Prije tačno 40 godina, u novembru 1985. godine, Gari Kasparov postao je svjetski šahovski šampion. Gigantski redovi obožavalaca protezali su se kao zmija ispred Teatra Čajkovski, kako bi vidjeli obračun Kasparova i Anatolija Karpova. Danas je takav prizor nezamisliv.
Kasparov je u rodnoj Rusiji nepoželjan, jer ga je Putinov režim prvo proglasio „stranim agentom“, a zatim ga stavio na listu „terorista i ekstremista“. Za njim je raspisana i potjernica u ruskoj republici Komi, jer je sud slavnog šahistu i disidenta optužio da predvodi „terorističku“ grupu.
Ovog opasnog „teroristu“ i „ekstremistu“ sreli smo u Berlinu, na zasijedanju Svjetskog kongresa slobode (World Liberty Congress, WLC), organizacije čiji je donedavno bio potpredsjednik. Tamo je bio u društvu boraca za slobodu iz cijelog svijeta, poput iranske aktivistkinje Masi Alinedžad, na koju je tri puta pokušan atentat, venecuelanskog političara Leopolda Lopeza, koga je režim Madura strpao u zatvor na sedam godina, kao i Vuera Kaišija, jednog od vođa demonstracija na trgu Tjenanmen u Pekingu 1989. godine.
Kada je stao za govornicu u sali skupštine grada Berlina, u kojoj je sjednica WLC održana, Kasparov je govor počeo nevjerovatnim riječima: „Dragi moji teroristi i ekstremisti…“. Prvo pitanje Danasa bilo je logično: kako se sada osjeća okružen „teroristima i ekstremistima“?
– Veoma sam ponosan što smo svi zajedno. I svi mi ovo shvatamo kao titule – teroristi, ekstremisti, strani agenti, državni izdajnici. To je buket optužbi koje nam Rusija ili druge autoritarne i totalitarne države upućuju. Ali znamo da je zapravo sve obrnuto. To je čudan svijet gdje je crno bijelo, a bijelo je crno. Optužuju nas teroristi, oni koji ubijaju ljude, da smo teroristi! To su režimi koji nas, u osnovi, znate, samo optužuju za sopstvene zločine.
Ali veoma je važno da smo zajedno. I razumijemo da nas toliko toga spaja. I kao što je novi predsjednik WLC Feliks Maradijaga rekao u svom prvom izlaganju, mi smo toliko različiti, ali je veoma važno da razumijemo da postoje vrijednosti koje prevazilaze religiju i rasu. I ljudi gledaju ovo, gledaju ovu publiku. Teško možete zamisliti veću raznolikost. Šta je rasa, pol, religija? Ali ovo je neka vrsta ljepka koji prevazilazi ideologiju. To je osjećaj zajedničkog cilja, a to je sloboda. A takođe vjerujemo, čak i protiv svih očekivanja, da ćemo vidjeti naše zemlje slobodne tokom našeg života.
Srbija se trenutno nalazi u posebnom položaju.
Predsjednik Vučić ima veoma dobre odnose sa Putinom. Srpski predsjednik je takođe veoma sklon da svoje protivnike proglašava teroristima i ekstremistima. Koja je vaša poruka srpskom narodu?
– Vidite, koliko ja znam, Srbija nije u istom položaju kao mnoge zemlje ovdje, iako definitivno nije demokratija. Ili možete reći da je to demokratija koja loše funkcioniše. Ali imate više mogućnosti za protest, doduše ne bez rizika. Znamo da srpska vlada nije voljna da vidi aktivne proteste. I veoma često koristi grubu silu, neograničenu silu, protiv demonstranata. Ali ipak, ima više prostora za manevrisanje. Iskoristite ga. Sve se vrti oko proširenja teritorije slobode ili njegovog smanjenja. To je proces koji se nikada ne završava. Dakle, nadam se da neće trebati dugo da se Srbija zaista odlučno krene u pravcu Zapada. Ne geografski, već metaforički. I nadam se da će se Srbija pridružiti Evropskoj uniji.
I da napusti WLC, zar ne?
– Da, tačno, da napusti Kongres. Kao što sam više puta rekao na sjednici Grupe Istočna Evropa i Evroazija – širimo se, ali to su loše vijesti. Dakle, volio bih da vidim kako se naš broj smanjuje. Da zemlje poput Rusije ostanu same. Mislim da je važno to jedinstvo, ta sinergija. Sinergija koja okuplja ljude sa različitih kontinenata i suočava se sa različitim vrstama diktatura. Ali to će pomoći u stvaranju ovog jedinstvenog fronta. Jer jedinstvo je ključ, mnogo smo jači kada smo ujedinjeni. Takođe, mislim da u mnogim zemljama diktatori uspješno koriste taktiku usamljenosti. Sami ste. Protiv čega se borite? Ovo je rat. I to sam saznao kada sam razgovarao sa našim prijateljima iz Azije, iz Afrike, sa Bliskog istoka. Osjećaju se depresivno, očajni su. Imamo tako moćnu energiju, kao da zrači, skoro je nuklearna energija, zračenje ovog vazduha slobode. I zato se vraćaju i šire riječ Jevanđelja slobode. I to je veoma važno, i opet, koliko god da želim da vidimo kako se naš broj smanjuje, viđenje novih ljudi, razgovor sa njima, to nas takođe čini jakim.
Trenutno u Beogradu postoji ogromna ruska zajednica. To su ljudi koji su pobjegli iz Rusije kada se dogodila invazija na Ukrajinu. I kada su bili izbori u Rusiji na kojima je Putin pobijedio, broj ljudi koji su glasali za opoziciju u Beogradu, među ruskom zajednicom tamo, bio je zapanjujući – preko 90% protiv njega. Bio sam tamo kada je Aleksej Navaljni, trebalo bi da kažem – ubijen.
Ne, ne bi trebalo da kažete, trebalo bi da izričito izjavite.
– Da, ubijen je u zatvoru. Razgovarao sam sa svojim ruskim prijateljima u Beogradu, i oni su tada bili slomljeni. Kako prenijeti ovu energiju o kojoj sada govorimo na njih, ili na ljude u Srbiji ili drugim zemljama?
– Ruska opozicija je, nažalost, duboko podijeljena. A ovu podjelu uzrokuje rat u Ukrajini. Da, svako ko sebe naziva opozicijom osuđuje rat. Ali osuđivanje rata je jedna priča. Aktivno protivljenje, pomaganje Ukrajincima ili čak borba zajedno sa Ukrajincima – to je druga priča. I rekao bih da se značajan dio Rusa ne slaže sa Putinovim režimom, oni koji su napustili Rusiju – Rusi opozicionog raspoloženja. Oni i dalje žele da pronađu srednji put: osuđuju rat, ali ne žele da Ukrajina pobijedi.
A ja predstavljam, objektivno, manjinu u ruskoj opoziciji – one koji vjeruju da se sloboda Rusije ne može postići bez pobjede Ukrajine u ratu. Pobjeda za Ukrajinu, zatim sloboda za Rusiju. Sve više ljudi nam se zapravo pridružuje. I kada postoje ove dvije velike grupe koje rade zajedno – naša manja, Forum slobodne Rusije veća – razlika je taktička i strateška. Vjerujemo da je pobjeda za Ukrajinu ključna da bi Rusija imala šansu da eliminiše imperijalni virus i da pronađe put nazad u Evropu, gdje joj je i mjesto. A ne da postane kineski satelit.
Grupa koju ja predstavljam je agresivnija, jer vjerujemo da moramo da pomognemo Ukrajincima da se bore. Što znači da nemamo crvene linije.
Mnogi naši članovi zapravo su otišli u Ukrajinu, bili su na prvoj liniji fronta, i vjerujemo da je prikupljanje sredstava za ruske dobrovoljce koji se bore u Ukrajini od vitalnog značaja. Druga strana je manje direktna – oni ograničavaju svoju podršku na humanitarnu pomoć, ali i dalje vjeruju da je pobjeda Ukrajine ključna za promjenu Rusije, jer tako funkcioniše ruska istorija. Ništa se nije dogodilo u Rusiji u posljednjih 200 godina osim ako nije bio geopolitički ili vojni poraz.
Zato se nadamo da će ovaj poraz otvoriti put Rusiji da ponovo preispita svoje mjesto u svijetu. Jer nije samo Putin u pitanju – i tu imamo fundamentalno neslaganje sa mnogima koji se protive Putinu. Ovo je, tragično, ruski rat, a ne Putinov rat. Previše je ljudi u Rusiji koji su pasivni ili, još gore, misle da u ovom ratu ima „nešto i za nas“. Ali sve je to psihološki: imamo vijekovni imperijalni virus koji je duboko ukorijenjen.
Zato, po mom ličnom mišljenju, ništa osim ukrajinske zastave u Sevastopolju ne može nam pomoći da nametnemo šok-terapiju. A da bismo to uradili, dilema je jednostavna: ili ćemo pronaći put nazad u Evropu, ili će Kina početi postepeno da nas preuzima.
Vaše mišljenje izraženo je i kroz drugačiju zastavu Rusije — bijelo-plavo-bijelu, koju nosite na reveru. Šta ona predstavlja?
– Oh, prilično je ironično, jer sam bio prvi Sovjet koji je igrao pod sadašnjom ruskom zastavom, odbijajući da igram pod sovjetskom zastavom još 1990. godine, sa Anatolijem Karpovom. To je bila prava ironija. I u to vrijeme to je takođe bilo neka vrsta zločina, jer sam odbio da igram pod sovjetskom zastavom – crvenom zastavom sa srpom i čekićem.
Ali sada svi mi nosimo ovu bijelo-plavo-bijelu zastavu, što nije, znate, izvršna odluka opozicionih lidera. To je nastalo na podsticaj običnih ljudi. Mogli ste pronaći na internetu ruku sa krpom, koja pere crvenu prugu. Ideja je da nema više krvi na ruskoj zastavi. Zato je trenutna zastava originalna – na mom reveru. To je ruska zastava bez donje crvene pruge.
Uvijek cijenim ideje koje su jednostavne i spontane, i ovo je bio spontan potez. Zato je bijelo-plavo-bijela zastava privukla većinu Rusa koji se protive Putinu. A zanimljivo je da je Parlamentarna skupština Savjeta Evrope, koja je sada pozvala rusku demokratsku opoziciju da zauzme mjesto Putinove Rusije, koja je izbačena, takođe uključila ovu zastavu kao zastavu dobrodošlice, rekavši da zvanična ruska zastava nije dobrodošla u hodnicima Parlamentarne skupštine.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR