Kuči nakon crnogorske himne tri puta: Živio Gospodar! – osvećenje crkve Voznesenja (1897)

Priredio: Vladimir Jovanović

Na Spasovdan 1897. osveštan je najveći hram u Kučima, na Ublima, posvećen Voznesenju Gospodnjem. Sagrađen je na zaravni do stare crkve Svetoga Jovana Bogoslova, čija je godina gradnje nepoznata.

Stanovnici opštine Ubli, ukupno oko 170 kuća, administrativno u Zetskoj nahiji Knjaževine Crne Gore, svojim prilozima su gradili hram Voznesenja.

Na čelu odbora za gradnju crkve je kučki komandir VELIŠA LAZOVIĆ (1849-1927), docniji brigadir, učesnik ratova 1876-78, 1912-13, 1914-16. godine. Brigadir Lazović je podržao Božićni ustanak, pa su ga Srbi 1919. mjesecima držali utamničena u podgoričkoj Jusovači.

Arhitektonski, crkva je djelo neimara MILOŠA LEPETIĆA iz Herceg-Novoga, asistirao mu je majstor, Hrvat TOMO GERIČIĆ s Korčule: obojica su radili i na izgradnji drugih hramova Crnogorske pravoslavne crkve, poput sabornoga hrama Svetoga Vasilija Ostroškoga u Nikšiću. Ikone i ikonostas na Ublima Kučkim — sve to je, nažalost, u međuvremenu uništeno ili pokradeno — napravio je, opet kao i u brojnim durgim crnogorskim hramovima, poznati makedonski ikonopisac VASILIJE ĐINOVSKI.

Prema ondašnjem izvještaju, „oba ova dva umjetnika [Lepetić i Đinovski, prim], vidjeći s kakvom voljom i požertvovanjem radi narod, i sâmi su svesrdno radili, i svaki svoj rad ljepše i bolje svršio, nego što su po pogodbi dužni bili učinjeti; a pri tom su i narodu oblakšice činjeli u isplaćivanju njihovijeh nadnica, te je opiština i u izboru majstora sretna bila”.

Kuči-Ubljani su napisali Đinovskom i ovu svojevrsnu diplomu-zahvalnicu: „U izradi ikonostasa, kojega ste vi u našoj novosazidanoj crkvi ‘Voznesenje Hristovo’ onako vješto uredili, i ikone tako lijepo naslikali, i pozlatu izvrsno izveli, da se posmatraoc mora diviti. Tu se jasno ogleda vaša umjetnička duša (sila) i vrjednoća vaše kičice, koja vam je s punim pravom lijepi glas i povjerenje kod Crnogoraca stekla. Ova opština ostaje zadovoljna vašom prekrasnom radnjom i ovijem izjavljuje vam duboko priznanje i prijatnu uspomenu vašeg boravljenja među nama. Za izradu ovog sv. ikonostasa, nek vi svemogući Tvorac naplati, a opština vam ostaje duboko blagodarna“.

Hram u Ublima je osveštao tadašnji duhovni poglavar svih pravoslavnih Crnogoraca mitropolit Mitrofan Ban. Datum obreda, Spasovdan (ili Voznesenje Hristovo, četrdeset dana po Vaskrsu), slavio se kao dan Crnogorske vojske, a u spomen pobjede na Grahovcu 1858. godine, kada je, za doba knjaza Danila I, pobjedničku vojsku predvodio veliki vojvoda Mirko Petrović-Njegoš.

Svečanostima u Kučima, uz vojvodu MARKA MILJANOVA POPOVIĆA, prisutvuju i drugi najviđeniji Kuči, kao i albansko-malisorski prvak SOKOLJ GACO (u drugim izvorima Sokolj GAŠOV, jedan od barjaktara kapetanije Medunske i Ubalske).

Postoji mogućnost da je to zapravo SOKOL BACI (1837-1920), od familije Precaj, brastva Ivezaj iz sela Gruda, veliki prijatelj Crnogoraca koji se, pred Turcima, krajem 1870-ih sklonio u Zatrijebač; on je 1902. ktitor katoličke crkve u Podgorici (srušena u bombardovanju 1944. godine), biće 1913. crnogorski vojvoda i brigadir Skadra.

Otpjevana je himna: „Ubavoj nam Crnoj Gori” („Dobri Bože, svi te molimo: živi Knjaza Nikolu!”).

Knjaz je dao svoj novčani prilog izgradnji hrama na Ublima. On je takođe pomogao podizanju drugih kučkih crkava, a ktitor je crkava Svetoga arhiđakona Stefana na Medunu i Svetoga proroka Ilije na Kučkom Komu, na kojoj je sljedeći natpis:

„Ovaj hram podiže Njegovo Visočanstvo Knjaz Nikola I. Petrović za pokoj duše svoga oca velikog vojvode Mirka Petrovića Njegoša, hrabrom plemenu Kuča 1900. godine”

Izvještaj o osvećenju crkve na Ublima za Spasovdan 1897, koji sada objavljujem, štamapo je „Glas Crnogorca”, autor je potpisan: „Podgoričanin”. Pod nadimkom ili pogrešno napisanim imenom Pavić, u članku se pominje PAVLE PETROVIĆ, sveštenik iz Kosora, koga je Mitrofan, po osvećenju hrama na Ublima, proizveo za arhijerejskoga namjesnika kučkoga; a od 1904. protporezviter Pavle Petrović je stalni član Svetoga Sinoda naše autokefalne Crkve…

 ***

Podgorica, 25. maja 1897. god. — Njegovo Visokopreosveštenstvo g. MITROPOLIT MITROFAN došao je [u Podgoricu, prim] 20. tek[ućega] iz Nikšića, a śutra dan pošao je u Kuče da osvešta na Ublima novopodignitu crkvu… a ja ću da opišem svečanost osveštanja, i kako su junački Kuči dostojno dočekali SVOGA DUHOVNOG POGLAVARA.

Visokopreosvešteni g. Mitropolit pošao je odavde u srijedu 21 tek. sa svojim đakonom g. Stevanom i sa dva perjanika; a u srijetanje ovđe, i da ga u Kuče prate, došlo je većina kučkijeh popova, tako i brigadir g. v[ojvoda] Vaso Ivanović i oba kučka komandira g. g. Novo Spasojev [Popović] i Veliša Lazović.

Na Doljane izašao je narod u srijetanje i uparađena četa vojnika Śeničana [selo u Kučima, prim] odavaše počasti; g. Mitropolit pośetio je śeničku crkvu, onu koja je u ratu 1876. bila od Turaka izgorela, pa opet obnovljena.

Ova četa pratila je Mitropolita do Stubice Medunske, đe ga je dočekala četa Donjeg Meduna i pratila do Ćafe Medunske kod kuće g. vojvode Marka Miljanova, đe ga je srela i počasti mu odala četa Gornjeg Meduna i mnogo naroda obojega pola u svečanom ruhu; tu mu je iznešena i zdravica i tu ga je dočekao g. vojvoda Marko, pa je zajedno s njime izašao na vrh grada Medunskoga đe se nalazi jedna stara obnovljena crkvica; odatle su sišli pod grad i svratio se u kući g. vojvode Marka da odpočine, đe su g. Mitropolita i njegovu pratnju gostoljubivi domaćin i njegova dobra gospođa Stefa dočekali kako sami oni mogu i umiju.

Poslje odmora kod vojvode Marka, krenuo se g. Mitropolit put Ubala s pratnjom, kojoj se pridružio i g. vojvoda Marko, kao prvi Kuč i kučkoga plemena junački vođa. Četa medunska pratila je g. Mitropolita sve dok ga je srela četa kosjerska, koja ga isprati do na Roge Kučke; a tu ga dočeka i dalje isprati do Ubala četa ubalska, đe na Ublima, kod nove crkve, stajaše narod, muško i žensko, i druga četa vojnika odavaše mu počasti.

Zvona sa stare i nove crkve zvonjahu, a sveštenstvo u odeždama s litijom srijeta g. Mitropolita; i pop Božo Vujošević pozdravlja ga dobrodošlicom. G. Mitropolit, poljubivši krst i sveto Jevanđelje, ulazi u crkvicu staru i kleknu pred oltarom, zatim izlazi pred crkvu, a narod mu pristupa k ruci i moli od njega blagoslov.

Da bi svečanost bila što veća, Ubljani su pozvali i ovdašnje Pjevačko društvo „Branko“ [iz Podgorice, prim] i neke viđenije glavare, koji su se pozivu odazvali. Pjevačko društvo stiglo je istu veče kad i gosp. Mitropolit; a okr[užni] kap[etan] g. Milovan Džaković i član okr. suda g. kap. Luka Nenezić, g. Sokolj Gaco i g. kom. Gigoje Lukić i živopisac g. V[asilije] Đinovski, koji je templo [τέμπλα, u našem prijevodu ikonostas, prim] izradio, stigli su śutri dan rano iz Podgorice.

G. Mitropolitu priređeno je bilo prenoćište u školi ubalskoj, đe je i otpočinuo. Doček Mitropolitov i gostiju spremao je naročiti odbor — koji je rukovodio i građevinu crkve — na čelu kojega je bio g. kom. Veliša Lazović, a članovi: kap. NOVAK ĐUROV [Čejović], oficir Đoko Lazović, barjaktar Stanoje Radojev [„sokola Radojev-Stanoja” opisuje Marko Miljanov, da je „mejdandžija”, „on bješe od Meduna grada” — vidi „Pleme Kuči u narodnoj priči i pjesmi“, prim], Radonja Novov, Zoro i Novica Lazovići i Vaso Popov [Radonjić]. Svi iz Ubala.

Osim mnogog naroda i pomenutog odbora, g. Mitropolita su dočekali i mnogi još glavari i postariji ljudi iz Ubala i bliske okoline. Po večeri i ako umorno od pješačenja, pjevačko društvo pjevalo je pred g. Mitroiolitom patriotske pjesme, a član g. Spaso Vukotić deklamovao je „Graov-Laz“ od Kaćanskoga; i tako se prijatno provelo do ponoći.

Śutri-dan, na Spasovdan, kojem prazniku će i nova crkva posvećena biti, g. Mitropolit sa 3 sveštenika i s đakonom na 8 sati odpočeo osveštanje crkve, a za tim i svetu liturgiju, preko koje odsluženo je i mnogoljestvije za GOSPODARA — KNJAZA i članove Knjaževskog Doma; a po svršetku svete liturgije činjen je, uobičajeni svake godine na Spasov-dan, parastos VELIKOM VOJVODI MIRKU i vojnicima izginulim na Grahovcu i drugim bojištima za „vjeru i otačastvo“; crkva je bila dupkom puna naroda; a pojalo je pjevačko društvo „Branko“ notalno pod svojim horvođom Savom Čubranovićem.

G. Mitropolit držao je propovijed u crkvi; blagoslovio i pofalio narod i starješine koji su ovako veleljepni dom Boži nodigli, preporučio je narodu da crkvu pośećuje, da gaje ljubav i slogu među sobom, da dobrijem primjerom kao hrišćani i ljudi budu na ugled svima mlađima i t.d. Preko službe, proizveo je za protojereja svima Kučima g. Pavića Petrovića iz Kosora.

Kad je g. Mitropolit izašao iz crkve, uparađena vojska pozdravi ga sa plotunima iz pušaka u tri puta, a pjevačko društvo odpjeva CRNOGORSKU HIMNU iza koje g. Mitropolit uzviknu: „DA ŽIVI GOSPODAR!“ I narod u tri puta zaori: „ŽIVIO!!!”

Divno bijaše viđeti sakupljeni narod kučki, muško i žensko, staro i mlado, svakome čitaš na licu oduševljenje i radost; i g. Mitropolit i svi gosti koji na ovu svečanost bijasmo divili smo se ljepoti naroda kučkoga i njihovoj čistoći; i ljudi i žene lijepa lica, puni zdravlja i jedrine, a da se u najbolje junake ubrajaju, to su vazda pokazali i prošlog rata najbolje potvrdili, jer ne žališe ginuta za svoje oslođenje, no s pomoću SVOJE CRNOGORSKE BRAĆE svaki put polomiše nadmoćnije turske vojske, i ćeraše do same Podgorice.

Okupljenom narodu, muškom i ženskom, g. Mitropolit držao je dugi govor, savjetujući ih, kao dobar Arhipastir, kako treba da se vladaju, pa da Bogu ugode i cijelog svog života srećni budu; lijepo je bilo čuti Njegove mudre riječi — kako preporučuje majkama da svoju đecu paze i gaje, da u đeci razvijaju sve plemenite ośećaje sprama VJERI i DOMOVINI, radu i poslušnosti na spram roditelja i starijih; na završetku narod je uskliknuo: „Živio Mitropolit!”

Poslje ovoga, nastala je igranka: pjesme, kola i veselje na sve strane, uz pucnjavu pušaka; tu se u kola fataše muško i žensko, staro i mlado, glavari i vojnici, da bijaše milina viđeti. G. Mitropolit s gostima i viđenijim glavarima sio je na ručak, a veselje i igru narod nije nikako prekinuo. Na ručku g. Mitropolit nazdravio je Nj. Visočanstvu GOSPODARU KNJAZU, koja zdravica propraćena je oduševljenim usklicima: „Živio!”

Za tim je, od strane naroda opštine Ubljanske, nazdravljeno g. Mitropolitu i zablagodareno što nije požalio truda doći osveštati im crkvu i tako Kuče udosto[j]iti svoje visoke pośete.

Rečeno je u zdravici, da CRNOGORCI u g. Mitropolitu i osim CRKVENOG POGLAVARA poštuju i CRNOGORSKOG JUNAKA, koji je i sabljom u ruci vojevao ZA NEZAVISNOST zemlje i obranu Crkve; zdravica je propraćena sa usklicima: „Živio Mitropolit!”

Gospodin Mitropolit zatim pofalio je narod i glavare za podignuće nove crkve, zafalio je na srdačnom dočeku kojega je našao u Kučima, i napio je g. vojv. Marku kao prvom vojvodi kučkom. I komandir Gigoje Lukić napio je opštini Ubalskoj.

Poslje objeda gosti su igrali i pjevali u kučka kola, a pjevačko društvo pjevalo razne pjesme, pa se prije 4 sata g. Mitropolit oprostio s narodom, blagoslovio ga i još jednom im toplo zafalio na gostoprimstvu. Zvona zazvoniše kad g. Mitropolit s pratnjom krenu, narod i četa vojnika ispratiše ga i pozdraviše pucnjavom iz pušaka sve dokle ga je srela četa Kosorska.

Na Kosoru je g. Mitropolit svratio u crkvu; u avliji je bila postavljena trpeza pića i jestiva; a narod, muško i žensko u svečanom ruhu, klanjaše se svome Vladici. I ovđe je Mitropolit narodu držao govor, pa se śelo za trpezu i g. Mitropolit napio zdravicu i blagoslovio narod. Zatim, jedan od gostiju napio je junačkom plemenu kučkom, spomenuv: i da je puška junačkog Drekalovića Pera Ivanovića u Podgorici 1874. odjeknula ona u Nevesinju 1875. koja je bila signal za srpski ustanak; i junačko pleme Kučko, na poziv svoga GOSPODARA, ustalo je na oružje za slobodu svoju i svoje braće; svojim junaštvom Kuči su se proslavili i doprinijeli slavi svoga GOSPODARA, svojim žrtvama i prolivenom krvlju oko Podgorice, toga glavnog grada u Zeti; zato i poštovani gosti iz Podgorice i pjevačko društvo „Branko” smatrali su za svoju dužnost doći na ovu svečanost. Zdravica je završena sa „Živilo junačko pleme Kuči!“ — koje se od svije povtorilo.

Pa su napili g. Mitropolitu zdravice g.g. pop Vuko Popović i pop Vuko Madžov. Odtale je g. Mitropolit, odazvavši se pozivu novopostavljenog prote g. Pavića Petrovića, svratio se sa pratnjom u njegovu kuću, đe je g. Mitropolita i sve nas dočekala gospođa protova, koja je šćer znamenitog vojvode Miljana Vukovića, i počastila; tu smo svi čestitali i gospođi postavljenje uvaženog popa Pavića za protojereja kučkog.

Pošav od g. protine kuće, g. Mitropolit oprostio se s narodom i krenuo u Oraovo, praćen još daleko od jedne čete vojnika i naroda; voj. Marko, voj. Vaso i mi drugi krenuli smo u Podgoricu pošto smo se s g. Mitropolitom oprostili; a g. Milovan Džaković naš okružni kapetan i g. g. komandiri kučki Novo i Veliša pošli su s njime na Oraovo.