Crnogorska košarkaška euforija: KK Budućnost 1980/81.

Priredio: V.J.

S početkom u 19:30 sati, 25. oktobra 1980. godine, KK Budućnost je odigrala svoj prvi prvoligaški meč.

A u Titogradu prvoligašku promociju, ujedno svoju prvu zvaničnu utakmicu toga ranga u Sportskom centru „Morača”, Budućnost je odigrala 1. novembra 1980.

Izvojevala je Budućnost 16. novembra 1980. prvu prvoligašku pobjedu.

Prvi direktan TV prijenos utakmice košarkaša Budućnosti bio je, od 17:45 sati u subotu, 22. novembra 1980. godine. 

U Prvoj A saveznoj ligi 37. košarkaškog prvenstva SFR Jugoslavije 1980/81. još se takmičilo po klasičnom modelu, bez plej-ofa. Ukupno 12 ekipa igralo je u 22 kola, svako sa svakim, i kao gost i kao domaćin.

Prvak je, naravno, klub s najviše bodova i automatski bi igrao naredne sezone klupski Kup šampiona Evrope, a oni plasirani od 2. do 4. mjesta takmičenje u evropskom Kupu Radivoja Koraća. Iz lige su ispadali posljednji i pretposljednji na tabeli. „Trojke” nijesu još uvedene. Utakmica je trajala 40 minuta, sa dva poluvremena. Treneri imali pravo ukupno na četiri tajm-auta: najviše po dva u poluvremenu.

Po praksi koja je počela oko deceniju ranije, i u sezoni 1980/81. nastavljeno je da se — dok traje prvenstvo svake subote, sa terminom oko 17h — od ukupno dva postojeća kanala TV mreže druge Jugoslavije, na prvom direktno prenosi košarkaški meč, a koji je, nezavisno ko od klubova igra, obično imao višemilionsko gledateljstvo…

Upravo tada, prije četiri i po decenije, retrospektivno, od ishoda podviga ondašnje generacije titogradskih košarkaša, tj. svojevrsne crnogorske reprezentacije, da u svojoj prvoj sezoni opstanu u ligi SFR Jugoslavije — a u njoj su igrali asovi koji su osvajali i evropske i svjetske šampionate, 1980. i olimpijsko zlato — uveliko je zavisilo da li će KK Budućnost, kao do tada, biti nebitni provincijski klub, ili se vinuti do evropskoga ranga. 

Kroz ovaj serijal — prethodni su nastavci na donjem linku — statistikom i bitnijim opisima svih prvenstvenih utakmica Budućnosti, kao i fotografijama, pukušaćemo da dočaramo crnogorsku košarkašku euforiju 1980/81. sa epicentrom u Titogradu.

* * *

- 1. kolo

CIBONA 90:67 BUDUĆNOST (48:37)

Zagreb, 25. oktobra. — Dom sportova. Gledalaca: oko 3.500. Sudije: Camplin (Murska Sobota) i Čengić (Sarajevo). Treneri: Mirko Novosel (Cibona), Čedomir-Čedo Đurašković (Budućnost).

CIBONA: Nakić 8, Petrović 12, Bečić 3, Pavličević 12, Bevanda 4, Sikirić, Knego 12, Ćosić 19, Ušić 14, Savović 2, Gospodnetić 4.

BUDUĆNOST: Nikola Antić 10, Dragan Ivanović 4, Branislav Vukićević 2, Radovan Radulović, Žarko Knežević 10, Marinko Kovačević 7, Duško Ivanović 21, Slavenko Rakočević 2, Borislav Đurović, Goran Bojanić 6, Milorad Bojanić 5, Milan Garić.

Košarkaši Budućnosti su protiv Cibone — koja je uz Partizan bila favorit za titulu prvaka — prema D. Jeraseku, hrvatskom novinskom izvještaču s ove utakmice, krenuli silovito, „povevši sa 10:2”.

„Taj hladan tuš za zagrebačku publiku trajao je sve do 7. minuta kada su ‘cibosi’ uspjeli da izjednače na 16:16” i „tek od 12. minuta domaći su košarkaši stekli minimalno vođstvo 25:24 i zaigrali sigurnije”.

Poslije poluvremena, „domaći mnogo precizniji, igraju brže i pokretljivije, te stalno povećavaju svoju prednost”, a „gostujući igrači nastojali samo da prime što manje koševa, i jedva sačekali poslednji sudijin zvižduk”.

Još se napominje da su, uoči početka meča, „novajlije u ligi, košarkaši Budućnosti, srdačno dočekani na zagrebačkom parketu”. I zaista, neki igrači Budućnosti do danas pamte ovo gostovanje i po gestu Novosela, proslavljenog trenera reprezentacije i tvorca 1980-ih šampionske generacije Cibone (koja je osvojila i dvije titule klupskoga šampiona Evrope). 

Novosel je, poželjevši crnogorskom prvoligašu dobrodošlicu u Zagrebu, svima igračima Budućnosti poklonio za ono vrijeme u Jugoslaviji rijetko kvalitetne trenerke, dresove i patike.

* * *

- 2. kolo

BUDUĆNOST 69:103 PARTIZAN (36:42)

Titograd, 1. novembra 1980. — Sportski centar „Morača”. Gledalaca: oko 5.000. Sudije: Radonjić i Dardić (Sarajevo). Treneri: Đurašković (Budućnost), Borislav-Reba Ćorković (Partizan).

BUDUĆNOST: Antić, Dr. Ivanović 13, Vukićević 4, Radulović, Knežević 10, Kovačević 8, Du. Ivanović 28, Rakočević, Đurović 2, G. Bojanić 2, M. Bojanić 2, Garić.

PARTIZAN: Todorić 15, Kićanović 23, Kerkez, Petrović 19, Medić 4, Savović 7, Marić 2, Milutinović 5, Pešić 19, Despotović 10.

„U prvom poluvremenu titogradski su košarkaši iznenadili Beograđane dobrom igrom. pa je uglavnom vođena ravnopravna borba”, opisivao je meč crnogorski novinar Željko Šoć. Budućnost u 12. minutu povela sa 24:23, no Partizan je ubrzo preuzeo vođstvo. Do kraja poluvremena Duško Ivanović postigao 18 koševa.

U drugom poluvremenu igrači Partizana zaigrali još bolje i preciznije.

U 26. minutu poveli su sa 10 poena i otada stalno povćavali prednost, dok domaćim igračima mnogo što šta nije polazilo za rukom: iako su odbranu uglavnom uspješno koncentrisali na zaustavljanje Dragana Kićanovića, raspucali se njegovi saigrači, ljevoruki krilni igrač Boban Petrović, te Arsenije Pešić i bek Todorić.

„Morača”, dakle, bila je krcata — a ispred dvorane, bilježi se, „bez ulaznica ostalo još mnogo ljubitelja sporta”.

* * *

- 3. kolo

BOSNA 90:67 BUDUĆNOST (43:34)

Sarajevo, 8. novembra. — Mala dvorana „Skenderije”. Gledalaca: oko 500. Sudije: Marković (Kragujevac) i Belanac (Beograd). Treneri: Draško Prodanović (Bosna), Đurašković (Budućnost).

BOSNA: Vučević 2, Đogić 11, Benaček 11, Bosiočić, Izić, Radovanović 15, Pajević, Varajić 15, Mutapčić 6, Bilalović 4, Hadžić 14, Mitrović 12.

BUDUĆNOST: Antić 8, Dr. Ivanović 17, Vukićević 5, Radulović, Kovačević 15, Rakočević 2, Đurović 2, G. Bojanić 12, M. Bojanić, Garić 6.

Kao i u prethodna dva meča, i protiv aktuelnoga šampiona (pobjednika prvenstva 1979/80) Budućnost na početku povela, 8 poena razlike. „Ali kako je igra odmicala, gosti iz Titograda sve su više ‘padali’ u akcijama, a posebno u efikasnosti pred protivničkim košem”, bilježi sportski novinar E. Demirović.

Primjećujemo da u rosteru Budućnosti za meč sa malo izgleda na uspjeh protiv Bosne u Sarajevu nema Duška Ivanovića i prvog centra ekipe Žarka Kneževića. Jesu li planski izostavljeni radi što bolje pripreme pred naredni meč sa direktnim konkurentom u borbi za opstanak u ligi?

* * *

- 4. kolo

Prva, istorijska pobjeda!

RADNIČKI LMK 88:89 BUDUĆNOST (50:46)

Beograd, 16. novembra. — Dvorana u Novom Beogradu. Gledalaca oko 1.500. Sudije: Prelogović (Zagreb) i Anastasovski (Skoplje). Treneri: Bratislav Đorđević (Radnički LMK), Đurašković (Budućnost).

RADNIČKI LMK: Kovačević 5, Vučinić 8, Vučurović 10, Prelević 14, Petronijević, Banjanin, Radunović, Marović 20, Mastilović 8, Keser, Hranisavljević 8, Milovanović 15.

BUDUĆNOST: Antić 12, Dr. Ivanović 6, Vukićević, Radulović, Knežević 16, Kovačević 11, Du. Ivanović 26, Rakočević 2, Đurović, G. Bojanić 10, M. Bojanić, Garić 6.

„Najveće iznenađenje prvenstva, prava senzacija” — opisuje se u jednom od novinskih izvještaja pobjeda Budućnosti protiv Radničkog LMK, kluba koji je, još od 1960. kontinuirani prvoligaš: bio i šampion (1972/73) i pobjednik kupa (1976) Jugoslavije, igrao polufinale Kupa evropskih šampiona (1973/74) i finale evropskoga Kupa kupova (1977).

Ispod obruča, centri Budućnosti Knežević i Garić su zaustavili centra glavnog igrača domaćih, Miluna Marovića, nekadašnjega reprezentativca. Odlična partija igračâ Budućnosti: krila Kovačevića, bekova Antića i Gorana-Polija Bojanića, uz standardnu košgetersku partiju Duška Ivanovića.

Srpski izvještač sa utakmice, novinar B. Milovanović, bio je ogorčen zbor poraza Radničkog LMK, jer je „veliki favorit igrao kukavički” — međutim, tvrdio je da je to samo „jedan od razloga neuspjeha protiv borbenih, ali i grubih Titograđana” jer „u dvorani je vladala nesportska atmosfera koja je pogodovala gostujućem timu”!

„Navijači Budućnosti krajnje nesportskim ponašanjem doveli su atmosferu do usijanja. Vrijeđali su, psovali — nikoga ne štedeći. Čak ni Marovića, koji u svojoj dugoj i uzornoj karijeri, vjerovatvo, nije doživio neprijatnije trenutke. ‘Podrška’ iz gledališta kao da je ohrabrila igrače Budućnosti i trenera Đuraškovića da se i oni iskažu. Mahali su rukama, skakali s klupe, dobačivali... Đurašković je čak i u teren ulazio”.

Neki svjedoci, zaista, potvrđuju nam naelektrisanost atmosfere. Radnički LMK, kojima je tamošnja štampa tepala kao „romantičari sa Crvenog krsta”, klub stiješnjen između Crvene zvezde i Parizana, imao je ne toliko brojne, koliko fanatično lojalne navijače, koji su, prema jednoj od usmenih verzija, na utakmici protiv Budućnosti prvi počeli da „zastrašuju” sudije.

Međutim, grupa Crnogoraca bila je takođe u publici — predvođena jednim od, kako bi se reklo, „žestokih momaka” iz Titograda. Revolt i na parketu i na tribinama, isprovociran je potom očiglednim sudijskim „sakaćenjem” Budućnosti, osobito Prelogovića iz Zagreba, ali i uvredama i psovkama, izgleda i na nacionalnoj osnovi, od strane domaćih navijača upućenih gostima.

U dvorani, fakat, tokom utakmice, dva puta je struja slučajno nestajala ili namjerno isključivana — nikad nije pouzdano utvrđeno: navodno je za to vrijeme, ne na parketu, nego na tribinama, bilo, kako bi se reklo, fizičkog nasilja; a kada bi struja ponovo bila uključena, primjetno je bilo naglo smanjenje prisutnosti u sali domaćih najbučnijih navijača. Što se tačno dešavalo, ako je uopšte bilo ičega od manje-više na tribinama uobičajenog, niko nije službeno objavio.

Ali, dio srpske štampe sugerisao da je, biva, crnogorska strana namjerno isključivala struju: „Ni mrak, na žalost, nije mogao pokriti događaje koji nemaju nikakve veze sa sportom”. 

„Ne navodimo ovo da bismo osporili pobjedu Budućnosti” — nastavljaju u istom stilu. — „Ali nam se čini da bi u večerašnjoj atmosferi od Budućnosti mogao da izgubi i mnogo jači tim od Radničkog LMK. Utakmica je odigrana u neregularnim uslovima”.

„Na kraju meča, trenera Đuraškovića su morali da hvataju rukama, ali su njegove psovke stigle do Preologovića”, tvrdila je srpska štampa. I zaista, bilježi se da je Đuraškoviću svirana tehnička greška. No žustri prigovori sudijama su i onomade uobičajeni: na primjer do 5. kola prvenstva trener KK Zadra Pino Đerđa je već sakupio tri tehničke i izrečena mu je zabrana vođenja ekipe u sljedećoj utakmici…

Vrišteće tvrdnje dijela srpske štampe o neregularnim uslovima u kojima je poražen Radnički LMK, a za koje su optužili crnogorski klub sa svojim navijačima, našle su se tri dana poslije utakmice, 19. novembra 1980, pred Komisijom za takmičenje Udruženja košarkaških prvoligaša koja je zasijedala u Beogradu. Mjerodavan je bio, najprije, pisani izvještaj službenoga delegata na utakmici, potom izvještaj sudije Prelogovića.

Delegat je bio iskusni Kruno Brumen, nekada poznati košarkaški sudija. On je izvijestio kako je „ponašanje gostujuće ekipe bilo prećerano temperamentno, a u par navrata i nedisciplinovano” i zaključuje da „Budućnost treba javno opomenuti”. Što je i učinjeno. To je bio najblaži oblik kažnjavanja. Poređenja radi, na istoj śednici Komisije za takmičenje zbog inicidenata u prethodnom kolu prvenstva drastičniji su primjeri sankcija zbog onoga što se dešavalo na utakmicama u Zadru i Skoplju:

- Zadar je kažnjen sa 4.000 dinara: navijači ovoga kluba nekoliko puta vrijeđali sudije, a protivničku ekipu, Partizan, „pogrdnim povicima”; - igrač Partizana Kićanović upisan u „knjigu prekršaja” zbog nesportskog ponašanja, po prijavi delegata; - Rabotnički kažnjen sa 3.500 dinara „zbog nesportskog ponašanja publike na utakmici sa Cibonom” (vrijeđanje sudija 2.000 dinara, bačanje metalnoga novca 1.500)…

Od sudije Prelogovića su srpski izvještači, po završetu utakmice između Radničkog LMK i Budućnosti tražili izjavu, dok je bio „vruć”, no on je tada jedino rekao: „S novinarima imam loše iskustvo, sve što imam da kažem naći ćete u izveštaju”. A u njegovom izveštaju, koji je razmotrila Komisija za takmičenje Udruženja košarkaških prvoligaša, nije bilo ničega što bi posebno inkriminisalo Budućnost.

Time je ovaj „slučaj” stavljen ad acta. Budućnost je upisala prva svoja dva boda na prvoligaškoj tabeli…

* * *

- O ovoj utakmici izdvajamo i moguće interesantan podatak: u rosteru Radničkog LMK, a utakmicu proveo na klupi, bio tada 16. godišnji 202 cm visoki Titograđanin — Saša Radunović, još jedan iz niza talentovanih dječaka koji su, prije stupanja Budućnosti na veliku scenu, po pravilu odlazili iz Crne Gore.

Radunović je, međutim, tokom karijere višekratno nastupao u dresu Budućnosti, uključujući i sezonu 1984/85. u kojoj je crnogorski klub 3. mjestom u prvoj ligi izborio prvi put takmičenje u Evropi (Kup Radivoja Koraća), kao i 1998/99. kada je osvojena šampionska prvenstvena titula.

(Nastavlja se)