14 °

max 15 ° / min 9 °

Ponedjeljak

04.03.

15° / 9°

Utorak

05.03.

14° / 8°

Srijeda

06.03.

14° / 8°

Četvrtak

07.03.

9° / 8°

Petak

08.03.

12° / 7°

Subota

09.03.

11° / 7°

Nedjelja

10.03.

12° / 7°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Kuči nakon crnogorske himne tri puta: Živio Gospodar! – osvećenje crkve Voznesenja (1897)

Istorija

Comments 2

Kuči nakon crnogorske himne tri puta: Živio Gospodar! – osvećenje crkve Voznesenja (1897)

Autor: Antena M

  • Viber

Priredio: Vladimir Jovanović

Na Spasovdan 1897. osveštan je najveći hram u Kučima, na Ublima, posvećen Voznesenju Gospodnjem. Sagrađen je na zaravni do stare crkve Svetoga Jovana Bogoslova, čija je godina gradnje nepoznata.

Stanovnici opštine Ubli, ukupno oko 170 kuća, administrativno u Zetskoj nahiji Knjaževine Crne Gore, svojim prilozima su gradili hram Voznesenja.

Na čelu odbora za gradnju crkve je kučki komandir VELIŠA LAZOVIĆ (1849-1927), docniji brigadir, učesnik ratova 1876-78, 1912-13, 1914-16. godine. Brigadir Lazović je podržao Božićni ustanak, pa su ga Srbi 1919. mjesecima držali utamničena u podgoričkoj Jusovači.

Arhitektonski, crkva je djelo neimara MILOŠA LEPETIĆA iz Herceg-Novoga, asistirao mu je majstor, Hrvat TOMO GERIČIĆ s Korčule: obojica su radili i na izgradnji drugih hramova Crnogorske pravoslavne crkve, poput sabornoga hrama Svetoga Vasilija Ostroškoga u Nikšiću. Ikone i ikonostas na Ublima Kučkim — sve to je, nažalost, u međuvremenu uništeno ili pokradeno — napravio je, opet kao i u brojnim durgim crnogorskim hramovima, poznati makedonski ikonopisac VASILIJE ĐINOVSKI.

Prema ondašnjem izvještaju, „oba ova dva umjetnika [Lepetić i Đinovski, prim], vidjeći s kakvom voljom i požertvovanjem radi narod, i sâmi su svesrdno radili, i svaki svoj rad ljepše i bolje svršio, nego što su po pogodbi dužni bili učinjeti; a pri tom su i narodu oblakšice činjeli u isplaćivanju njihovijeh nadnica, te je opiština i u izboru majstora sretna bila”.

Kuči-Ubljani su napisali Đinovskom i ovu svojevrsnu diplomu-zahvalnicu: „U izradi ikonostasa, kojega ste vi u našoj novosazidanoj crkvi ‘Voznesenje Hristovo’ onako vješto uredili, i ikone tako lijepo naslikali, i pozlatu izvrsno izveli, da se posmatraoc mora diviti. Tu se jasno ogleda vaša umjetnička duša (sila) i vrjednoća vaše kičice, koja vam je s punim pravom lijepi glas i povjerenje kod Crnogoraca stekla. Ova opština ostaje zadovoljna vašom prekrasnom radnjom i ovijem izjavljuje vam duboko priznanje i prijatnu uspomenu vašeg boravljenja među nama. Za izradu ovog sv. ikonostasa, nek vi svemogući Tvorac naplati, a opština vam ostaje duboko blagodarna“.

Hram u Ublima je osveštao tadašnji duhovni poglavar svih pravoslavnih Crnogoraca mitropolit Mitrofan Ban. Datum obreda, Spasovdan (ili Voznesenje Hristovo, četrdeset dana po Vaskrsu), slavio se kao dan Crnogorske vojske, a u spomen pobjede na Grahovcu 1858. godine, kada je, za doba knjaza Danila I, pobjedničku vojsku predvodio veliki vojvoda Mirko Petrović-Njegoš.

Svečanostima u Kučima, uz vojvodu MARKA MILJANOVA POPOVIĆA, prisutvuju i drugi najviđeniji Kuči, kao i albansko-malisorski prvak SOKOLJ GACO (u drugim izvorima Sokolj GAŠOV, jedan od barjaktara kapetanije Medunske i Ubalske).

Postoji mogućnost da je to zapravo SOKOL BACI (1837-1920), od familije Precaj, brastva Ivezaj iz sela Gruda, veliki prijatelj Crnogoraca koji se, pred Turcima, krajem 1870-ih sklonio u Zatrijebač; on je 1902. ktitor katoličke crkve u Podgorici (srušena u bombardovanju 1944. godine), biće 1913. crnogorski vojvoda i brigadir Skadra.

Otpjevana je himna: „Ubavoj nam Crnoj Gori” („Dobri Bože, svi te molimo: živi Knjaza Nikolu!”).

Knjaz je dao svoj novčani prilog izgradnji hrama na Ublima. On je takođe pomogao podizanju drugih kučkih crkava, a ktitor je crkava Svetoga arhiđakona Stefana na Medunu i Svetoga proroka Ilije na Kučkom Komu, na kojoj je sljedeći natpis:

„Ovaj hram podiže Njegovo Visočanstvo Knjaz Nikola I. Petrović za pokoj duše svoga oca velikog vojvode Mirka Petrovića Njegoša, hrabrom plemenu Kuča 1900. godine”

Izvještaj o osvećenju crkve na Ublima za Spasovdan 1897, koji sada objavljujem, štamapo je „Glas Crnogorca”, autor je potpisan: „Podgoričanin”. Pod nadimkom ili pogrešno napisanim imenom Pavić, u članku se pominje PAVLE PETROVIĆ, sveštenik iz Kosora, koga je Mitrofan, po osvećenju hrama na Ublima, proizveo za arhijerejskoga namjesnika kučkoga; a od 1904. protporezviter Pavle Petrović je stalni član Svetoga Sinoda naše autokefalne Crkve…

 ***

Podgorica, 25. maja 1897. god. — Njegovo Visokopreosveštenstvo g. MITROPOLIT MITROFAN došao je [u Podgoricu, prim] 20. tek[ućega] iz Nikšića, a śutra dan pošao je u Kuče da osvešta na Ublima novopodignitu crkvu… a ja ću da opišem svečanost osveštanja, i kako su junački Kuči dostojno dočekali SVOGA DUHOVNOG POGLAVARA.

Visokopreosvešteni g. Mitropolit pošao je odavde u srijedu 21 tek. sa svojim đakonom g. Stevanom i sa dva perjanika; a u srijetanje ovđe, i da ga u Kuče prate, došlo je većina kučkijeh popova, tako i brigadir g. v[ojvoda] Vaso Ivanović i oba kučka komandira g. g. Novo Spasojev [Popović] i Veliša Lazović.

Na Doljane izašao je narod u srijetanje i uparađena četa vojnika Śeničana [selo u Kučima, prim] odavaše počasti; g. Mitropolit pośetio je śeničku crkvu, onu koja je u ratu 1876. bila od Turaka izgorela, pa opet obnovljena.

Ova četa pratila je Mitropolita do Stubice Medunske, đe ga je dočekala četa Donjeg Meduna i pratila do Ćafe Medunske kod kuće g. vojvode Marka Miljanova, đe ga je srela i počasti mu odala četa Gornjeg Meduna i mnogo naroda obojega pola u svečanom ruhu; tu mu je iznešena i zdravica i tu ga je dočekao g. vojvoda Marko, pa je zajedno s njime izašao na vrh grada Medunskoga đe se nalazi jedna stara obnovljena crkvica; odatle su sišli pod grad i svratio se u kući g. vojvode Marka da odpočine, đe su g. Mitropolita i njegovu pratnju gostoljubivi domaćin i njegova dobra gospođa Stefa dočekali kako sami oni mogu i umiju.

Poslje odmora kod vojvode Marka, krenuo se g. Mitropolit put Ubala s pratnjom, kojoj se pridružio i g. vojvoda Marko, kao prvi Kuč i kučkoga plemena junački vođa. Četa medunska pratila je g. Mitropolita sve dok ga je srela četa kosjerska, koja ga isprati do na Roge Kučke; a tu ga dočeka i dalje isprati do Ubala četa ubalska, đe na Ublima, kod nove crkve, stajaše narod, muško i žensko, i druga četa vojnika odavaše mu počasti.

Zvona sa stare i nove crkve zvonjahu, a sveštenstvo u odeždama s litijom srijeta g. Mitropolita; i pop Božo Vujošević pozdravlja ga dobrodošlicom. G. Mitropolit, poljubivši krst i sveto Jevanđelje, ulazi u crkvicu staru i kleknu pred oltarom, zatim izlazi pred crkvu, a narod mu pristupa k ruci i moli od njega blagoslov.

Da bi svečanost bila što veća, Ubljani su pozvali i ovdašnje Pjevačko društvo „Branko“ [iz Podgorice, prim] i neke viđenije glavare, koji su se pozivu odazvali. Pjevačko društvo stiglo je istu veče kad i gosp. Mitropolit; a okr[užni] kap[etan] g. Milovan Džaković i član okr. suda g. kap. Luka Nenezić, g. Sokolj Gaco i g. kom. Gigoje Lukić i živopisac g. V[asilije] Đinovski, koji je templo [τέμπλα, u našem prijevodu ikonostas, prim] izradio, stigli su śutri dan rano iz Podgorice.

G. Mitropolitu priređeno je bilo prenoćište u školi ubalskoj, đe je i otpočinuo. Doček Mitropolitov i gostiju spremao je naročiti odbor — koji je rukovodio i građevinu crkve — na čelu kojega je bio g. kom. Veliša Lazović, a članovi: kap. NOVAK ĐUROV [Čejović], oficir Đoko Lazović, barjaktar Stanoje Radojev [„sokola Radojev-Stanoja” opisuje Marko Miljanov, da je „mejdandžija”, „on bješe od Meduna grada” — vidi „Pleme Kuči u narodnoj priči i pjesmi“, prim], Radonja Novov, Zoro i Novica Lazovići i Vaso Popov [Radonjić]. Svi iz Ubala.

Osim mnogog naroda i pomenutog odbora, g. Mitropolita su dočekali i mnogi još glavari i postariji ljudi iz Ubala i bliske okoline. Po večeri i ako umorno od pješačenja, pjevačko društvo pjevalo je pred g. Mitroiolitom patriotske pjesme, a član g. Spaso Vukotić deklamovao je „Graov-Laz“ od Kaćanskoga; i tako se prijatno provelo do ponoći.

Śutri-dan, na Spasovdan, kojem prazniku će i nova crkva posvećena biti, g. Mitropolit sa 3 sveštenika i s đakonom na 8 sati odpočeo osveštanje crkve, a za tim i svetu liturgiju, preko koje odsluženo je i mnogoljestvije za GOSPODARA — KNJAZA i članove Knjaževskog Doma; a po svršetku svete liturgije činjen je, uobičajeni svake godine na Spasov-dan, parastos VELIKOM VOJVODI MIRKU i vojnicima izginulim na Grahovcu i drugim bojištima za „vjeru i otačastvo“; crkva je bila dupkom puna naroda; a pojalo je pjevačko društvo „Branko“ notalno pod svojim horvođom Savom Čubranovićem.

G. Mitropolit držao je propovijed u crkvi; blagoslovio i pofalio narod i starješine koji su ovako veleljepni dom Boži nodigli, preporučio je narodu da crkvu pośećuje, da gaje ljubav i slogu među sobom, da dobrijem primjerom kao hrišćani i ljudi budu na ugled svima mlađima i t.d. Preko službe, proizveo je za protojereja svima Kučima g. Pavića Petrovića iz Kosora.

Kad je g. Mitropolit izašao iz crkve, uparađena vojska pozdravi ga sa plotunima iz pušaka u tri puta, a pjevačko društvo odpjeva CRNOGORSKU HIMNU iza koje g. Mitropolit uzviknu: „DA ŽIVI GOSPODAR!“ I narod u tri puta zaori: „ŽIVIO!!!”

Divno bijaše viđeti sakupljeni narod kučki, muško i žensko, staro i mlado, svakome čitaš na licu oduševljenje i radost; i g. Mitropolit i svi gosti koji na ovu svečanost bijasmo divili smo se ljepoti naroda kučkoga i njihovoj čistoći; i ljudi i žene lijepa lica, puni zdravlja i jedrine, a da se u najbolje junake ubrajaju, to su vazda pokazali i prošlog rata najbolje potvrdili, jer ne žališe ginuta za svoje oslođenje, no s pomoću SVOJE CRNOGORSKE BRAĆE svaki put polomiše nadmoćnije turske vojske, i ćeraše do same Podgorice.

Okupljenom narodu, muškom i ženskom, g. Mitropolit držao je dugi govor, savjetujući ih, kao dobar Arhipastir, kako treba da se vladaju, pa da Bogu ugode i cijelog svog života srećni budu; lijepo je bilo čuti Njegove mudre riječi — kako preporučuje majkama da svoju đecu paze i gaje, da u đeci razvijaju sve plemenite ośećaje sprama VJERI i DOMOVINI, radu i poslušnosti na spram roditelja i starijih; na završetku narod je uskliknuo: „Živio Mitropolit!”

Poslje ovoga, nastala je igranka: pjesme, kola i veselje na sve strane, uz pucnjavu pušaka; tu se u kola fataše muško i žensko, staro i mlado, glavari i vojnici, da bijaše milina viđeti. G. Mitropolit s gostima i viđenijim glavarima sio je na ručak, a veselje i igru narod nije nikako prekinuo. Na ručku g. Mitropolit nazdravio je Nj. Visočanstvu GOSPODARU KNJAZU, koja zdravica propraćena je oduševljenim usklicima: „Živio!”

Za tim je, od strane naroda opštine Ubljanske, nazdravljeno g. Mitropolitu i zablagodareno što nije požalio truda doći osveštati im crkvu i tako Kuče udosto[j]iti svoje visoke pośete.

Rečeno je u zdravici, da CRNOGORCI u g. Mitropolitu i osim CRKVENOG POGLAVARA poštuju i CRNOGORSKOG JUNAKA, koji je i sabljom u ruci vojevao ZA NEZAVISNOST zemlje i obranu Crkve; zdravica je propraćena sa usklicima: „Živio Mitropolit!”

Gospodin Mitropolit zatim pofalio je narod i glavare za podignuće nove crkve, zafalio je na srdačnom dočeku kojega je našao u Kučima, i napio je g. vojv. Marku kao prvom vojvodi kučkom. I komandir Gigoje Lukić napio je opštini Ubalskoj.

Poslje objeda gosti su igrali i pjevali u kučka kola, a pjevačko društvo pjevalo razne pjesme, pa se prije 4 sata g. Mitropolit oprostio s narodom, blagoslovio ga i još jednom im toplo zafalio na gostoprimstvu. Zvona zazvoniše kad g. Mitropolit s pratnjom krenu, narod i četa vojnika ispratiše ga i pozdraviše pucnjavom iz pušaka sve dokle ga je srela četa Kosorska.

Na Kosoru je g. Mitropolit svratio u crkvu; u avliji je bila postavljena trpeza pića i jestiva; a narod, muško i žensko u svečanom ruhu, klanjaše se svome Vladici. I ovđe je Mitropolit narodu držao govor, pa se śelo za trpezu i g. Mitropolit napio zdravicu i blagoslovio narod. Zatim, jedan od gostiju napio je junačkom plemenu kučkom, spomenuv: i da je puška junačkog Drekalovića Pera Ivanovića u Podgorici 1874. odjeknula ona u Nevesinju 1875. koja je bila signal za srpski ustanak; i junačko pleme Kučko, na poziv svoga GOSPODARA, ustalo je na oružje za slobodu svoju i svoje braće; svojim junaštvom Kuči su se proslavili i doprinijeli slavi svoga GOSPODARA, svojim žrtvama i prolivenom krvlju oko Podgorice, toga glavnog grada u Zeti; zato i poštovani gosti iz Podgorice i pjevačko društvo „Branko” smatrali su za svoju dužnost doći na ovu svečanost. Zdravica je završena sa „Živilo junačko pleme Kuči!“ — koje se od svije povtorilo.

Pa su napili g. Mitropolitu zdravice g.g. pop Vuko Popović i pop Vuko Madžov. Odtale je g. Mitropolit, odazvavši se pozivu novopostavljenog prote g. Pavića Petrovića, svratio se sa pratnjom u njegovu kuću, đe je g. Mitropolita i sve nas dočekala gospođa protova, koja je šćer znamenitog vojvode Miljana Vukovića, i počastila; tu smo svi čestitali i gospođi postavljenje uvaženog popa Pavića za protojereja kučkog.

Pošav od g. protine kuće, g. Mitropolit oprostio se s narodom i krenuo u Oraovo, praćen još daleko od jedne čete vojnika i naroda; voj. Marko, voj. Vaso i mi drugi krenuli smo u Podgoricu pošto smo se s g. Mitropolitom oprostili; a g. Milovan Džaković naš okružni kapetan i g. g. komandiri kučki Novo i Veliša pošli su s njime na Oraovo. 

Komentari (2)

POŠALJI KOMENTAR

volijak123

Odličan tekst.Albanac kojeg pominjete je Sokolj Baco(ne Baci).Potomke Sokolj Baca poznajem cijelih 50 godina.Ovaj ugledni Albanac se pominje u mnogim knjigama stranih autora.

KUCH

Kao sto vidite ucesce Srba i Srbije je veliko uradili su jedino sto znaju-OTIMACINU