6 °

max 21 ° / min 6 °

Petak

23.10.

21° / 6°

Subota

24.10.

21° / 8°

Nedjelja

25.10.

19° / 12°

Ponedjeljak

26.10.

19° / 13°

Utorak

27.10.

21° / 12°

Srijeda

28.10.

21° / 11°

Četvrtak

29.10.

20° / 12°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Kako je Veljko Milatović vidio mauzolej na Lovćenu - Mauzolej „nije hododarje i zadužbina u slavu trona i oltara“

Istorija

Comments 21

Autor: Antena M

  • Viber

Kako je Veljko Milatović vidio mauzolej na Lovćenu - Mauzolej „nije hododarje i zadužbina u slavu trona i oltara“

Za Antenu M piše: Boban Batrićević

Intenziviranje priprema i radova na podizanju Njegoševa mauzoleja na Lovćenu i uklanjanju kapele koju je podigao Aleksandar Karađorđević, izazvaće društvenu debatu. Iako se na tome projektu radilo više od deceniju i po i uveliko najavljivala njegova realizacija za 1963. godinu, priprema planinskoga terena i probijanje pristupnog puta kasnili su zbog teških geografskih uslova i velikih finansijskih izdataka.

Za nacrt mauzoleja i njegov umjetničko-idejni iskaz bio je zadužen Ivan Meštrović, koji je taj posao uglavnom dovršio prije svoje smrti 1962. Radovi su neko vrijeme bili potpuno obustavljeni, ali se nakon proglasa cetinjskih vlasti iz januara 1968. godine nastavilo s radom. Predstavnici Cetinja napomenuli su opštejugoslovensku orijentaciju Njegoševa djela i pozvali na državnu solidarnost u prikupljanju novca za konačnu realizaciju izgradnje mauzoleja.

Od toga trena sva zvanična crnogorska propaganda biće upregnuta u promovisanje opravdanosti toga čina, ali će mediji dati prostora i protivnicima uklanjanja kapele. Protivnici su takođe imali dobro organizovanu propagandnu akciju, mahom iznoseći stavove u liberalnijoj štampi u Srbiji. Tako je poslije višegodišnjih čarki u polemikama pro et contra nove Njegoševe grobnice izbio pravi polemos (grč. rat), koji je otkrio dubinski društveni konflikt i polarizovanje crnogorskoga društva oko pitanja etničkoga identiteta Crnogoraca.

Najtvrdokrniji protivnik ove ideje bila je Srpska pravoslavna crkva, koja se u raspravu direktno uključila tek u najnapetijoj fazi polemike, a njen stav svodio se na tumačenje da izgradnja mauzoleja znači potiranje pravoslavne tradicije i srpskoga identiteta Crne Gore. Njen „Sveti arhijerejski sinod“ osudio je 1969. podizanje mauzoleja, a već 1970. Mitropolija crnogorsko-primorska SPC pod čijom se ingerencijom nalazila kapela na Lovćenu podnijela je Ustavnome sudu jugoslovenske države žalbu protiv SR CG zbog, kako su smatrali, nemanja prava vlasti na uklanjanje postojećega objekta.

Njegoševu grobnicu crkva je smatrala svojim vlasništvom. Ustavni sud federacije, na čijem se čelu tada nalazio Blažo Jovanović, negdašnji predśednik Crne Gore i inicijator izgradnje mauzoleja 1952. godine, donio je odluku da spor ne spada u nadležnost federalnoga suda već da je to posao za crnogorski Ustavni sud.

Predstavnici Cetinja predali su crnogorskome sudu elaborat s velikim brojem argumenata, koji su između ostaloga osporavali i sam položaj SPC u Crnoj Gori. Pišući o tome, češki balkanolog F. Šistek navodi da je „jurisdikcija nad crnogorskom eparhijom od strane SPC po njima bila nelegalna, jer je SPC nelegalno prisvojila cjelokupnu pravoslavnu imovinu 1920. godine na osnovu jednostrane i nekanonske odluke o ukidanju domaće, autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve, koje je uslijedilo nakon prisajedinjenja samostalne crnogorske države Kraljevini SHS 1918. godine. Argument koji je negirao legitimnost SPC na teritoriji SR CG bio je u tome obliku iznešen prvi put u komunističkoj Jugoslaviji.

Nakon formiranja samostalne Makedonske pravoslavne crkve 1966. godine koju su podržali federalni i republički organi najjužnije jugoslovenske republike bez obzira na otpor SPC, slični argumenti crnogorskih komunista morali su u ušima predstavnika SPC zazvučati prijeteće.“ Ustavni sud Crne Gore donio je odluku o proglašavanju žalbe Mitropolije neligitimnom, a svi su federalni i republički organi stali na stranu pristalica izgradnje mauzoleja. Podršku Crnogorcima pružilo je političko rukovodstvo Srbije, dok je najveću davalo hrvatsko političko rukovodstvo.

Skupštna Opštine Cetinje odgovarajući na optužbe „Svetog arhijerejskog sinoda“ istakla je da je izgradnja mauzoleja izraz želje radnih ljudi Jugoslavije, optužujući pritom SPC da je 1925. godine ćutala kad je kralj Aleksandar rušio Njegoševu kapelu i podizao novu. Komisija za vjerska pitanja Izvršnoga vijeća SR Crne Gore odgovorila je Sinodu da je odluka o podizanju mauzoleja suvereno pravo crnogorskoga naroda i njegovih političkih i samoupravnih organa i akata. U njihovome odgovoru doslovno je iznešena konstrukcija o Njegošu kao jednom od najvećih pjesnika jugoslovenskih naroda, „poglavaru crnogorske države i crnogorske pravoslavne crkve“ (!) (Pobjeda, 27. 3. 1969, str. 3)

U Odbor koji je trebao da rukovodi podizanjem Njegoševa mauzoleja ušli su gotovo svi najvažniji crnogorski funkcioneri na federalnome i republičkome nivou, između ostalih Veljko Milatović, Veselin Đuranović, Svetozar Vukmanović-Tempo, Peko Dapčević, Jovo Kapa i dr. Predśednik Odbora bio je predśednik predśedništva Crne Gore Veljko Milatović; za potpredśednika je izabran predśednik Cetinja Petar Tomanović. Članovi odbora bili su i neki najznačajniji jugoslovenski naučnici i umjetnici: Dušan Vukotić, Veljko Bulajić, Oskar Davičo, Branko Ćopić, Branislav Đurđev, Vladimir Dedijer, Ćamil Sijarić, Esad Mekuli i mnogi drugi. Interesantno je da su protiv projekta javno istupali mnogi značajani stvaraoci poput Mihaila Lalića, Petra Lubarde, Rista Stijovića, Gligora Stanojevića, Miroslava Krleže.

Mauzolej je svečano otvoren 28. jula 1974. godine. Zvanična propaganda isticala je da novo vrijeme zahtijeva moderniji prilaz Njegošu te da novi spomenik dijelu crnogorskoga društva treba biti „otrježnjenje od pravoslavnih i političkih zabluda, romantizma i sentimentalizma“. Glavno lice na ceremoniji nije bio predstavnik jugoslovenskih vlasti, već zapravo prvi čovjek Crne Gore, Veljko Milatović, personifikacija aktivnije crnogorske identitetske emancipacije koji je dao veliki doprinos jačanju kulturnih i obrazovnih institucija u tome pogledu. Interesantno je uočiti da je iste te godine donešen novi federalni Ustav koji je garantovao veći stepen nezavisnosti jugoslovenskim republikama. Sve se to kad je crnogorski slučaj u pitanju odrazilo na sami diskurs o Njegošu.

Milatović je u svečanome govoru isticao da Mauzolej „crnogorske borbe i slobode, nije hododarje i zadužbina u slavu trona i oltara, dekor moći i prilog što veliča ulagača“ niti „hladni mermerni kovčeg na vrhu opjevane gore, niti svetilište izmaknuto od smrtnika da bi izazvalo strahopoštovanje“, već je za njega nerazdvojni dio Lovćena i znamen koji povezuje „Njegoša-pjesnika“ sa sadašnjim i budućim generacijama. Ekskluzivitet Njegoša s modernim vremenom Milatović je vidio u Njegoševu borbenom humanizmu, herojstvu, etici stiha, slobodarstvu, nužnosti neprestane borbe za ljudskost i dostojanstvo, borbe protiv iskopa, mraka i neslobode.

Poseban tretman dobilo je isticanje Njegoševa crnogorstva – Njegoševo djelo predstavljeno je kao „vrhunski izraz nastao na crnogorskom prostoru“ i osuda tradicionalističkih gledišta – „Da bismo Njegoša voljeli, živjeli s njim i primali njegove poetske i moralne poruke o životu i slobodi, da bismo dograđivali i produžavali život njegovih istina, neophodno ga je vraćati autentičnosti i izvornosti; dužni smo da tumačenje njegovog djela, pjesničkog i državničkog, oslobodimo balasta romantičarske i folklorne naivnosti, pravoslavne i građanske mitomanije i dekora za jednu efemernu nacionalnu dramu i patetiku“. Time je jasno stavljeno do znanja da crnogorske vlasti odlučno odbijaju bilo kakvo svojatanje Njegoša te da ga vide isključivo kao odraz crnogorskoga duha u sklopu jugoslovenske zajednice. Milatović je zaključio da je lovćenski mauzolej simbol kolektivne jugoslovenske solidarnosti, a da je najveći spomenik Njegošu „slobodna Crna Gora u slobodnoj zajednici“ ravnopravnih jugoslovenskih naroda i narodnosti Jugoslavije.

Komentari (21)

POŠALJI KOMENTAR

DjuroV

"Time je jasno stavljeno do znanja da crnogorske vlasti odlučno odbijaju bilo kakvo svojatanje Njegoša te da ga vide isključivo kao odraz crnogorskoga duha u sklopu jugoslovenske zajednice. " Ovdje je sve rečeno.Nakon AB revol.. nova vlast nije nikad nije stala u odbranu Njegoša!

jovo J.

@Mišo. Kada su Austrijanci Njegoševe kosti spuštile na Cetinje kraj kapele su postavile stražu. Jedan Austriski vojnik(Srbin) našao je u raki malu kost koju je poslije rata vratio. Inače kad su Austrijanci otvorili raku našli su desnu ruku Njegoševu potpuno očuvanu- ruku što je pisala Gorski Vijenac.

jovo J.

@Mišo Na staroj kapeli bila je jedna breša (rupa) od topovskog đuleta. Austrijanci su pokupili kosti Njrgoševe i prenijeli na Cetinje, đe su ostale do povratka na Lovćen. Aleksandar je srušio Njegoševu kapelu i podigao sličnu novu posvećenu Karađorđevićima.