Priredio: V.J.
Knjaževina Crna Gora je godine 1882. u pogledu uslova izdržavanja krvičnih sankcija možda najliberalnija evropska (i svjetska) država. To je nalaz Aleksandara Logotetisa, vice-consula Kraljevine Grčke na Cetinju. On je svoj članak o tome objavio u specijalizovanoj francuskoj publikaciji „Bulletin de la Société générale des prisons” (VII, Pariz, 1883).
Logotetis je prvi grčki diplomatski predstavnik u Crnoj Gori. Grčka je u januaru 1881. otvorila generalni konzulat na Cetinju (u kući Jevta Vuletića, Dvorska ulica) i sedma je evropska država koja je uspostavila diplomatske odnose sa Crnom Gorom nakon Berlinskoga kongresa.
U oktobru 1882. Logotetis je na Cetinju obišao Tamnicu, jedini tadašnji zatvor u Crnoj Gori. Na izdržavanju kazni je 66 muškaraca i 12 žena. Evo Logotetiseva izvještaja…
-----
Kaznionica u Crnoj Gori
Kaznionica ili NA CRNOGORSKOME JEZIKU (en langue monténégrine) Tamnica, nalazi se u dolini Cetinje (*mali grad Cetinje je prijestonica Crne Gore i rezidencija Knjaza kao i diplomatskoga kora), u blizini nekadašnje rezidencije Vladikâ (*bivši duhovni i svjetovni poglavari Crne Gore) i novog knjaževskoga Dvora.
Objekt kaznionice je prizeman, ima oko 50 metara dužine i širine. Zasebnih ćelija ovoga jedinoga zatvora u Crnoj Gori ima deset, svaka ima dva prozora s željeznim rešetkama, od kojih jedan gleda na javnu ulicu, a drugi na unutrašnje dvorište kaznionice. U svakoj od ovih ćelija, koje su prilično velike, nalazi se pet ili šest osuđenika.
Ćelije i dvorište zatvora su maksimalno čisti, a zatvorenici se peru dva puta dnevno. Čak nose i svoje nacinalno odjelo. Svi su zdravi, snažni i živahni zahvaljujući svakodnevnome radu.
Crnogorska vlast angažuje zatočenike u javnim radovima, izgradnji i uređenju cesta, uglađivanjem male prijestonice i njezinih predgrađa, a svaki zatvorenik plaćan je po radnome danu 0,75 fr. a za praznike i neđeljom 0,62 fr. Ova im plata služi za nabavu dnevne hrane i duvana.
Najsiromašnije oblači vlada. Pri svakoj velikoj gozbi, knjaževska palata ih časti ovčetinom, hljebom, rakijom, duvanom i vinom. Oni koji dolaze bolesni ili se razbole, šalju se odmah u knjaževsku bolnicu đe ih sečeka najposvećenija briga.
U jugozapadnome krilu kaznionice smješten je zatvor za „ljepši pol". One nemaju komunikaciju s muškarcima. Ovaj zatvor je bez dvorišta, jer vrata i prozorčići pet ćelija gledaju na javnu ulicu. Dokle seže privilegija žena!
Kaznionicu sam pośetio na jedan praznik u oktobru 1882. bez ikakva posebna ovlašćenja jer njegova jedinstvena dvostruka vrata ostaju otvorena od izlaska do zalaska sunca; i oni koji žele mogu unići u njega a da ih niko ne spriječava.
U zatvoru i izvan njega nema nadzora. Zatočenici su ΑΥΤΟΦΡΟΥΡΗΤΟΙ (oni koji sâmi sebe čuvaju); a ključ kaznionice je u rukama onoga ko je osuđen na najblažu kaznu, jedini on obavlja funkciju tamničara.
Na vratima deset ćelija nema brava, ni vanjskih ni unutrašnjih, jer nema straha da će osuđeni pobjeći; oni dobro znaju da će, ako pobjegnu u neko crnogorsko selo, ili na austrijsku ili tursku teritoriju, odmah biti uhvaćeni, vezani i poslani u Cetinje đe ih čeka ne samo duplo veća kazna nego i javno batinanje — koje svaki Crnogorac izbjegava kao najveću sramotu koja se čovjeku može nanijeti.
Čuli smo nekoliko puta muškarce da bi od osude na batinanje, vrhunske sramote, radije voljeli samoubistvo. Takođe smatraju da je nedostojno Crnogorcu skloniti se na teritoriju Albanije.
Jednoga dana, čovjeka osuđena na 6 godina zatvora, koji je radio na gradnji Riječke [Rijeke Crnojevića] ceste, pitao sam je li mu ikada palo na pamet da pobjegne.
– Ah, gospodine – odgovorio je ponosno – nije to nikakav herojski čin. Kada sam počinio to što sam počinio, znao sam dobro da ću dobiti šest godina zatvora. Četiri su godine već prošle, hvala Bogu! Ostale su još dvije; one će takođe proći i opet ću dobiti moje oružje.
Na dan kad sam pośetio kaznionicu u njoj je bilo 66 zatvorenika, od kojih je najmlađi imao ne manje od 20 godina a najstariji 40. Čim su me spazili na ulazu, zatvorenici su izašli iz svojih ćelija u kojima su ručali; pozdravili me i, prema svojem običaju, držali „kapicu” (narodnu kapu) u rukama. Kažem im da se pokriju; ali oni su to odbili.
Ponudili su mi s velikom milošću stolicu, vino koje sam popio i cigaretu koju sam popušio. Ovi jadnici nijesu znali sakriti svoje emocije i svoje zadovoljstvo mojom pośetom.
– Dobro došli, gospodine – povikao je zatvorenik koji je govorio grčki čim me ugledao kako ulazim u zatvorsko dvorište.
– Ah! – odgovorio sam – govoriš moj jezik. Đe si to naučio?
– U Carigradu, tamo sam bio vrtlar po kuća Grka.
– A zašto si ovđe?
– Za ništa, za malo ubistvo – odgovorio je naivno.
– A jesu li vaši saputnici osuđeni na višegodišnje robije?
– Sitnice, neko na dvije, neko tri, ili na pet ili deset godina. Ovđe će samo jedan ostariti.
Izbjegao sam da ga pitam za razloge osude ovoga posljednjega, kao i njegovih drugova, jer je takav upit veoma neugodan Crnogorcu osuđeniku.
– Vidim – velim mu – da vam je svima ovđe jako dobro, snažni ste i puni života.
– Ada-no – odgovorio je. – Neka Bog poživi Gospodara (Knjaza) koji je dao sagraditi Tamnicu (zatvor) na najzdravije mjesto u Cetinje da se ne razbolimo.
Istina, nije se u maloj crnogorskoj prijestonici mogao naći prozračniji i higijenskiji položaj od ovoga đe je sagrađena kaznionica. U kaznionici sam ostao oko pola sata u priči s zatvorenicima i — preko onih njihovih drugova koji su znali moj jezik — postavio sam im različita pitanja na koja su jedinstvenim slučajem dali isti odgovor kao da su se oko ovoga dogovorili.
Nijedan od njih ne žali se na svoju trenutnu situaciju. Oni prepoznaju sve njihove greške ili krivice i priznaju da su pravično kažnjeni.
Pitao sam ih ispunjavaju li svoje vjerske potrebe redovno, odgovorili su mi da ih sveštenik manasitrski pośećuje ponekad. Neki su mi prigovarali da nemaju ništa za čitanje, dok je drugima to bilo suvišno. Jedan mi je čak s uzdahom rekao:
– Kakvo čitanje! Zar nije bolje da ne znamo što se događa u svijet?
Ali niko od njih nije izrazio pritužbu na kaznionicu ili na život koji tamo vode. Prema onome što su mi rekli, ne tišti ih i ne muči toliko dužina kazne, koliko oduzimanje obilježjâ, odnosno odlikovanja i vojnih medalja, jatagana i srebrnih pištolja. Ništa im ne uzrokuje veću pustoš i sramotu od lišavanja tih predmeta.
Nikada nećemo čuti da Crnogorac uzvikne: „Kad ću ja na slobodu?" — ali više puta, međutim, bićemo iznenađeni kad se ponavlja ovaj refren zatvorenika:
„Ah! Kad ću mognut opet moje oružje za pâs”, etc, etc.
U vrijeme rata zatvorenici se puštaju iz zatvora da se bore protiv zajedničkoga neprijatelja. Oni od njih koji su preživjeli, vrću se u kaznionicu da dovrše kaznu, koju Knjaz skraćuje ako su se hrabro borili. Rijetkost je da Njegovo Visosočanstvo skrati zatvoreniku kaznu. Međutim, kada to mora učinjeti, on to objavi na praznik Svetoga Petra, zaštitnika Crne Gore.
Knjaz je prije šest godina ukinuo smrtnu kaznu; prebačio ju je na težak doživotni rad (Otkad je ovaj članak napisan, saznao sam da je Njegovo Visočanstvo, vladajući Knjaz Crne Gore Nikola Petrović-Njegoš, koji je ukinuo smrtnu kaznu, vratio istu na snagu, s obzirom na umnožavanje ubistava u njegovoj Knjaževini, kao rezultat ukidanja ove kazne).
Zatvorenici žive u zdogovoru i međusobnoj ljubavi. Neđeljom i praznicima zabavljaju se prilažući svaki svoj udio za dijeljenje hrane, vina i duvana. Tješe se pjevanjem i pratnjom na njima tako dragom narodnom instrumentu, guslama. Hodaju ispred kaznionička trga, a da se ni najmanje ne udalje.
Svaki put kad Knjaz prođe, zatvorenici postrojeni u redu ispred kaznionice, jedni uz druge, ponizno ga pozdravljaju naklonom k zemlji uzvikujući: „Živijo Gospodaru!
Njegovo Visočanstvo ponekad im prilazi, nježno im govori i daje im savjete. To je najveća sreća ovih nesretnika. Knjaz, na odlasku od njih, naredi svome ađutantu da im ostavi prilog u novcu, koji ovi, vrnuvši se u Tamnicu, međusobno dijele.
Nipošto nije potrebno dopuštenje mrzovoljna tužitelja, ili prisutnost brutalna tamničara, da bi rođaci ili prijatelji, ili znatiželjni stranci mogli pośećivati zatvorenike unutar ili izvan zatvora koliko-gođ žele — slobodnim danima. Tek kad krenu na svoju rabotu, niko im ne može prići.
Što se tiče 12 žena u zatvoru, nemam puno što izvijestiti, jer se za njih može reći da se takođe samočuvaju (aftofrouriti) i da žive bezbrižno. Hranjene i obučene na račun državne blagajne, rade samo za sebe i rijetko se koriste za vanjske rabote.
Ali one su dužne da operu, poprave i sašiju rublje i odjeću osuđenih. One takođe žive među sobom u savršenome skladu, pjevajući i plešući, ili pak, śedeći s najvećom ravnodušnošću pred vratima svojih ćelija koje gledaju na javnu ulicu, rade i govore o jednom i o drugom.
Čim sam im prišao, one su ustale, pozdravile me i po svome običaju šćele mi poljubiti ruku, što sam odbio. Sve su te žene bile snažne, zdrave, preplanulih lica, prilično lijepe i pune životnosti. Imale su između 20 i 30 godina.
– Primjećujete li ovu, gospodine? – rekao je zatvorenik koji je bio moj tumač. – Pucala je iz zabave, a upucala svoga supruga i na mjestu ga usmrtila. Priča se da je pokojnik imao vezu s drugom ženom iz njegova sela, ali za svoj se račun ne bih usudio zakleti na to.
Zatim mi je pokazao mladu i vrlo lijepu ženu, govoreći mi:
– Znate li što je ovaj furija ovđe? Zato što je jedne noći zapalila kolibu svoje svekrve i ostavila je živu da gori. Kažu da je i starica imala grešku unoseći razdor u mladi bračni par.
Ali ni ja se ne bih usudio uzeti to zdravo za gotovo. To je sve što imam za reći o ženskom zatvoru.
Presuda optuženima odvija se na sljedeći način. Optuženi se pojavljuje na dan presude pred Veliki sud (haute cour) sam i bez pratnje predstavnika javne vlasti.
Čim bude osuđen, predaje svoje oružje i svoje grbove i medalje u ruke pravosuđa — koje ih brižno čuva do kraja osude — i sam odlazi u kaznionicu, đe se predaje tamničaru, čiji nalog svi zatvorenici veoma slušaju.
Sumnjam da u bilo kojoj drugoj zemlji vlada u svojim kaznionicama može tako sigurno držati zatvorenike, bez pomoći sile ili policije.
Zbog toga sam smatrao potrebnim da crnogorske zatvorenike nazovem ΑΥΤΟΦΡΟΥΡΗΤΟΙ — oni koji se samočuvaju.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR