Hrvatica Maruša ječam žela usred BiH, a više od 150 godina kasnije s Amfilohijem bezimena na Kosovu čekala vojsku!

Priredio: Vladimir Jovanović

Izvorno hrvatsku narodnu pjesmu, a kao takva zabilježena je u jednoj od katoličkih enklava Bosne i Hercegovine najkasnije u prvoj polovini 19. vijeka i to od strane biskupa — iz temelja je posrbio Amfilohije Radović, mijenjajući: i naslov, i sadržaj, i poruku, i namjenu.

Amfilohijevo novokomponovano stihovanje je objavljeno 2011. u njegovoj knjizi „Kosovo je glava Lazreva”. Ne pominjući hrvatski izvornik, Amfilohije tu „dopjevava” već krivotvoreni hit srpskih folk-pjevačica „Ječam žela (Kosovka djevojka)”. No, ni varijanta srpskih folkerki, dakle, nije izvorna; a nije ni srpska. 

Nego je hrvatska. Naslov izvorne pjesme: - „Ječam žela Maruša djevojka”. I pripada hrvatskoj narodnoj poeziji iz središnje Bosne i Hercegovine.

Amfilohijev stih, jedan od njegovih dodataka na falsifikat srpskih folkerki — „Kad se vojska na Kosovo vratii” — otprilike od početka godine onoliko su širili društvenim mrežama i ispisivali po zidovima zgrada i u Crnoj Gori. Vrhunac kampanje, lansirane iz Beograda, svjedočili smo, bilo je krvoproliće: srpska oružana (teroristička) akcija na Kosovu, ukupno četiri osobe su ubijene kod manastira Banjska.

A izvorna „Ječam žela Maruša djevojka” nema nikakve ni geografske ni tematske veze s Kosovom; a osobito ne s militantnom Amfilohijevom fantazijom, za njega tipičnom konfabulacijom.

Jer od kada se pojavio u široj javnosti sredinom 1980-ih, Radović je prizivao, posežući za krivotvorinama i poluistinama, ratno zlo, mržnju i ubijanje. U ratove je ispraćao druge, no on lično nikad nije ratovao: još kao mladić je u Titovoj Jugoslaviji od regrutske komisije proglašen nesposobnim — te nekad za sve mladiće obavezni vojni rok Radović nije služio. 

Hrvatsku „Ječam žela Maruša djevojka” još u pomenutoj Jugoslaviji su za potrebe srpske komercijalne folk scene preimenovali, „presađujući” je na Kosovo. Između ostaloga — Marušu, djevojku po kojoj je hrvatski original naslovljen, u njoj ne pominju; a ulogu Maruše dobija anonimna, biva, „kosovka devojka”.

No, tu bezazlenu „žensku” pjesmu, mislim i na izvornu iz BiH ali i u novokomponovanoj srpskoj folk obradi, radikalno kontaminira Amfilohije Radović, promocijama i ispod slavskih šatri.

Slijedom događaja, Amfilohijevu krivotvorinu je za potrebe zvučne pozadine noćnih somnabulija u tzv. protestnim litijama i priključenijima, pogađate, ispjevala Danica Crnogorčević.

U stvarnosti, pjesmu „Ječam žela Maruša djevojka” zapisuje franjevac, potonji biskup Rafael Barišić (1796-1863), učenik klerik koji je studirao filozofsko-teološke nauke u Torinu, a od 1832. do 1846. apostolski vikar Otomanske Bosne (Vicariatus Apostolicus Bosniae Othomanae), docnije apostolski vikar emeritus Hercegovine.

„Ječam žela Maruša djevojka” i druge, od Barišića zapisane narodne pjesme, Matica hrvatska je zaprimila 1886. godine i kasnije ih objavljivala.

U uvodnom slovu „Hrvatskih narodnih pjesama”, izdanje Matice hrvatske iz 1896, pominje se i doprinos fra Rafaela Barišića: „Sabirajući Matica hrvatska više od petnaest godina narodne pjesme — koje se po zaključku Matičinog odbora čuvaju i za ubuduće svakomu naučnjaku za naučnu porabu u originalnim rukopisima — sabrala je do današnjeg dana zbornike od ovih sabirača: … 8. Rafael Barišić, 127 ženskih pjesama iz Bosne (većinom sabrane u Sutjeskoj) – God. 1886”.

Kraljeva Sutjeska, oko 12 km od Kaknja, usred Bosne i Hercegovine, jedna od srednjovijekovnih prijestonica bosanskoga kraljevstva, takođe je i poznati samostan u kojem se nekad školovao biskup Rafael Barišić.

U knjizi iz 1929, sedmom tomu „Hrvatskih narodnih pjesma: Ženske pjesme – odio drugi, sveska treća, ljubavne pjesme”, opet izdanje Matice hrvatske, uredio dr Nikola Andrić, čitamo da je autor pjesme „Ječam žela Maruša djevojka” — M. Matić, „iz Sutjeske u Bosni”. Tu se veli u fusnoti i da je predložak u četri stiha te pjesme prvi, još 1848, objavio Niccolo Tommaseo (1802-1874), etnički Italijan iz Šibenika; taj književnik i filolog znao se i bio u prepisci s Njegošem.

No, pronašao sam da je, takođe 1848, pomenuti četvorostih, „tiskom Franje Župana” iz Zagreba, objavljen u „Narodnim pjesmama”, kao po redosljedu 404-ta pjesma, naslovljena: - „Djevojka ječam proklinje”, etc.

Političku i kulturnu istoriju Crne Gore, uključujući i crnogorsku narodnu poeziju, po istome divljem obrascu kao u novija vremena Amfilohije Radović, još u 19. vijeku su Srbi krivotvorili, prosrbljavali.

Njegoševu zbirku crnogorskih junačkih narodnih pjesama, „Ogledalo (crno)gorsko”, u štampariji u Beogradu su preimenovali u „Ogledalo srbsko”. Ili je, na primjer sliku iz 1879. o anonimnom junaku-ranjeniku Crnogorcu i njegovoj sestri, neposredno po bici na Vujčem dolu — naslovljenu „Sestra s Vučjeg dola”, rad kroatizovanoga Francuza Ferda Kikereca — u osnovi perkopirao Srbin Uroš Predić, nazvavši je: „Kosovka devojka” (1919). Ili je jedan prebjeg iz Crne Gore, plaćeni od Obrenovića anticrnogorac, svoje tupe sihovane opservacije u Srbiji štampao 1883. ni manje ni više no kao djelo Marka Miljanova („Poslanice serdaru Jolu Piletiću”)…

Elem, srpski etnolog, dr Ivan Čolović, izdavač kultnih izdanja „Biblioteke XX vek”, ne uočavajući u jednoj svojoj nedavnoj analizi da je Amfilohijeva varijanta „Ječam žela Kosovka djevojka” krivotvorena iz hrvatskoga izvornika — ipak vispreno zaključuje sljedeće:

„U narodnoj pesmi devojka žanje ječam i čuva ga za konje na kojima će, nada se ona, doći njeni svatovi ili svatovi njenog brata, te poručuje ječmu ‘Svatovski te konji pozobali’. Amfilohije je to promenio, tako da u njegovoj pesmi Kosovka devojka ne očekuje svatove na konjima nego srpsku konjicu, za čije konje ona čuva ječam koji vredno žanje: ‘Viteški ga konji pozobali, vrani konji slavne srpske vojske’. To će se dogoditi, kaže sada ova devojka, koju je Amfilohije nacionalno-identitetski osvestio i odvratio od banalne želje da se uda, ‘kad se vojska na Kosovo vrati’.

Štaviše, ona jasno vidi kako će se srpska vojska kretati kroz Kosovo, da ona neće zaobići nijedno slavno mesto srpske istorije, pa će tako da ‘pred crkvu Samodrežu dođe’, da ‘napoji konje na Sitnici’, da ‘projezdi pro Gazimestana / i dojezdi do slavnih Dečana / i do carske larve Gračanice / i do Pećke presvete Krasnice / i Prizrena grada carevoga’” (kraj citata).

I tako: hronološkim redom, objaviću izvorne hrvatske varijante, iz 19. vijeka, tekstove pjesma i faksimile; ali i tekstove novokomponovanih „kosovskih” varijanti i u izvedbi srpskih folkerki i krivotvorinu Amfilohija Radovića. Na kraju, prenijeću i ostatak analize dr Čolovića… 

* * *

DJEVOJKA JEČAM PROKLINJE

Gjevojka je ječam žito klela:

„Ječam žito, u Boga ljepota!

Ja te žela, a ja te ne jela!

Svatovski te konji pozobali!”

(IZVOR: „Narodne pjesme”, štampao Franjo Župan, Zagreb, 1848, 297)

* * *

JEČAM ŽELA MARUŠA DJEVOJKA

Ječam žela Maruša djevojka,

Ječam žela, ječmu besjedila:

„Ječam-žito, sjeme plemenito!

Ja te žela, al ja te ne jela!

Svatovski te konji pozobali,

Ili moji, ili brata moga!

Bolje moji, negol’ brata moga!"

(IZVOR: „Hrvatske narodne pjesme: Ženske pjesme – ljubavne pjesme”, VII-2/3, Zagreb, 1929, 10)

* * *

Novokomponovani srpski folk: JEČAM ŽELA (KOSOVKA DEVOJKA)

Ječam žela, majčice, Kosovka devojka

Ječam žela, ječmu govorila,

Ječam žela, majčice, ječmu govorila:

„Ječam žito, seme plemenito

ječam žito, majčice, seme plemenito.

Ja te žela, al' ja te ne jela

ja te žela, majčice, al' te ne jela.     

Svatovski te, konji pozobili;

svatovski te, majčice, konji pozobili.

Ili moji ili brata moga;

ili moji, majčice, ili brata moga.

Bolje moji, nego brata moga;

bolje moji, majčice, nego brata moga”.

(IZVOR: prijepisi audio snimaka Olivere Katarine, Dragane Mirković, Cakane…)

* * *

Amfilohije Radović: JEČAM ŽELA KOSOVKA DJEVOJKA

Ječam žela Kosovka djevojka,

Ječam žela, majčice, ječmu govorila:

„Ječam žito, sjeme plemenito,

Ječam žito, majčice, sjeme plemenito.

Ja ga žela, a ja ga ne jela,

Ja ga žela, majčice, a ja ga ne jela.

Viteški ga konji pozobali,

Viteški ga, majčice, konji pozobali.

Vrani konji slavne srpske vojske,

Vrani konji, majčice, slavne srpske vojske.

Kad se vojska na Kosovo vrati,

Kad se vojska, majčice, na Kosovo vrati.

I pred crkvu Samodrežu dođe,

I pred crkvu, majčice, Samodrežu dođe.

I napoji konje na Sitnici,

I napoji, majčice, konje na Sitnici.

I projezdi pro Gazimestana,

I projezdi, majčice, pro Gazimestana.

I dojezdi do slavnih Dečana,

I dojezdi, majčice, do slavnih Dečana.

I do carske lavre Gračanice,

I do carske, majčice, lavre Gračanice.

I do Pećke Presvete Krasnice,

I do Pećke, majčice, Presvete Krasnice.

I Prizrena grada carevoga,

I Prizrena, majčice, grada carevoga.

Sve u slavu Boga velikoga,

Sve u slavu, majčice, Boga velikoga.

I današnjeg Božjeg Vidovdana,

I današnjeg, majčice, Božjeg Vidovdana!”

(IZVOR: Amfilohije Radović, „Kosovo je glava Lazreva”, Beograd-Cetinje, 2011, 299-300)

* * *

Ivan Čolović: „Kad se vojska na Kosovo vrati”

„…Povratak srpske vojske na Kosovo u Amfilohijevoj pesmi je topos nacionalističke poezije u folklornom stilu, njegova poenta je u poruci da je srpski narod bio i ostao nostalgičan za ‘carskim’ Kosovom, Dušanovim i Lazarevim, da u srpskom narodu živi, kako bi rekao slovenački antropolog Mitja Velikonja, ‘kosovostalgija’.

Kao što ovaj primer jasno pokazuje, nacionalistički pesnik narodu pripisuje nostalgiju za Kosovom i onda kad su njegove misli okrenute na drugu stranu, jer pesnik polazi od toga da je njegov zadatak da sačuva idealni lik srpskog naroda, a u tom liku za nenacionalne misli i emocije nema mesta.

Radeći tako, pesnik daje prilog propagandi treniranja nacionalizama, pa je tako i Amfilohije jedan od pesnika zaslužnih što je srpski nacionalizam danas u odličnoj formi. Kad Kosovka devojka u njegovoj pesmi govori o povratku srpske vojske na Kosovo, to je pre svega falsifikovano svedočanstvo da se narod tome nadao još u vreme kad su devojke žele ječam i kad su vitezovi jezdili na konjima. Vojska koju Amfilohije vraća na Kosovo najviše liči na preživele junake Kosovske bitke 1389. godine. U svakom slučaju njegova Kosovka ne očekuje da će se pred njom pojaviti savremeni srpski vojnici, na primer, pripadnici 63. padobranske brigade stacionirane u Nišu.

Da li to znači da su ljudi koji su od Amfilohijevog stiha napravili politički grafit u centru Beograda, kojim se povratak srpske vojske na Kosovo aktualizuje i najavljuje, pogrešno razumeli Amfilohijevu poeziju i zloupotrebili je svodeći je na provokativnu ratnu propagandu? Ili se — kao što ja mislim — Amfilohijeva intervencija u tekst jedne narodne ljubavne pesme, kojom je očekivanje svatova pretvoreno u očekivanje vojske, i ne može razumeti drugačije nego kao poziv na rat.

Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu pored dečjeg igrališta postupili su u punom skladu sa raison d’être ove pesme. Njena vokacija — kao i vokacija nacionalističke poezije u celini — jeste da zove u rat, da najavljuje dolazak ili povratak vojske, u ovom slučaju povratak srpske vojske na Kosovo. Uvek su bili i uvek će biti u pravu oni koji je tako čitaju…”

(IZVOR: Peščanik, Beograd, 24. februara 2023)