Sundečić: Vjerska netrpeljivost je bogomrska avetinja koja napaja smrtonosnijem otrovom

Priredio: V.J.

Ovo je nastavak članka Jovana Sundečića, sveštenika Mitropolije crnogorske – Crnogorske pravoslavne crkve, iz godine 1892. o demonima religioznoga fanatizma i vjerske netrpeljivosti (nevjerotrpimosti), objavljen u crnogorskoj „Prosvjeti – listu za Crkvu, školu i pouku”…

---

RELIGIJA I FANATIZAM ili VJERA I VJERSKA NESNOŠLJIVOST

Piše: Jovan Sundečić

Ljubav! ljubav!... to je stožer hrišćanske vjere; to je temelj Hristove nauke; to je tvrda uzdanica za svakoga dobromislećega i dobrodušnoga Hrišćanina. — Ko vjeruje u Boga: valja da vjeruje i u ljubav hrišćansku; i na protiv, ko ne vjeruje u tu ljubav: bezočno laže, ako veli da vjeruje u Boga.

Ne gledajmo, braćo: „Ne gledajmo ko se kako krsti!...”

Niko ne može zaviriti u skrovite božije misli i namjere... Kad Bog ne bi htio: ne bi bilo ni tolikijeh različnijeh religija. — Drži se daklen, brate: drži se zdušno i savjesno religije svojijeh otaca; al’ ostavi i drugoj braći ljudima neka i oni stoje čvrsto i nepomično u vjeri svojijeh prijetkova.... Drži se svoje vjere; al' poštuj i časti vjeru brata svoga: i ljubi brata, kao što sebe i svoju vjeru ljubiš.

Čitao sam negđe, i u svoju spomenicu pribilježio, da je veliki Njuton (Newton) — na čijem grobu stoji natpis: „Generis humani decus” — svakoga puta dizao kapu, kad bi čuo da neko ime božije spomene. — Te pisac, koji je tu bilješku o Njutonu donio, dodao je uz nju ove zlatne riječi:

„Čovjek visoko naučan i mudar, doista ne može a da ne bude preduboko religiozan. — Znanje nam pribavlja pokloništvo Bogu, kao i zraci sunčanu svijetlost; ko ima zdrav organ viđela, vidi svijetlost i naslađuje se oživljavajućom toplotom njezinijeh zrakova, ali kod koga je pokvaren i bolestan taj organ, ne vidi ni te svijetlosti; ili kapke zatvara da je ne vidi: i kao što je slijepi miš, koji ne poznaje svijetlost i od nje bježi, gadna i nesavršena živina, tako je isto i ateista, koji bježi od Boga ili ga poriče, pokvaren i prenaduven stvor; daklen mu se ne može željeti ništa osim boljega odgojenja ili bolje nauke, i zato zaslužuje višega sažaljenja nego li mržnje”.

To se isto može reći i za svakoga fanatika; pošto je i fanatik pravi ateista — neznabožac — koji ne sluša božiju riječ: daklen i ne vjeruje u Boga; pa je zato dostojan višega sažaljenja, ne mržnje. I kao što je Njuton kapu skidao svakoga puta kad bi čuo da vjernik ili nevjernik samo izusti božije ime: tako isto i mi svi skidajmo kape pred ma čijom religijom, a osobito pred religijom, koju ispovijedaju ljudi i narodi kršteni u ime Isusovo.

Crna nam Gora daje divan primjer najuglednije vjerotrpimosti.

Dođeš na primjer u Podgoricu: onamo zvoni zvono na pravoslavnoj crkvi, ovamo na katoličkoj, a ne daleko odža uči s minareta svoju dovu; svijet jedne, druge i treće vjere vrvi — svaki k svojoj bogomolji: sretaju se i sasvim mirno prolaze jedan mimo drugoga, i idu svaki k svojoj strani; a opet i u zadružnome životu žive svikolici u skladu, miru i ljubavi.

Svak je svoju religiju dužan ispovijedati i propovijedati; ali je prodrzljiv i intolerantan, ako tiče u tuđu vjeru; a zloban je, pogan i bezbožan, ako se na nju stane bacati blatom svoje pakosti i hule, kao što se, žali bože, često i često događa; i svaka se gruba i gadna riječ iznosi i pronosi protiv inovjernijema; osobito od strane onijeh, koji se ponose imenima nastavnika i učitelja, ne osvrćući se, ni malo ni velje na ono što im njihov Spasitelj veli, kao cigli i jedini njihov nastavnik u učitelj.

Sušta je istina da se „revnost” ubrojava među najodabranije hrišćanske vrline; ali, Bože moj!... kolika li je razlika između religiozne revnosti i fanatizma religioznoga: premda se prećerana vjerska, revnost prelako prometne u vjerski fanitizam.

Zato i ista revnost valja da ne provaljuje mimo svoje granice: inače bi i ona izgubila karakter prave hrišćanske vrline. — I sâmi bogoslovi kažu: „Слѣпая ревность аще и по Бозѣхъ отметаема есть”… a sv. Klement aleksandrinski, udaljuje se od svoje stolice za vrijeme progonjstva pod carom Severom i svjetuje sveštenike i narod kartagenski da se ne tiskaju smrti u žvale.

Međutijem, ako je ikome potrebita pomeđusobna vjerska snošljivost: ona je uprav od neophodime nužde za nas Slovene na Jugu; ne samo radi više izloženijeh razloga: no i radi našijeh narodno-političkijeh okolnosti.

Demonska nevjerotrpimost, uvijajući se okolo nas, kao šarulja zmija napaja nas smrtonosnijem otrovom i navodi nas: na najnečastivije čine, na najbezumnije svađe i raspre, na bogomrske psovke i hule, na čitav sijaset bijeda i nevolja; i ko bi igda mogao nabrojiti ona zla, koja se od te avetinje legu i prenemilo nas truju i razbraćuju?...

Ne — nemojmo nikada ni pomisliti, da se tijem Bogu umoljavamo što brata radi vjere mrzimo! — Bog je sâma čista, najsvetija ljubav: on hoće — nalaže nam i zapovijeda da se među sobom ljubimo; i na protiv: nipošto neće da se mrzimo i nenavidimo; jer hoće da njegovu volju tvorimo; a njegova je volja da se ljubimo...

„Neće svaki, koji mi viče Gospode, Gospode, ući u carstvo nebesko: no onaj koji tvori volju oca moga nebeskoga” — ovako nam sâmi Isus uzvikuje.

Pa kad smo Hrišćani, kad smo sinovi božji, kad smo po Bogu prisna braća i kad smo se Hristom i u Hristu preporodili; te, ako ljubimo sebe iste, ako ljubimo dom i domovinu i ako ozbiljno želimo sreće, napretka i spasenja sebi, domu i općoj domovini svojoj: daj!... stresimo s našijeh pleća vjerski fanatizam; toga svoga vraga i dušmanina, žešćega i poganijega po našu budućnost no što bi nam po nju ikakav drugi naš najpakosniji zlotvor pogibeljan i zloudačan mogao biti.

Božije bi nas sunce samo tada ogrijalo i obasjalo; i pod okriljem bracke hrišćanske ljubavi: svako bi nam se dobro nasporilo — i svaki naš rad i pothvat za našu ukupnu sreću i korist — Bog izvor ljubavi i svake sreće, preobilno bi blagoslovio i unaprijedio.

Slava brackoj hrišćanskoj ljubavi!... Slava vjeri iz koje ona potiče; a anaćema fanatizmu, kao glavnome uzroku naše mržnje i nesreće bracke!...

(Kraj)