9 °

max 16 ° / min 9 °

Ponedjeljak

26.02.

16° / 9°

Utorak

27.02.

15° / 11°

Srijeda

28.02.

18° / 11°

Četvrtak

29.02.

17° / 12°

Petak

01.03.

16° / 11°

Subota

02.03.

13° / 11°

Nedjelja

03.03.

13° / 10°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Opsovao mi je majku crnogorsku… ispovijest Nikole-Starog Kovačevića

Istorija

Tag Gallery
Comments 6

Opsovao mi je majku crnogorsku… ispovijest Nikole-Starog Kovačevića

Autor: Antena M

  • Viber

Priredio: Vladimir Jovanović

Jedan dio masa nije bio zadovoljan što je likvidirana Crna Gora kao samostalna država, a dugi dio nezadovoljan zbog toga što su iako za ujedinjenje sa Srbijom i stvaranje Jugoslavije, u toku 1919. i 1920. godine viđeli do čega je dovelo to ujedinjenje. Da je to bilo, u odnosu na Crnogorce, ne neki korak naprijed u ekonomskome smislu, pa i u političkome, nego u nizu pitanja vraćanje natrag”.

Citirao sam NIKOLU-STAROG KOVAČEVIĆA (1890-1964).

S nekolicinom drugih proto-marksista, bio je i poslanik izdajničke TZV. PODGORIČKE SKUPŠTINE. On se 1918, kao mladi učitelj i simpatizer ruske Oktobarske revolucije uz ljutu protivnost svoga oca Blagoja stavio u službu srpskog okupatora.

Kovačević je, dakle, ne samo svjedok, nego i u različitim formatima akter svih važnijih događaja iz istorije Crne Gore s početka 20. vijeka. To su: - Bombaška zavjera (1907), crnogorski ratovi 1912-1913, Prvi svjetski rat i austrougarska okupacija, srpska okupacija 1918. i uništenje naše Kraljevine, Božićni ustanak, te stvaranje komunističke organizacije u Crnoj Gori koja će u osnovi presudno uticati na našu istoriju sve do kraja prošloga stoljeća.

Mlad i naivan, 1918. i još godinu-dvije poslije vjerovao je da rušenje države sopstvenih pređa i monarhije Petrović-Njegoši u krajnjem dovesti i do svjetske boljevičke revolucije.

Komiti, borci Za pravo, čast, slobodu i nezavisnost Crne Gore, jednom prilikom su Kovačevića uhvatili i ŽIVOT MU OPROSTILI; drugi put je u vatrenome obračunu s njima jedva pretekao, bivši RANJEN.

Kao akter, dakle, tih sobitija, on se priśeća da mase crnogorske ne lako su se razdvajale sa svojom samostalnošću, sa svojom državom, svojom upravom”.

I nedugo zatim, crnogorski komunisti, uključujući Kovačevića, shvataju zabludu, okreću za 360 stepeni svoju politiku i preuzimaju barjak crnogorske nacionalne slobode.

Drama crnogorske 1918. anticipirala je 1941. i trijumf komunista s njihovom platformom obnove državnosti i priznanja Crnogoraca u istoj mjeri kao i Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonca, docnije Muslimana.

Kad su crnogorske mase već ostale bez svoje samostalne države”, svjedočio je Kovačević, nije im teško bilo ostati i bez druge monarhije i dinastije. Naime, mislim, kad su riješili da se razdvajaju s Petrovićima-Njegošima, nije im se bilo teško razdvojiti ni s Karađorđevićima. Zbog toga što su suštinski viđeli da se u korist masâ ništa nije poboljšalo, nego u mnogo pogleda pogoršala se situacija”.

U materijalnome pogledu”, objašnjavao je, što se tiče privrednih prilika, Crnoj Gori nije poklanjana nikakva pažnja. Došli su novi momenti, bogaćenje pojedinih ljudi protekcijom, liferacijom, korupcijom, podmićivanjem; ignorisanje čak i odozgor svega onog čime su se Crnogorci ranije tako ponosili i dičili”…

Kovačević je rodom iz Grahova (Nikšić), selo Nudo, iz poznatoga bratstva s prizivom Mizare.

Njegov životni put pofesionalnog revolucionara odvešće ga na stranstvovanje dugo dvije decenije: u Austriju, SSSR, Japan i Kinu, te u SAD i Kanadu. Bio je prvi Titov ambasador u Bugarskoj. Između ostaloga, 1948. jedan od osnivača Komunističke partije Crne Gore. Od 1950. do 1953. predśednik Prezidijuma Skupštine Narodne Republike Crne Gore.

Sava Kovačević, narodni heroj, rođeni mu je brat. Liše Save, na Sutjesci 1943. mu ginu: sin Dragan (Savin kurir), drugi brat Janko i otac Blagoje. Narodni heroj Mitar-Mujo Kovačević (1916-1979), takođe učesnik Bitke na Sutjesci sin je Nikole Kovačevića; a šćer mu, VJERA, nositeljka je Partizanske spomenice ’41…

S crnogorskim književnikom, akademikom Dušanom Kostićem, Nikola Kovačević je vodio interesantne razgovore koji su stenografisani i 1981. objavljeni u ediciji Nikšićke sveske”, izdanje o Kazivanju Nikole Kovačevića Starog”.

Kovačević se śećao da je krajem 19. vijeka Grahovo imalo 60-ak kuća.

Njegov đed Mitar Mizara, okretan seljak, otvorio je dućančić”, dogonio robu iz Austro-Ugarske (Boka Kotorska) preprodaavao kafu, cukar, šibice, rakiju… i za naše prilike se obogatio, otkupljijući pola Grahova”. 

No, pamti, glavni velepośednik u Nudu bio je Jovo Mišin Bijedić, prađed Džemala Bijedića”. Džemal je u drugoj Jugoslaviji bio i savezni primjer, poginuo je 1977. u avionskoj nesreći. Stari Bijedić je imao mlin veliki u selu. Baba mi je pričala kako se tvrdilo, mogao je maslom koje je imao mlin okrenuti sedam puta, ali Džemal nikada ništa nije imao”. 

Nakon škole u Nudom, otac je Nikolu Kovačevića poslao da gimnaziju uči u Taslidži (Pljevljima) tada u Otomanskoj carevini. U grupi đaka-Grahovljana, liše Nikole, bio je i Miljko Bulajić otac poznatog reditelja Veljka. Tamo ih je dočekao Filip Đurašković, crnogorski povjerenik. 

Putovali smo pješke. Peto konačište nam je bilo u Žabljaku, tada je tu bilo par drvenih kućica. U Žabljaku smo dobili pasoše za Pljevlja. Od Žabljaka do Pljevalja prvo prenoćište smo imali između Tepaca i Lever-Tare”. 

Pokazaše nam put za karaulu, granični prijelaz na Tari. Bio je tamo jedan turski oficir u uniformi i jedan vojnik u civilnome odijelu. Taj civil iza pasa izvuče muhur i pritisne na pasoš. Dali su nam dva vojnika da nas, prate preko Kraljeve gore i čitav dan, dok smo došli do Pljevalja. 

Idućeg dana svi smo se javili Filipu Đuraškoviću, koji je bio poslanik u turskome parlamentu u Carigradu i poznati trgovac u Pljevljima. Upisao nas je u gimnaziju i smjestio kod svoje sestre. Bio je obrazovan čovjek. Govorio je francuski i turski. Rođen je u Draču”. 

Nakon školske godine u Pljevljima, vratio sam se natrag za vrijeme ferija”. Otac mu je u susret poslao konja na Taru, tako da sam samo jedan dio puta pješačio”. 

Došao sam kući sa fesom, i đeca su me strašno zadirkivala”. 

Sada na njegovu životnu scenu stupa Marko Daković, tada student u Beogradu, srpski agent.

Akim Daković, Markov otac, bio je crnogorski kapetan na Grahovu, no smijenjen zbog navodne pronevjere državnoga novca. 

Na intervenciju Marka Dakovića iduće godine sam pošao u Beograd”, rekao je Nikola Kovačević. Otac me je odveo do Kotora, ukrcao na parobrod, kupio nešto odijela i ja sam do Rijeke (Fijume) putovao parobrodom. U Rijeci sam vidio odžake dima, fabrike. To me zbunilo poslije Pljevalja. Od Rijeke sam putovao vazom”.

U Beogradu je učio Prvu gimnaziju. Između ostalih profesora, pamti srpskoga književnika Stevana Sremca. Da bi imao đe spavati i što jesti, postao je u najam kod Špira Kalika, jednog od profesora. 

Svako jutro sam morao naložiti peći: za đecu, đe spavaju; za Kalika i njegovu ženu; i treću peć za Marka Murata, slikara. Još sam morao očistiti sedam pari cipela. Ustajao sam rano, između 4 i 5 sati. Kuvarici sam morao nacijepati drva i donijeti u avliju, a onda sa profesorom poći na pijacu da donesem što treba, vratiti se brzo kući i raditi što treće. Do pola dva morao sam postavljati i servirati sto. Poslije podne je bila nastava. Nakon škole, opet, ići sam morao na poštu ili da nabavim vina”. 

U 10 uveče sam bio slobodan, do pola pet ujutro. To mi je ostalo za spavanje i učenje”, śećao se Kovačević. Izdržao je par mjeseci, rekao sam profesoru da to ne moru više”. 

OPSOVAO MI JE MAJKU CRNORORSKU i rekao: Što si dolazio kada nećeš raditi? Nećeš ići dok drugog ne nađem". 

Poslije je uspio da se prebači kod drugih crnogorskih đaka u internat, bivšu štalu kneza Miloša Obrenovića. Tu su se hranili, pod diskretnim nadzorom srpske vlasti — koja ih, mnoge od njih neznavene, regrutuje. 

U IV razredu [polumatura] sam poučavao đecu i nešto zarađivao na tome. Kad sam završio IV razred gimnazije, bio je skup gimnazijalaca protiv knjaza Nikole. To su sve bili odrasli ljudi. Marko Daković mi je stavio u dužnost da nosim letke u Crnu Goru. I ja sam to uzeo, pošao preko Beograda i Rijeke za Kotor. Došao sam u Risan. Tamo je bio trgovac Kovačević. Ja njemu kažem što nosim, a on meni: Nemoj da si lud. Uhvatiće ti te letke. Ostavi ih kod mene, a ja ću ti ih poslati. Tako sam i učinio”. 

Kada su došli leci, prokljuvili su da sam ih ja donio. I jednog dana povedu mene i Marka Dakovića iz Grahova u zatvor. Uhapsili su nas i pješke smo morali na Cetinje. Odležali smo u zatvoru oko dva mjeseca. Pošto nijesu imali nikakvih dokaza, ovi nas oslobode”. 

U stvarnosti, desilo se nešto drugo. U jesen 1906, očigledno pod uticajem Knjaza, sud je oslobodio Dakovića i ostale „biogradske đake”. Štaviše, oni su mu zahvalni klicali; i čak dobili 1.000 kruna od velikodušnog Knjaza. 

Naime, po izricanju oslobađajuće presude, Daković i „đaci” stavili su se na čelo povorke koja se iz sudnice stuštila pred Dvor razdragano kličući upravo knjazu Nikoli. „Knjaz je novac neposredno predao Marku Dakoviću“, piše svjedok dr Nikola P. Škerović, „da se provesele” i za „putni trošak“. Masi okupljenoj ispred Dvora „u ime oslobođenih studenata govorio je Marko Daković, zahvalivši ‘za slobodu koja im je data’; knjaz Nikola je, sa balkona, zahvalio na pažnji koju mu je omladina, njegova ‘divna uzdanica, tako milo i srdačno izrazila’!” („Crna Gora na osvitku XX vijeka”, Beograd, 1964, 115) 

Prema dr Ivu Jovićeviću, tada je Knjaz „na vješt način podvalio srbijanskoj policiji on je cijelu aferu okvalifikovao kao akt đečurlije” („O ljudima i događajima: Sjećanje jednog federaliste”, Cetinje, 1995, 53). 

Ali, po povratku u Srbiju, Dakovića su ponovo unajmili. Odmah je došla na dnevni red Bombaška afera”, kazivao je Nikola Kovačević. I kad je novi pokušaj srpske zavjere u jesen 1907. preventivnim hapšenjima propao, Marko je pobjegao na austrijski teren”. 

Kovačević tada ima 17 godina i kaže da je bio na Grahovo. I meni otac kaže: Kad je takva situacija, idi na Cetinje i nastavi sa gimnazijom”. 

Upisao je najprije Gimnaziju, a potom Učiteljsko-bogoslovsku školu. Tako sam ja otišao u Cetinje u vrijeme kada su bombe otkrivane i nastala hapšenja. Zatvori su bili puni. U takvoj situaciji sam došao u Cetinje. Bio je takav režim da je u gimnaziji bilo zabranjeno nositi šešire i kačkete”. 

Dvije suprotstavljene frakcije iz Crnogorske narodne skupštine i njihovi sljedbenici dobijaju nezvanične nazive pravaši i klubaši. I jedni i drugi kleli se na vjernost Knjazu, optužujući ove druge za nesolidnost i nelojalnost. Narodna riječ” (Nikšić, 11. mart 1907, 1), glasilo klubaša, objavljivalo je svoj program i u pjesmi: 

A mi ćemo, vazda vjerni

Bogu, Knjazu i narodu

Boriti se za napredak

I za slogu i za slobodu”.

Međutim, neki članovi ili sljedbenici klubaša su optuženi za veleizdaju: u jesen 1907. otkrivene su bombe iz Srbije, proizvedene u vojnoj fabrici u Kragujevcu, te zavjerenička organizacija s kojom se, ne bez znanja i diskretne podrške ruske carske službe OHRANA, ali i tajne službe Austro-Ugarske, upravljalo operativno iz Beograda: krak preko tamošnje organizacije Slovenski jug (docnije terorističke, masonske Crne ruke) koja okuplja četnike finansirane od srpske vlade, te aktivne oficire vodi do Dvora Karađorđevića i srpskoga premijera Nikole Pašića.

Crnogorska štampa je pisala da je Pašić je „podli intriganat“, uz to „ni Srbin, ni Bugarin“.  

„Danas na milijone prebačuješ preko ruku KRVAVIH DINARA SRBIJE, pa ti ne da đavo mirovati, no već kad se udvaraš Austriji i Bugarskoj i ljubiš im ruke i papuče, hoćeš da se pojunačiš spram Crne Gore i to zato što ti nije blizu“, prozivali su Pašića. „Kao svaki nečovjek raduješ se da po ulicama beogradskim viču: ‘Dolje knjaz crnogorski!’“ 

„Gospodine Pašiću! Vi ste ona kokoš, koja je snijela one bombe!”… 

Zavjera je u detalje i s materijalnim dokazima raskrinkana na velikom, javnom sudskom procesu, koji je od 12. do 31. maja 1908. održan na Cetinju. 

Isljedne sudije – državni tužioci: - Pavle Vujisić i Janko Drljević. Sud je zasijedao u sastavu: - Labud Gojnić, predśednik Suda; Marko Đukanović, Medo Lukačević, Milo Dožić, Risto Popović, Janko Milić, Andrija Rađenović, Šćepo Martinović, Jokan Ivanović. 

Optužnice su podignute protiv ukupno 52 osobe, od čega 32 dostupni Sudu, 20 u bjekstvu: u Srbiji, Turskoj, Austro-Ugarskoj. Na suđenju, svi su imali advokate. 

Na sredini sudske sale je sto sa materijalnim dokazima: jedan kufer, u njemu corpora delicti ručne bombe iz Srbije, komada 20! 

Tokom suđenja, održane su 23 śednice. Tada Srbija de facto na neko vrijeme prekida diplomatske odnose sa Crnom Gorom. Srpska vlada je odbila ekstradiciju optuženih koji su bili u bjekstvu na njezinoj teritoriji. 

Presude su izrečene 14. juna 1908, osuđeno je za veleizdaju 49 optuženika, njih 6 na smrtne kazne, a 43 na vremenske, i to dvije vrste: kazne robije (u lakome okovu) i kazne zatvora (bez lakoga okova). Vremenske kazne su se kretale u rasponu od vječite robije do dvije godine zatvora. Oslobođeni su: 1 optuženik kao nevin, 2 optuženika uslijed nedostatka dokaza. 

Daković je iz Austro-Ugarske dobjegao u Srbiji, sudilo mu se u odsustvu. Ali, nijedna smrtna presuda nije izvršena, barem zvanično; jer je jednog od veleizdajnika u bjekstvu, dok se krio u Turskoj (Skoplju) stigla iz Crne Gore duga puška”, tačnije kama zaklan je 31. jula 1910, navodno je pripremao nove bombe uoči proglašenja Crne Gore za Kraljevinu. 

U ljeto 1910. jedan od veleizdajnika, poslat od srpske vlade u SAD, spasio se da ga tamo ne stigne duga puška”. Policiji u Los Anđelesu on je prijavio Pavla i Radovana Vukotića, Miloša Nikčevića, Vasa i Sava Crmničane, Stojana Butorovića i Jagoša Vukovića da hoće da ga ubiju. Policija je kod ovih Crnogoraca pronašla revolvere i uhapsila ih. A nekolicinu drugih veleizdajnika, uključujući Dakovića, ruski ambasador u Srbiji Hartvig sklonio je još početkom 1910. iz Beograda u Rusiju. 

Ali i njih i sve druge osuđene veleizdajnike je kralj Nikola amnestirao, najviše 15. avgusta 1910. u slavu proglašenja Kraljevine, a posljednje aprila 1913. prilikom oslobođenja Skadra.

U Grahovu se stvorila dva fronta”, priśećao se Nikola Kovačević. Tolika je zategnutost bila, da pravaši i klubaši slabo su išli jedni drugima u kuće. Imali su i posebne kafane đe su se sastajali. Rjeđi je bio i slučaj ženidbe: da se pravaš oženi od klubaša. Jedni drugima u svatove nijesu išli. Obavještenja i direktive sve je to išlo usmeno, došaptavanjem”.

U nekim krajevima Crne Gore, na primjer u Nikšiću, došlo je do masovnih demonstracija pravaša, a istaknutijim klubašima doslovno prijeti narodni linč.

Poslije otkrivanja bombi”, evocirao je Kovačević, iz svih krajeva Crne Gore dolazile su delegacije kod Knjaza da mu se kunu na vjernost”.

Bio je slučaj da mu se jedan prvak iz nekog plemena kleo da će mu biti vjeran, a Knjaz mu odgovorio: Ajde, ajde, meni je milije da mi budeš nevjeran".

Režim je terorisao pristaše opozicije”, tvrdi Kovačević. Bila je civilna kapetanijska vlast i vojna komandirska vlast. Pristalice Knjaza su za svakog Grahovljanina koji je u opoziciji, po jednoj ili drugoj liniji, mogli naći izgovor da maltretiraju. Hapšenja su bila vrlo česta”.

I žene, i omladina, i đeca sve je to bilo aktivizirano u toj borbi. Pristalice Knjaza nazivali su klubaše izdajnicima, AGENTIMA SRBIJANSKIM i IZRODIMA koji udaraju na tradiciju Crne Gore i sv. Petra, i sv. Vasilija itd”.

I Blagoje Kovačević, Nikolin otac, koji se u selu Nudo smatra najobrazovanijim, govorio i njemački, bio je vatreni pravaš. Evo što se zbivalo:

Kako je bila zategnuta stvar u mom selu govori i ovaj slučaj: jedan od stričeva čekao je moga oca u zaśedi da ga ubije! Stric je bio klubaš, a otac pravaš. Kad sam se ženio, ni jedan od stričeva i rođaka klubaša nije bio na svadbi”.

Bio je ovakav slučaj: Klubaš śedi pred seoskom kafanom. Nailaze pravaški svatovi i u njima jedan svat klubaš. Vidi pred mehanom svoga, klubaša, i teško mu što se našao u svatovima pravaškim, pa sa konja zapjeva: Ma nijesu svi svatovi Turci, nego ima i Crnogoraca. To znači: iako sam u pravaškim svatovima, nijesam pravaš”.

Slijed događaja doveo je do malaksavanja podrške Dakoviću, što je postalo jasno i na izborima za Crnogorsku skupštinu 1914. godine.

U Grahovu se kandidovao Marko Daković sa još dva kandidata. Jedan otvoreni pristalica Kralja, a drugi od opozicionara u dosluhu sa vladom. Izbori su bili javni [glasalo se javno pred biračkim odborim, prim]. Kad su počeli, sve kafane su dijelile rakiju besplatno; za pristalice onoga koji ju je iznajmio. Ljude su dovodili, bolesnike, na konjima, samo da glasaju. Marko Daković je ostao u manjini. Dobio je svega 70 glasova”.

Dok se školovao u Cetinjskoj gimnaziji, odsnosno Učiteljsko-bogoslovskoj školi, Nikola Kovačević pamti: Sve ruske klasike smo čitali, i diskutovali u slobodno vrijeme; pa francuska, poljska, engleska i nešto američka literatura, ali se najviše vodio razgovor o ruskim piscima”.

Društvo mu je i na Cetinju opet bio Miljko Bulajić i nekoliko drugih, docnijih komunista. Povremeno bi stupali u đačke štrajkove, ali ništa ozbiljnije.

Ne može se reći da je tada bilo ikakvih organizovanih snaga, da rade otvoreno protiv režima ili štogođ slično”, śećao se. Od pofesora, nije bilo niti jednoga, niti Crnogorca, niti od stranaca, za kojeg bi se moglo reći da ima nekih klubaški ideja”.

Vrlo interesantna je i ova njegova tvrdnja:

U Bogoslovsko-učiteljskoj školi mislim da nije bilo nikako više od deset procenata onih koji su vjerovali u Boga. Đaci su u Manastiru pravili šale sa Manastirom. Organizovali su krađu kolača i vina, što su donosili oni koji su slavili krsnu slavu, pa bi to jeli. Jedanput, niko od nas nije imao šibice da zapali cigar. Pošao sam kandilu, zapalio cigar i ponio drugovima. A da su me tamo uhvatili, bilo bi mi gotovo sa školom”.

Konačno, 1912-te, po svršetku školovanja, postavljen sam za učitelja u Grahovu, rad u školi počeo je u septembru te godine”.

Ali, Kraljevina Crna Gora tada stupa u rat.

Bila je mobilizacija, Pošao sam u vojsku. Bio sam u štabu bataliona, kao pisar”.

Njegov batalion je upućen na crnogorski front prema Skadru…

(Nastavlja se)

 

 

 

 

Komentari (6)

POŠALJI KOMENTAR

Boka

@Zlatko Bulic i prevrtljivi podmitljivi karakter

Zlatko Bulic

Aferim Vlado, svaka cast, treba znati istinu, najveci problem Crne Gore je neznanje...

Zzzzzzzz

Aca palikuca::::pazite na ove Crnogorce kad su izdali njihove izdace i nad—— e tamo bi posrbice lprosle kad bi nedtala CG ali ce mo ih mi spasit!