Nema gruntovnica, nema katastra… 1931. ukinuše eparhiju Sv. Vasilija Ostroškog Crnogorske pravoslavne crkve

Priredio: Vladimir Jovanović

„U pogledu manastirskih imanja crkva će imati velikih poteškoća, dok s te strane uredi manastire. Te će poteškoće najviše dolaziti otuda, što u Crnoj Gori nema gruntovnica i katastra, pa će manastirske uprave imati pune ruke posla, dok ograniče i ubaštine svoja imanja”.

Pominje ovdašnje „manastirske uprave” — a misli na Srbiju: da će tamošnja Patrijaršija „imati pune ruke posla” u Crnoj Gori da se „ubaštini”. Ometaju ih „agitatori”, biva „govore protiv crkve i crkvenih dostojanstvenika”.

Zvuči aktuelno, a to je, još davne godine, 1929-te, iz Nikšića procijenio i u štampi saopštio Nektarije Krulj, Srbin, episkop. Nije nevičan u branši: pravnik, zagrebački i bečki student, doktorirao u toj oblasti.

U Crnoj Gori 1929. za manastire, manastirska imanja i crkve „nema gruntovnica i katastra” otuda što su države Crne Gore — još od doba gospodara Ivana Crnojevića; a potvrđeno opštim pravnim aktom crnogorske narodne skupštine (1868) da se matičnoj Crkvi, autokefnoj Mitropoliji, hramovi s imanjima predaju na upravu, a ne u vlasništvo; isto kodifikovano i Opštim imovinskim zakonikom (1888) Knjaževine Crne Gore…

Tek 1931, tj. trinaest godina od uništenja Kraljevine Crne Gore i detronizacije Petrovića-Njegoša, uklonjeni su posljednji jerarhijski tragovi ustrojstva autokefalne Mitropolije - Crnogorske pravoslavne crkve. 

Kralj Jugoslavije, Aleksandar Karađorđević, usred svoje („šestojanuarske”) diktature — nakon što je 1929. proglasio službeni naziv „Srpska pravoslavna crkva” (u Zakonu o SPC) — na prijedlog ministra pravde D. Kojića, a po saslušanju premijera gen. P. Živkovića, 16. novemba 1931. i propisuje i proglašuje i potpisuje Ustav SPC. 

Dakle, iako su autokefalna Crkva i Sinod u Crnoj Gori „ukinuti” 1918-1922, uslijed kašnjenja s donošenjem „ujedinjenog” crkvenog zakonodavstva za novoustrojenu SPC mnogi paragrafi crnogorskih crkvenih ustava, a to su ustavi Svetog Sinoda i eparhijskih konsistorija (crkvenosudsko-upravnih organa) — još su na snazi.

Te tako opstaju i tri eparhije „ukinute” Crnogorske crkve: Arhiepiskopija cetinjska, Episkopija zahumsko-raška, Pećka mitropolija, kao i njima pripadajuće eparhijske konsistorije, u Cetinju, Nikšiću i Peći.

I onda je Karađorđević, Ustavom SPC iz 1931. izbrisao i te tri eparhije s njihovim konsistorijama. Na drugoj strani, istim Ustavom SPC osnovao, sa rangom mitropolije SPC, novu eparhiju, Crnogorsko-primorsku — teritorijalno u njoj objedinjući bezmalo sve tri arondirane crnogorske eparhije. 

Takođe, Karađorđevićevim Ustavom SPC „ozakonjeno” je da mitropolite na Cetinju i biraju i postavljaju iz Srbije, od strane tamošnjih crkvenih i državnih vlasti. 

Ukinuta je 1931, dakle, i eparhija Zahumsko-raška, koju knjaz Nikola I Petrović-Njegoš — u slavu Svetoga Vasilija Ostroškog — krajem 1876. utemelji s katedrom u Ostroškome manastiru. Knjaz je ktitor i najvećega hrama te eparhije, koji godine 1900. podiže u Nikšiću, nazvavši ga po Vasiliju Ostroškome. 

U međuvremenu, krajem godine 1920, episkop zahumsko-raški Kiril Mitrović, koga je 1908. za katedru u Ostrogu predložio Sveti Sinod Crnogorske crkve, a knjaz Nikola prijedlog odobrio i poslao ga 1909. u Rusiju na zavladičenje — krajem 1920. Karađorđević premješta u Kotor, na katedru do 1918. autokefalne Bukovinsko-dalmatinske crkve Austro-Ugarske (Ustavom SPC biće ukinuta i ta katedra u Kotoru).

U međuvremenu, Zahumsko-raška eparhija je bez vladike: od kraja 1920. do sredine 1926, kada je Nektarije Krulj tamo za episkopa postavljen (izvršni akt o tome opet potpisao Karađorđević).

Familija Krulj je rodom iz nekog sela kod Ljubinja (BiH). S tim Kruljevima je Karađorđević „zajahao” Crnu Goru (i nju će „prekrstiti” u „Zetsku banovinu”) — Nektarija Krulja za episkopa u Nikšiću, a Uroša Krulja 1931-32. za bana na Cetinju! Ovaj posljednji, po vokaciji ljekar, deklarisani zagovornik teorije rasizma, ispisivač je i postavljač one ploče na ulazu u budvansku tvrđavu, među top blesavijih falsifikata: da srpska vojska 1918. „poslije junačkih pobjeda oslobodi Budvu”!

Vratimo se Krulju Nektariju… Crnogorci neradnici; zemlja im od 1918. u „krvnoj osveti”; slavu slave na nesvojstven način; crngorsko sveštenstvo sumnjivo, štoviše, izdaje lažne krštenice; k tome, onaj dio crnogorske sirotinje — arendatori manastirskih imanja — „prnjavorci su NAJGORE VRSTE”… neke su od optužbi koje Krulj u svome izvještaju iz avgusta 1927. u Beogradu predočava Arhijerejskome saboru Ujedinjene srpske pravoslavne crkve Kraljevine SHS (tada se još tako zvala).

Taj izvještaj Krulja poslužiće za „dokaznu” osnovu da se 1931. ukine i eparhija Zahumsko-raška. A s tim u vezi, neoubičajeno za crkvenu praksu, Kruljev izvještaj će objaviti onomadnja srpska štampa; sada znamo da je to ciljana priprema javnosti, u Nikšiću i uopšte Crnoj Gori, za ono što 1931. slijedi Karađorđevićevim Ustavom SPC (u međuvremnu, početkom 1929, Krulj napušta Zahumsko-rašku i prelazi na drugu eparhiju, u BiH). 

Bilo je u Crnoj Gori glasova nezadovoljstva Kruljevim izvještajem; prethodno provučeni kroz autocenzure autora i cenzure režima neki su objavljeni 1928. u štampi, poput reagovanja prof. Đura Mrvaljevića i sveštenika iz Pive Jova Radovića — prenijeli smo ih u prethodnom nastavku ovoga serijala, na linku ispod.

I godine 1931, kada Karađorđević donese Ustav SPC, čuli su se glasovi protesta; poneki objavljeni u štampi (bez autorskih potpisa). Na primjer u „Slobodnoj misli”, lokalnom glasilu, iz Nikšića, koje je uz male nijanse slijedilo Karađorđevića; uostalom i finansirano je iz beogradskih diskrecionih fondova. Ali ni u tom glasilu nije im bilo pravo ukidanje „njihove”, Zahumsko-raške eparhije. Ni Pećke (i njoj je 1913. utemeljitelj kralj Nikola, šte se onomad niko ne usuđuje da ma i pomene).

O svim tim sobitijama, prenosimo šest onomadnjih tekstova, cjelokupne, po hronološkome redu:

- iz 1926, piše V. Lopušina u očekivanju da u Nikšić, koji je pet i po gdina bez episkopa, pristigne Krulj; 

- iz 1926, vijest o ustoličenju Krulja u Nikšiću — to je sprovedeno (da podlost bude potpuna) u hramu koji je sagrađen i osveštan u jurisdikciji Crnogorske pravoslavne crkve, ktiror joj posljednji crnogorski kralj, oslobodilac Nikšića koga su 1918. „detronizovali”, ujedno utemeljitelj svetovasilijevske eparhije koju će mu nedugo zatim poništiti; a na tom ustoličenju glavni su, po redosljedu iz protokola, laici, iz policije i vojske: zvaničnik vlade tj. ministrastva unutrašnjih dela iz Beograda (veliki župan M. Džaković) i jedan p.puk. kao izaslanik kralja Karađorđevića;

- slijedi iz 1929-te Kruljev intervju, između ostaloga i on je mogao da zavidi crnogorskom sveštenstvu koje je, veli, „našao materijalno osigirano, jer su mu bili priznati državni činovi”, naime imalo je privilegiju koje drugi van Crne Gore nijesu: naslijeđen status po osnovu zakonodavstva Kraljevine Crne Gore da su klirici autokefalne Crkve u platama izjednačeni s državnim činovnicima (kad su im to iz Beograda početkom 1920-ih pokušali ukinuti, svi stupili u opšti štrajk!);

- iz godine 1931, dva nepotpisana članka, lokalnih nikšićkih „ujedinitelja”, koji, praveći se nevješti kukaju: „u arhijerejskom saboru bilo malo shvatanja za eparhiju Sv. Vasilija” — a vlastoručno u zaglavlju Ustava SPC upisao se Karađorđević da im je eparhiju ukinuo;

- na kraju, iz godine 1933, ogorčeno pismo sveštenika Nikice B. Jovovića, iz parohije Trepačke (kod Andrijevice, u eks-eparhiji Zahumsko-raškoj): iako klirike nekadanje Crnogorske pravoslavne crkve štiti naslijeđeno zakondavstvo Kraljevine Crne Gore da su u primanjima izjednačeni s državnim činovicima, dvije godine po donošenju Ustava SPC na ivici su egzistencije…

* * * * *

Episkop g. Nektarije (1926)

U obnovljenoj eparhiji Zahumsko-raškoj imali smo prvog episkopa g. Kirila. Prilike prije rata bijahu povoljnije za religiju i njene istine. Socijalni težak položaj i u predratnom dobu nagovještavao je religioznu krizu, koja je tek poslije rata nastupila. No pored svih pojava novog vremena u eparhiji Zahumsko-raškoj božanski uticaj Sv. Vasilija u narodu je čuvao najjačom tradicijom hrišćanski moral u sâmom instiktu širih narodnih masa. 

U takvoj sredini plemeniti episkop g. Kiril sa najvećom očinskom ljubavlju otpočeo je svoj rad. Njegovo razumjevanje i ośećanje našeg planinštaka išlo je do krajnjih granica. I on sa njim preživljuje najteže dane austrijske okupacije. U tim bolnim vremenima g. Kiril je bio utjeha našem narodu sa kojim je dijelio zlo i dobro. 

Novi episkop g. Nektarije dolazi u eparhiju Zahumsko-rašku pod dosta teškim prilikama. Velike poratne krize ośetile su se jako i u našim zabačenim selima. I u njima religija i njen moral preživljuje teške momente. Sve relativno uzevši ide za svojim vremenom. I način tumačenja i održavanja religije nekada, nije možda moguć danas.

Otuda se može očekivati od našeg novog episkopa, kao sina naše Hercegovine i zemlje Sv. Vasilija, da svojim smišljenim radom popravi ono što su veliki ratovi narušili. Tumačenje religije u ime istine, pravde i hrišćanske ljubavi. Vjera je bila izvor i socijalnog morala i kod jednog primitivnog svijeta zapostavljanje istinske religije bila bi za njega velika opasnost.

Mi vjerujemo da će g. Nektarije moći sa ljubavlju rozviti svoju djelatnost u našem narodu, koji ima sačuvano saośećanje punog hrišćanskog morala. Istina, naše sveštenstvo je još ono sa bojnih poljana. Ono se može lako zamijeniti sa mlađim i sposobnijim sveštenicima, koji bi uspješnije pripomogli radu g. Nektarija. Pravoslavlju ne prijeti opasnost u našim krajevima, ali prijeti opasnost porodičnom, hrišćanskom i opšte socijalnom moralu u kom pogledu očekujemo budući rad g. Nektarija.

V. Lopušina

* * * * *

Ustoličenje novog episkopa Zahumsko-Raškog g. Nektarija (1926)

Na Petrovdan 12 ov. mj. izvršeno je u ovd. Sabornoj Crkvi ustoličenje novog Zahumsko-Raškog episkopa g. Nektarija, u prisustvu vladinog izaslanika Vel. Župana g. Džakovića, kraljevog izaslanika g. potpukovnika M. Vlahovića i brojnog građanstva. Ustoličenje je izvršio Mitropolit g. Dožić.

Na podne je opština dala u čast novog episkopa banket, kome je prisustvovalo oko 60 osoba.

* * * * *

Odlazak episkopa gosp. Nektarija (1929)

Episkop zahumsko-raške eparhije g. Nektarije putuje ovih dana u svoju novu eparhiju tuzlansko-zvorničku. U krajevima naših brda episkop g. Nektarije ostao je skoro tri godine radeći neumorno na poboljšanju prilika crkve i sveštenstva. Nekoliko uspjelih obnova je izvršeno pri manastirima; predviđene reforme u eparhiji ostale su kao zamisao jednog programa neophodnog za sprovođenje. Povodom pomenutog rada, kao i povodom odlaska iz Crne Gore episkop g. Nektarije bio je predusretljiv da za naš list dadne nekoliko obavještenja: 

- Ja sam se u svojoj božićnoj poslanici oprostio sa svojom pastvom dosadašnje eparhije [cirira se dio poslanice, prim]… Što se tiče prilika u eparhiji, mogu reći, da sam u dosta povoljnim prilikama primio eparhiju, ali je isto tako ostavljam u dosta povoljnijem stanju. 

Sveštenstvo sam našao materijalno osigirano, jer su mu bili priznati državni činovi. U početku bila je oskudica u sveštenstvu, no toga sada više nema, zbog toga što sam za ovo kratko vrijeme rukopoložio 15 sveštenika. Inače, relativno uzevši, izuzimajući nekoliko slučajeva, sveštenstvo je oba reda vrlo dobro. 

Sa manastirima i manastirskim imanjima u eparhiji nije nepovoljno. Manastira ima deset i njihovo materijalno stanje je prilično. Broj kaluđera nije veliki i to su većinom stari, a sprema se i monaški podmladak, koji će ih zamijeniti.

U pogledu manastirskih imanja crkva će imati velikih poteškoća, dok s te strane uredi manastire. Te će poteškoće najviše dolaziti otuda, što u Crnoj Gori nema gruntovnica i katastra, pa će manastirske uprave imati pune ruke posla, dok ograniče i ubaštine svoja imanja.

Uslijed zadnjih nerodnih i gladnih godina zakupici slabo plaćaju zakupninu. No što bi zakupnici i htjeli plaćati, razni su ih agitatori odvraćali da crkvi ne treba ništa plaćati, sirotinja je uvijek posvuda ista. Za ovo kratko vrijeme, dvije i po goline, kako sam primio upravu ove Eparhije — pokraj velikih radova u Manastiru Ostrogu, postavljen je novi ikonostas u Manastiru Dugi. Osim toga dovršene su manastirske kuće u Pivi, Dobrilovini i Bijeloj, a u idućoj godini trebalo je iste radove sprovesti u Župi i Ždrebaoniku.

Povodom poznatog slučaja o štampanom izvještaju Arhijerejskom saboru, episkop g. Nektarije je rekao:

- U moj izvještaju Sv. Arhijerejskom Saboru uneseni su moji pogledi na prilike kakve sam našao u Eparhiji. Ono što sam u izvještaju iznio od prilike je jedna polovina. Drugu sam polovinu bio ostavio za drugi izvjaštaj. Toliko mogu reći da nijesam imao namjeru vrijeđati ničije ośećaje, a najmanje svoje pastve, koja me je svuda sa poštovanjem i velikom predusretljvošću dočekivala.

Polazeći sa gledišta, da se pojedine ljudske mane i nedostatci liječe najbolje kad se kaže prava istina o njima, ja sam se pridržavao toga principa. Narod je tako i shvatio, a što su neki šićardžije kojima je najveća radost kad imaju što da govore protiv crkve i crkvenih dostojanstvenika od toga htjeli da naprave neki kapital nije im uspjelo. 

Po pitanju opstanka eparhije Zahumsko-raške g. Nektarije je dodao:

- Po mom mišljenju, dok god ne bude izjednačeno crkveno zakonodavstvo, ne može biti ni govora o ukidanju ove Eparhije. Šta se sve može dogoditi, ako bude dovesen jedan zakon za svu pravoslavnu crkvu, teško je predviđeti.

* * * * *

Ustav pravoslavne crkve (1931)

Poslije dugih studija u Karlovcima [Sremski Karlovci, prim] naših arhijereja gotov je i ustav pravoslavne crkve. Ustav je potpisao Kralj na prijedlog ministra pravde Kojića. 

Za pravoslavnu crkvu ustav treba da predstavlja krupan istorijski datum; sa novim ustavom pravoslavna crkva treba da razvije mnogo slobodnije i nezavisnije svoju djelatnost. Da li će sve to tako biti pred nama je vrijeme.

Novim ustavom je sveden broj eparhija u cijeloj državi na 21. Mnoge su eparhije ukinute. 

NOVE EPARHIJE će biti sa śedištem: - u Beogradu, Banjoj Luci, Vršcu, Novom Sadu, CETINJU, Požarevcu, Karlovcu, Sarajevu, Splitu, Tuzli, Kraljevu, Štipu, Nišu, Bitolju, Pakracu, Prizrenu, Skoplju, Zagrebu, Zaječaru, Mostaru i Šapcu”.

Eparhije crnogorsko-primorska, zagrebačka, sarajevska i skopljanska imaju naziv mitropolija. 

Koliko god čovjek tražio razloge o ovakvoj podjeli eparhija teško ih je naći. Izgleda da su arhijereji dijelili eparhije daleko od shvatanja potrebe aktivnosti crkve u pojedinim krajevima. 

Podjela i ukidanje eparhije izgleda da je više RUKOVOĐENO PRIVREDNIM RAZLOZIMA, što iznenađuje. 

Zažaliti je da je u arhijerejskom saboru bilo malo shvatanja za EPARHIJU SV. VASILIJA. Ona samo time što postoji značajnija [je] od svih okolnih eparhija. 

No, SADA JE SVE DOCKAN i nije naše da čitamo lekciju ljudima koji su UOBRAZILI da su riješili probleme pravoslavlja. 

Sa druge strane, moglo bi se shvatiti da mi hoćemo da uzmemo lokalno, značaj eparhije zahumskoraške. Ali na našoj strani je opšte naše javno mišljenje i Ostrog kao centar pravoslavlja prošlosti. 

A što naši arhijereji ne priznaju zasluge tvorcima i mučenicima za održanje pravoslavlja to je njihova stvar. POŠLI SU PRERANO ZA MONDENSKIM CENTRIMA, te se unekoliko i nazire uspjeh njihove djelatnosti na obnovi crkve u savremenom životu. 

Naša pravoslavna CRKVA PREŽIVLJUJE TEŠKU KRIZU. Da li će novi ustav što pripomoći, sumnjati je. Izgleda da današnji arhijerejski zbor nije i još tome blizu. Ali o ovom krupnom ploblemu biće riječi.

* * * * *

Ukidanje eparhije (1931)

Prema novom ustavu pravoslavve crkve ukinute su u Zetskoj banovini tri eparhije: pećska, zahumskoraška (sv. Vasilija) i kotorska. Sa mnogobrojnih strana upućena su PITANJA IZ NARODA kako je arhijerejski sabor ovakvu odluku donio i ZAŠTO? 

U narodu su RAZNA TUMAČENJA. 

Mnogi misle da arhijerejski sabor nije bio dovoljno upoznat sa značajem gornjih eparhija. Zadržane su više službene eparhije koje NEMAJU MNOGO DODIRA SA CRNOGORSKIM NARODNIJEM MASAMA. 

Eparhije su ostale samo u velikim centrima, te izgleda da narod postoji radi eparhija. Ako bi se malo osvrnuli u prošlost, vidjeli bi da su eparhije stvorene radi naroda. Koji su pak principom sveti oci bili rukovođeni za ukidanje pećske eparhije i zahumskoraške, kad su one bile ostale u najvećem kontaktu sa narodom iz najtežih dana naše istorije pa do današnjih dana, ne može se odmah protumačiti. 

Svakako da će arhij. sabor NARODU RAZJASNITI svoje odluke. 

Simptomatično je da su eparhije dobili krajevi na udaljenju od nekoliko desetiana kilometara: KRALJEVO, NIŠ, ZAJEČAR. Međutim, pravoslavlje u ovim krajevima opasano je jakim pravoslanim utvrđenjima. 

Ali ovo je NEKA NOVA POLITIKA prema ustavu. Danas narod u Zetskoj banovini očekuje razjašnjenje.

* * * * *

Sveštenstvo u Crnoj Gori (1933)

Zakonom bivše kraljevine Crne Gore sveštenstvu je bila osigurana materijalna strana egzistencije, životni opstanak, a zakonom o činovnicima Kraljevine Jugoslavije sveštenstvo u Crnoj Gori razvrstano je kao i ostalo činovništvo po svojim kvalifikacijama. U vezi pomenutih zakona, Ustav Srpske pravoslavne crkve od 1931. godine zagarantovao nam je zakonom stečena prava. 

Pored svega gore navedenoga, ako smijem reći mučeničko sveštenstvo Crne Gore, pored svoje svete i uzvišene dužnosti čekajući po dva tri i više mjeseci svoju zarađenu nagradu primorano je ići od jednog do drugog, sada novoga komšije u postavljenom mjestu službovanja, da TRAŽI KILOGRAM BRAŠNA, DA MU FAMILIJA NE SKAPA OD GLADI; i životna potreba nas goni da moramo to raditi znajući da nas to u mnogome ponizava, da kod onoga koga bi trebali pomoći idemo na zajam, i tražiti od njega pomoći.

Kako god što čovjek topeći se u vodi stojički izdržava muke i traži pomoći i spasa, tako isto i mi sveštenici ovih lomnih stijena trpeći, bez najnužnijih — svakodnevnih potreba, upućujemo vapaje mjerodavnim da nam izađu u susret i tu našu zakonom zarađenu nagradu, od koje jedino živimo, dobijamo kao i ostalo činovništvo. 

Svešteničke molbe, na zakonu osnovane, stoje, bez uspjeha, ne bazirajući se na zakon — vjerovatno da je on što se tiče sveštenstva i njihovih prava samo mrtvo slovo na hartiji, slovo koje se ne može ostvariti vjerovatno uslijed krize koja je uzela maha. 

Zagonetna je ta kriza, koja od cjelokupnog činovništva Kraljevine Jugoslavije POGODI JEDINO SVEŠTENSTVO U CRNOJ GORI, te bi se sa pravom moglo reći da smo mi sveštenici — naše prinadležnosti — doveli do ovolike krize, jer nijesmo učinili svoje.

Nik. B. Jovović

sveštenik

Trepča, 15. IX -1933. god.

(Kraj)