Piše: Alexei Bayer
Neki istoričari smatraju dva svjetska rata (1914-1918. i 1939-1945) kao jedinstveni vojni sukob s dvadesetogodišnjim primirjem između. Drugim riječima, bio je to dugotrajni evropski rat u čijem središtu je Njemačka.
U 20. stoljeću bio je još jedan dugotrajni rat: između demokratskoga Zapada i antidemokratske Rusije. Međutim, tek sada, kada ulazi u svoju drugu, „vruću" fazu, postajemo svjesni da se taj rat cijelo vrijeme vodi, a takođe je i sa dugotrajnim primirjem između aktivnih angažmana.
Zapravo, počelo je kao „rat koji se nije dogodio”. U septembru 1939. Velika Britanija i Francuska objavile su rat Njemačkoj jer su bile posvećene odbrani Poljske od nacističke agresije.
Ali Hitlerovi tenkovi nijesu bili sami u nastupu preko poljskih granica. Manje od tri neđelje docnije, Staljinova Crvena armija umarširala je u Poljsku s istoka. Njihove akcije koordinirane su tajnim protokolom pakta Molotov-Ribentrop, koji je tačno odredio koliko bi poljske teritorije svaki diktator zgrabio.
Čak se može tvrditi da je pakt Molotov-Ribentrop ohrabrio Hitlera da napadne Poljsku. Da se Staljin pridružio zapadnim demokratijama u protivljenju njemačkome napadu — ili da je čak ostao neutralan umjesto da rasparča Evropu u savezu s nacistima — povijest Drugoga svjetskoga rata mogla je biti sasvim drugačija.
Nakon što su srušile poljski otpor, dvije su vojske, nacistička i komunistička, držale zajedničku vojnu paradu u gradu Brest-Litovsk.
Staljin je zatim pogubio oko 22.000 poljskih oficira i drugih Poljaka [ruski masakr nad zarobljenim Poljacima u Katinjskoj šumi odigrao se 5. marta 1940, prim].
Sovjetski NKVD je targetirao poljske Jevreje kao klasne neprijatelje, što je uključivalo vlasnike firmi, ljekare, pravnike i druge profesionalce. Oni Jevreji iz nacističke Poljske koji su uspjeli prebjeći na sovjetsku okupacionu teritoriju, često su slani u dijelove središnje Azije u kojima je vladala masovna glad, ili su bačeni u sovjetske radne logore.
Gotovo dvije godine tokom okupacije Poljske u savezništvu s nacistima, Sovjetski Savez davao je materijalnu potporu njemačkoj ratnoj mašineriji, omogućujući Hitleru da 1940. sruši Francusku i bombarduje Veliku Britaniju.
Ipak, iako je SSSR, zajedno s Njemačkom, agresor u ratu protiv Poljske — a za sve namjere i svrhe Staljin je ostao lojalan Hitlerov saveznik — Britanija nikada nije objavila rat Moskvi. Navodno je Čerčil zaključio da će se dva diktatora na kraju ščepati za grkljane.
I doista, njihov medeni mjesec završio je kad je Hitler izdao Staljina i 22. juna 1941. napao Sovjetski Savez, gurnuvši ga u koaliciju sa zapadnim saveznicima. Hitlerov napad promijenio je status SSSR-a na Zapadu, od neprijatelja u saveznika — ali ni na koji način nije promijenio prirodu Staljinova režima.
Zapad je rat sovjetskoj Rusiji mogao proglasiti 1939. godine, ali je to odgođeno jedno desetljeće. Naime, krajem 1940-ih, odnosi SSSR-a i Zapada bili su zaključani u onome što je postalo poznato kao Hladni rat.
Iako tada više nije bio u savezu s Hitlerom, Sovjetski Savez nastavio je tačno kao da je to još uvijek. Zemlje u istočnoj i srednjoj Evropi, uključujući Poljsku, prešle su iz njemačke okupacije pod sovjetsko ugnjetavanje i pretrpjele talase brutalnih represija.
Staljin je čak oponašao Hitlera okrećući se antisemitskome nasilju, raspaljujući brutalnu kampanju protiv Jevreja u SSSR-u i istočnoj Evropi.
Dvije strane u Hladnome ratu, sa nuklearnim oružjem, nijesu se suočile na bojnome polju. Međutim, proxy ratovi su bjesnili širom svijeta, od Indokine do Afrike i od Latinske Amerike do Bliskoga istoka. Milioni su umrli u Koreji, Vijetnamu, Kambodži, Indoneziji, Avganistanu i drugdje.
Na kraju je Zapad pobijedio. Istočna Evropa okrenula se Zapadu, a Sovjetski Savez se raspadao. U početku se činilo da se Rusija odmaknula od autoritarizma i ekspanzionizma. Činilo se, naime, da je odlučna izgraditi demokratsku, miroljubivu državu i isplivati iz svoje sumorne prošlosti.
Pa ipak, tokom 1990-ih, Rusija se često uspoređivala s Vajmarskom republikom [Njemačkom između 1918. i 1933, tj. do dolaska Hitlera na vlast, prim]. U postsovjetskoj Rusiji bilo je početnog entuzijazma za demokratiju, no ubrzo je raspršen ekonomskim krizama, inflacijom i bezakonjem.
Nostalgija za SSSR-om rasla je i pojavila se teorija „uboda u leđa" — da se Sovjetski Savez srušio ne zbog nezadovoljstva svojih ljudi, ekonomskih problema i međuetničkih napetosti, već kao rezultat američkih mahinacija. To je nalik mejnstrim stavovima u Njemačkoj nakon poraza u Prvome svjetskome ratu, kada se tvrdilo da je uzrok poraza to što je vojska Kajzera [Kaiser, njemački car, prim] navodno slomljena izdajom u pozadini.
U Njemačkoj, na talasu revanšizma, Hitler je naglo uhvatio vlast. U Rusiji je to bilo postupno. Posljednjih dvadesetak godina, Vladimir Putin i njegova propaganda vješto su igrali i promovisali ruske ogorčenosti zbog sloma Sovjetskoga Saveza. Nijesu se razlikovale od istih frustracija u Njemačkoj koje su otvorile put do vlasti nacistima.
Rezultati u Rusiji su takođe slični, a paralele se mogu dalje nizati. Aneksija Krima, na kojem se uglavnom govori ruski jezik, te okupacija Donbasa 2014, nalik je Hitlerovoj zaplijeni Sudetenlanda [Sudetske oblasti u Čehoslovačkoj, pripojene Rajhu u proljeće 1939, prim]. I Hitler je takođe tvrdio da ima pravo germanofono stanovništvo u drugim zemljama privoditi Rajhu. I naravno, invazija Rusije na Ukrajinu u februaru o.g. asocira na nacističku invaziju Poljske.
Od pada komunizma 1991. došlo je do primirja između Zapada i Moskve, koje se sada završilo. Istina, Putinova Rusija je vrlo različita država od Brežnjevljeva SSSR-a, ali se i Hitlerova Njemačka takođe razlikovala od Kajzerove Njemačke.
U poređenju sa Sovjetima, Putin je radikalniji, ogorčeniji i nemilosrdniji. Već neko vrijeme on i njegovi propagandisti govore da se Rusija ne bori samo protiv Ukrajine, već i sa NATO-om i, posebno, SAD.
U ovoj novoj stvarnosti sada se i Zapad budi. To još nije Treći svjetski rat, ali sada smo ušli u odlučujuću fazu u dugotrajnome ratu protiv Moskve.
(Priredio: V.J.)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR