28 °

max 31 ° / min 19 °

Četvrtak

25.07.

31° / 19°

Petak

26.07.

33° / 19°

Subota

27.07.

36° / 21°

Nedjelja

28.07.

38° / 24°

Ponedjeljak

29.07.

37° / 25°

Utorak

30.07.

37° / 22°

Srijeda

31.07.

37° / 23°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Njegoš i CRNOGORSKA CRKVA kanonizovali Sv. Petra, diplomski rad Lazara Popovića iz 1896.

Istorija

Comments 2

Njegoš i CRNOGORSKA CRKVA kanonizovali Sv. Petra, diplomski rad Lazara Popovića iz 1896.

Autor: Antena M

  • Viber

Priredio: Vladimir Jovanović

Prvi udžbenik iz filozofije u Crnoj Gori, „Istorija filozofije: Stari i srednji vijek”, štampan je 1902. na Cetinju, a autor je diplomirani pravoslavni teolog, Lazar-Lazo Đ. Popović (Jabučanin). Studirao je na Kijevskoj duhovnoj akademiji, visokoškolskoj ustanovi Ruske crkve.

Lazar Popović je rođen 1873. u Grahovu (Nikšić), a porijeklom je iz Donjega Kraja, nadomak Cetinja.

On je brat od strica Sava Popovića Jabučanina (1854-1941), monaškim imenom Simeon, klirika Crnogorske pravoslavne crkve koji je utemeljio manastir Dajbabe kod Podgorice.

U Kijev je Lazara Popovića poslao 1892. mitropolit Mitrofan Ban, poglavar Crnogorske crkve.

Studije je Popović s odličnim uspjehom završio 1896. godine. Mentori su mu bili crkveni istoričar, doktor bogoslovlja i zaslužni redovni profesor Ivan Mališevski, te docent Atanasij Bulgakov, bogoslov i istoričar — to je otac čuvenog književnika Mihaila Bulgakova.

Za svoj diplomski rad, „Crnogorske vladike od kraja 18. vijeka do sredine 19. vijeka”, Lazar Popović je dobio i univerzitetsku nagradu.

Dio iz tog rada, moguće proširen — pod naslovom „Crnogorski vladika Petar Prvi” — objavljen je u nekoliko nastavaka 1897. na stranicama naučnoga mjesečnika „Труды Кiевской духовной академiи” (brojevi: 1, 2, 5, 6); u Kijevu je štampan taj Popovićev rad i kao zasebno izdanje.

Pedesetak Crnogoraca je u Ruskoj carevini, od sredine 19. vijeka do Oktobarske revolucije, pohađalo pravoslavne duhovne akademije — bogoslovske fakultete.

Lazar Popović je jedan od onih koji su pisali svoje studentske radove o matičnoj, autokefalnoj Crkvi Crne Gore; poput, na primjer, Ivana Vukotića „Ogled o istoriji PRAVOSLAVNE CRNOGORSKE CRKVE od pada srpske samostalnosti (1389.g) do sadašnjosti” (1872), ili Mila Kape „CRNOGORSKA CRKVA, njezina istorija i savremeno ustrojstvo” (1913) — opširnije na linkovima dolje.

Po svršetku studija, Lazar Popović je na Cetinju profesor Bogoslovsko-učiteljske škole, docnije i njezin v.d. rektor. Autor je i udžbenika „Omilitika ili uputstvo u crkvenom beśedništvu” (1899). Preveo je knjigu o filozofu Herbertu Spenseru, „Spenserovo učenje o postanku i budućnosti obredâ i običajâ” (1903), te objavio nekoliko studija iz teologije, filozofije i istorije, uključujući knjigu „Pogibija Smail-age Čengića” (Cetinje, 1912).

Bio je i upravnik Knjaževsko-Crnogorske državne štamparije, nadzornik školske oblasti, a od 8. novembra 1913, dakle po oslobođenju Pljevalja, on je prvi crnogorski direktor tamošnje gimnazije. Od 1919. do smrti 1928. direktor je Cetinjske gimnazije.

„Crnogorski vladika Petar Prvi”, rad studenta Lazara Popovića objavljen 1897. na stranicama časopisa „Труды Кiевской духовной академiи”, ispisan naučnim metodom, na ruskome jeziku, bavi se uglavnom političkim, vojnim i društvenim aspektima žitija mitropolita Petra I Petrovića-Njegoša. Prema autoru, postoji manjak sačuvanih originalnih dokumenata o vladičnim crkvenim djelima.

„Cjelokupno slobodno vrijeme od vanjske djelatnosti, vladika je bio dužan da posveti blagoustrojstvu svoje zemlje, razdiranoj smutnjama i raskolima, tako da mu za crkvene poslove nije preostajala vremena”, piše Popović. „O tome su Crnogorci veoma jasno pisali [1804. godine] u svojoj gramati Svetome Sinodu [Rusije] u kojoj su opravdavali vladiku od optužbi za zanemarivanje crkvenih poslova”.

O crkvenim poslovima citirane su nekolike gramate, na primjer kako je Sveti Petar riješio spor između sveštenika Andreja Pavlovića — koga je postavio za nastojatelja manastira Reževići u Paštrovićima — i tamošnjih monaha.

Navodi se i gramata u kojoj Sveti Petar piše da su „važna vanjska obstojateljstva mene spriječavala da se sasvim posvetim svetim crkvama i manastirima i svim crkvenim i manastirskim poslovima”.

Takođe, citira se i jedna vladičina sinđelija, dokument koji se izdaje pri rukopoloženju ili postavljanju nekoga za sveštenika:

„Tebježe podobajet bit – o, jererju – bogoljubivu pravdu u vjeri nepokolebimu i terpljivu: i da budjet tvoje žitije obrazom svijeh dobrijeh djela, najpače ograždit sebe sudom straha Božija; ašče što nebreženijem tvojim ili ljenostiju ot vručenago ti stada ovec Hristovih pohiščeno budjet, imaši otvjet na strašnom sudišči Hristovom”.

Popović ne precizira kome je i kada ovu sinđeliju Sveti Petar uručio; a radi se o sinđeliji za popa Petra Ćupića, paroha zagaračkoga, koja je „dana v bogohranimoj Černoj Gorje”, 1. januara 1809. godine, „pri Mitropolitskoj našej kavtedralnoj Rezidencije svjatotrojeckija obitelji suščej Stanjevič”.

U nastavku, Lazar Popović sugeriše da, iz razloga nedostatka autentičnih dokumenata, postoji mogućnost da se pojavljuju netačnosti ili krivotvorine oko Svetoga Petra Cetinjskoga. S tim u vezi, ukazuje na jednu studiju Pavla A. Rovinskog, koja, piše, „sadrži tvrdnju da je vladika Petar I, u pogledu rasprostiranja u narodu Svetoga pisma – Novoga zavjeta ‘u jednom pismu petrogradskome mitropolitu Serafimu 1826. g. pisao o prijevodu na srpski jezik Novoga zavjeta’”.

„No, nažalost”, komentariše Popović, „liše ove kratke tvrdnje, i pritom bez izvora otkud je dobijena, mi nijesmo mogli naći u dostupnim nam materijalima nikakvih pokazatelja na tako važno poduzeće vladike Petra I”.

Za ovu priliku, citiraću iz rada Lazara Popovića dio o kanonizaciji Petra I – Svetoga Petra Cetinjskoga, a koja je 1834. obavljena pod blagoslovom i staranjem poglavara Crnogorske pravoslavne crkve vladike Petra II Petrovića-Njegoša…

---

Vladika Petar je zavještao, da njegovo tijelo bude pogrebano na nekom vidnom i prometnom mjestu, po mogućstvu blizu puta, s natpisom na nadgrobnoj (mogilnoj) ploči: „Ovđe počiva ljubitelj svojega naroda”.

No, to zavještanje nije bilo ispunjeno: narod ga pohrani u Cetinjskome manastiru Blagovješčenija, đe tijelo ostade do 1834. godine, kada poslijedovaše otkriće njegovih netljenih (netruležnih) mošti, a pri prejemniku počivšega vladike, Petru II.

Predanje narodno zbori, da se pokojni vladika nekoliko puta uzastopno javljaše njegovome prejemniku u snu, govoreći, kako on izdiže svoje tijelo iz zemlje, te da ne zaslužuje da narod po njemu gazi. I poslije takvih snova, vladika Petar II ih saopšti glavarima i starješinama naroda, koji ga posavjetovaše da otvori mogilu počivšega njegova predšestvenika.

Vladika se saglasi; i kad bi otkriven grob Petra I, to se tijelo njegovo pokaza netruležnim.

Tajčas ono bi prenijeto u oltar Blagovješčenske crkve; i na drugi dan bi napečatano u cetinjskoj tipografiji lično objavljenije od vladike Petra II svemu narodu crnogorskome i brdskome, čiji je sadržaj izvještavanje o otkriću moštiju svjatopočivšago vladike Petra I.

O tom radosnom za CRNOGORSKU CRKVU događaju bio je obaviješten i ruski Praviteljstvujušći Sinod, koji je sa svoje strane priznao počivšega vladiku černagorskago mjesno poštovanim svetiteljem.

 

 

 

Komentari (2)

POŠALJI KOMENTAR

Bk

@Freedom tako je. Iako znamo njihove "stavove", trebalo je trazit svoje.

Freedom

E moji Crnogorci ovo je sve trebalo pisati prije 30 godina. A i otvarati ovakve teme na TV. Praviti emisije na ovu temu i sa spc. Da čujemo i njihove stavove.