Usporavanje percepcije

Piše: Ana Nives Radović

Savremena kultura postala je izuzetno vješta u pretvaranju iluzije u robu. Konstruisanje više nije simptom krize, ono je stavka u ekonomskom bilansu. U takvim uslovima, relevantnost umjetnosti ne zavisi od njene sposobnosti da umiri ili isprovocira. Njena stvarna funkcija je mnogo manje glamurozna, jer vraća sposobnost razmišljanja u svijetu koji je sve više oblikovan tako da obeshrabri tu naviku.

Problem nije manjak slika. Problem je interpretativna iscrpljenost. Proizvodimo okeane vizuelnog sadržaja, a kroz njih se krećemo s analitičkom disciplinom mjesečara. Umjetnost, kada se shvati ozbiljno, primorava na korekciju. Usporava percepciju taman toliko da otkrije ono što svakodnevna zamućenost skriva, a u ekonomiji opsjednutoj količinom, efikasnošću i rastresenošću to je duboko subverzivan čin.

Zato najznačajniji umjetnički rad rijetko dolazi iz velikih institucija koje glancaju pločice sa imenima donatora. Pojavljuje se umjesto toga iz manjih struktura, kao što su eksperimentalni ateljei ili kolaborativne inicijative u kojima umjetnici i mislioci posmatraju kulturu ne kao tržište, već kao infrastrukturu. To su prostori stvoreni za propitivanje, a ne za spektakl. Njihov rezultat mjeri se pomacima u razumijevanju, a ne utiscima na društvenim mrežama.

Ozbiljna umjetnost prvo uči radoznalosti, pa tek onda koherentnosti, prvo preispitivanju, pa tek onda traženju konsenzusa. Suočava se sa izravnavanjem ljudskog iskustva u kojem se solidarnost tanji i u kojem se sve mjeri da bi birokratija koristila brojeve kao štit od irelevantnosti. U takvom svijetu umjetnost djeluje tiho, ali stalno, testirajući sisteme umjesto da ih ukrašava i postavljajući pitanja umjesto da traži aplauz. Mijenja način na koji gledamo, slušamo i povezujemo se, ima sposobnosti koje niti jedna politika ne može da naredi i koje niti jedan algoritam nije u stanju da imitira.

Zadatak je jednostavan, ali zahtjevan. Kulturne platforme moraju da djeluju precizno, pametno i savjesno. Ne radi se o tome da se bude vidljiv. Biti sposoban već je dovoljno radikalno. Umjetnost nije aktivizam. Nije ni zabava. Njena uloga je izgradnja okvira u kojima se složenost ne briše, nego se sa njom suočava, gdje dvosmislenost postaje alat, a ne prijetnja. To je strpljiv posao rekalibracije društvene mašte, učenja kako obraćati pažnju, kako postavljati pitanja i kako djelovati promišljeno u svijetu koji nagrađuje distrakciju i pojednostavljivanje.