Ustrašeni slabić i nejaki dječačić Aleksandar Vučić postaje sve opasniji

Piše: Sociolog Sandi Blagonić

I

U prvih 49 dana ove godine, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić na malim je ekranima gostovao ukupno 59 puta. Od toga, 54 puta na televizijskim kanalima s nacionalnom pokrivenošću.

Sličnu učestalost pojavljivanja Vučić je zabilježio i tokom prošle godine: više od 330 direktnih televizijskih obraćanja javnosti, otprilike kao i godinu ranije, kada mu je, uz to, pripalo gotovo dvije trećine ukupnog vremena posvećenog političkim akterima u centralnim vijestima.

Ovoj statistici valja pridodati i to da je Vučićevo obraćanje javnosti, u kojem je predstavio plan "Srbija 2027 – skok u budućnost", direktno emitovalo 48 televizijskih kanala.

II

Izlazeći van okvira kontrolisanog, cenzurisanog diskursa uobičajenog za političare, pa bizarno asocijativno meandrirajući u proizvodnji slika u kojima je centralni junak, Aleksandar Vučić je sve očitijima učinio vlastite specifične diskurzivne obrasce, koji plastično potvrđuju glasoviti frojdijanski savjet: "Pustite ih da govore i otkriće se sami".

III

Ovo su neki od hiljada Vučićevih citata koje je i površni pratilac srbijanske politike u ovom ili, sa stanovišta željenog učinka jezičnog iskaza sličnom obliku, morao čuti:

"Znate koja ptica se popne orlu pa ga kljuca stalno? Vrana. Al neće orao da je smlati krilima, nego orao je pobijedi tako što poleti u visinu i vrane više nema kad poleti u visinu. (…)

Da odem u te visine o kojima oni ne mogu ni da razmišljaju jer jedino o čemu razmišljaju je kako će mene da uvrijede i šta će da kažu loše o meni i ništa drugo. A kad odem u te visine, tako se dobro osjećam u tom razrijeđenom vazduhu, tako je sve čisto da samo razmišljam o Srbiji sjutra, o Srbiji u budućnosti. I to niko ne može da zaustavi i to niko ne može da spriječi."

"(Beograd na vodi je) jedna od najljepših promenada u cijelom svijetu."

"Sam sam izgradio Beograd na vodi."

"A što niko nije u stanju da kaže: ‘Evo izvinite, ovaj Beograd na vodi je čudesno mjesto‘?"

"A vi, što ste organizovali u Srbiji pokušaj obojene revolucije, uništiću vas u cijelom svijetu, jer moj udžbenik, jer moj udžbenik o tome kako sam pobijedio obojenu revoluciju biće najčitaniji bestseler u cijelome svijetu. Prodavaće se u Kini u desetinama miliona primjeraka. Prodavaće se u cijelom svijetu u desetinama miliona primjeraka."

"Mene svi poznaju. Cio svet me poznaje. Kao čovjeka sa kičmom. Kao čovjeka koji ima politiku. Kao čovjeka koji ima stav. Voljeli me ili ne voljeli. I to ljudi znaju. U cijelom svijetu. Od Argentine, Brazila, Venecuele, Kube, Ameruke, ako hoćete… do Indonezije, Filipina. Neću da pričam o najvećim silama Svijeta. Ja mogu u jednom, u dva dana da razgovaram sa Putinom, Trumpom, von der Leyen… sa kim god hoćete."

"Kojim god putem da krenete nailazite na fabrike koje sam ja otvorio. Kojim god putem da krenete taj sam put ja radio. Kojom god prugom da krenete tu sam prugu gradio."

"Da uđu sa pet mitraljeza ovdje ja bih sjedio ovako i rekao: ‘Nikakav problem‘. I ljudi to znaju."

"Ja da bježim? Zato što sam podigao Srbiju? Zato što za razliku od njih nisam ukrao ništa? Pa ću da bježim od njih? Mnogo hrabrih i mnogo jakih. Ja da bježim neću nikada. Ni od koga! Podigao sam Srbiju. Ja da bježim? Da bježim od ološa koji je rasturio i razvalio zemlju? Vi ćete nekoga da jurite? Vi ćete nekoga da gonite? Niko vas se bre ne plaši. Umislili da se neko plaši negdje nekoga zato što smo pristojni, zato što hoćemo da saslušamo sve."

"Jer ja ovih dana, suprotstavljajući se teroru u Srbiji, teroru Baader-Meinhofa, teroru Crvenih brigada, teroru lažova i prevaranata ispisujem istoriju. Sve što sam govorio, izučavaće se koliko sam bio u pravu. I za tri mjeseca svi će ponavljati ove moje riječi. Svi. I stidjeće se."

"Niko mi nije poslao tako lijepu čestitku kao Macron. (…) Ja nisam čak ni predsjednik stranke, ali mi je kao drugu i prijatelju poslao najljepšu moguću čestitku. I to zvanično. Naglasio da je zvanično."

"Ja sam neko ko je apsolutno racionalan, pragmatičan i razumije sve. Odlično razumijem sve."

"Ja sam nepobjediv."

IV

Uzimajući u obzir dio medijskog sadržaja nastalog reprodukcijom putem tradicionalnih medija, tako i onog s društvenih mreža u kojima se predsjednik Srbije pojavljivao, evidentnim postaje Vučićev sveprisutni obrazac grandioznosti, praćen stalnom potrebom za vanjskim divljenjem te nedostatkom empatije. Združene, ove tri karakteristike čine njene nosioce posebno toksičnima za okolinu, a, zavisno od  (političke) moći koju posjeduju (istorija je puna takvih primjera), opasnima i po čitava društva, pa i svijet.

Naslanjajući se na "Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje", peto izdanje ("The Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, Fifth Edition" – DSM-5), sa značajnom se vjerovatnošću može ustvrditi da bi Aleksandru Vučiću, kada bi pristao na psihološku evaluaciju, bio dijagnostikovan narcistički poremećaj ličnosti. Naime, da bi osoba bila tako dijagnostikovana, ona mora zadovoljavati najmanje pet od sljedećih devet osobina:

1. Grandiozan osjećaj vlastite važnosti (preuveličavanje postignuća i talenata, očekivanje da bude priznat kao superioran bez odgovarajućih postignuća)

2. Zaokupljenost fantazijama o neograničenom uspjehu, moći, sjaju, ljepoti ili idealnoj ljubavi

3. Vjerovanje da je "posebna" i jedinstvena i da je mogu razumjeti samo drugi posebni ljudi ili ljudi s visokim društvenim statusom (ili institucije)

4. Zahtijevanje pretjeranog divljenja

5. Osjećaj prava, povlašćenosti (nerazumna očekivanja posebno povoljnog tretmana ili automatskog udovoljavanja njihovim očekivanjima)

6. Međuljudsko izrabljivanje (iskorištavanje drugih za postizanje vlastitih ciljeva)

7. Nedostatak empatije

8. Česta zavist prema drugima ili vjerovanje da su im drugi zavidni

9. Pokazivanje arogantnog, oholog ponašanja i stavova

V

U temelju narcističkog poremećaja ličnosti stoji osjećaj duboke nesigurnosti, ranjivosti i neadekvatnosti te fragilno samopouzdanje pravog ja, što rađa emocionalnu patnju i snažan osjećaj srama. Stoga osoba, u fazi odrastanja, kao mehanizam obrane konstruiše lažno ja: opsjenarsku fasadu savršenstva, superiornosti, samopouzdanja i besprijekornosti.

Lažno ja stvoreno je da izazove divljenje i odobravanje drugih. Godine prikrivanja i pretvaranja rezultiraju otuđenjem od pravog ja. Može se reći da je Aleksandar Vučić ostao zaglavljen u jednom razvojnom trenutku, posve izgubivši svjesnost o svom pravom ja, postajući samome sebi lažna slika koju sebi i drugima rasparčava kao pravu. Problem je u tome što takav on nije odrasla osoba, već dijete zaglavljeno u adolescenciji, u fascinantnom nastojanju da se prikaže u skladu sa svojim odraslim tijelom.

VI

Sklonost prema politici kod osoba poput Vučića proizlazi iz statusa, respekta i prestiža koje politička moć donosi. Povećavajući moć, takve osobe otklanjaju osjećaj nesigurnosti i straha kojima su prožete, a od kojeg grozničavo žele pobjeći. Nesposobne da uspostave autentični, bliski međuljudski odnos, one nastoje da uvećaju kontrolu i moć nad drugima.

VII

Liderski položaj Vučiću je izvor, njemu neophodne, vanjske validacije; poput transakcijske izjave Dijane Hrkalović, bivše državne sekretarke u Ministarstvu unutrašnjih poslova:

"Ja toliko divljenje i poštovanje osjećam prema njemu da je to meni nanijelo neizreciv bol. Ja ne znam kako to do sad nije očigledno jasno. Moj je idol. Ja sam ponosna na njega. Ponosna što nas on vodi kao predsjednik. (U Aleksandra Vučića) gledam bukvalno kao u sunce."

Ili, na istom fonu, izjave Slobodana Popovića, odbornika u skupštini grada Šapca:

"Svi mi smo dužni, obavezni, svi mi moramo da obećamo ovom čovjeku, svaki sekund, svaki milimetar naših života, moramo dati kao pomoć njemu, na njegovom putu bolje i naprednije Srbije."

U interpretaciji Ane Brnabić, predsjednice Narodne skupštine i bivše premijerke:

"Ne postoji čovjek koji je 100 posto posvećen Srbiji. Osim Aleksandra Vučića. Ne postoji. Ko će razmišljati o Srbiji non-stop? Niko više. I zato sam rekla: ‘Neće biti takvog čovjeka u narednih trista godina Srbiji.’"

VIII

Ove i slične pohvale laskavaca nisu dovoljne da ispune Vučićevu narcističku prazninu. Osoba s narcističkim poremećajem ličnosti je poput dvorca čija je unutrašnjost posve prazna i mračna. Da bi osjećala ispunjenost potrebna joj je stalna vanjska validacija.

Odatle neprekidna Vučićeva ("istorijska") obraćanja javnosti, televizijski intervjui, javni skupovi, objave preko društvenih mreža, izvlačenje ugroženih iz sniježnih zameta ili dostava medicinskih respiratora, izmišljeni pokušaji atentata, tobožnji upadi terorističkih grupa, te najave državnih udara. Sve to Vučiću služi kao narcistička opskrba putem koje sebe postavlja u središte života građana osiguravajući prijeko potrebnu pažnju i divljenje kojima, otužno mizerabilan, održava samopoštovanje i osjećaj vlastite vrijednosti.

IX

Iz te, perspektive narcističke opskrbe, valja tumačiti napore kojima se Aleksandar Vučić prikazuje kao utjelovljenje duha protestanske radne etike:

"Nikada ne radim manje od dvanaest sati, nikada. A ponekad radim i devetnaest sati dnevno."

Odatle, tobože, proizlazi i njegova nenaklonost prema godišnjem odmoru:

"Voleo bih da imamo više ljudi koji ne koriste pravo na odmore."

Vučić je bio iskren u TV-emisiji "Ćirilica" kada je ličnom medijskom dobošaru Milomiru Mariću otkrio kako mu je ljepše raditi nego okretati se na suncu, ali zbog svog psihičkog ustrojstva nije imao kapacitet da dopre do temeljnog razloga toga: on ne izgara na poslu jer je, kako interpretira, vizionar pokrenut uzvišenim osjećajima prema Srbiji, već je na poslu zato što mu njegova trenutna funkcija predstavlja značajan izvor narcističkog napajanja.

Biti negdje na moru u krugu porodice, bez kamera, bez pogleda stotina hiljada gledalaca, za Vučića može biti rizično susretanje s vlastitom prazninom koja prožima njegovu unutrašnjost. 

Odmor je moguće mjesto autorefleksije i introspekcije kojima su osobe s patološkim narcizmom nesklone jer ih mogu suočiti s njihovim ranjivostima, diskrepanciji lažnog i pravog ja.

Iako su motivi za nečiji radni entuzijazam, u odnosu na rezultat samog rada, relativno irelevantni, ovdje ipak, s razlogom, valja preispitati Vučićevu radnu motivaciju koja izvor nalazi u predsjednikovoj tobožnjoj ljubavi prema Srbiji i prema srpskom narodu: "Kad idem u inostranstvo, idem da branim, koliko god mogu, ovim mojim širokim leđima, svoju Srbiju koju volim više od svega." (Aleksandar Vučić)

Pitanje vrijedi raščlaniti: može li Vučić uopšte voljeti?

Istinska ljubav pretpostavlja saosjećanje. Ona se začinje u dubokom razumijevanju potreba drugih osoba. U svijetu Aleksandra Vučića ljudi su utilitarno shvaćeni rekviziti čija se vrijednost mjeri korisnošću koji oni za njega posjeduju. U osnovi njegovih iskaza ljubavi prema svojoj zemlji i narodu jest transakcijski odnos: on "voli" onoliko koliko ta "ljubav" ispunjava njegove potrebe (za uvećanjem i održavanjem moći i kontrole).

On voli Srbiju jer mu ta deklarisana emocionalna relacija omogućava održavanje imidža osobe koja se više no iko bori i žrtvuje za dobrobit Srbije. Na ovom se mjestu začinje jedan od bitnih problema njegovog vladanja: u situaciji u kojoj maligni narcis mora birati između vlastitih, sebičnih potreba i dobrobiti drugih, on će biti sklon odlučiti se za ovo prvo. U Vučićevom slučaju: zadržati moć, pa makar to značilo pretvoriti "voljenu" Srbiju u Bjelorusiju.

X

Kod osoba s narcističkim poremećajem ličnosti kontrola (kojom se hoće sanirati nesigurnost) stoji u središtu njihovih nastojanja.

Pogledajmo sljedeći dijalog:

Žaklina Tatalović:

"Dobar dan, Žaklina Tatalović, N1. Ja bih da Vas vratim malo na, na…"

Aleksandar Vučić:

"Nemojte da me vraćate, nego postavite pitanje. Mene niko ni ne vraća, ni ne vodi me nigdje, nego mi postavite, pitanje, ajde…"

Ako ga novinarka Tatalović "vraća", to u fragilnog Vučića znači da bi on, kojemu se obraća, bio "vraćen"; u infantilnom razumijevanju, postavljen u pasivni odnos lišen kontrole.

Kako je u središtu svakog dijaloga patološkog narcisa uspostavljanje, odnosno održavanje kontrole i nadmoći Vučić prekida novinarku sa: "Mene niko ni ne vraća, ni ne vodi me nigdje."

Gotovo identična Vučićeva reakcija uslijedila je svojevremeno u intervjuu u kojem novinarka započinje pitanje sa "Dozvoljavam da…", na što Vučić prekida pitanje prozodijski agresivnom konstatacijom kako mu ona nema što dozvoljavati.

Takva osjetljivost na riječi ili sintagme koje većina ljudi doživljava neutralno, lišene značenja kakve poprimaju u Vučićevoj glavi, otkriva duboku nesigurnost predsjednika Srbije.

Slično se dogodilo u nedavnom razgovoru Donalda Trumpa i Volodimira Zelenskog.

Volodimir Zelenski:

"Za vrijeme rata svako ima probleme. Pa i vi. Ali vi imate lijepi okean i ne osjećate to sad. Ali vi ćete osjetiti to u budućnosti."

Donald Trump:

"Vi to ne znate. Nemojte nam govoriti kako ćemo se osjećati. Nemojte nam govoriti kako ćemo se osjećati. Vi niste u poziciji da nam diktirate kako ćemo se osjećati. Vi niste u poziciji da nam diktirate kako ćemo se osjećati. Mi ćemo se osjećati vrlo dobro. Mi ćemo se osjećati vrlo dobro i vrlo snažno.")

Iz nesigurnosti proizlazi Vučićeva izuzetna osjetljivost na kritiku. Svaki je jezički iskaz koji za Vučića predstavlja neslaganje izazov je njegovu lažnom ja.

Više od deceniju tip diskursa čiji je glavni protagonista Vučić, diskursa u kojem profesionalne novinare i političke suparnike pretvara u omrznute neprijatelje, spreman da u svakom trenutku s fascinantnom dozom arogancije i bahatosti (zato jer je lišen saosjećanja za ikoga osim za sebe) ponižava i vrijeđa neistomišljenike, diskursa kojeg snishodljivo imitiraju i reprodukuju Vučićevi medijski besprizornici i pripadnici njegove političko-mafijaške klike stvorile su, do tačke loma, totalnu polarizaciju srpskih građana koji su umjesto na jednakopravne građane s različitim političkim preferencijma, u Vučićevoj interpretaciji, podijeljeni na njemu skloni "pošteni, srpski narod" i strane plaćenike, ustaše, zločince, teroriste i atentatore.

XI

Kada je svojevremeno, pogođen činjenicom da je Socijalistička partija Srbije na izborima profitrala zauzimajući odlučni proruski stav glede rata u Ukrajini, upitan od novinara je li se čuo s koalicionim partnerom, predsjednikom SPS-a, Ivicom Dačićem, Vučić je u maniru osnovnoškolca odgovorio kako ga je rečeni Dačić doduše zvao, i to dvanaest puta, ali mu se on (Vučić) nije javio.

Ne samo to; poteškoće da se nosi s kritikama opozicije, tendencija da reaguje ljutnjom kada procijeni da je njegov imidž grandioznosti ugrožen, crno-bijeli pogled na svijet, snažna potreba za vanjskom validacijom, nesposobnost saosjećanja koja rezultira sebičnim, pa i arogantnim ponašanjem, nesposobnost preuzimanja odgovornosti, sklonost prebacivanja krivice na druge, impulsivnost, patološko laganje i fikcije kojima održava sliku o vlastitoj veličini – sve to pokazuje da Aleksandar Vučić, nedorastao funkciji koju obavlja, u emocionalnom smislu funkcioniše manje odraslo u odnosu na njegovu stvarnu, hronološku dob.

(Slične osobine je dio američke javnosti uočio kod Trumpa, pa o njemu, portretirajući ga na društvenim mrežama kao frustriranu bebu u pelenama, sve češće govori kao o man-babyju, čovjeku-bebi).

XII

Ponono zbog krhkog ega, Vučić je po dolasku na vlast 2012. godine krenuo u preuzimanje kontrole nad medijima kojima je namijenio ulogu održavanja vlastitog narcističkog narativa o prospertitetnoj i nikad uglednijoj Srbiji koja za to treba da zahvali njemu.

S istom je motivacijom državne institucije degradirao na instrumente održavanja njegove lične vlasti. Pritom, kako bi se autoritarni sistem održavao, stvoren je nazajažljivi mafijaško-koruptivni sistem. Procijenjena imovina ministara i njhovih porodica u Vladi Srbije koju je donedavno vodio Miloš Vučević iznosi, kako donosi KRIK (Mreža za isrtraživanje kriminala i korupcije), oko 164 miliona eura.

Prema podacima Transparency International za 2024. godinu, Srbija je osmu godinu zaredom nastavila pad na svjetskoj listi percepcije korupcije. Posljednji izvještaj Freedom Housea, organizacije koja prati stanje ljudskih prava i sloboda, svrstava Srbiju u skupinu država sa najvećim padom sloboda u posljednjih deset godina. Među državama koje bilježe najveći pad sloboda, Srbija se, najgora u Evropi, našla na sedmom mestu, iza Nikaragve, Tunisa, El Salvadora, Tanzanije, Nigera i Hongkonga.

XIII

U skladu sa svojom grandioznom, obmanjujućom fasadom, fantazijama već uronjen u svoju istorijsku ostavštinu, Aleksandar Vučić je prije nekoliko godina objelodanio ulazak Srbije u (ekonomsko) zlatno doba.

Njegovi medijski kuriri, glumeći analitičare, na režimskim televizijama obmanjuju publiku nazivajući Srbiju ("zahvaljujući predsjedniku Aleksandru Vučiću") "evropskim ekonomskim tigrom", katkad i "evropskim Singapurom".

Činjenice su unekoliko drugačije. Od 2012. (kada Vučićev SNS dolazi na vlast) do 2024. godine, prosječna godišnja stopa rasta BDP-a u svijetu je 2.71 posto, u zemljama istočne i centralne Evrope 2.71, dok je u Srbiji 2.37 posto. Prema kumulativnoj stopi rasta BDP-a, Srbija ne dostiže, već zaostaje za (komparativno relevantnim) zemljama centralne i istočne Evrope. Dok je 2005. godine Srbija bila na 58 posto razvijenosti zemalja srednje i istočne Evrope, ona je (za vrijeme autoritarne Vučićeve vladavine) 2022. pala na 56 posto.

XIV

Bilo da govori o ekonomiji, ugledu Srbije ili svojim grandioznim istorijskim dostignućima, činjenice su kod Vučića od sporedne važnosti. Prije nego u kategorijama istine i laži, Vučić se rukovodi mišlju podržava li izgovorena tvrdnja, bez obzira na njenu istinitost, njegovu grandioznu fasadu.

XV

Da bi održavao kontrolu i osjećaj superiornosti, Vučić se okružio mahom nekompetentnim klimoglavcima. Istinski kompetentni pojedinci koje krasi moralni integritet za njega su potencijalna opasnost. On može briljirati samo okružen nedoraslim poslušnicima koje je sam izabrao. Svjesni da novostečeni ugled i moć duguju Vučiću, oni mu uzvraćaju njemu prijeko potrebnom lojalnošću.

Vlasnik pečenjare Milorad Grčić postavljen je na mjesto direktora Elektroprivrede Srbije voljom Aleksandra Vučića: "Njegove kvalifikacije su te da će taj posao da obavlja na najbolji mogući način. (…) Ja stojim iza toga." Uskoro je uslijedio dramatični kolaps energetskog sistema Srbije. Šteta je procjenjena na blizu milijardu dolara.

U tako ustanovljenom sistemu u kojem nekompetentni, ali samoobmanjujući Vučić odlučuje o svemu. Okružen intelektualnom i ljudskom skalamerijom, bez ikoga ko bi mogao ili se usudio ukazati mu na izvjesne, potencijalne greške, javnost zatiče prizor Aleksandara Vučića koji usred Ovalnog kabineta sjedi u, za njega vrtićkoj stolici, doimajući se kao da pred Donaldom Trumpom kaki za vrijeme parafiranja somnambulnog Washingtonskog sporazuma između Srbije i Kosova po kojem se Srbija, između ostalog, prva nakon SAD-a, obavezuje preseliti svoju ambasadu u Jerusalim, a zauzvrat se Izrael (čovjek ne zna bi li se smijao ili plakao) obavezuje da prizna Kosovo.

XVI

Uvjeren, ipak, u svoju nepogrešivost i istorijsku misiju koju voli nazivati "slijeđenjem vlastitih snova", Vučić je svojevremeno najavio da će novogodišnji Beograd, uz Dubai, biti najbolje osvijetljeni grad na svijetu, što će, tvrdio je, privući desetine hiljada bugarskih turista. Drugom prilikom, izgradnju Beograda na vodi uporedio je sa izgradnjom Ajfelovog tornja tvrdeći da će to stambeno naselje sa priručnim šoping centrom postati svojevrsna srpska turistička meka.

U aprilu 2023. godine najavio je:

"Mi ćemo za nekih mjesec i po, dva imati prve robote koji će po Beogradu na vodi ili nekim drugim djelovima grada da raznose stvari ljudima. Prave robote… Iznenadićete se, ja sam vidio, meni su nacrtali (…) To ćemo mi da budemo među prvima u Evropi."

Uz to, Beogradom bi, prema Vučiću, 2027. godine trebali saobraćati leteći automobili. Istovremeno, Beograd je jedini glavni grad u Evropi koji nema pročiščivač otpadnih voda, a gotovo pedeset posto domaćinstava nema kanalizaciju, pa se od Beograda nizvodno ljudske izlučevine ispuštaju u rijeku koju je sredinom 19. vijeka posebno glasovitom učinio Johann Strauss II komponujući, danas ikonički valcer, “Na lijepom plavom Dunavu”.

Upravo značenjska napetost između simbolične i stvarne “zaglibljenosti u govna” i najave robota i letećih automobila, barem u razumijevanju dijela manje kognitivno obrađenih glasača (a na takve Vučić uglavnom i računa), paradoksalno, može, barem neko vrijeme, imati blagotvorni učinak po izborne rezultate Vučića i njegove stranke.

Zemlji koja je devedesetih godina prošlog vijeka, u ratovima koje je neuspješno vodila, privredno slomljenoj međunarodnim sankcijama, poput otpadnika izbačenoj iz članstva UN-a, Vučić nudi saobraćanje srpskom metropolom letećim automobilima. Društva koja su ne tako davno preživjela ratne poraze i privredne kolapse potencijalno su sklonija nadu u oporavak predati u ruke vođama uvjerenima u svoje nadčovječne osobine i njihove narcistički zavodljive trijumfalne narative.

XVII

Odstranimo li sa Vučića simboličke naslage (političke) moći: odijelo i kravatu, državni avion, crne limuzine i rotirajuća svjetla, tjelohranitelje i prateće novinare, kamere i bliceve foto-aparata, mikrofone i crvene tepihe, pa pažnju usmjerimo na njegova razotkrivajuća djela i riječi, ukazaće nam se Vučić kojemu nije dano da ikada postane vuk, nejaki dječačić koji je, prestravljen svojom ništavnošću, uvjerio sebe, a onda i mnoge u svoju nesvakidašnju grandioznu pojavu koja bi bez superlativa i deluzivnih narativa bila jedva saopštiva.

Kardinalno oštećen, lišen saosjećanja za druga ljudska bića, godinama grozničavo gomila svu dostupnu moć kombinacijom medijskih manipulacija, zastrašivanja, laži, podmićivanja, nasilja, ucjena i podjela, sve kako bi prikrio svoju temeljnu nesigurnost i neadekvatnost.

Nedavno se u Nišu jedan građanin pred televizijskom kamerom preporučio da mu poljubi noge, dok mu se pred lokalne izbore u Zaječaru i Kosjeriću jedna žena obratila sa: "Ja ću u Vas da gledam, jer Vi ste Bog", na što je ovaj, u punoći vlastite skromnosti, prethodno ostvarivši sve uslove da takva rečenica, kao paroksizam, kad-tad bude izrečena, uzvratio: "Nisam ja Bog."

Ima li išta tragičnije, ili zavisno od perspektive, komičnije za narod koji se ponosi svojom mitskom epopejom "slobodarskog naroda" da neki njegovi pripadnici javno iskazuju želju da ljube stopala jednog ustrašenog slabića? Je li nagnuće prema ljubljenju Vučićevih stopala, doslovno ili simbolično, primjeren i dovoljno svečan znak da je Srbija, u svojevrsnom, istorijsko-razvojnom hegelijanskom smislu, ušla u, kako je obznanjeno, srbijansko Zlatno doba?

Strepiti pred bezdušnim dječačićem nije, kako bi se na prvi pogled moglo činiti, bezopasno. Nije li, uostalom, Aleksandar Vučić, od fudbalskog huligana preko ratnog huškača, pa do ključnog protagoniste dramatične polarizacije građana Srbije cijeli svoj javni angažman sa zavidnim uspjehom izgrađivao na podjelama, mržnji i nasilju?

Suočen s masovim pobunama studenata koje prerastaju u građanske, Vučić se suočava s opasnošću raspada imidža kojeg je godinama gradio, a mimo kojeg on gotovo da i ne postoji. Zato, što se njegova potemkinovska fasada bude više urušavala, to će on postajati sve opasniji.

U mjesecima koji predstoje, građani Srbije odlučuju pristaju li na uloge dehumanizovanih statista u ispraznoj kič predstavi kojom, više od deceniju, kao glavni junak i režiser, samo za svoje infantilno, opsceno zadovoljstvo, upravlja nesigurni i zato opasni dječak Aleksandar Vučić.

Ta borba nije i neće biti laka, ali je svakako jedna od onih koje vrijedi voditi.