Ruska crkva o Lenjinu: "Vječnaja pamjat njegovoj mnogostradalnoj hrišćanskoj duši"

Piše: Vladimir Jovanović

Nedavno se navršila godišnjica smrti Vladimira I. Lenjina (22. april 1870. – 21. januar 1924), vođe ruske boljševičke revolucije, koja je, između ostaloga, žestoko progonila istočno-pravoslavno hrišćanstvo.

Međutim, bez obzira je li država „lenjinovska”, ili sada „putinovska”, Ruska crkva je oduvijek de facto državni organ.

Istine radi, simbioza ruskih državnih i crkvenih vlasti je tradicionalna i prije komunista i davano porijeklo ima s početka 18. vijeka. Imperator Rusije je tada samovlasno ukinuo patrijaršijski tron, a za upravljanje administrativnim crkvenim poslovima odredio izaslanika, laika iz državnih struktura: ober-prokurora.

Ova, savremena Ruska crkva, podśetimo, slijedi tradiciju Patrijaršije koju je Josif V. Staljin u sadašnjem formatu i sa postojećom titulom patrijarha utemeljio 8. septembra 1943. godine. On je obnovio Patrijaršiju u Moskvi. U to vrijeme, vrh Ruske crkve je pisao Staljinu:

„Dragi Josife Visarionoviču! Istorijski dan susreta našega sa velikim, vascijele Ruske zemlje Voždom našega naroda, vođom Domovine ka slavi i prospetitetu, zauvijek će ostati u dubinama srca nas, služitelja Crkve. Mi smo ośetili u svakoj riječi, u svakome obraćanju, u svakoj rečenici srčanu, strasnu, očinsku ljubav prema svoj svojoj đeci. Ruskoj pravoslavnoj crkvi je posebno drago to, da ste Vi, svojim srcem, posvjedočili da ona aktivno živi zajedno sa ruskim narodom opštu volju za pobjedom i svetu spremnost na svaku žrtvu radi spasa Domovine. Ruska crkva nikada neće zaboraviti da je, priznati Vožd od cijeloga svijeta, ne samo staljinskim Ustavom, nego i ličnim ušečćem u sudbini Crkve podigao duh svih crkvenih ljudi ka još jačem radu na dobro drage otadžbine”.

Staljin utemeljio sadasnju moskovsku patrijarsiju na mnogaja ljeta dragi josife visarionovicu 

Što je, dakle, prethodno, povodom smrti druga Lenjina, prvoga od „apostola” boljševičkih antihrista, poručeno iz Ruske crkve? U telegramu mitropolit Evdokij Meščerski, tadašnji predśednik Sv. Sinoda, od riječi do riječi, piše:

„SVEŠTENI SINOD RUSKE PRAVOSLAVNE CRKVE. 23. januara 1924. godine. Br. 191.

CENTRALNOME IZVRŠNOME KOMITETU SSSR-a, PREDŚEDNIKU M[IHAILU] I[VANOVIČU] KALINJINU

Sveti Sinod Ruske pravoslavne crkve izražava Vam iskreno žaljenje povodom smrti velikoga oslobodioca našega naroda iz carstva vjekovnoga nasilja i ugnjetavanja na putu potpune slobode i samoorganizacije.

Neka neprekidno živi u srcima svijetli lik velikoga borca i stradalnika za slobodu potlačenih, za ideje univerzalnoga istinskoga bratstva i naka blista svima u borbi da postignu potpunu sreću ljudi na zemlji.

Znamo da ga je narod toliko volio. Neka ovaj grob rodi milione novih Lenjina i ujedini sve u jednu veliku bratsku i nesalomljivu porodicu. I naredna stoljeća da ne izbrišu iz śećanja ljudi put do ovoga groba – kolijevke slobode vascijeloga čovječanstva.

Veliki pokojnici često vijekovima govore umu i srcima živih. Neka bude i ovaj, od sada, tihi grob neprestana tribina iz generacije u generaciju za sve koji žele sreću.

Vječnaja pamjat i vječni pokoj njegovoj mnogostradalnoj, dobroj i hrišćanskoj duši”.

***

„Hrišćanskoj duši Lenjina”?

Lenjin nije ni sahranjen, kako to dolikuje smrtnicima, već je primjenjena imitacija crkvenoga postupka objave „svetitelja”. Njegovi posmrtni ostaci su balsamovani, a tijelo izloženo u sarkofagu unutar Kremlja. Tu je njemu u čast izgrađen poseban mauzolej (Мавзолей Ленина).

Po smrti Staljina, 1953. godine, i on je mumificiran, te „hodočasnicima” izložen na „poklonjenje” pokraj Lenjinova sarkofaga. No, Staljinovu mumiju su izbačili 1961. iz mauzoleja, te ga tajno, noću, pokopali u jednome od dvorišta Kremlja.

Lenjinov mauzolej, odlukom državnih vlasti, 2012-13. godine je temeljno rekonstruisan. Za pośetioce je otvoren utorkom, četvrtkom i subotom od 10 do 13 sati. Dva puta godišnje, na po dva mjeseca, mauzolej se zatvara za javnost, radi „preventivnoga održavanja” Lenjinove mumije.