30 °

max 30 ° / min 19 °

Srijeda

12.06.

30° / 19°

Četvrtak

13.06.

27° / 18°

Petak

14.06.

24° / 16°

Subota

15.06.

26° / 16°

Nedjelja

16.06.

28° / 18°

Ponedjeljak

17.06.

31° / 21°

Utorak

18.06.

31° / 21°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
General Mitar Bakić: Crnogorci 1918. poveli nacionalno-oslobodilačku oružanu borbu

Istorija

Tag Gallery
Comments 3

General Mitar Bakić: Crnogorci 1918. poveli nacionalno-oslobodilačku oružanu borbu

Autor: Antena M

  • Viber

Priredio: V.J.

Crnogorac Mitar Bakić (1908-1960), rođen u Berislavcima u Zeti kod Podgorice, dipomirani pravnik, član KPJ od 1932, stekao je slavu kao general Titove armije. Narodni je heroj druge Jugoslavije.

Na gornjoj fotografiji, nastaloj u ljeto 1944. u Manastiru Morača, on je prvi s desna, Peko Dapčević je prvi s lijeve strane, dvojica u sredini su oficiri iz misije Crvene armije SSSR-a. Na slici ispod, Bakić u proljeće 1943, na Boanu kod Šavnika, govori pred strojem 2. proleterske divizije uoči Bitke na Sutjesci…

Članak Mitra Bakića objavljen 12. jula 1945. u beogradskoj „Borbi” — glavnom dnevnom listu ondašnje Demokratske Federativne Jugoslavije — zavrijeđuje pažnju. Koliko mi je poznato, nije dosad istoriografski referenciran.

Gen. Bakić analizira crnogorske nacionalne prilike, od početka 20. vijeka do sredine 1945. kada se, po svršetku rata, pripremalo donošenje prvoga ustava druge Jugoslavije (31. januara 1946), a potom i Ustava Narodne Republike Crne Gore (31. decembra 1946) — akata u kojima su Crnogorci jedna od pet (docnije šest) konstutivnih nacija, a Crna Gora jedna od šest konstitutivnih jedinica jugoslovenske federacije.

Tekst gen. Bakića, razumljivo za ondašnje vrijeme i njega lično netom izašloga iz revolucionarne brobe, natopljen je partijskom doktrinom i aboliranjem komunista od njihova udijela u odgovornosti za unutarcrnogorski, bratoubilački dio rata 1941-1944, te prećeranom, empirijski neodrživom uranilovkom između političkih stranaka „zelenaša” i „bjelaša”, tj. federalista i četnika u ratnim zbivanjima; takođe, iz ove vremenske distance to vrlo dobro znamo — i preoptimističkim pogledima u održivost Jugoslavije, etc.

Ali, ne znam da mnogo drugih naših komunista, kao Mitar Bakić, odaje priznanje nacionalnoj oružanoj borbi Crnogoraca protiv srpske okupacije od 1918. godine; niti da je s takvom preciznošću neko iz redova „crvenih”, kao gen. Bakić, javno okvalifikovao prve godine izdajničkoga djelovanja komunista u Crnoj Gori, kako piše, „kada su sa oružjem sprovodili u Crnoj Gori imperijalističku politiku velikosrpskih šovinista i njihovih spoljnih inspiratora i pomagača”. Slijede najinteresantniji djelovi iz njegova teksta…

---

Povodom 13. jula, dana ustanka crnogorskog naroda

Piše: Mitar Bakić

U ratu od aprila 1941. do 1945. god. pred narodnim masama Jugoslavije svaka društvena grupa, politička partija i pojedinac bili su primorani da pokažu svoje lice. U to nema sumnje. I neosporno je, da to ima krupnog značaja za daljnji razvitak narodne demokratije u Jugoslaviji…

Radi jasnijih zaključaka u analizi političke i društvene crnogorske stvarnosti potrebno je istaći neke istorijske činjenice, koje, ako se pravilno ocijene i ako im se odredi tačno istorijsko mjesto, bolje razjašnjavaju držanje pojedinih partija u Crnoj Gori prema oslobodilačkoj borbi crnogorskog naroda.

Uglavnom politički život u Crnoj Gori od 1905. do 1918. god. odvijao se je u dva pravca.

1) Prvaši, stajali su na liniji zaštite postojećeg reakcionarnog stanja inaugurisanog politikom Nikole Petrovića.

2.) Klubaši, bili su opoziciona grupa, bez šireg oslonca u crnogorskom narodu. I prirodno nijesu ga mogli ni imati, jer program svoje borbe nijesu toliko crpili iz crnogorske stvarnosti, koliko iz vana. Politički pravac i cilj te grupe bio je na liniji srpskih partija uglavnom radikala n samostalaca. Vođe toga pokreta Marko Daković i dr, živjeli su i radili u Beogradu, a poslije 1918. god. oni i njihovi pristalice pripadali su jednoj ili drugoj od ovih partija koje su bile stvarni nosioci i sprovodnici velikosrpske politike.

Posebnu ocjenu zaslužuje lijevo krilo te grupe na čelu sa Jovanom Tomaševićem. — Ta grupa je htjela republiku u okviru balkanske Federacije. No ona nije imala pročišćene pojmove, i zbog toga je i razumljivo i logično držanje te grupe u 1918, kada su sa oružjem sprovodili u Crnoj Gori imperijalističku politiku velikosrpskih šovinista i njihovih spoljnih inpsitratora i pomagača.

Tako i uslijed toga prisajedinjena je Crna Gora Jugoslaviji bez ikakvih unaprijed postavljenih nacionalnih ni demokratskih principa ili datih garancija koje bi bar u izvjesnoj mjeri obezbjeđivale slobodan razvitak nacionalnog političkog života crnogorskog naroda.

Razumljivo je takođe i držanje Pravaša ili Zelenaša; zvali su se po tome što su letke izdavali na zelenom papiru, dok su bivši klubaši izdavali letke da bijelom papiru. Njihovo vođstvo takođe je bilo reakcionarno i kao takvo ostalo je sve do svoga sramnog završetka.

Ni jedna ni druga grupa, ni Zelenaši ni Bjelaši u 1918. god. nijesu izražavali niti su se borili za interese crnogorskog naroda. Nacionalne i socijalne zahtjeve izražavale su seljačke mase crnogorskog naroda koje su, sticajem istorijskih činjenica, bile pod formalnim vođstvom crnogorskih Zelenaša.

Crnogorski narod nije bio za onakvu Jugoslaviju kakva je bila stvorena, 1918. god. u Versaju, Jugoslaviju koja je bila sušta suprotnost, može se reći, raspoloženju i stvarnim interesima svih naroda Jugoslavije i plemenitim idejama najboljih sinova južno-slovenskih naroda.

Crnogorski narod vidno je manifestirao kroz oružanu nacionalno-oslobodilačku borbu, koja je sa prekidima vođena sve do 1924. godine, svoje nezadovoljstvo s takvom Jugoslavijom.

I otada je crnogorski narod vodio oštru i beskompromisnu političku borbu sve do 1941. god. povezujući se sa svim nacionalno-oslobodilačkim i demokratskim pokretima u Jugoslaviji.

Takvo držanje vođstva Bjelaša i vođstva Zelenaša i partijâ u koje su oni bili učlanjeni, njihov odnos prema političkim, nacionalnim i demokratskim zahtjevima u doba pred-aprilske Jugoslavije imao je svoj prirodan i logičan završetak u aprilskoj kapitulaciji — u potpunoj izdaji životnih interesa crnogorskog naroda i naroda Jugoslavije. Ti ljudi pretpostavili su interese fašističkih zavojevača interesima nacionalne nezavisnosti naroda Jugoslavije i stavili su se u službu okupatora, noseći njegovu pušku u borbi protivu Narodno-oslobodilačkog pokreta, i crnogorskog i svih naroda Jugoslavije.

Za vrijeme aprilskog rata, neposredno iza bjekstva jugoslovenske vlade, u Crnu Goru su ušle italijanske trupe. Na svim uglovima gradova dočekalo ih je dobrodošlicom vođstva crnogorskih federalista, okupljenih u nacionalnom komitetu. Na zidovima su ispisali parole: „Živjela italijanska oslobodilačka, vojska, živio Duče, najveći prijatelj crnogorskog naroda“. U listu „Zeti“ i „Glasu Crnogoraca“ izlazili su članci sa krupnim naslovima: „Crnogorci, srećna vam sloboda, koju vam na bajonetima doniješe vojnici Dučea“. Tim uvredama nije bilo kraja sve do 13. jula 1941 god. Banditi i sluge okupatora bili su se raspojasali pod skutom italijanskih osvajača.

Vođstvo Bjelaša, registrirano u raznim političkim partijama sa glavnim odborima u Beogradu, razni oficirčići i činovnici, otpočeli su sa konferencijama stvarajući svoje špijunske organizacije. Vršili su pripreme da razbiju ustanak, kojega su naslućivali, jer su vrlo dobro znali da se komunisti i narod neće pomiriti sa okupacijom svoje rodne grude. Otvarajući špijunske mreže, radio-centre itd. oni su se istovremeno obezbjeđivali kod crnogorskog Nacionalnog komiteta pod lozinkom „Mi vas, a vi nas“, śedinjavali su se na borbu protiv pripremanog ustanka, u cilju moralno-političkog slamanja crnogorskog naroda, da bi ga onesposobili za oružanu borbu.

Okupator manevriše: s jedne strane težnjom crnogorskog naroda za nacionalnom slobodom, nastojeći pri tom da opozicionu borbu crnogorskog naroda, koja je vođena protiv velikosrpskih imperijalista za demokratske i nacionalne zahtjeve, kanališe u okviru porobljivačke politike italijanskih imperijalista; i s druge strane, tradicijom državne nezavisnosti, nastojeći na taj način da Crnogorce izoluje od ostalih naroda Jugoslavije i da ih sa njima zavadi.

Kod tog posla italijanskih okupatora odigralo je sramnu ulogu i vođstvo crnogorskih federalista, koje je u prvim danima okupacije predstavljalo monetu za potkusurivanje, dok su glavnu rezervu okupatora predstavljali Bjelaši.

Na liniji manevara italijanskih imperijalista, ležao je i saziv Petrovdanske crnogorske skupštine, koja se održala 12. jula 1941 god. na Cetinju, a koja je donijela proglas po receptu okupatora. Tim proglasom poništene su odluke podgoričke skupštine iz 1918. i Crna Gora je proglašena slobodnom monarhijom. Tako su petrovdanski skupštinari, izabrani od italijanskog komesara za Crnu Goru, odredili nacionalni i državno-pravni položaj Crne Gore u okviru politike Dučea i Emanuela.

Šta je radiio narod i komunisti? Pripremali su narodni ustanak. U danima sloma i kapitulacije Jugoslavije, komunisti su bačili parolu u Crnoj Gori, kao i u cijeloj Jugoslaviji: „Borba nije prestala, spremajte se za nove borbe“, „Oružje ne dajte neprijatelju“. Te parole i bojni pozivi bili su izraz raspoloženja svih naroda Jugoslavije, kao i ocjene cjelokupne međunarodne situacije. Ti bojni pozivi nepomirljivih i beskompromisnih patriota bili su samo nastavak ranije političke borbe u novim uslovima, u periodu rata. Crnogorski narod sa dubokom vjerom u sebe i Partiju vidio je u tome jedinu i časnu mogućnost svog daljnjeg opstanka i svoje budućnosti…

Crnogorski narod počeo je borbu 13. jula 1941 god. u 4 sata ujutro, kada puca zora, kada se rađa svjetlost i umire tama. Crnogorski je narod, s oružjem u ruci, pošao da uništava fašističke okupatore i da se bori za nacionalnu slobodu i bolju budućnost…

I sada, još jedanput, za Crnu Goru čulo je čitavo Slovenstvo i sva porobljena Evropa. Boreći se skoro uvijek na liniji pravednih ratova, crnogorski narod, koji broji oko 250.000 ljudi, još jedanput je rekao Evropi, u prvom redu Slovenstvu, da ne žali sebe, kada se radi o pravdi i slobodi.

Šta su radili neprijatelji naroda, u prvim danima ustaničke borbe crnogorskog naroda? Glavna parola vodstva, Bjelaša ili tačnije rečeno četnika — pete kolone, bila, je: „rano je; još nije vrijeme“. To im je bila parola s kojom su razbijali oružanu borbu crnogorskog naroda. To im je poručivala izbjeglička, londonska vlada…

Onim istim ljudima, kojima je bilo rano za borbu protiv okupatora nije bilo rano da 20. jula 1941 god. na putu Berane - Kolašin ukradu našim borcima zarobljene italijanske oficire i da ih odvedu svojim kućama, i to baš one iste oficire, koji su uoči 13. jula nad sâmim vratima Berana strijeljali 9 beranskih omladinaca. Na viđelo dana, pred licem naroda, četnički izdajnici otkrili su svoju izdaju i ugovorenu saradnju sa okupatorom. Jer, dok je crnogorski narod vodio borbu na smrt i život sa fašističkim okupatorima, dotle su oni u pozadini naših frontova, krali italijanske krvoloke i odvodili ih svojim kućama…

Uspjelo je lupežima londonskih emigranata, izdajnicima, Draže Mihanlovića: Baju Stanišiću, Lašiću, Đurišiću itd, itd. da se uvuku u redove Narodno-oslobodilačkih trupa Crne Gore i da iznutra miniraju jedinstvo vojske i naroda.

Odavali su tajne naše vojske neprijatelju, uslijed čega smo imali gubitke; oni su zavjerenički ubijali iz zaśede naše rukovodioce. Taj svoj izdajnički rad, kojim su mučki zabijali nož u leđa oslobodilačkoj borbi crnogorskog naroda, u početku pokrivali su povjerenjem u mjestima, koja smo im davali; jer i poslije tolikih teških iskustava, koje smo imali sa njima, vjerovali smo da kod tih ljudi ima makar i trunka patriotizma. Ali u tom smo se prevarili; jer uskoro iza toga, sa italijanskim uniformama, makaronima i oružjem, na čelu već izdajničkih organiziranih jedinica, išli su zajedno sa okupatorom u borbu protiv nas…

Poslije njihove izdaje nastali su najteži i najmračniji dani, nepoznati do tada u istoriji crnogorskog varoda. Oni su otvorili bratoubilačku borbu crnogorskog naroda, ono za čim su žudili i na čemu su radili izdajice i sluge okupatora postalo je krvava stvarnost, Tek tada otpočela je da krvari Crna Gora, da se moralno raźedinjuje, da gubi svoje najbolje sinove i šćeri.

Tada su triumfovali italijanski okupatori, tada je galamila po svim radio-stanicama londonska izdajnička izbjeglička klika; i na sva usta, trubila o svojoj „junačkoj vojsci u otadžbini“. Tada je pirovao Draža Mihailović; tada je strijeljano 800 mladića i đevojaka u gradu Kolašinu; nacionalni prijeki sud u Podgorici, italijanskom garnizonu, postao je stratište, đe su gubili glave najplemenitiji sinovi crnogorskog naroda…

Crnogorske brigade pošle su u ostale krajeve Jugoslavije sa vjerom i tvrdim ubjeđenjem, da će se vratiti kao pobjednici u Crnu Goru. Kada su se crnogorske brigade u zajednici sa brigadama iz drugih krajeva Jugoslavije vratile u Crnu Goru aprila mjeseca 1943 god. zatekle su moralno i politički ujedinjen skoro cijeli crnogorski narod, jer je, na sopstvenom iskustvu, na svojim leđima, ośetio svu laž i zločinački rad crnogorskih izdajnika, četnika i separatista Krste Popovića…

U prošlosti, Crna Gora bila je uvijek, kao nacionalno slobodna država, svijetla tačka i privlačna snaga južno-slovenskim narodima u borbi za nacionalnu slobodu. Nije pri tom šteđela ni snagu da bi pružila bratsku pomoć.

Povezanost u borbi protiv velikosrpske reakcije i njenih agentura po raznim krajevima Jugoslavije sa svim potlačenim narodima u Jugoslaviji i demokratskim snagama Srbije, nastavljala je i povezivala bratstvo i jedinstvo Crnogoraca sa ostalim narodima Jugoslavije.

I u ovoj, četvorogodišnjoj borbi, koja je u patnjama i u krvi, u veličanstvenim djelima i pobjedima ujedinila sve narode Jugoslavije u bratsku zajednicu, crnogorski je narod, nastavljajući svoje slovenske tradicije, zauzeo dostojno mjesto u sretnoj familiji bratskih jugoslovenskih naroda.

I zbog toga Crnogorci u federalnim granicama vide samo plemenite međe, koje ih još čvršće ujedinjuju sa bratskim narodima Jugoslavije; u okviru kojih svaki narod razvija svoju nacionalnost, kao preduslov narodne demokratije u Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji.

Možda to čudnovato zvuči u glavama jugoslovenskih reakcionera i zagriženih šovinista raznih fela, koji nam kažu: ako hoćete da ste narod ili nacija udrite tvrdu granicu.

Nekada neukrotivi centralisti sada hoće tvrde i nepremostive granice unutar Jugoslavije, traže međe oko kojih će se svađati narodi Jugoslavije; jednom riječju — traže mogućnosti da zavade narode Jugoslavije i da upropaste bratstvo i jedinstvo, koje su narodi Jugoslavije u krvi stekli u ovom velikom oslobodilačkom ratu. To im neće uspjeti, jer crnogorski narod, kao ni ostali narodi Jugoslavije, neće ništa žaliti, pa čak ni živote svoje đece, samo da očuvaju zavojevane tekovine. Oni neće povratak na staro, za kojim priželjkuju i za koje rade današnji jugoslovenski reakcioneri.

Nas od grobova narodnih heroja, sinova crnogorskog naroda, poginulih za moćnu Jugoslaviju, kao i grobova i prolivene krvi sinova ostalih naroda Jugoslavije na tlu Crne Gore, ništa ne može odvojiti. Mi smo za vječita vremena vezani hiljadama i hiljadama niti sa ostalim bratskim narodima Jugoslavije.

Zar nas može što odvojiti od groba narodnog heroja Milovana Šaranovića, čiji svijetli grob u Sloveniji vječito govori da slobodna Slovenija znači istovremeno i slobodna Crna Gora i obratno: to govori da je granica i Crne Gore i svih naroda Jugoslavije tamo prema zapadu, đe prestaje da živi slovenski živalj.

Zar se možemo graničiti nepremostivim međama s Bosnom i Hercegovinom i Hrvatskom u čijim rodnim grudama leže kosti neumrlih narodnih heroja Đura Petrovića, Pera Ćetkovića, Špira Muguše, Vlada Ćetkovića, Voja Kovačevića, itd. itd. Zar se možemo odijeliti od braće Srba, s kojima smo uvijek u istoriji zajedno ratovali i na čijem slobodarskom tlu leže grobovi narodnih heroja Vukice Mitrović, Đura Strugara, Krsta Bajića, Sava Maškovića i dr. Zar možemo iz slavnih bitaka Pete ofanzive i slavno palih heroja narodâ Jugoslavije izdvojiti prolivenu krv i najslavnijeg crnogorskog komandanta Save Kovačevića.

Vječita hvala najboljim sinovima crnogorskog naroda koji dadoše svoje živote po svim poprištima Jugoslavije za novu Demokratsku Federativnu Jugoslaviju, srećnu zajednicu naših naroda…

Da živi 13. jul najveličanstveniji datum u istoriji crnogorskog naroda…

Komentari (3)

POŠALJI KOMENTAR

nenad_mne

@VojoS , mnogi bi se trebali zahvaliti, no su sada, po srpskim zemljama, samo polovina antifašističkog pokreta!??? Ako ovako nastave uspjeće da ubijede kako je kralj Petar, iz Londona, rukovodio oslobađanjem Beograda! Na nama je da ne zaboravimo i da čuvamo spomen obilježja!

Boro.B

Neka je vječna slava partizanima za povratak državnosti Crne Gore

VojoS

Vječna slava i hvala crnogorskim partizanima.