budu oprezni, da stalno koriste svoju kritičku misao, kada čitaju i prate vijesti i informacije, jer je to zadnja sfera kroz koju Rusija može da širi svoje destruktivne i invazivne ideje, koje onda dovode do loših posljedica. Jer Rusija prvo napada vaš um, a onda nastavlja oružjem. Sve počinje manipulacijiom sa informacijama, i zbog toga sam se vratio svom prvom pozivu i komunikacijama.

Intervju sa Romanom Borščom radili smo na tri jezika, pitanja na engleskom je razumio, i u neformalnom razgovoru ga koristio, ali su nam radi jasnijeg izražavanja na maternjem, ukrajinskom jeziku, u prijevodu na crnogorski jezik pomogli iz Ambasade Ukrajine u Podgorici, kojem ovom prilikom zahvaljujemo.