Dragova Luka, Nikšić: Gospodar im izabra mjesto za podignuće bogomolje i imenova je crkvom Sv. oca Nikolaja

Priredio: Vladimir Jovanović

Dragovu Luku, po oslobođenju Nikšića 1877, naseliše mahom iz Dobrskoga Sela — Riječke nahije. To je urađeno po želji i volji knjaza Nikole I. Plodno zemljište blizu varoši nikšićke, danas je gradsko područje.

Dobrljani su staro crnogorsko pleme. Selo Dobro se pominje u povelji gospodara Ivana Crnojevića iz 1485. godine o utemeljenju autokefalne Mitropolije. Hram Svete Gospođe u Dobrskoj Župi je skit Cetinjskoga manastira, takođe negdašnja rezidencija mitropolita crnogorskoga Sava Očinića — tu je on i pokopan. Njegoš je u Dobrskoj Župi otvorio školu.

Bratstva Dobrskoga Sela:

- Đikanovići, Đuranovići, Filipovići, Jablani, Kasomi, Kavaje, Kovačevići, Kruške (Kruškići, Kruščići), Milanovići, Moštrokoli, Pejanovići, Popovići, Radišići, Rajkovići, Sjekloće (Śekloće, Svjetloće), Sredanovići, Vujovići, Vukići, Vukosavovići… neki ogranci ovoga plemena su u Vasojevićima (Đuričanini, Popovići, Pajkovići, Tomaševići) i Zeti.

U Dragovoj Luci je velika crkva Svetoga Nikole Čudotvorca Mirlikijskoga (Άγιος Νικόλαος, na slici gore). Kada je prije desetak godina obnavljana, nije javno pomenuto ne samo ko je onomad naredio kojem će svetitelju hram biti posvećen, ni ko odredi mjesto njegove izgradnje, ni ko je glavni ktitor, nego nije saopštena ni tačna godina osvećenja — naravno ni da je to bogomolja autokefalne Crkve Knjaževine Crne Gore.

Takvo „neznanje” pravdalo se, biva, i time da su „zub vremena vremena i ljudski nemar ostavljali traga na svetom hramovnom zdanju”, pisalo je „Sveviđe” (br. 91, 2014, str. 39), glasilo Eparhije budimljansko-nikšićke Crkve Srbije (SPC).

Ploča iznad ulaznih vrata je uništena, a postojeći natpis ne govori ništa o istoriji bogomolje. „Ovaj hram posvećen Svetome Nikolaju Čudoitvorcu”… tekst natpisa očigledno nema svoj logičan nastavak.

A hram je nakon 1918. devastiran, pod upravom SPC „prvobitni sveti prijesto u oltaru crkve Svetog Nikole u Dragovoj Luci nije sačuvan, a trpezna ploča sa svetoga prijestola našla se ispred hrama”, etc.

Provjerljive podatke o hramu u Dragovoj Luci ipak nije moguće sakriti:

- knjaz Nikola 1898. naredi da se na Šišoviku, povrh Dragove Luke, izgradi crkva, određujući i kojem će svetitelju biti posvećena;

- ktitor je barjaktar Džudžo Nikov Kruška iz Dobrskoga Sela;

- crkvu 1905. osvešta lično Mitrofan, poglavar Crnogorske crkve.

O tome pišem u dva nastavka. Najprije, prenijeću cjelokupan prilog iz „Glasa Crnogorca”, u kojem nepotpisani autor 1901. izvještava o istoriji naseljavanja Dragove Luke i početku gradnje hrama….

------------

DRAGOVA LUKA nova Dobrska naseobina

Evo me da vam se javim i sa ovog mjesta, odakle se nekad kroz puščanu i topovsku maglu, a u rukama crnogorskih junaka blistahu plamene oštrice ljutih jatagana pred kojima, ostavljajući krvave tragove, korak po korak uzmicaše hrabri neprijatelj — dok se najposlje na „tvrdom Onogoštu” ne zaleprša pobjedonosni CRNOGORSKI KRSTAŠ BARJAK!..

Kad prestade ubojna vreva, i kad puščani i topovski trijesak trebaše da zamijeni nevini zveket blagoslovene motike, capuna i glijeta — pa i to privatiše one iste ruke, koje do tog časa držahu u sebi munje i gromove, čim primoraše neprijatelja da im očisti „Starinu milu”...

Pa i na ovom polju Crnogorci udiviše svijet. Ko zna pređašnji Nikšić, pa ga sravni sa ovim današnjim — u ovo neće posumnjati!

O napretku koji je učinio Nikšić i njegova okolina za ova posljednja dva decenija, mogla bi se napisati čitava knjiga, koja bi, bez sumnje, bila najljepši cvijetak u onom neuvelom vijencu, koji je naš uzvišeni genije-Gospodar spleo i sebi i Crnoj Gori, kako na bojnom — tako i na političko-kulturnom polju. Ali ja nijesam nauman da o tome pišem. Nego uzeh pero da zabilježim jedan fakat, koji potpuno zaslužuje, da se preda javnosti — smatrajući da tijem zadovoljavam i pravdu, a činim u isto vrijeme i jednu čovječnu dužnost — odajući svakom svoje.

Između ostalih doseljenika iz raznih crnogorskih plemena, kojima poznata dobrota našeg uzvišenog Gospodara udijeli u nikšićskoj okolini naseobinu — bijaše i Dobrska opština, koja zauze lijepo mjesto, na lijevoj obali rijeke Bistrice, tako zvanu Dragovu Luku, a na domašaju sâme varoši Nikšića.

Cijeneći radenost i neumorni trud ove vrijedne opštine, naš uzvišeni Gospodar, pritekao joj je odmah u početku naseljenja bogatom, novčanom pomoću, a docnnje oslobodno ju je desetogodišnjeg plaćanja državnog poreza, tako da blagodareći ovoj visokoj pažnji i svojem ličnom pregalaštvu — brzo se okrijepi i pođe unaprijed!

Sad ośeti potrebu i želju da podigne sebi sv. bogomolju. — No ova plemenita misao i topla želja — ostade za dugo — samo lijepa želja — jer materijalne prilike ne dopuštahu joj da ju ostvari. Ali imaše neko, kome ne bijaše tuđa ova želja, koji mišljaše i ośećaše onako kako misle i ośećaju njegova braća i saplemenici; i on im pohita na susret i pruži svoju snažnu ruku u ostvarenju te njihove zavjetne i plemenite misli.

.

Po primjeru svog plemenntog oca, koji je mnogim djelima obezsmrtio svoje ime među svojim saplemenicima — javi se i sin koji nehće oca pokoriti! — Bataljoni barjaktar g. Džudžo Nikov Kruška priloži na podizanje ove bogomolje bogati poklon od hiljadu fiorina. Živjela ovakva braća i ovakvi rodoljubi i hiljadili se, da Bog dâ!

Ovaj obilati poklon, bijaše dovoljna garancnja za ostvarenje ove njihove zamisli i oni odmah pristupiše radu. Volju i energično poslovanje u ovom radu utrostruči im i visoka pažnja, koju im ukaza Nj. Kr. V. Gospodar svojom ličnom pośetom, kojom prilikom, na njihovo opšte zadovoljstvo, izabra im i mjesto za podignuće bogomolje, te imenova crkvu: hramom sv. oca Nikolaja, koji je u isto vrijeme i krsno ime većine opštinara, i obeća, po njihovoj molbi, odrediti svog uzvišenog sina Nj. V. Knjaza Petra, da im položi kamen-temeljac.

I zaista, kad ovome dođe vrijeme, Nj. Kr. V. Gospodar, izvoli milostivo naimenovati za predstavnika svom uzvišenom sinu — gard. komandira g. M. Bojovića, koji u prisustvu cijele Novo-Dobrske opštine, mnogo odličnih gostiju, pozvatih sa strane i dotičnog sveštenstva — koje izvrši čin osvećenja — položi kamen-temeljac ovoj svetoj građevini, đe izgovori prigodnu beśedu, punu oduševljenja i patriotskih ośećaja.

Poslije svega, śelo se za gotovu sofru, đe je takođe palo mnogo patriotskih zdravica za članove naše uzvišene dinastije, Visokopreosveštenog Gosp. Mitropolita, Dobrljane, kao i za zdravlje njihovog velikog dobrotvora, barjaktara Džudža, a čila i vesela omladina praćaše ih burnim oduševljenim klicanjem, pucnjavom iz revolvera, pjesmom i lakim poskaknvanjem u kolu i junačkom crnogorskom oru.

Iza ovoga mi, gosti, oprostismo se u najljepšem raspoloženju sa svojim ljubaznim domaćinima — poželivši im svaku sreću i dobri napredak u preduzetom radu — a oni se nama toplo zahvališe na brackoj i ljubaznoj pažnji, koju im ukazasmo svojim prisustvom.

Građevina je sada već više nego u pola gotova, a kako su pregnuli — brzo će, ako Bog da i potpuno dovršena biti; a i u sredstvima neće oskudice biti, jer njihova braća iz Dobrskog sela, poručili su svojoj braći Novo-Dobrljanima, da u slučaju nužde, mogu potpuno na njih računati.

U povratku za Nikšić išli smo lijepim kolskim putem, kojim su vrijedni Dobrljani vezali Dragovu Luku sa sâmim gradom Nikšićem; kad dođosmo na rijeku Bistricu, ugledasmo na njoj lijepi kameni most i upitasmo ko ga je podigao? Odgovoriše mi: to je zadužbina Gorde Dobrske, koja je, nastanivši se u Nikšiću odma po zauzeću, svojim prilježnim i poštenim trudom — došla do lijepog imanja, pa vidjeći potrebu svojih saplemenika od jednog mosta na Bistrici — požrtvovala pet stotina (500) fiorina, te im evo zadovoljila i tu dosta veliku potrebu. Hvala joj!

Što je lijepo i plemenito — drago je i Bogu i ljudima — pa zato se nadam, predajući ovo javnosti, da ću tijem ugoditi i poštovanim čitaocima ovog lista.

(Nastavlja se)