Priredio: V.J.
Ruska, negdašnja sovjetska politika, „u svojim je osnovnim reakcijama naizgled nedostupna razmatranjima realnosti” i „nošena je dubokim i snažnim strujama ruskoga nacionalizma”.
„Za nju golemi fond objektivnih činjenica o ljudskom društvu nije, kao kod nas, mjera prema kojoj se gledište neprestano ispituje i iznova oblikuje, nego vreća za grabljenje iz koje se proizvoljno i tendenciozno odabiru pojedinačni predmeti kako bi se osnažilo gledište već unaprijed zacrtano”.
Ovo je jedan od temeljnih zaključaka Džordža Kenana (1904-2005), autora čuvene depeše od 22. februara 1946, nazvane „dugi telegram”.
Na zabrinute upite Stejt departmenta o implikacijama govora Josifa V. Staljina od 9. februara 1946. — u kojem je najavio ono što će se docnije formulisati kao Hladni rat — Kenan, otpravnik poslova američke ambasade u Moskvi, odgovara da Kremlj „ima potpunu moć raspolaganja energijom jednoga od najvećih naroda svijetu”; uz to „ima razrađen dalekosežan aparat za vršenje uticaja u drugim zemljama; aparat nevjerovatne fleksibilnosti i svestranosti, kojim upravljaju ljudi čiji su iskustvo i vještina u podzemnim metodama vjerovatno bez premca u istoriji”.
Kenan uočava i da ruska politika „neotporna na logiku razuma”, na drugoj je strani „vrlo ośetljiva na logiku sile”. „Iz tog razloga može se lako povući — i obično se povuče kada na bilo kojem mjestu naiđe na jak otpor”.
Slijedi nastavak Kenanove depeše — koji je retrospektivno jedan od obrazaca za utemeljenje američke „strategije obuzdavanja” SSSR-a…
-------------
TAJNO
Državni sekretar, Vašington. 511, 22. februar, 21 sat.
- TREĆI DIO: Projekcija sovjetskoga gledišta u praktičnoj politici na službenome nivou
Sada smo sagledali prirodu i pozadinu sovjetskoga programa. Što možemo očekivati od njegove praktične primjene? Sovjetska politika, kao što Department implicira u svome instruktivnom upitu, sprovodi se na dva plana: (1) službeni plan, predstavljen radnjama preduzetim službeno u ime sovjetske vlade; i (2) podzemni plan, akcija preduzete od agencija za koje sovjetska vlada ne priznaje odgovornost.
Politika predstavljena na oba nivoa biće proračunata da služi osnovnim zadacima, kako je predočeno u paragrafima (a) do (d) navedenim u PRVOME DIJELU [Osnovna obilježja poslijeratne sovjetske perspektive – vidi prethodni nastavak, prim]. Radnje preduzete na različitim nivoima značajno će se razlikovati, ali će se podudarati jedna s drugom u svrsi, vremenu i učinku.
Kad je u pitanju zvanični plan, moramo pratiti sljedeće:
(a) Unutrašnja politika usmjerena na povećanje u svakom pogledu snage i ugleda sovjetske države: intenzivna vojno-industrijalizacija; maksimalan razvoj oružanih snaga; sjajni prikazi radi impresioniranja gostiju iz inostranstva; stalna tajnovitost o unutrašnjim stvarima, s ciljem prikrivanja slabosti i držanja protivnika u neznanju.
(b) Đegod se to smatra pravovremenim i obećavajućim, nastojaće se probijati službena ograničenja sovjetske moći. Trenutno su ti napori ograničeni na određene suśedne tačke za koje smatraju da su im od neposredne strateške nužde, poput: śevernoga Irana, Turske, moguće Bornholma [dansko ostrvo u Baltičkome moru, koje su Sovjeti desantirali 9-12. maja 1945, zadržavajući svoje trupe i nakon uništenja njemačkoga otpora, do 5. sprila 1946, nakon čega su se evakuisali, ali prijeteći vladi u Kopenhagenu da će stacioniranje bilo kojih trupa na ostrvu, liše danskih, smatrati aktom objave rata, prim].
Međutim, druge tačke mogu u bilo kojem trenutku doći u pitanje kako se, u vidu skrivene politike, moć Sovjeta proširuje na nova područja. Stoga bi se od „prijateljske iranske vlade moglo tražiti da Rusiji dodijeli luku u Persijskome zalivu”; ako Španija potpadne pod komunističku kontrolu, moglo bi se aktivirati pitanje sovjetske baze u tjesancu Gibraltara. Ali takvi će se zahtijevi pojaviti na službenome nivou tek kada neslužbene pripreme budu dovršene.
(c) Rusi će službeno učestvovati u međunarodnim organizacijama kada vide priliku za proširenje sovjetske moći ili za spriječavanje ili razvodnjavanje moći drugih.
Moskva u Ujedinjenim nacijama (UN) ne vidi mehanizam za trajno i stabilno svjetsko društvo utemeljeno na uzajamnom interesu i ciljevima svih nacija, no arenu u kojoj se mogu povoljno ostvarivati upravo pomenuti ciljevi. Sve dok se u Moskvi smatra da UN služi ovoj svrsi, Sovjeti će ostati u toj organizaciji. Ali, dođu li u bilo kojem trenutku do zaključka da im to može osramotiti ili osujeti njihove ciljeve za širenjem moći i ako vide bolje izglede za postizanje ovih ciljeva na drugačiji način, neće oklijevati da napušte UN.
To bi, međutim, impliciralo da su se ośetili dovoljno jakima da razdvoje jedinstvo drugih nacija svojim povlačenjem, kako bi UN učinili neučinkovitom prijetnjom njihovim ciljevima ili sigurnosti, zamijenjujući tu organizaciju međunarodnim oružjem ubojitijim s njihova gledišta. Stoga će sovjetski stav prema UN uveliko zavisiti: od lojalnosti drugih nacija prema toj organizaciji, te o stepenu snage, odlučnosti i kohezije s kojom te nacije u UN-u brane miran i pun nade koncept međunarodnog života, koji ta organizacija predstavlja u našem načinu razmišljanja. Ponavljam, Moskva nema apstraktnu privrženost UN idealima. Njezin stav prema toj organizaciji ostaće u suštini pragmatičan i taktičan.
(g) Prema kolonijalnim oblastima i zaostalim ili zavisnim narodima, sovjetska politika, čak i na zvaničnom planu, biće usmjerena ka slabljenju moći i uticaja i kontakata naprednih zapadnih nacija, po teoriji da će, ukoliko ova politika Moskve bude uspješna, biti stvoren vakuum koji će favorizovati komunističko-sovjetski prodor.
Sovjetski pritisak za učešće u aranžmanima starateljstva [Savjet za starateljstvo UN, osnovan 26. juna 1945, temeljen na Povelji UN, nadležan za „teritorije čiji narodi još nijesu postigli punu mjeru samouprave”, prim] stoga predstavlja, po mom mišljenju, želju da se bude u poziciji da komplikuje i inhibira vršenje uticaja Zapada u takvim tačkama, a ne da se obezbijedi glavni kanal za vršenje sovjetske moći.
Posljednji motiv ne nedostaje, ali za to će Sovjeti radije da se oslanjaju na druge kanale nego na zvanične aranžmane starateljstva. Stoga možemo očekivati da ćemo naći Sovjete koji svuda traže prijem u starateljstvo ili slične aranžmane i koriste ove poluge kako bi oslabili zapadni uticaj među takvim narodima.
(e) Rusi će se energično truditi da razviju sovjetsko predstavništvo i zvanične veze sa zemljama u kojima su napipali snažne mogućnosti suprotstavljanja zapadnim centrima moći. Ovo se odnosi na tako široko razdvojene tačke, kao što su: Njemačka, Argentina, zemlje Bliskoga istoka, etc.
(f) U međunarodnim ekonomskim pitanjima, sovjetskom politikom će zaista dominirati težnja k autarhiji za Sovjetski Savez i suśedna područja u kojima dominira. To će, međutim, biti osnovna politika. Što se zvanične linije tiče, pozicija još nije jasna. Sovjetska vlada je pokazala čudnu suzdržanost od prekida neprijateljstava na temu vanjske trgovine. Ako bi trebalo da se obezbijede dugoročni krediti velikih razmjera, verujem da bi sovjetska vlada na kraju mogla ponovo da se izrazi, kao što je to činila 1930-ih, o poželjnosti izgradnje međunarodne ekonomske razmjene uopšte. U suprotnom, mislim da je moguće da bi sovjetska trgovina u inostranstvu mogla biti ograničena uglavnom na sopstvenu bezbjednosnu sferu, uključujući okupirana područja u Njemačkoj, i da se „hladno rame” zvaničnika može okrenuti principu opšte ekonomske saradnje među nacijama.
(g) Što se tiče kulturne saradnje, retorički će se takođe podržati poželjnosti produbljivanja kulturnih kontakata među narodima, ali se to u praksi neće tumačiti na bilo koji način koji bi mogao da oslabi bezbjednosnu poziciju Sovjeta. Stvarne manifestacije sovjetske politike u ovom pogledu biće ograničene na sušne kanale pažljivo nadgledanih zvaničnih pośeta i funkcija, sa obiljem votke i govora i nedostatkom trajnih efekata.
(h) Osim toga, službeni odnosi Sovjetskog Saveza imaće ono što bi se moglo nazvati „pravilnim" kursom s pojedinačnim stranim vladama, a tu se veliki naglasak stavlja na prestiž Sovjetskog Saveza i njegovih predstavnika i na brigu o protokolu za razliku od dobrih manira.
- ČETVRTI DIO: Sljedeće se može reći o tome što možemo očekivati u smislu sproveđenja temeljnih sovjetskih politika na neslužbenom ili podzemnom planu, tj. na planu za koji sovjetska vlada ne prihvata nikakvu odgovornost
Agencije koje se koriste za utvrđivanje pravila na ovome planu su sljedeće:
Prvo. Uže centralno jezgro komunističkih partija u drugim zemljama. Dok se mnoge osobe koje čine ovu kategoriju takođe mogu pojaviti i djelovati u nepovezanim javnim svojstvima, one u stvarnosti blisko sarađuju kao podzemna operativna uprava svjetskoga komunizma, skrivena Kominterna koju čvrsto koordinira i usmjerava Moskva. Važno je zapamtiti da ovo unutrašnje jezgro zapravo radi na podzemnim linijama, uprkos legalnosti strana s kojima je povezana.
Drugo. Rang i dosije komunističkih partija. Imajte na umu da se povlači razlika između ovih osoba i osoba definisanih u paragrafu 1. Ta je razlika posljednjih godina postala mnogo oštrija.
Dok su negdašnje inostrane komunističke partije predstavljale neobičnu — i sa stajališta Moskve često nezgodnu — mješavinu zavjere i legitimne aktivnosti, sada je zavjerenički element uredno koncentrisan u unutrašnjem krugu i organizovan u podzemlju, dok se obični ljudi više i ne upućuju u povjerljive realnosti, nego ih guraju naprijed kao bona fide pristaše, istinski nevine u zavjereničkoj povezanosti. Sada se samo u pojedinim zemljama u kojima su komunisti brojčano jaki oni redovno pojavljuju i djeluju kao neka javna organizacija. U pravilu se koriste za prodiranje, uticaj ili dominaciju, zavisno o slučaju, nad drugim organizacijama za koje je manje vjerovatno da će se posumnjati da su alatke sovjetske vlade, s ciljem postizanja ciljeva kroz taj paravan, a ne izravnim djelovanjem kao posebna politička stranka.
Treće. Veliki izbor nacionalnih udruženja ili organizacija kojima se može dominirati ili uticati takvim prodorom. To uključuje: radničke sindikate, saveze mladih, ženske organizacije, rasna društva, vjerska društva, društvene organizacije, kulturne grupe, liberalne časopise, izdavačke kuće, etc.
Četvrto. Međunarodne organizacije u koje se na sličan način može prodrijeti kroz uticaj na različite nacionalne komponente. Među njima se ističu organizacije rada, omladine i žena. Posebna, gotovo vitalna, važnost pridaje se u vezi s tim međunarodnom radničkom pokretu. U njemu Moskva vidi mogućnost skretanja zapadnih vlada u svjetske poslove i izgradnje međunarodnog lobija sposobnog naćerati vlade da preduzmu korake koje idu u prilog sovjetskim interesima u raznim zemljama i paralisanje akcija koje nijesu u skladu s SSSR-om.
Peto. Ruska pravoslavna crkva sa svojim inostranim ograncima, a preko nje i Istočno-pravoslavna crkva uopšte.
Šesto. Panslovenski pokret i drugi pokreti (azerbejdžanski, jermenski, turkmenski, etc) temeljeni na rasnim grupama unutar Sovjetskog Saveza.
Sedmo. Vlade ili vladajuće grupe koje su spremne poslužiti sovjetskim ciljevima u ovom ili onom stepenu, poput sadašnje bugarske i jugoslovenske vlade, śevernoiranskoga režima, kineskih komunista, etc. Ne samo propagandne mašinerije, nego i stvarna politika tih režima mogu se opsežno staviti na raspolaganje SSSR-u.
Za očekivati je da će sastavni dijelovi ovog dalekosežnog aparata biti korišćeni u skladu s njihovom individualnom karakteristikom, na sljedeći način:
(a) Potkopati opšti politički i strateški potencijal velikih zapadnih sila. U takvim će zemljama nastojati poremetiti nacionalno samopouzdanje, ograničiti mjere nacionalne odbrane, povećati društvene i industrijske nemire, stimulisati sve oblike nejedinstva.
Sve osobe s pritužbama, bilo ekonomskim ili rasnim, biće podstaknute da ne traže zadovoljštinu u posredovanju i kompromisu, već u prkosnoj nasilnoj borbi za uništenje drugih elemenata društva. Tu će biti suprotstavljeni siromašni protiv bogatih, crnci protiv bijelaca, mladi protiv starih, došljaci protiv starih stanovnika, etc.
b) Na nezvaničnom planu biće učinjeni posebno nasilni napori da se oslabi moć i uticaj zapadnih sila na kolonijalno zaostale ili zavisne narode. Na ovom nivou, nikakva suzdržavanja neće biti zabranjena. Pogreške i slabosti zapadne kolonijalne administracije biće nemilosrdno razotkrivene i iskorišćene. Liberalno mišljenje u zapadnim zemljama mobilisaće da oslabi kolonijalnu politiku. Podsticaće se negodovanje među zavisnim narodima. I dok ih ohrabruju da traže nezavisnost od zapadnih sila, marionetske političke ekipe kojima gospodare sovjetske vlasti biće podvrgnute pripremama da preuzmu domaću vlast u odgovarajućim kolonijalnim oblastima kada se postigne nezavisnost.
(c) Tamo đe pojedinačne vlade stanu na put sovjetskim ciljevima biće izvršen pritisak za njihovo smijenjivanje s dužnosti. Ovo se može desiti u zemljama čije se vlade direktno suprotstavljaju ciljevima sovjetske vanjske politike (Turska, Iran); ili u zemljama u kojima zatvaraju svoje teritorije za prodor komunista (Švajcarska, Portugal); ili u zemljama u kojima se previše snažno takmiče, poput laburističke vlade u Engleskoj, za moralnu dominaciju među elementima [radničkom klasom i lijevim intelektualcima, prim] kojim je važno da komunisti dominiraju. (Ponekad su dva ova elementa prisutna u jednom slučaju. Tada komunistička opozicija postaje posebno oštra i divlja.)
.webp)
(d) U stranim zemljama komunisti će, po pravilu, raditi na uništenju svih oblika lične nezavisnosti, ekonomske, političke ili moralne. Njihov sistem može da se nosi samo sa pojedincima koji su dovedeni u potpunu zavisnost od više sile. Dakle, biće anatemisane osobe koje su finansijski nezavisne — kao što su individualni biznismeni, vlasnici imanja, uspješni farmeri, zanatlije i svi oni koji vrše lokalno vođstvo ili imaju lokalni prestiž, kao što su popularni lokalni sveštenici ili političke ličnosti. Nije slučajno da se čak i u SSSR-u lokalni funkcioneri stalno kreću s jednoga posla na drugi, kako bi se spriječilo njihovo ukorijenjavanje.
(e) Biće učinjeno sve što je moguće da se glavne zapadne sile konfrontiraju jedna drugoj. Antibritanski razgovori će biti uključeni među Amerikance, antiamerički razgovori među Britancima. Kontinentalci [Evropljani], uključujući Njemce, biće naučeni da se gade obije anglosaksonske sile. Tamo đe postoje sumnje, one će biti raspaljene; đe in nema, potpaliće ih.
Neće biti pošteđeni da se diskredituju i suprotstave svi napori koji prijete da dovedu do bilo kakvog jedinstva ili kohezije, među ostalim organizacije iz kojih bi Rusija mogla biti isključena. Dakle, svi oblici međunarodnih organizacija koji nijesu podložni komunističkoj penetraciji i kontroli; čak i kada se radi o katoličkim ili međunarodnim ekonomskim interesima, ili o međunarodnom bratstvu kraljevske porodice i aristokratije — i oni moraju očekivati da će se naći na udaru mnogo i često.
(f) Generalno, svi sovjetski napori na nezvaničnom međunarodnom planu biće negativnog i destruktivnog karaktera, osmišljeni da sruše izvore snage van domašaja sovjetske kontrole.
Ovo je u skladu sa osnovnim sovjetskim instinktom da ne može biti kompromisa sa suparničkom silom i da konstruktivni rad može da počne samo kada komunistička moć bude dominantna. Ali iza svega toga će stajati uporan, neprekidan pritisak za penetraciju i komandovanje na ključnim pozicijama u administraciji, a posebno u policijskim aparatima stranih država.
Sovjetski režim je policijski par excellence, odgajan u polusvijetu carskih policijskih intriga, naviknut da razmišlja prioritetno u smislu policijske moći. Ovo nikada ne treba izgubiti iz vida u odmjeravanju sovjetskih motiva.
- PETI DIO: [Praktični zaključci sa stajališta američke politike]
Ukratko, ovđe imamo političku snagu koja je fanatično predana uvjerenju da sa SAD-om ne može postojati trajni modus vivendi; da je poželjno i nužno da se unutrašnji sklad našega društva poremeti, naš tradicionalni način života uništi; autoritet u međunarodnoj zajednici naše države biće slomljen ako želimo da sovjetska vlast bude sigurna.
Ova politička snaga ima potpunu moć raspolaganja energijom jednoga od najvećih naroda svijeta i resursima najbogatije nacionalne teritorije svijeta, a nošena je dubokim i snažnim strujama ruskoga nacionalizma. Uz to: ima razrađen i dalekosežan aparat za vršenje uticaja u drugim zemljama, aparat nevjerovatne fleksibilnosti i svestranosti, kojim upravljaju ljudi čiji su iskustvo i vještina u podzemnim metodama vjerovatno bez premca u istoriji.
Naposljetku, ona je u svojim osnovnim reakcijama naizgled nedostupna razmatranjima realnosti. Za nju golemi fond objektivnih činjenica o ljudskom društvu nije, kao kod nas, mjera prema kojoj se gledište neprestano ispituje i iznova oblikuje, nego vreća za grabljenje iz koje se proizvoljno i tendenciozno odabiru pojedinačni predmeti kako bi se osnažilo gledište već unaprijed zacrtano.
Ovo, dakle, nije prijatna slika.
Problem kako se nositi s ovom silom je nesumnjivo najveći zadatak s kojim se naša diplomatija ikada suočila i vjerovatno najveći s kojim će se ikada morati suočiti.
To bi trebala biti polazna tačka od koje bi naš politički glavni štab trebao nastaviti rad u sadašnjem trenutku. Treba mu pristupiti s jednakom temeljitošću i brigom kao i riješavanju krupnih problema strategije u ratu, a po potrebi i sa ne manjim naporima u planiranju.
Ne mogu ni pokušati da predložim sve odgovore. Ali želio bih zabilježiti svoje uvjerenje da je problem u našoj moći da ga riješimo — i to bez pribjegavanja bilo kakvom opštem vojnom sukobu. U prilog ovome uvjerenju postoje određena zapažanja ohrabrujuće prirode koja bih želio iznijeti:
(Prvo) Sovjetska moć, za razliku od hitlerovske Njemačke, nije ni shematska ni avanturistička. Ne radi po fiksnim planovima. Ne preuzima nepotrebne rizike.
Neotporna na logiku razuma, a vrlo ośetljiva na logiku sile. Iz tog razloga može se lako povući — i obično se povuče kada na bilo kojem mjestu naiđe na jak otpor. Stoga, ako protivnik ima dovoljno snage i jasno daje do znanja da je spreman upotrijebiti je, rijetko mora to učiniti. Ako se situacijama pravilno postupa, ne mora biti obračuna za prestiž.
(Drugo) U odnosu na zapadni svijet u cjelini, Sovjeti su još daleko slabija sila. Njihov će uspjeh zbog toga stvarno zavisiti o stepenu kohezije, čvrstine i snage koju Zapadni svijet može skupiti. I to je faktor na koji možemo uticati.
(Treće) Uspjeh sovjetskoga sistema, kao oblika unutrašnjee moći, još nije konačno dokazan. Tek treba dokazati da može preživjeti vrhunski test uzastopnog prijenosa moći s jednog pojedinca ili grupu na drugog pojedinca ili grupu.
Lenjinova smrt bila je prvi takav prijenos, a posljedice su razarale sovjetsku državu 15 godina. Ali Staljinova smrt ili penzionisanja neće biti konačni test.
Sovjetski unutrašnji sistem sada će biti podvrgnut, zahvaljujući nedavnim teritorijalnim proširenjima, nizu dodatnih pritisaka koji su se jednom pokazali teškom cijenom za [Rusku] Carevinu. Mi smo uvjereni da nikada, od završetka građanskoga rata, masa ruskoga naroda nije bila emocionalno udaljenija od doktrina Komunističke partije nego danas.
U Rusiji je partija sada postala veliki i — za sada — vrlo uspješan aparat diktatorske uprave, ali je prestala biti izvor emocionalnih nadahnuća. Stoga se unutrašnja ispravnost i postojanost kretanja još ne moraju smatrati osiguranima.
(Četvrto) Sva sovjetska propaganda izvan sfere sovjetske bezbjednosti u osnovi je negativna i destruktivna. Stoga bi trebalo biti relativno lako protiv nje se boriti bilo kojim inteligentnim i stvarno konstruktivnim programom.
Iz tih razloga mislim da možemo pristupiti smireno i sa zdravim srcem problemu kako se nositi s Rusijom. Što se tiče načina na koji bi se ovaj pristup trebao napraviti, želim samo iznijeti, kao zaključak, sljedeće komentare:
(1) Naš prvi korak mora biti da shvatimo i prepoznamo kakva je priroda pokreta s kojim imamo posla. Moramo ga proučavati s istom hrabrošću, distanciranjem, objektivnošću i istom odlučnošću da ne budemo emocionalno isprovocirani ili izbačeni iz takta — kao doktor koji proučava neposlušnog i nerazumnog pojedinca.
(2) Moramo se pobrinuti da naša javnost bude obrazovana da shvati realnost ruske situacije. Ne mogu prenaglasiti važnost ovoga. Štampa to ne može učiniti sama. To uglavnom mora učiniti Vlada, koja je nužno iskusnija i bolje informisana o uključenim praktičnim problemima. U tome nas ne treba odvraćati ružnoća slike.
Uvjeren sam da bi danas u našoj zemlji bilo daleko manje histeričnog antisovjetizma da naši ljudi bolje razumiju realnost ove situacije.
Ne postoji ništa tako opasno ili tako zastrašujuće kao nepoznato.
Takođe se može tvrditi da bi se otkrivanje više informacija o našim poteškoćama s Rusijom nepovoljno odrazilo na rusko-američke odnose. Ośećam da, ako tu postoji ikakav stvarni rizik, to je onaj s kojim bismo trebali imati hrabrosti da se suočimo — što prije, to bolje. Ali ne vidim što bismo rizikovali.
Naš ulog u ovoj zemlji, čak i nakon velikih demonstracija našega prijateljstva s ruskim narodom, veoma je mali. Ovđe nemamo ulaganja koja bismo mogli čuvati; nemamo stvarnu trgovinu koju bismo mogli izgubiti; praktično, nemamo građana koje bismo zaštitili i malo je kulturnih kontakata koje treba sačuvati. Naš jedini ulog leži u onome čemu se nadamo, a ne u onome što imamo; i uvjeren sam da imamo bolje izglede za ostvarenje tih nada ako je naša javnost prosvijetljena i ako naše poslovanje s Rusima bude u potpunosti postavljeno na realnu osnovu.
(3) Mnogo zavisi o zdravlju i snazi našega društva.
Svjetski komunizam je kao zloćudni parazit koji se hrani samo bolesnim tkivom.
To je tačka na kojoj se susrijeću unutrašnja i vanjska politika. Svaka hrabra i oštra mjera za riješavanje problema u našem društvu — za podizanje samopouzdanja, discipline, morala i zajedništva vlastitoga naroda — diplomatska je pobjeda nad Moskvom vrijedna hiljadu nota i zajedničkih saopštenja. Ako ne možemo napuštiti fatalizam i ravnodušnost pred nedostacima našega društva, Moskva će profitirati — Moskva ne može ne profitirati od njih u svojoj vanjskoj politici.
(4) Moramo formulisati i iznijeti za druge nacije mnogo pozitivniju i konstruktivniju sliku svijeta kakav bismo željeli nego što smo iznosili u prošlosti.
Nije dovoljno podsticati ljude da razvijaju političke procese slične našima. Mnogi strani narodi, barem u Evropi, umorni su i uplašeni iskustvima iz prošlosti, te ih manje zanima apstraktna sloboda od sigurnosti. Oni prije traže liderstvo nego odgovornosti. Trebali bismo biti sposobniji od Rusa da im to damo. A ako mi to ne učinimo, Rusi sigurno hoće.
(5) Moramo, konačno, imati hrabrosti i samopouzdanja da se držimo vlastitih metoda i koncepcija ljudskoga društva.
Na kraju krajeva, najveća opasnost koja nas može zadesiti u suočavanju s ovim problemom sovjetskoga komunizma jeste ta da ćemo sebi dopuštiti da postanemo poput onih s kojima se nosimo.
Kenan
(Kraj)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR