Piše: Ilarion Ruvarac, arhimandrit*
…I ta listina u Miklošičevu [Fanc riter von Miklošič, vidi prethodni nastavak na linku gore, prim] sborniku, od g. 1233. — rekao bi’ ja — SASTAVLJENA JE IZ DVA LISTA.
PRVI LIST svršuje se na str. 18 s vrstom 16 i s riječima: „pisah i podpisah, da jest v uvedenije vsem”; - a sadržaj drugoga lista teče od 16 vrste do kraja, gdje se opet kaže: „sego bo radi pisah i podpisah; i predadoh va vsako utvrždenije i shranenine crkvi mesta sego v leto 6741 —1233/3”. U tom kao što ja mislim drugom listu, ili ti povelji, danoj manastiru sv. Nikole na Vranjini, kaže se i to, da nad ljudima danim metohiji istoga manastira „nema oblasti ni velmoža, ni arhijepiskop, ni njegov otrok, ni in kto, ni mal ni velik”, i da ljudi ti metohijski „ne rabotaju ni velike rabote ni male... ni vinograda da teže ni ine nikoe rabote, ni na put da ne hode, ni da prikladaju obroka, ni voiske da ne teraju, ni in kto ot pročih vlastelj da obladaiet nimi, no da sut svršeni rabotnici svetomu otcu Nikole”.
I sad opet moram da zapitam: DA LI SU TO RIJEČI sv. Save, arhijepiskupa srpske zemlje i pomorske? I da li je mogao tako pisati i to naređivati arhijepiskup u srpskoj državi i kraljevini, PA BIO TAJ ARHIJEPISKOP ROĐENI BRAT prvoga vjenčanoga kralja Stefana, a STRIC ROĐENI kraljevima: Radoslavu, Vladislavu, i Urošu I.?
Ja mislim da TO NIJESU RIJEČI ARHIJEPSKOPA SAVE, već riječi uzete iz povelje suvremenoga Savi arhijepiskopu srpskoga kralja (1220-1233) ili i poznijega, tek srpskoga kralja, a ne srpskog arhijepiskopa, koji TE VLASTI NIKAD NIJE IMAO, NITI JE MOGAO IMATI u srpskoj državi…
KRALJEVI su uz odštetu manastira, kom se oduzimalo što, TO MOGLI, ali ARHIJEPISKOP[i] sam[i] bez saizvolenja kraljeva i dane odštete NIJESU MOGLI, te i stoga mislim, da drugi taj list ne potiče od Save arhijepiskopa.
U tom DRUGOM DIJELU listine štampane u pomenutom Sborniku imamo dakle povelju jednoga srpskoga kralja, DOCNIJE PRERAĐENU I PREČINJENU, no kojega po imenu kralja i kada i od koga prerađenu to ja ne znam, a ti ako znaš i to, kaži, pa da i ja znam.
Ali NI PRVI DIO te sada Savine listine od g. 1233. NIJE OGRAĐEN I OSIGURAN PROTIV SVAKOGA PRIGOVORA U POGLEDU AVTENTIČNOSTI njene. Tu se kaže da je manastir s crkvom sv. Nikole na ostrvu Vranjini sagradio Ilarion episkop zetski i da je taj episkop bio osvećeni episkop zetski, „prvi bist svetitelj zetskoi zemli postavlen mnoju”, veli sv. Sava arhijepiskop.
ZAŠTO to i toliko isticanje Ilariona kao zetskog episkopa, i da je on bio prvi zetski episkop i da je njega on sâm, sv. Sava, postavio za episkopa? I zar to nije malo čudnovato i da ne pada u oči, što se u gramati od g. 1232/3. toliko iztiče ono, što je tada svaki u Zeti znao i morao znati, ako je taj Ilarion zbilja bio prvi zetski episkop?
I ako je „zbilja” taj Ilarion bio zetski episkop, i to prvi zetski episkop, koga je sâm sv. Sava postavio za takvoga, i da je zbilja taj Ilarion, taj prvi zetski episkop sagradio ili ti stvorio na pustom ostrovu, Vranjina zvanom, u Zetskom jezeru, manastir i crkvu Nikolju, ZAŠTO bi on, manastirak taj na pustom ostrvu, izvlačio ispod vlasti zetskoga episkopa i podlagao isti pod vlast srpskoga arhijepiskopa?
ZAŠTO bi on od svoje zadužbine gradio u neku ruku stavropigijalni manastir, u kom se neće pominjati ime zetskog episkopa, već ime srpskog arhijepiskopa, i u kom neće izbranoga od bratije starešinu [igumana, prim] blagosloviti i blagoslovom utvrđivati zetski episkop, već srpski arhijepiskop?
ŠTA JE MOGAO BITI RAZLOG TOM IZUZETKU od običnog pravila i kanoničkog naređenja, i kakvo je gorko iskustvo stekao i steći mogao već prvi zetski episkop, da nema vjere i pouzdanja u prejamnicima svojim na stolici zetske episkopije, u pogledu sahrane i odbrane svoje zadužbine od strane njiove?
Rekoh gore: ako je „zbilja” Ilarion bio prvi zetski episkop — i ako je „zbilja” isti Ilarion sagradio manastir na Vranjini, a rekavši to i udarivši glasom na „zbilja”, htio sam da te podśetim i da ti napomenem, da se može i POSUMNJATI I O JEDNOM I O DRUGOM, t.j. i o tom da je Ilarion bio baš prvi zetski episkop i da je baš taj prvi zetski episkop sagradio Vranjinu.
Što se prvoga tiče, to ću ti ovđe, uzgrednce, samo da napomenem, da ima jedan dosta stari i kao što ja mislim dosta pouzdani imenik srpskih jeppskopa u XIII. vijeku pa i zetskih episkopa [Ruvarac misli na tzv. Pljevaljski trebnik, pronađen u mnogo kasnije izgrađenom manastiru Sv. Trojice kod Pljevalja, a u koji je dospio srednjovjekovni spis sa nepoznatim mjestom nastanka, datovan 1286-92. godine, prim], i da se u tom imeniku zetskih episkopa na prvom mjestu pominje German, pa onda Neofit i za njim Mihail i poslje njega Andrija… te se Ilarion i NE POMINJE...
A što se tiče onoga drugoga, a naime pitanja: ko je sagradio nikoljski manastir na Vranjini?
To, znaj, da Čeh Konstantin Jireček, sada sveučilštni profesor u Beču, koji bolje zna povijest tvoje Zete i Crne Gore nego i ti i ja skupa, u Ottovu naučnom Slovniku [„Ottův slovník naučný”, prim] u sv. VI. a u članku „Černá Hora”, i koja je sveska izašla na svijet godine 1892. na str. 608, prosto piše: „Na čtyrech ostrovech jezera Skadarskeho vznikly pravoslavne klaštery z nichž nejslavnejši byl sv. Nikola na Vranine založeny od sv. Savy”.
Jireček kaže, dakle, da je sv. Nikolu na Vranjini osnovao sv. Sava; i ako to stoji, ako je sv. Sava osnovao, naravno sporazumno sa svojim bratom prvovjenčanim kraljem Stefanom, ako je osnovan manastir taj, recimo g. 1223. ili pak s kraljem Radoslavom ili Vladislavom, ako je podignut on između 1223. i 1233. g; i onda bi nam bilo sasvim jasno zašto je sv. Sava prvi arhijepiskop srpski naredio i zapovjedio, da manastir taj njim osnovan i kraljem odareni ostane i u napredak pod vlašću i oblašću arhijepiskopa srpskoga, i da ne podpada pod vlast zetskog episkopa, koji je imao svoju stolicu u crkvi Aranđela Mihaila na Privlaci u zalivu Kotorskom.
Jireček kaže da je sv. Sava osnovao sv. Nikolu na Vranjini. No ODKUD ZNA to g. Jireček, kad osim njega NIKO DRUGI NE KAŽE I NE NAPISA TO I TAKO?
Naprotiv, ne samo da sv. SAVA u pomenutoj gramati, od 1233, NE KAŽE DA JE ON SAGRADIO TAJ MANASTIR, već izrečno u istoj veli, da je sv. Nikolu na Vranjini stvorno bogoljubni zetski episkop Ilarion… U natpisu na grobnici episkopa Ilariona, saranjenoga u svojoj zadužbini vranjinskom manastiru u priprati, piše: „Zdje prjestavi se rab božiji Ilarion, episkup zetski zdatelj mjesta sego svetago” (v. knj. I. „Književnih radova” N. Dučića, arhimandrita, str. 146).
K. Jireček znao je i za natpis taj… pa je opet izrekao i napisao, da je sv. Sava, a ne episkop Zetski Ilarion osnovao manastir sv. Nikole na Vranjini. Pa šta, onda, da mislimo o tom češkom naučniku i slavnom istoričaru? Šta možemo drugo misliti van to da on ne vjeruje ni gramati onoj sv. Save od g. 1223… naposljedku, ni onom grobnom natpisu, koji je arhimandrit N. Dučić priopštio i obznanio. I sad, prema tom i tolikom NEVJERSTVU toga češkoga paučnika, da ne uzvikneš: DALEKO SI ZABRAZDIO pan Jirečke sa tvojim nevjerstvijem!
No da ostavimo na stranu njevarnoga ili ti nevjerujućeg Čeha, pa da se priljubimo vijernome i pravovjernom i ljubavnom Rusu Rovinskom, ta opšte poznatom u svoj Crnoj Gori i pitomoj Zeti i svim sedmerim brdama gospodinu PAVLU RUSU, i da u njega jednovijernoga i gotovoga na svaku pomoć sa svakim umiljeljem i s punom nadeždom potražimo pomoći i lijeka protiv OTROVA KOJIM NAS OTROVA zlovjerni Čeh.
G. K. Jireček napisao je kao što rekoh, g. 1892. članak za naučni Slovnik, „Černá Hora”, a g. Pavle Rovinski izdao je g. 1888. tek prvu ali ogromnu knjigu „Черногорiя” nazvanu; i u toj ogromnoj knjizi pominje on gramatu arhijepiskopa Save danu Vranjinskom manastiru na više mjesta: str. 214, 373 i 379 — no, na sva ta tri mjesta kaže on da je gramatu tu pisao i dao manastiru tom Sava II. [drugi] arhijepiskop srpski, a ne Sava I. [prvi] stric njegov, naš sv. Sava. No, ako je Sava II. arhijepiskop dao gramatu tu Vranjinskom manastiru, onda je ona mogla biti pisana između god. 1262/3. i 1270, jer je u tom dobu bio Sava II. arhijepiskop srpski, i po tom bi godina 6741. = 1222/3. u prepisu gramate te, koji je Miklošič izdao, bila LAŽNA GODINA.
Pa, KAKO JE ONDA TAJ ISTI RUS ROVINSKI MOGAO NAPISATI na str. 214 toga svoga djela „Vranina sdjelalas ostrovom ešo v pervom polovinje XIII. vjeka, čto možno vidjet iz gramoti danoj manastirju sv. Nikolaj na Vraninje arhjepiskopom serbskim Savvoju II. (1233. g.)”? I kako, dalje, isti g. Pavle Rovinski može da napiše na str. 372 i 373 da je episkop zetski Ilarion osnovao na Vranjini manastir va ime svetitelja Nikolaja, gdje je i umro i pogreben bio, i da je blagoslov „na postrojenije etago manastirja” dao arhijep. serbski Sava II., „i on že potom nadjelil ego dohodnimi statimi”; i opet, na str. 379, da je prvi zetski episkop Ilarion posvećen Savom I.; i na istoj strani, samo malo više, da napiše: „Tak v gramotje arhiep. Savi II. vraninskomu manastirju, osnovanomu episkopom zetskim Ilarionom, govoritsja sledujuščeje: Si že svjati i božestavni hram sovršiv (Ilarion) predast ego mne."
Prema takovom ZBUNJENOM I KONFUZNOM PISANJU I KAZIVANJU TOGA RUSA, šta da mu kažem i kako da ga ublažavam i ublažim? No, ja sada i ovdje neću da ga apostrofiram i neću ništa da mu kažem, već ću samo da odgovorim na pitanje malo drugčije stavljeno, a naime, šta izlazi iz takovoga pisanja i kazivanja g. Rovinskoga?
Izlazi to, da je prvoga zetskoga episkopa po imenu Ilariona posvetio prvi srpski arhijepiskop ili ti Sava I. (1219-1233); da je, dalje, taj isti Ilarion, zetski episkop mnogo docnije, a najmanje poslje trideset godina — za kojih je bio arhijepiskop srpski Arsenije I. (1233-1263) i još nekoliko — s blagoslovom trećeg srpskoga arhijepiskopa, Save II. (1264-1270) počeo graditi na ostrvu Vranjini crkvu sv. Nikole i da je on, svršivši manastir taj, tu svoju zadužbinu predao u oblast arhijepiskopu Savi II.; i tako, iz svega toga izlazi, da je taj od sv. Save ili ti Save I. za prvog zetskog episkopa posvećeni i postavljen Ilarion bio u životu i doživio godinu 1263. kad je na arhijepiskopskoj stolici śedio Sava II., da je dakle bio on, Ilarion, preko 40 godina zetski episkop.
I to može da bude, a zašto Ilarion nije mogao episkopstvovati više od četrdeset godina? Mogao je da bogme — ALI NIJE on, Ilarion, ako je u opšte i bio on zetski episkop, toliko episkopstvovao, jer je već za drugoga arhijepiskopa srpskoga, sv. Arsenija (1233-1263) bio zetski episkop Neofit, koji se kao takav pominje — u natpisu i u zapisima od g. 1262, 1269, i 1270. (v. ove „Prosvjete” za g. 1892. str. 14-15).
Ako je, dakle, arhijepiskop Sava izdao pomenutu gramatu Vranjinskom manastiru, kao što piše u toj gramati u izdanju Miklošičevom g. 6741. od stvorenja svijeta ili 1233. od r[ođenja] Hr[ista] kao što i sâm Rovinski piše, onda je arhijepiskop taj srpski mogao biti samo Sava I., a ne Sava II. i onda je samo Savi I. mogao predati Ilarion svoju zadužbinu pod zaštitu, a ne Savi II. i onda, na kraju krajeva, Sava II. sasvim odpada, kad je riječ o tom i kad se pita: ko je blagoslovio Ilarionu, zetskom episkopu, da sagradi u Skadarskom blatu na Vranjini manastir i koji je arhijepiskop srpski uzeo taj manastir pod svoje okrilje i nadzor, a izuzeo isti ispod vlasti „nadležnoga” zetskoga episkopa?
Isti je Rovinski, na drugom mjestu, a naime u „Журналу Министерства народнаго просвѣщенія” (č. CCXXIX), tamo gdje piše o hrisovuljima, koje se hrane na Cetinju u Crnoj Gori, napomenuo, da „NAROD INOGDA NEUMIŠLENO LŽET, smješivaja odinakovija imena: tak predanije o Savvje vtorom serbskom arhijepiskope prijuročivajut (Černogorci) k sv. Savvje”. Da li je, napominjući to, g. Rovinski imao na umu ovu gramatu danu Vranjinskom manastiru, ja to ne znam, i samo znam to, da u tom pregledu njegovom vranjinskih i drugih listina na str. 214 pominje pod 2. gramatu arhijepiskopa Savvi II. danu vranjinskom manastiru na Plavnicu.
Najposlje, meni je svejedno — i ja neću da se s g. Rovinskim prepirem o tom: da li je tu gramatu na Plavnicu pomenutom manastiru izdao sv. Sava, kao što se u Crnoj Gori mislilo od vajkada, ili pak sinovac sv. Save, Sava II. kao što Rovinski uči i uvjerava Ruse i sve nas.
G. Rovinski je TAMO MEĐU VAMA, pa kom je volja, DA SE PREPIRE I SVAĐA S NJIM O TOM, neka se svađa: blizu vam je i na dohvatu vam je on.
Ta, to je i onako VAŠA STVAR i pitanje to u prvoj liniji TIČE SE VAS, JER [JE] VAŠEG MANASTIRA; i ja, ako bi se zbilja zapodjela takva razmirica između vas i njega, Rusa, moga’ vam samo doviknuti:
„Daleko vam lijepa kuća!”
OSTAVITE VI MENE na miru i na tom, da ja o toj gramati drugčije mislim, nego što mislite i vi i on!
Nijesam nebojša i neću vam prkositi, tek ću OTVORENO I ISKRENO KAZATI SVOJE MIŠLJENJE O TOJ GRAMATI, pa bilo to vami po volji ili ne bilo — i daću vam prilike i povoda, da se na svojoj zemlji, na kojoj je svaki jak i jači od jabanlije, razigrate, i AKO MOŽETE POBIJETE I SATRETE U MLIJEVO ONO ŠTO ĆU REĆi, da neću smjeti više ni pisnuti o tom i o drugom čem, što bi bilo vama protivno…
I tako ti, brate Crnogorče, ja ne znam kako se upravo zvao taj prvi Zetski episkop…
Narodni sabor ispred zadužbine knjaza Nikole na Vranjini, 1902. godina
I Vasilije Petrović Mitropolit Crnogorski, u prošlom veku, piše u istoriji svojoj Crne Gore „va Zetje sv. Savvje pervoe Arhiereja postavil Ilariona Šišojeviča v ljeto 6723”. No, te godine od stvorenja sveta, kojoj odgovara god. 1215. od r. Hr. nije Sava bio arhijepiskop srpski, te nije mogao ni postaviti Ilariona episkopom Zetskim…
No, što se one gramate tiče, kojom se manastir taj Vranjinski izuzima izpod vlasti zetskog episkopa, i u kojoj se sadrži ona kletva sv. Save, to ja nikako ne mogu uzeti, da je gramatu tu pisao i podpisao sv. Sava, već držim, da je to LAŽNA LISTINA, skovana i skrpljena u XIV veku poslje cara Stjepana i cara Uroša u toj celji, da se njom odbiju pretenzije staraca Jerusalimaca na polovinu dohodaka manastira Vranjine.
A zašto ja NE MOGU DA PRIZNAM, DA JE GRAMATA TA ISTINITA I AVTENTIČNA GRAMATA SV. SAVE, to sam pretresajući gore tu gramatu već napomenuo ili bar natuknuo…
Ta ja nisam ni obećao, niti sam mogao i obećati, da ću u svojim priložcima za Zeteki dom prosuti pred čitaoca sve samo zrnevlje biserno i zlatno, već sam predpostavio: pred-priložci — kamičci. To su prosto piljci i kamičci, i ako piljak ovaj ne valja, a ti ga baci u skadarsko blato — u skadarsko il’ u drugo blato.
(Kraj)
-----
* Citirani su bitniji izvodi iz članka arhim. Ilariona Ruvarca „Kamičci – prilošci za drugi Zetski dom”, koji je pečatan u nastavcima godine 1894. u „Prosvjeti”, crnogorskome časopisu za Crkvu, školu i pouku.
Ruvarca (1832-1905), crkvenoga istoričara, člana Srpske kraljevske akademije (SANU) i Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), rektora pravoslavne bogoslovije u S. Karlovcima, nastojatelja manastira Grgeteg u jurisdikciji autokefalne Karlovačke crkve Austro-Ugarske — retrospektivno cijene Srbi da im je na prijelazu iz 19. u 20. vijek postavio temelje kritičke istoriografije.
„Povelja” za koju Ruvarac zaključuje da je krivotvorina — jedini je „dokaz” o tome da je arhiepiskop Sava Srpski Nemanjić imao za života ma kakve neposredne veze s Zetom (Crnom Gorom).
Identične, ako ne i teže ocjene od Ruvarca o istoj, krivotvorini neosnovano pripisanoj Savi u vezi Zete, ep. Ilariona i manastira Sv. Nikole na Vranjini, ispisao je 1928. najveći srpski istoričar prof. dr Vladimir Ćorović u predgovoru „Spisima svetoga Save”. Prije njega i Vasilije Marković, doktorirao na temi istorije srpskoga monaštva, koji 1920. piše da je „ova povelja, bez ikakve sumnje, falsifikovana” („Pravoslavno monaštvo i manstiri u srednjovekovnoj Srbij”, Sremski Karlovci, 78).
Razumije se, izvorna „povelja” Savina za Ilariona i Vranjinski manastir iz 1233. ne postoji. Najranija je varijanta krivotvorine „prijepis” iz 17. vijeka, izvjesnog Radiča Stiepova, neki autori vele: „čuvao se na Cetinju, ali nestao još prije 1870. godine”. Druga varijanta, još docnija, iz 18. vijeka, nalazila se u Zborniku monaha Gavrila — i ta u međuvremenu nestala. Treća varijanta, biva isto „prijepis”, nalazi se u Arhivu SANU u Beogradu, „napisan na pergamentu širine oko 225 mm x 435 mm, kaširanom na kartonu koji se postepeno savija prema unutrašnjosti, izbledelim crnim mastilom, brzopisom, u oko 40 redova, potpis je izveden crvenim mastilom” — ali nečitljiv, nemoguć za reprodukciju.
Po vremenu nastanka prvi — van sumnje dokaz — da eparhijski ogranak Arhiepiskopije iz Raške (Žiče ili Peći) postoji u Zeti, tek je iz 1269. godine, tj. više od tri decenije po Savinoj smrti (†1236. g.). To je natpis ep. Neofita na izvorno katoličkoj crkvi u Bogdašićima kod Tivta. Iz natpisa proizilazi da je Neofitova eparhijska katedra Sv. Mihailo na Miholjskoj prevlaci, takođe kod Tivta, no ni to nije „svetosavski” hram nego stara katolička opatija (sancti Michaelis de Tombe), manastir benediktanaca koji je srpski osvajač Dukljanskoga kraljevstva uzurpirao.
A rodoslovi tek iz 17. vijeka (Vasićev, Sofijski II, Remetski) donose određenije tvrdnje o lokaciji da, navodno, Sava postavi: „prvoga episkopa u zahumskoj zemlji u hramu svete bogorodice, drugoga u Stonu, u DIOKLITSKOM POMORJU u hramu arhistratiga Mihaila”.
Natpis na nadgrobnoj ploči na Vranjini episkopa Ilariona Šišojevića, koji Ruvarac citira, ne kazuje, dakle, kad je on tačno živio; ta je ploča uništena u 19. vijeku, pa je nedostupna epigrafskoj analizi. Grobnica Ilarionova, kako je opisivao arhim. Nićifor Dučić, nalazila se u priprati, s lijeve strane pri zidu, uzdignuta „jedan lakat” iznad patosa.
Povelje vranjinskom Svetom Nikoli, čija je autentičnost za razliku od nekih drugih u pogledu legatora i datiranja neosporna, izdavali su starocrnogorski vladari iz dinastija Balšić i Crnojević.
Hronološki, posljednju istoriografiji poznatu povelju manastiru na Vranjini je izdao sultan Muhamed, koji, za razliku od otimanja polovine godišnjih prihoda manastiru koji je prije toga naredio car Dušan Nemanjić (vidi prethodni nastavak Ruvarčeva napisa), naprotiv — potvrđuje sve manastirske pośede: da se ne smije, veli sultan, od manastira ništa uzimati i tražiti i naređuje „od baša moih i sanžah beg ni kadia ni subaša, niedan čoek, mali i veliki, našega carstva da nema učinit tu zulum i dosadu koju” (I. Jastrebov, „Prepis hrisovulja na Cetinju…” , GSUD, XLVII, Beograd, 1879).
Dovitljivi kaluđeri, ne samo Vranjine, u „tursko doba” su falsifikovali povelje — iz dvije ili više njih autentičnih montirali jednu, ili skidali pečate od voska s jednih i lijepili ih na svoje netom ispisane krivotvorine — kako bi ostvarili prava na nepokretnosti ili poreske olakšice upravo kod vlasti Otomanske carevine koje su, uglavnom, osobito u prvim vijekovima okupacije ovih prostora, priznavale slične akte oko imovine izdate od starijih hrišćanskih vladara ili crkvenih vlasti…
Ostrvo Vranjinu (Vurania), čija je najveća dužina nešto ispod 2 km a širina oko 1 km, sa dva kamenita brda visine do 330 m, na śeverozapadnom dijelu Skadarskoga jezera (blata) pominje još — „Ljetopis popa Dukljanina”. Upravo u manastiru Sv. Nikole na Vranjini, Zetski zbor i gospodar zetski Stefan Crnojević su 1455. ukinuli jurisdikciju „svetosavskog” ogranka Arhiepiskopije Pećke (samoproglašene „patrijaršije” Dušana Stefana Silnog), iz razloga što je taj ogranak stupio u uniju s Papom. Novi gospodar, Ivan Crnojević, utemeljitelj 1485. autokefalne katedre Mitropolije na Cetinju, svetonikoljski manastir na Vranjini je pripojio crnogorskoj jurisdikciji.
Hram na Vranjini su Turci iz Skadra 1843. srušili, te sagradili tvrđavu. Tu će knjaz Nikola decenijama kasnije podići novu crkvu; evo ktitorskoga natpisa iznad njezinih vrata: „Ovaj hram svetoga čudotvorca Nikole podiže se zaslugom blagovjernog gospodara knjaza NIKOLE I PETROVIĆA NJEGOŠA, ljeta gospodnjeg 1886. na mjestu đe je nekada bila bivša rezidencija Zetske mitropolije”. Međutim, iako ne fali pretpostavki ili tačnije: nagađanja, nema arhivskih podataka da je tu ikada postojala „rezidencija Zetske mitropolije”.
Napominjemo, poslije Velike crkvene šizme (1054), pravoslavlje je, makar u enklavama, na starocrnogorskim prostorima postojalo mnogo prije Save Srpskog i posljednika jerarhije mu Raške, tj. ranije nego je, oko 1185. godine, Dukljansko kraljevstvo, dominantno katoličko, razoreno od strane Nemanjića — o čemu svjedoči i portret pravoslavnoga episkopa Danila s natpisom na grčkome jeziku u apsidi crkve Rize Bogorodičine u Bijeloj, kod Herceg-Novoga. Tu je bio prijesto episkopske pravoslavne katedre Dračke mitropolije Ohridske arhiepiskopije. A opisujući brutalnost pohoda svoga oca Nemanje na Dukljansko kraljevstvo, sin mu Stefan Prvovenčani zapisa: „ostale gradove pobara, i poruši, i pretvori slavu njihovu u pustoš, ISTREBI GRČKO IME, da se nikako ne pominje ime njihovo u toj oblasti”.
(Priredio: V.J.)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR