Zatvaranje sudanskog vođe milicije izuzetak je u svijetu u kojem Putin, Netanijahu i, da, Hegseth djeluju bez straha od međunarodnog prava, ocjenjuje u najnovijoj analizi Guardianov spoljnopolitički komentator Sajmon Tisdal.
Bio je to rijedak uspjeh za međunarodne sudove koji se bore da odole rastućem talasu zvaničnog bezakonja. Ali Muhamed Ali Abd-al-Rahman, jedan od vođa ozloglašene, od vlade podržane milicije Džandžavid, koja je počinila genocid u sudanskoj regiji Darfur od 2003. do 2005. godine, prošle sedmice je pred Međunarodnim krivičnim sudom (MKS) osuđen na 20 godina zatvora. Proglašen je krivim po 27 tačaka optužnice za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.
Iako su u zločinima učestvovale stotine pripadnika milicije, Abd-al-Rahman, poznat i kao Ali Kušajb, prva je osoba osuđena za zločine u Darfuru, koji je danas ponovo poprište strašnog nasilja u sudanskom građanskom ratu. MKS je podigao optužnice protiv tadašnjeg predsjednika Sudana Omara al-Bašira zbog genocida i ratnih zločina. Slične optužbe terete i bivšeg ministra Ahmada Haruna. Ipak, obojica su do sada izbjegla hapšenje.
Kada sam intervjuisao Bašira u Kartumu 2011. godine – svrgnut je u narodnom ustanku 2019, nakon čega je vojska preuzela vlast i izbio je građanski rat – on se podsmjehivao optužbama za genocid. Njegova vlada i savezničke arapske milicije, tvrdio je, borile su se protiv pobunjenika, a ne protiv naroda Darfura. Zapad, govorio je, primjenjuje dvostruke standarde. Insistirao je da nije učinio ništa pogrešno.
Govoreći 2008. godine, Harun, čija je radna titula bez ikakve ironije glasila „ministar za humanitarna pitanja“, iznosio je gotovo identične tvrdnje. „Nemam zbog čega da žalim“, rekao mi je, odbacujući nalog za hapšenje MKS-a, koji ga je teretio za saučesništvo u smrti do 200.000 ljudi u Darfuru, kao politički motivisan. „Sve što sam radio bilo je zakonito, bila je to moja odgovornost, moja dužnost“, rekao je Harun.
Arogantne tvrdnje da nijesu prekršeni zakoni, da nema odgovornosti i da se samo obavlja „dužnost“ idu u samo središte sve izraženijeg savremenog problema: zvanične nekažnjivosti. Krivi ili ne, ni Bašir ni Harun nijesu vjerovali da će ikada odgovarati pred međunarodnom pravdom – i za sada se pokazalo da su bili u pravu. U tom uvjerenju oni se ne razlikuju od izraelskog premijera Benjamina Netanijahua, američkog ministra odbrane Pita Hegseta i ruskog predsjednika Vladimira Putina.
Ovu nečasnu trojku MKS, Ujedinjene nacije i organizacije za ljudska prava na različite načine optužuju za teške zločine. Svakog od njih terete da je nadgledao hladnokrvna ubistva, zlostavljanja ili masovne otmice civila koji nijesu učestvovali u borbama. Sva trojica odlučno poriču krivicu. Svi tvrde da su njihovi postupci opravdani, bez obzira na zakon, javno mnjenje ili elementarnu moralnu pristojnost. I svi samouvjereno vjeruju da su nedodirljivi.
Netanijahu vodi bitku na više frontova kako bi sačuvao političku karijeru i izbjegao zatvor. Kao i Gaza, njegov lični ugled je već devastiran. Izraelski premijer želi da se njegov dugogodišnji sudski postupak pred Okružnim sudom u Jerusalimu, u kojem ga terete za prevaru i mito, zaustavi u „nacionalnom interesu“. Tvrdi da bi radije dokazao svoju nevinost, ali, navodno iz velikodušnosti i radi „zacjeljivanja podjela u društvu“, kaže da je spreman da prihvati pomilovanje.
Kakva drskost! Netanijahu je upravo te iste podjele uporno i cinično koristio kako bi se održao na vlasti. Prepun bezočne samouvjerenosti, on se takođe protivi potpunoj i nezavisnoj istrazi katastrofalnih bezbjednosnih propusta njegove vlade uoči napada Hamasa 7. oktobra 2023. godine. Opozicioni političar Avigdor Liberman, između ostalih, optužuje ga da organizuje „zataškavanje“ kako bi spasao sebe.
Ipak, upravo Netanijahuov prezrenja vrijedan pokušaj da izbjegne suočavanje s MKS-om zbog Gaze – gdje se njegova vlada tereti za genocid – najupečatljivije pokazuje pogubni uticaj zvanične nekažnjivosti. Umjesto da se brani pred sudom, Netanijahu se skriva iza skuta Donalda Trampa u Vašingtonu ili se povlači u Izraelu kako bi izbjegao hapšenje. U međuvremenu, u Gazi, gladna djeca nastavljaju da pate – po njegovim naređenjima.
Kada bi Hegset, novi „GI Joe“ Pentagona, zamijenio svoje preuske pantalone nečim udobnijim, možda bi bio manje krvavo tvrdoglav. On je, nekako, sam sebe uvjerio da je ubijanje desetina neidentifikovanih ljudi na čamcima na Karibima, na osnovu neprovjerenih sumnji za šverc droge, i poželjno i zakonito – a ne neopravdani čin brutalnosti.
Izgovori su brojni i sumnjivi. Sjedinjene Države tvrde da posjeduju „obavještajne podatke“ koji dokazuju njihove navode (iako ne i iz Velike Britanije, koja ne odobrava vansudska ubistva i odbija da učestvuje). Žrtve su, tvrdi se, pripadnici „stranih terorističkih organizacija“ i samim tim legitimne mete. Sudije i advokati mogu govoriti šta god hoće. Za Hegseta, Trampovog uobraženog plaćenog egzekutora, važno je samo mišljenje jednog čovjeka.
I Tramp i on vjeruju da mogu da rade šta god žele i da niko neće tražiti odgovornost. Kada se pojavio snimak koji prikazuje preživjele iz američkog napada kako bivaju namjerno ubijeni u drugom udaru, članovi Kongresa su sa zakašnjenjem počeli da postavljaju pitanja. Pentagon, međutim, nije bio naročito otvoren. Koga briga? Ne njegovog šefa. Šta god Hegset uradi „meni je u redu“, izjavio je Tramp prošle sedmice.
Tako izgleda nekažnjivost. To je, upravo tu, kraj vladavine prava. To je najmoćnija država na svijetu koja poručuje da više ne poštuje osnovna pravila koja, nesavršeno ali presudno, drže ljudsko društvo na okupu. Kod obala Venecuele, američke snage, ubijajući po volji i zaplijenjujući tankere s naftom, ponašaju se poput somalijskih pirata kod Roga Afrike ili jemenskih Huta koji nasumično ispaljuju rakete na brodove u Crvenom moru. Nekažnjivost znači anarhiju.
Nije ni čudo što Putin – još jedan nasilnik koji bježi od MKS-a – vjeruje da i on može da se izvuče sa ubistvima. Štaviše, u svom ozloglašenom „mirovnom planu“ za Ukrajinu sa 28 tačaka, Tramp je tražio imunitet od krivičnog gonjenja za ruskog lidera. Takođe pokušava da uništi MKS uvođenjem sankcija. Kakav se primjer sada šalje iz SAD-a? Kako Velika Britanija i Evropa i dalje mogu da se pretvaraju da je to saveznik istih vrijednosti, čak prijatelj?
Pljačkajući u inostranstvu isto kao i kod kuće, Trampovi bezakoniti i smrtonosni egzekutori postali su novi Džandžavidi. I, poput Alija Kušajba, Tramp, Netanijahu, Putin, Hegset i svi ostali podrugljivi ubice moraju jednog dana biti pozvani na odgovornost pred sudom.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR