Genocid u Srebrenici, kao jedan od najmračnijih događaja u novijoj evropskoj historiji, i dalje predstavlja ključnu temu akademskih, političkih i društvenih rasprava. Profesorica Edina Bećirević, stručnjakinja za sigurnosne studije i autorica brojnih radova o genocidu i tranzicionoj pravdi, u razgovoru za Klix.ba ističe kako se elementi tog genocida ne mogu sagledavati izolovano, već ih treba razumjeti u širem kontekstu – i kroz prizmu današnjih događaja, poput onih u Gazi. Kroz njenu analizu osvjetljavaju se ne samo naučne dimenzije proučavanja genocida u Bosni i Hercegovini, već i važnost širenja istine, edukacije i političke odgovornosti u borbi protiv poricanja i negacionizma.
Među njenim najnovijim publikacijama posebno se ističe poglavlje „Genocide in Bosnia and Herzegovina, 1992–1995“, koje je nedavno objavljeno u trećem tomu edicije The Cambridge World History of Genocide. Studirala je na Univerzitetu u Sarajevu, London School of Economics and Political Science i Central European University, a bila je i postdoktorska Fulbright stipendistica na Jejlu.
Prošla je godina od usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u Generalnoj skupštini UN-a, protiv koje se režim u Srbiji snažno borio. Da li je taj trenutak dovoljno iskorišten da se širi istina o genocidu i šta vlasti još mogu učiniti da se svijest o Srebrenici proširi u obrazovnim i političkim krugovima u svijetu?
Godina dana je kratak period da bismo mjerili rezultate ove rezolucije, ali u tom vremenu urađeno je mnogo. Više zemalja, poput Švedske, Austrije, Češke i Nizozemske, već su uključile genocid u Srebrenici u školske programe ili planiraju reviziju nastavnih planova nakon usvajanja rezolucije.
Memorijalni centar Srebrenica ima ključnu ulogu u njegovanju međunarodnih odnosa vezanih za pamćenje, edukaciju i istraživanje genocida. Centar sarađuje s vladama, nevladinim organizacijama i međunarodnim tijelima na sprovođenju preporuka iz UN rezolucije, uključujući obrazovanje, osudu poricanja i institucionalno priznanje genocida.
Na mnogim univerzitetima na Zapadu već godinama se proučava agresija na Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima, koji je počeo 1992. i kulminirao u Srebrenici 1995. Knjige koje dokumentuju te događaje dostupne su u akademskim bibliotekama i često su obavezna ili preporučena literatura na stotinama univerziteta.
Akademska zajednica u velikom dijelu svijeta ne poriče ovu istinu. Poricanje genocida, naročito na univerzitetskom nivou, predstavlja izuzetak i najviše je prisutno u Rusiji. Tamo obrazovni trendovi slijede državnu politiku. Na Zapadu, ipak, postoji jaz između akademije, koja osuđuje poricanje, i političkih krugova koji ga osuđuju, ali i dalje favorizuju politička rješenja koja su zagovarali osuđeni pred Haškim tribunalom.
I dalje se favorizuju modeli koji daju prednost etničkom predstavljanju nad građanskim principima. Upravo je to, kako pokazuju presude Haškog tribunala, bila osnovna pretpostavka ideologija koje su nastojale određene etničke zajednice – u ovom slučaju Bošnjake – djelimično ili potpuno uništiti ili protjerati s teritorija koji su smatrani isključivo prostorom drugih.
Genocid se nikada ne događa slučajno. On je rezultat političke namjere, strateškog planiranja i monstruozne, ali jasne logike. Zato presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju – kako one koje se odnose na genocid u Srebrenici, tako i one o udruženim zločinačkim poduhvatima, bilo da se tiču Srbije ili Hrvatske – moraju biti stalno prisutne u razgovorima o budućem političkom uređenju Bosne i Hercegovine.
Širenje svijesti o genocidu u Srebrenici nije samo pitanje obrazovne politike, već duboko političko pitanje. Ako se presude međunarodnih sudova ne shvate ozbiljno i ne koriste kao osnova za buduće dogovore, postoji rizik da memorijalizacija ostane samo simbolična – važna, ali nedovoljna.
Iako je napravljen pomak i postoji određeni zamah, on ne smije ostati samo na podsjećanju na genocid u Srebrenici. Haške presude moraju trajno ostati dio političkog diskursa, ne samo kao historijski dokumenti, nego i kao moralni i pravni podsjetnik za traženje pravde i održivih rješenja za budućnost Bosne i Hercegovine.
Kako akademska i naučna zajednica mogu pristupiti istraživanju genocida u Srebrenici i širenju istine? Postoji li prostor za osnivanje posebnog interdisciplinarnog studija na UNSA koji bi se bavio proučavanjem genocida i njegovih posljedica?
Često čujem da se u akademskoj zajednici ništa ne radi o toj temi, da su napori u Bosni i Hercegovini u istraživanju genocida zanemarivi. To je samo djelimično tačno; istina je da se ne radi dovoljno, ali uprkos ograničenim resursima i nedostatku ozbiljne institucionalne podrške, urađeno je mnogo.
Posebno kada govorimo o prisustvu bosanskohercegovačkih autora na zapadnim akademskim prostorima. Imamo autore poput Hasana Nuhanovića, Emira Suljagića, Hikmeta Karčića i drugih, čije su knjige objavljene na Zapadu, nalaze se u bibliotekama i preporučena su literatura na univerzitetskim kursevima širom svijeta. Ti autori ne dolaze samo iz Bosne i Hercegovine, već pišu iz perspektive preživjelih, svjedoka i istraživača. To je autentičan bosanski intelektualni doprinos međunarodnoj akademskoj zajednici.
U savremenom, multidisciplinarnom pristupu obrazovanju koriste se i filmovi kao sredstvo za razumijevanje složenih društvenih i političkih tema. Filmovi Jasmile Žbanić, poput Quo Vadis, Aida?, Grbavica i Za one koji ne mogu da govore, koriste se u kursevima o genocidu, tranzicionoj pravdi, studijama filma i rodnim studijama.
Naravno, uvijek ima prostora za napredak. Jedan od važnih koraka bio bi jači fokus na objavljivanje radova domaćih autora u relevantnim međunarodnim akademskim izdavaštvima.
Zato je posebno značajno što već postoji inicijativa za osnivanje interdisciplinarnog studija o genocidu na Univerzitetu u Sarajevu. Nadam se da će ta inicijativa oživjeti i dobiti podršku kakvu zaslužuje. Takav studij mogao bi objediniti postojeća znanja iz historije, prava, sociologije, psihologije, studija sjećanja i tranzicione pravde, ne samo da služi akademskoj zajednici, nego i da stvara novu generaciju istraživača i edukatora.
Dakle, već imamo čvrste temelje, kao i ljude i sadržaje koji se prepoznaju u međunarodnom akademskom prostoru. Potrebna je institucionalna podrška da se taj potencijal sistematski razvija. Bez nje ostajemo osuđeni na individualne napore.
Kako pristupiti istraživanju tako da i drugi zločini, koje Haški sud nije pravno kvalifikovao kao genocid, a jednako su strašni, dobiju dovoljno pažnje i ne padnu u kolektivni i naučni zaborav?
Pravi pristup istraživanju zločina u Bosni i Hercegovini jeste potpuno razumijevanje pravnog, političkog i historijskog okvira u kojem su ti zločini počinjeni, a presude Haškog tribunala daju taj okvir. Komparativnim posmatranjem, te presude objašnjavaju karakter rata, političke ciljeve zločina, te organiziranost i sistematičnost nasilja.
Genocid u Srebrenici, koji je pravosnažno presuđen kao najveći pojedinačni genocidni zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata, vrhunac je procesa koji je započeo 1992. godine. Potrebno ga je istraživati kontinuirano – od logora, progona, masovnih i planskih silovanja, do opsada gradova, masovnih egzekucija, sistematskog uništavanja civilne infrastrukture i kulturnog naslijeđa, do zataškavanja i poricanja zločina.
Zbog toga istraživanje ne smije biti usmjereno samo na mjesta i zločine koje je pravno okarakterisao genocid. Haške presude o udruženim zločinačkim poduhvatima pružaju ključni materijal za razumijevanje šireg obrasca nasilja, čiji je cilj bila trajna promjena demografske slike BiH. To što ti zločini nisu pravno označeni kao genocid ne umanjuje njihovu stravičnost niti etički imperativ da se o njima piše, istražuje i podučava.
Zato je važno da se genocid ne posmatra kao izolovani događaj, već kao proces, i da se ne vezuje samo za jedno geografsko područje, već prepoznaje u kontinuitetu i kontekstu političkih dogovora i vojnih strategija. Primjer je dogovor u Karađorđevu 1991. između tadašnjih lidera Srbije i Hrvatske, Miloševića i Tuđmana, koji je politička pozadina ideje o podjeli BiH, realizovane kroz kampanju masovnih zločina. To istraživači moraju imati na umu.
Odgovornost bosanskohercegovačkih autora na Zapadu je velika. Ne smiju podleći autocenzuri ili političkoj korektnosti ako to znači izostavljanje šire slike o agresiji na BiH. Nije dovoljno biti zahvalan što je Srebrenica priznata kao genocid, već treba insistirati da se cjelokupni proces zločinačkog poduhvata razumije u punini, jer samo tako možemo graditi historijsku istinu koja neće podleći revizionizmu.
Kako se suprotstaviti negacionističkim narativima, posebno u digitalnom dobu i uz jačanje desničarskih pokreta širom Evrope, koji genocid u Srebrenici čak vide kao inspiraciju u borbi protiv zamišljene „islamske prijetnje“?
Borba protiv negacije u digitalnom dobu je složena. Nije riječ samo o poricanju, već o reinterpretaciji zločina kroz prizmu ekstremno desničarskih ideologija koje u likovima Karadžića i Mladića vide „brane Evrope“ od navodne „islamske prijetnje“. Ta ideja je sve prisutnija u radikalnim krugovima Evrope i bilo bi opasno da se normalizuje kroz komentare, društvene mreže ili zvanične izjave političara. Za sada je ta ideja marginalizovana.
Digitalni prostori su preplavljeni teorijama zavjere i manipulacijama, pa je neophodno jačati kritičko mišljenje kod mladih. Knjige, filmovi, izložbe, podcasti, digitalni arhivi i interaktivni alati, bazirani na utvrđenim historijskim činjenicama, jačaju otpornost prema revizionizmu. Važno je i naglasiti da je poricanje oblik nasilja.
U vremenu dok se u Gazi pred očima svijeta provodi genocid, gdje je prostor za primjenu lekcija iz BiH u kažnjavanju odgovornih i da li je iluzorno očekivati da će lekcije iz Srebrenice biti primijenjene?
Dok pratimo uživo brutalnu izraelsku genocidnu kampanju nad stanovnicima Gaze, možemo biti samo pesimistični. S obzirom na trenutne geopolitičke odnose, teško je očekivati da će se lekcije iz BiH ozbiljno primijeniti na slučaj Gaze
Međunarodni sud pravde je u januaru 2024. utvrdio da postoje vjerodostojne tvrdnje da djela Izraela u Gazi mogu potpasti pod Konvenciju o genocidu. Ipak, Izrael je pojačao kampanju.
To nas vraća na BiH i ono što smo naučili u komparativnim studijama genocida: genocid nije izolovan, iracionalan čin, već sistematski zločin koji zahtijeva državni aparat, ideološku mobilizaciju, dehumanizaciju žrtava, logistiku nasilja, i podršku šire međunarodne zajednice. Sve su to elementi bili prisutni u BiH od 1992. do 1995. i danas u Gazi.
Logika vojno-industrijskog kompleksa je prejaka i nažalost, nema nade da će lekcije iz Srebrenice biti primijenjene u Gazi. Ali možda ima nade u nove generacije.
Studenti i studentkinje širom Zapada jasno vide licemjerje institucionalnih reakcija i selektivnu primjenu međunarodnog prava. Postoji nova generacija koja ne pristaje na normalizaciju genocida. Ta generacija još nema političku moć, ali doći će dan kada će je imati. Ili je barem utešno vjerovati da će doći.
Izučavanje genocida u BiH, sa kulminacijom u Srebrenici, ima veliki značaj na međunarodnoj sceni upravo zbog takvog geopolitičkog konteksta. Važno je ne samo pamtiti, nego razumjeti matricu genocida.
Svaki genocid ima specifične okolnosti, ali postoje obrasci koji se ponavljaju: dehumanizacija žrtve, genocidna propaganda, uloga birokratskog državnog aparata u izvršenju zločina, prikrivanje, poricanje, a u nekim slučajevima, kao u Srbiji i entitetu Republika Srpska, i veličanje genocida.
Zato znanje o jednom genocidu, posmatrano komparativno, može utjecati na emancipatorski pomak među mladima, ne samo u pogledu genocida, nego i konflikta i rata općenito. Neki će to možda smatrati optimizmom, ali vjera u znanje i nove generacije je vjerovatno jedino što nam ostaje.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR