10 °

max 13 ° / min 10 °

Utorak

13.04.

13° / 10°

Srijeda

14.04.

13° / 10°

Četvrtak

15.04.

15° / 7°

Petak

16.04.

17° / 5°

Subota

17.04.

14° / 8°

Nedjelja

18.04.

15° / 8°

Ponedjeljak

19.04.

14° / 8°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Crna Gora u Drugome svjetskom ratu (II)

Izvor: Screenshot Youtube/Ilustracija

Istorija

Comments 1

Crna Gora u Drugome svjetskom ratu (II)

Autor: Antena M

  • Viber
Povodom 80 godina od početka Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji istoričar Boban Batrićević pripremio je serijal tekstova o tom najvažnijem događaju u XX vijeku.

Piše: Boban Batrićević 

Ustanak protiv okupatora i uobličenje vojnih pokreta

Trinaestojulski ustanak jedan je od najvažnijih događaja u crnogorskoj istoriji XX vijeka. To je bio najmasovniji antifašistički ustanak u Evropi do tada. U početku od strane komunista zamišljen više kao prepad, kroz nekoliko dana ustanak je uzeo zamaha, što će u potpunosti iznenaditi i same organizatore.

Već 17. jula ustanici će brojati oko 32.000 boraca. Po preporukama Kominterne, jugoslovenski, a time i crnogorski komunisti, trebali su voditi rat protiv okupatora na što široj narodnoj osnovi izbjegavajući klasna pitanja. Zato se ustanku u Crnoj Gori pridružio veliki broj nekomunista, ali i oficira bivše jugoslovenske vojske. Nakon samo nekoliko dana, najveći dio teritorije Crne Gore bio je oslobođen, izuzev gradova u kojima su se nalazili jači italijanski garnizoni. O ovome podvigu Crnogoraca pisali su naširoko i londonski „Times“ i moskovska „Pravda“.

Istorija

Crna Gora u Drugome svjetskom ratu (I)

06.04.2021. 19:29

Italijani su bili potpuno iznenađeni te nijesu uspjeli pružiti adekvatan otpor pa je veliki broj njihovih vojnika izbačen iz stroja. Vođstvo jugoslovenskih komunista predvođeno Josipom Brozom Titom bilo je oduševljeno razvojem situacije u Crnoj Gori, pa je izdat proglas u kome se i drugi narodi Jugoslavije pozivaju na ustanak po ugledu na Crnogorce.

Neočekivan uspjeh ustanika i velika oslobođena teritorija ostavili su vođe ustanka u dilemi što dalje da se radi.U samome vođstvu gerilskih odreda počela su sumnjičenja između komunista i bivših oficira jugoslovenske vojske koji su komuniste i dalje posmatrali kao glavne neprijatelje bivše monarhije, iako su sada s njima bili saveznici.

Na rasulo ustaničkih trupa uticaće i brza i efikasna italijanska reakcija budući da je italijanska komanda odmah uputila svježe jedinice iz suśedne Albanije.

Brojke vojnika koje je uputila Italija da uguši ustanak u Crnoj Gori kreću se u istorigrafiji između 100.000 i 150.000 vojnika. Splašnjavanje elana za borbu, početak mimoilaženja između komunista i ustanika lojalnih Kraljevini Jugoslaviji, te mnogo bolja opremljenost italijanske vojske brzo su doveli do pacifikacije Crne Gore.

Ubrzo nakon uspostave kontrole nad najvažnijim komunikacijama u zemlji došlo je do uvođenja vojne okupacije – Civilni komesarijat grofa Macolinija zamijenio je Vojni guvernatorat na čelu s generalom Pircijom Birolijem (Pirzio Biroli).

Biroli je bio veoma pragmatičan i vojskovođa i političar.Nakon kaznenih ekspedicija, strijeljanja, paljenja imovine i internacije velikog broja građana u logore u śevernoj Albaniji, Biroli je pozvao Crnogorce na mir i obećao podnošljivu okupaciju ukoliko se odreknu podstrekača-komunista i vrate kućama.

Sve to uticalo je da se ustanički redovi ospu, a kazne zbog ustanka uticale su da se na komuniste počne gledati kao na avanturiste koji su narod poveli u pogibiju. To će probuditi i stare unutrašnje antagonizme, koje će Biroli vješto iskoristiti.

Za razliku od Macolinijeve platforme koja je računala na antisrpsko raspoloženje i restauraciju Crne Gore, Biroli je uvidio da među nekadašnjim političarima građanske i velikosrpske orijentacije te među oficirima bivše jugoslovenske vojske postoji izuzetan potencijal za saradnju zbog njihovog negativnog odnosa prema komunistima, te će ova struja dobiti mnogo veću podršku nego što su je imali članovi crnogorske stranke. Od druge polovine 1941.

Biroli će raditi na objedinjavanju te dvije suprotstavljene politike, kako bi stvorio što jači antikomunistički front. U tome će mu pomoći sami komunisti koji će u krajevima koje su uspjeli sačuvati od okupacije započeti likvidaciju saradnika okupatora, ali i neistomišljenika i pretpostavljenih neprijatelja. Zbog velikog broja slučajeva u kojima su nekomunisti među ustanicima napuštali borbene redove i vraćali se kućama, komunisti će mimo preporuka Kominterne otpočeti „klasni rat“ s filozofijom likvidacije petokolonaša, sabotera i špijuna.

Pretpostavlja se da je od druge polovine 1941. do prve polovine 1942. u „lijevom teroru“ likvidarano oko 700 osoba. Crna Gora ušla je u doba građanskog rata, a ratne atavizme više niko nije mogao kontrolisati. Zbog različitog viđenja rata u Crnoj Gori će se nakon gašenja Trinaestojulskog ustanka formirati nekoliko vojničkih pokreta.

Dva najveća i najvažnija su partizanski Narodnooslobodilački pokret (NOP) koji su predvodili komunisti na čelu s Josipom Brozom Titom i Četnički ili Ravnogorski pokret (JVuO) koji je predvodio srpski pukovnik, kasnije general Dragoljub Draža Mihailović. Oba pokreta imala su pristalice na cijelom prostoru Jugoslavije. Partizanski pokret, sastavljen od članova KPJ i antifašista, najveći dio rata bio je organizovan na širokoj narodnoj osnovi. Zalagao se za beskompromisnu borbu protiv nacizma i fašizma i za obnovu Jugoslovije kao federalne republike u kojoj će biti riješeno nacionalne pitanje.

Sve do 1943. godine nijesu imali veću podršku Saveznika jer su zapadni saveznici protežirali Četnički pokret i Mihailovića. Međutim, nakon što se ispostavi da Mihailovićevi četnici sarađuju s okupatorima i da ne vode oružane akcije protiv Njemaca i njihovih saveznika,  NOP će biti priznat kao jedini antifašistički pokret u Jugoslaviji. Partizanski pokret u Crnoj Gori imaće veliki broj simpatizera, a njegovu okosnicu činiće članovi KPJ i članovi komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ).

Do kraja rata kroz partizanski pokret proći će oko 40.000 muškaraca i žena iz Crne Gore. No zbog grešaka koje je načinilo vođstvo KPJ u Crnoj Gori, predvođeno Blažom Jovanovićem i Milovanom Đilasom koji je od jula 1941. godine delegiran od strane Vrhovnoga štaba da prati i koordiniše ustanak, NOP će se u Crnoj Gori nakon gašenja ustanka naći u velikoj krizi, iako su njegovi članovi nastavili fanatične akcije protiv okupatora.

Takav slučaj bila je i ofanzivna bitka za grad Pljevlja  u decembru 1941.u kojoj je poginuo veliki broj partizana. Revolucionarni, crveni teror dovešće krajem 1941.i početkom 1942. godine do otklona od partizanskoga pokreta, što će iskoristiti četnički pokret. Konsolidacija partizanskoga pokreta na tlu Crne Gore nakon uviđenih grešaka i promjena na evropskom frontu otpočeće 1943. godine.

Četnički pokret u Crnoj Gori počeće da se formira krajem 1941.godine. Njegovo jezgro činiće bivši oficiri jugoslovenske vojske koji su bili nezadovoljni akcijama komunista. Oni su se dobrovoljno stavili pod komandu Draže Mihailovića koji se od ljeta 1941. godine bio sklonio na planini Ravnoj Gori u Srbiji, odakle je otpočeo rad na okupljanu rasute vojske kako bi je pripremao za akcije protiv okupatora.

Jugoslovenskoj vladi u egzilu Mihailović je najveći dio rata bio jedina nada za povratak na izgubljenu zemlju, te su ga zato protežirali, avanzovali i postavili za ministra odbrane. Kada se ljeta 1941.godine bude razbuktao ustanak naroda Jugoslavije, Saveznici će od Broza i Mihailovića zahtijevati da sarađuju protiv okupatora. Partizansko-četničko savezništvo neće potrajati mnogo i nakon neuspjeha u Srbiji jeseni 1941.godine doći će do prvih njihovih međusobnih okršaja.

Mihailović je smatrao da se rat mora riješiti na frontu velikih sila, a da do tada treba prikupljati snagu i ne ulaziti u otvoreni rat s okupatorom dok on dovoljno ne oslabi. U političkom pogledu, Mihailović se zalagao za obnovu Kraljevine Jugoslavije, ali sa znatnim unutrašnjim izmjenama.

Prema dokumentu „Instrukcije“ koji potpisuje Mihailović i šalje crnogorskim četnicima, vidi se da se on zalagao za veliku i etnički čistu Srbiju u granicama proširene Jugoslavije, sa srpskom dinastijom na čelu. To je značilo da se Srbija treba proširiti na ono što su Mihailović i intelektualci bliski četnicima smatrali za srpski životni prostor – djelove Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Kosova i Makedonije.

Pošto su na tome prostoru živio i nesrpski i nepravoslavni živalj, Mihailović je u pomenutome dokumentu predlagao „etničko čišćenje svih nenacionalnih elemenata.“ Zbog toga će ovaj pokret pored saradnje s okupatorom počiniti brojne ratne zločine, naročito prema muslimanskom stanovništvu. Na ratnu praksu četničkog pokreta uticali su i ratni zločini nad Srbima koji su vršeni na prostoru NDH i Kosova.

Četnički pokret nije bio unison već je zavisio od situacije na prostoru đe su njegove jedinice operisale. Kad je u pitanju Crna Gora, četnički pokret najmasovnije će se javiti u reonima koji su Crnoj Gori pripali poslije Balkanskih ratova, đe je odranije postojao veliki antagonizam između pravoslavnih i muslimana.

Za glavnokomandujućega četničkih trupa u Crnoj Gori, Mihailović je delegirao majora Đorđija Lašića, a istaknutiji četnički prvaci koji će komandovati četničkim jedincima na prostoru Crne Gore bili su još Bajo Stanišić i Pavle Đurišić, čije će jedinice pokrivati i Sandžak. Osnovni cilj koji je Mihailović postavio svojim komandantima bilo je uništenje komunizma, čemu su se četnici revnosno posvetili.

Pored ova dva vojna pokreta koji su imali jugoslovensko izvorište u Crnoj Gori će se formirati i pokret koji je svoje postojanje i svrhu vezao isključivo za Crnu Goru. Bio je to Zelenaški pokret (u komunističkoj istoriografiji nazvan i separatistički) oko kojeg su se okupile pristalice Crnogorske stranke.

Vojni lider toga pokreta bio je proslavljeni crnogorski general Krsto Popović. Zelenaši (iliKrilaši, kako su se još nazivali) će kao pokret u koji će ući najveći dio učesnika Petrovdanskoga sabora prvi otpočeti saradnju s italijanskim okupatorom. Svoju podršku uglavnom su imali u podlovćenskom dijelu Crne Gore s centrom na Cetinju đe je identifikacija s Crnom Gorom dinastije Petrović-Njegoš bila najintenzivnija. Vođe zelenaša bile su opterećene 1918.godinom i smatrale su da u ovome ratu Crna Gora ne smije ponoviti grešku iz prethodnog, da se mir dočeka bez sopstvene vojske pa da joj se desi nova srpska okupacija.

Zato će Krsto Popović i njegovi saradnici čitav Drugi svjetski rat provesti u fiksaciji potrebe stvaranja Crnogorske vojske. Političko vođstvo pokreta nije bilo jedinstveno, ali se zalagalo za mirnu okupaciju i što manje krvoprolića. Upravo te dvije glavne dominante političko-vojne pozicije zelenaškoga pokreta odvešće ga u široku kolaboraciju. Zelenaški pokret učestvovaće u pohodima okupatora protiv partizanskih jedinica, ali za razliku od četničkog, ovaj pokret neće učestvovati u etničkim čišćenjima niti u ratnim operacijama van Crne Gore. Najveći dio njegovih boraca preći će pred kraj rata u redove Titove vojske.

Na prostoru današnje Crne Gore u toku Drugoga svjetskoga rata uobličiće se još nekoliko nacionalističkih vojski od domicilnog stanovništva. U pitanju su stanovnici rubnih djelova naseljeni uglavnom muslimanskim i albanskim stanovništvom. Najveće vojske toga tipa bile su Muslimanska milicija i Balisti. Muslimanska milicija se javila kao reakcija na četničke pokolje u śeveroistočnome kraju Crne Gore kod tamošnjih južnoslovenskih muslimana, ali je bila i antikomunistička i nerijetko naoružana i hranjena od okupatora. Sličnog profila bili su Balisti, jedinice koje su popunjavane iz redova albanskog stanovništva, čiji će borci popunjavati jedinice i zloglasne SS divizije Skenderbeg.

(Nastaviće se)

Komentari (1)

POŠALJI KOMENTAR

zeko

"...u Drugom (!!) svjetskom ratu"