Rusi bjekstvom spašavaju patrijarha srpskog da ga Crnogorci ne ubiju

Priredio: Vladimir Jovanović

Pred nama je novi dio iz bitnijih zapiski ekspedicije koju je imperatorica i samodržica vserosijskaja, Ekatarina II Velika, uputila sredinom 1769. u slobodnu Crnu Goru da ispita činjenice i okolnosti pojave Šćepana Malog i s njezinim manifestom pozovu Crnogorce i okolne im hristijanske narode na ustanak protiv Turaka.

Ekspedicija — predvodi je knez, armijski general-major i pročaja, J. V. Dolgorukov — vodi službeni dnevnik koji je objavljen godine 1886. u časopisu „Русскій Архивъ” (XXIV-4); a u Srbiji 1889. prevedeni dnevnik je pečatao Ljubomir Kovačević u „Godišnjici Nikole Čupića” (XXIX-11). Prva dva nastavka su na linku ispod…

Za pomenuti „Русскій Архивъ” priređivač veli: dnevnik je zaveden u kolegiji (ministarstvu) vanjskih djela Ruske carevine, a pronađen u knjigama general-prokurora kneza A. A. Vjazemskog. No, konkretan mu se autor, po imenu i prezimenu, ne zna. I taj priređivač nagađa — dok je s Dolgorukim boravio u Crnoj Gori dnevnik vodio „major Andrej Grigorijevič Rozenberg (1740-1813), potonji hrabri general i slavni učesnik pohoda Suvorova na Italiju”.

„Ako je ovo nagađanje tačno, to se njemačkim porijeklom Rozenberga mogu objasniti suviše nepovoljne kritike ovih zapiski o Crnoj Gori i Crnogorcima; sastavljač ne primjećuje ni jednu svijetlu tačku u darovitom i herojskom plemenu”, nastoji stvar više od sto godina docnije, 1886-te, da „izvadi” priređivač dnevnika za „Русскій Архивъ”…

Kako bilo, Dolgoruki i njegovi u slobodnoj Crnoj Gori ne samo iz razloga što nijesu mogli odvratiti naše pređe da u svojoj voljnosti neprikosnoveno biraju i svoje predvodnike, uključujući i Šćepana Malog — nego i ukupno sagledavši prođoše kao bosi po trnju.

Naime, za dva i po mjeseca među Crnogorcima, istrošio se Dolgoruki: njegova laskanja i svečana obećanja u ime samodržice Ekatarine su gubila na cijeni izgleda podjednakom brzinom kojom je praznio svoje kese s dukatima. Na kraju, noćnim strmoglavom iz Stanjevića podno Lovćena, koji je ličio na bjekstvo, ekspedicija domogla se morske obale, pa su se na trabakul „tajno ukrcali na rtu Jazu, milju podalje od Budve” (izvještaj mletačkog obavještajca Marka Davidovića, rodom iz Pašttrovića) — da otplove put Italije.

Dolgoruki poveo je sa sobom Vasilija Jovanovića-Brkića, Srbina, jednog iz gomile bivših arhiepiskopa pećkih, samozvanih „patrika”.

Taj je Jovanović-Brkić banuo 1767. u Crnoj Gori. Mitropolit Sava Petrović-Njegoš — koji 1766, po arondiranju Pećke „patrijaršije”, obnovi i de iure autokefaliju Mitropolije - Crnogorske pravoslavne crkve — uzeo je bivšeg „patrijarha” za svoga vikara (pomoćnog episkopa). Savi je Jovanović-Brkić sasluživao u hirotoniji novoga našeg vladike, Arsenija Plamenca — saglasno 1-om kanonu Svetih Apostola, najmanje dvojica arhijereja mogu da hirotonišu novog.

No, Jovanović-Brkić, sa pokvarenim „pećkim” iskustvom spletkaroša, „zaboravi” da ga je, lutajućeg nevoljnika, udomio širokogrudi arhipastir crnogorski Sava. On se Rusima predstavlja kao vaistinu patrijarh, a polakomnjen u namjeri da se preko Dolgorukog dopčepa — trona Crnogorske crkve!

Jovanović-Brkić tako stavlja tačku na smrtnu presudu koju su mu izrekli Crnogorci — Rusi tvrde da je izvršnom naložio lično mitropolit Sava Petrović-Njegoš!

Nepobitna su o tome svjedočanstva i dnevnik ruske ekspedicije i postupak Dolgorukog da „patriku” izbavi sigurne egzekucije u Crnoj Gori, tako što ga je stavio na svoju lađu za Italiju. Docnije, Jovanović-Brkić odlazi iz Italije u Rusiju, tamo 1772. umire.

Da bi upotpunili sliku oko ovih burnih događaja, objaviću u sljedećem nastavku izvode iz arhivskih dokumenata — referata obavještajne službe slobodnoj Crnoj Gori suśedne Mletačke republike, uključujući njihove opservacije o Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi i pozadini odluke mitropolita Save da zavladiči Arsenija Plamenca; takođe, Mlečani iz Turske i Austrije pribavili kriminalni dosije Jovanovića-Brkića (doslovno: krađe crkvenoga novca i reketaške iznude); a tu je crno-na-bijelo i podatak o ovom samozvanom „patriki”, dobijen s nadležnog mjesta Vaseljenske Majke-Crkve, citiram:

- „od Patriarha Carigradskog obustavljen, a divinis [raščinjen]".

Sada slijede ruske zapiske iz godine 1769-te o potonjim danima boravka Dolgorukog i „patrike” Jovanovića-Brkića među Crnogorcima (uz napomenu: neki od skrinšutova uz tekst su iz „Lažnog cara”, našeg kultnog filma iz 1955, reditelja Velimira Stojanovića i scenariste Ratka Đurovića)…

* * * * *

1-og oktobra. - …Na dan dolaska [ruske ekspedicije u Crnu Goru, to je bilo 30. jula, prim] primijetilo se kod Crnogoraca toliko samovolje i neurednosti, da su, bez ikakva stida, za istovarivanje i prijenos praha i olova tražili novčanu nagradu. Pa iako su za to dobro bili nagrađeni, opet je prijenos išao vrlo sporo i bez ikakva reda, da su prah i olovo na mnogim mjestima, po putu, razbačani i tamo po 10 dana ležali; i naposlijetku, nekoliko vreća i burića sa prahom [barutom] i nekoliko komada olova pokradeno je pri prijenosu. Premda je njegova ekselencija [knez Dolgoruki] oprostio jednom kod koga je našao ukradeni prah, opet, ostali nijesu se javili, niti donijeli što su pokrali.

Ovaj nečasni postupak otkrio je docnije i druge rđave osobine Crnogoraca: lukavstva, prevare i prećeranu lakomost na novac (hrana je gotovo triput većom cijenom kupovana od njih), nepostojanstvo, lakomislenost i međusobnu mržnju. Sve ovo dalo je povoda da se posumnja u njihovu prividnu vjernost…

Ni pismene izjave nijesu mogle iskorijeniti kod ovog nepostojanog naroda mišljenje koje su oni uvrćeli sebi u glavu o Šćepanu Malom. Oni su bezobrazno proturali glasove da se knez neprestano, tajno s njim sastaje; i da ništa ne radi bez njegova savjeta. Ovo se njihovo uvjerenje nimalo ne slaže sa jarošću i bjesnilom kad su ovi isti vikali u glas da se [Šćepan] objesi kao lažavac i buntovnik.

Kako su se drskosti, krađe, pljačkanja i međusobna neprijateljstva produžavali, iz dana u dan, a Turcima je tajno došaptavano o svemu što se radi u Crnoj Gori, mogle su se samo zle i nesrećne posljedice predviđeti. Sva staranja i trud knežev da se uvođenjem kakvog reda i pravosuđa, koliko-toliko pomogne tom zlom stanju, ostala su bez ikakvog uspjeha; i nijesu mogla uzdržati pljačkanje i otimanje ni među njima sâmima ni preko granice od nesrećnih jednovjeraca što im u suśedstvu žive.

Laskavo ophođenje kneževo i ljubaznost bili su nagrađivani lukavstvom i prevarom, a čovjekoljublje i izdašnost njegova u iskupljivanju zarobljenika [Dolgoruki otkupio od Turaka neke zatočene Crnogorace, prim] samo je pokazalo kako su neblagodarni i kako se daleko prostire njihova lakomost na novac.

Autokefalni vladika s bijelom panom: Lik mitropolita Save Petrovića-Njegoša u filmu „Lažni car"

I sâm mitropolit Sava, pri svoj orunulosti svojoj, iako je laskao knezu udvaranjem na svojim je djelima bio odani špijun mletački i nije mogao sakriti svoju namjeru da pobuni nepostojane Crnogorce. Kad je serdar i drugi knez sela Dupila došao na Cetinje, da odgovori na tužbu Saočana [stanovnici crmničkih Seoca? - prim] o pljački, mitropolit ih pozove k sebi — jedan je od njih bio rođeni mu sinovac, Mojsije Plamenac, koji je od parohijskog popa postao serdar, a drugi javni zločinac i izdajnik, imao je poturčenog rođaka kao sekretara kod skadarskoga paše — i stade im govoriti: - Ruska gospoda doputovala u Crnu Goru da nas navedu na rat s Turcima u kojem ćemo biti razoreni i upropastićemo sami sebe.

Ovo je Crnogorcima bilo dovoljno i uskoro se počeše pronositi glasovi da će izdati Turcima sve one koji nijesu rođeni u Crnoj Gori. To se potvrđivalo još i tim što Katunska nahija, koja se hrani jedino pljačkom i otimanjem, neprimi prah i olovo kad im je davano, izgovarajući se da im ne treba; a u sâmoj stvari nijesu šćeli da se biju s Turcima, kad im ovi nikakva zla ne čine.

Liše toga, pokušaj Katunjana ovoga dana, da upadnu u manastir i oslobode one što su zatvoreni zbog dvoboja [vidi prošli nastavak, prim], dovoljno pokazivaše što se može očekivati od ovih razbojnika. Skupe se 20-30 ljudi, pred podne, pośedaju ispred manastira i stanu se nešto tiho razgovarati. Najednom skoče svi, potpraše i zapnu puške i taman kad su šćeli da ulete u manastir jurne im na susret graf Vojinovič [Ivan, član ruske misije, rodom iz Herceg-Novoga, prim] i uzdrži ih. Smjelost i drskost Vojinovičeva ih ukroti, tako da ovi hrabri plašljivci odu dalje i raziđu se kućama. Tako prođe ovo razbojničko umišljenije, koje bi inače imalo krvavih posljedica.

Knez se svima silama starao da preduprijedi zla koja su mogla svakog trena nastati, a pokazivao se i dalje velikodušan i trpeljivo je snosio sve što mu se dešavalo. Bilo je van svake sumnje da je bezbožno umišljenije sa otrovom došlo s mletačke strane [prestravljeni Rusi su, vidimo, tonuli u paranoje, jedna od njih: da će Crnogorci, po nagovoru Mlečna, da otruju Dolgorukog, prim]; a strijepiti od svakog mučkog zločina mnogo je gore nego s oružjem u ruci stati pred neprijatelja. Crnogorsku lakomost na novce dražila su obećanja i potkupi s turske strane, ako zažegu prah i predadu im ruske oficire…

Neprestano opštenje, kako s Turcima tako i s Mlečanima, nesumnjivo je tvrdilo da se radi o izdaji, tako da se valjalo bojati Crnogoraca ne manje od Turaka. Međutim, česta poslanstva mletačka Turcima i dolazak Turaka u Kastel-Novi [Herceg-Novi] i uzajamni dogovori za napad na Crnu Goru uvećali su opasnost. Mlečani su bili obećali potrebnu sumu novaca i sve nužne stvari za to.

Sve ovo prinudilo je kneza da potraži posljednja sredstva da izbjegne ovu varvarsku izdaju i ropstvo skopčano sa opasnošću života. Iako je izgledalo da nije bilo nikakva izlaska, jer broj ljudi koje je valjalo spasti iznosio do 50, knez se riješi da sa svima oficirima i drugim ljudima iziđe iz Crne Gore i prijeđe u Italiju.

Premda su uz obale Kotorskoga zaliva neprestano krstarile mletačke galije i ulcinjski tartani, knez se riješi na ovaj korak uzdajući se jedino u proviđenje, kad već nije bilo nade na pomoć od čovječije ruke. Knez čuje da jedan Paštrović prodaje lađu i namisli da je kupi preko nekakvog stranog pouzdanog čovjeku, a da se o tom nipošto ne bi doznalo. To je bilo poručeno da izvrši grafu Vojinoviču, ali tako da se obuče u mornarsko odijelo i sa jednim Slavoncem [iz grupe mletačkih dezertera, prim] da ode u K. Novi, svome domu; tu, imajući poznanstva, lako mu je naći jednog pouzdanog kapetana koji će kupiti brod i s njim se dogovoriti o vremenu i mjestu, kad će sve biti gotovo za prijelaz. Graf je otišao danas sa Cetinja da ovo izvrši…

4-og oktobra. - Turski podanici, što žive blizu Žabljaka [Crnojevića], dođu na Cetinje i zamole kneza da se nađu i vrnu konji koje su Crnogorci ukrali u paše, jer će oni za to ljuto stradati od Turaka. Ali, kako Crnogorci smatraju za najveću uvredu povraćaj pokradenih stvari, a tim više što su ovi konji bili turski, a ne hrišćanski, to je ova stvar ostavljena neraspravljena; a njima je obećao da će im se konji vrnuti budu li od Turaka gonjeni.

5-og oktobra. - Pristignu graf Vojinovič iz K. Novog i javi da je našao kapetana u koga se može pouzdati kako u kupovini trabakula tako i u svemu ostalome…

6-og oktobra. - Javi serdar Katunske nahije, Vukotić, za ubistvo što se desilo u njegovoj nahiji zbog krađe. Nekome je ukradena ovca i ovaj, ne znajući lopova, ubije iz puške drugoga na putu. Odmah je naređeno da se ubica dovede na Cetinje, ali ga nijesu našli.

Sve ubice obično bježe u Turke i prime muhamedanstvo, a ostave đecu i rođake da se na njima svete rođaci ubijenog. U Crnoj Gori svaka glava se plaća dvijema ili 90 dukata u novcu, ali se rijetko novcem isplaćuje, nego gotovo vazda glavama.

7-og oktobra. - Kako je već bilo riješeno izići iz Crne Gore, trebalo je ukloniti se sa Cetinja, te knez javi mitropolitu Savi da, zbog velike jesenje kiše i snijega koji ovđe, zbog visine, mnogo ranije počinje nego u drugim mjestima, hoće da prijeđe u Crmničku nahiju, u manastir Brčele.

Pomenuti mitropolit, po špijunstvu svojemu k Mlečanima nalazio je da bi lakše mogao prenositi izvještaje u Kotor, te zbog blizine predloži drugi manastir, Stanjeviće, nedaleko od grada Budve; a kako je ovo mjesto knezu zgodnije bilo za izlazak, to prihvati savjet mitropolitov da se tamo prebači.

8-og oktobra. - Prvo se počelo sa Šćepanom Malim. U po noći, kad su svi spavali, naredi knez da se spremi konj i tiho se izvede Šćepan, te sa nekoliko Slavonaca i kapetanom Plamencem [Rodijon, član ruske misije, prim] pošlje u Stanjeviće. Za ovo nije doznao ni jedan Crnogorac; knez se bojalo da Crnogorci, ugledavši ga [Šćepana], ne naprave kakav metež i da ga ne otmu.

9-og. oktobra. - U 11 sati prije podne otišao knez sa višim oficirima, praćen Slavoncima i mletačkim vojnicima, kojih je bilo do 50. Za njim je otišao patrijarh i mitropolit Sava sa nekoliko monaha i ljudi. Vrućina je bila velika, te je i to uvećalo teškoće puta koji potraja do 2 sata po podne.

Što se onako postupi iz predostrožnosti s Šćepanom Malim, bilo je nužno, uzevši u obzir slijepo bezumlje i vjetrenost Crnogoraca. Pošto je knez otišao, na Cetinju je ostao podoficir Akinšin sa nekoliko ljudi, da prenesu prah opet u manastir, a pred vratima đe je bio Šćepan stražar je i dalje stajao kao da unutra zaista ima neko. Iako Crnogorci nijesu znali što se desilo prethodne noći s uhapšenikom, jedan događaj potvrdio je valjanost predostrožnosti.

Cetinjski vojvoda, koji se lukavstvom i lažima neprestano starao da uvjeri kneza o svojoj odanosti, dođe sa povelikim brojem ljudi i zatraži da ga pušte k Šćepanu, jer želi da ga vidi. Akinšin odbije to, ali on, imajući uza se više od 50 ljudi, svojih rođaka, silom bi pokušaoa uđe, da ne otvoriše vrata već ispražnjene sobe da u nju smjeste prah. Kad viđe da u njoj nema Šćepana razdera se kao lud da su sad Crnogorci propali, poslije je molio da mu kažu đe je…

13-og oktobra. - S nestrpljenjem je očekivan izvještaj od onog kapetana kome je graf Vojinovič poručio da kupi trabakul i spremi je izlaz na more radi odlaska iz Crne Gore u Italiju; naposlijetku, dođe od njega glas da će iduće noći biti blizu Budve na ranije označenome mjestu i čekati putnike. Ovo je čuvano u velikoj tajnosti; i nijesu se činile nikakve pripreme za odlazak da se ne bi dalo povoda podozrenju onoj množini naroda što je tu bila….

Uostalom, cio je dan proveden tiho i mirno da se ne bi ništa odalo što je trebalo ove noći izvršiti; ovo je naročito valjalo čuvati i ne dati ma i najmanje naznake podozrenju mitropolita Save, koji bi iz gnjeva i špujunstva svoga naravno o tome izvijestio Mlečane.

U rasuđivanju nepomirljivog gnjeva i zlobe ovog starog zlikovca i načalnika razbojnikâ o PATRIJARHU, ovom nesretnom arhijereju [Jovanoviću-Brkiću] po nečovječnim na njega napadima, NEMOGUĆE JE BILO IZBEĆI ILI IZDAJU ILI UBISTVO i biti žrtva njegove surovosti ako ostane i dalje u Crnoj Gori, pa knez, želeći iz čovjekoljublja SAČUVATI MU ŽIVOT, naredi da mu se javi o odlasku i da se pozove, ako je saglasan, da i on pođe.

Patrijarh sa velikom blagodarnošću primi prijedlog, tim prije što mu je dalje prebivanje tamo PRIJETILO OČEVIDNOM SMRĆU.

U 5 sati dobijeno je izvješće da se skuplja oko 200 Crnogoraca da śutradan dođu u Stanjeviće da mole kneza da promijeni mjesto prebivanja; a ako ne pristane, da ga silom prinude da se vrne na Cetinje; no, kako je ostalo vrlo malo vremena do nastupajuće noći tj. ispunjenja takve namjere, to je taj glas o iznenadnim saborima i prijetnjama RAZBOJNIČKIH CRNOGORACA ostao bez ikakva uvažavanja.

Odlaskom kneževim iz Crne Gore trebalo je riješiti i tamnovanje Šćepana Malog kog se sumanuti narod i dalje tako slijepo držao, do danas u tom besputnom mnjeniju, a on je ustvrdio i nazivao se od početka vazda onim kakvim se GLUPIM CRNOGORCIMA predstavio. Veliki broj stanovnika, hvaleći rijetke osobine ovog protuve, nahodio je u njemu i čudotvornu neku silu.

Za sve vrijeme bavljenja u Crnoj Gori, knez je upotrebljavao sve staranje da popravi ovaj razvraćeni narod; i istrošivši sva sredstva laskanja, novaca i strpljenja, nije mogao dočekati boljeg ploda do neblagodarnosti, nevjere i izdaje. Dignuvši ruke od ovih bezvjernih i i bezakonih ljudi, koji se ne mogu popraviti, namisli da im ostavi i dalje Šćepana Malog i da mu preda upravu nad ovim lakomislenim narodom.

Knez ga dozva k sebi i predstavi mu kakvu je strogu kaznu zaslužio svojim drskim postupcima; i da je on za svoju krivicu pravedno po zakonu zaslužio smrt; i da mu je svejedno krivica oproštena; napomenu, kako ga je izbavio od razjarenog naroda da ga ne objesi i sad ga pušta na slobodu i za sve te milosti traži od njega vjernosti i predanosti.

Šćepan Mali, priznajući svoju krivicu da je zaslužio smrt i blagodareći za oproštaj i milost, kleo se da će rado dati svoj život đe mu se samo prilika ukaže.

U 7 sati dozove knez jednog tamošnjeg kaluđera, koga je valjalo uzeti sobom da pokaže put k morskoj obali; i javi mu da on odlazi, a da Šćepan Mali ostaje u Crnoj Gori kao načalnik, ali s tom naredbom da nikako ne smije pritješnjavati mitropolita Savu [sic!].

Ujedno mu je naređeno da o tome ništa ne govori nikome: da ne bi što doznali špijuni. U 8½ sati naredi knez štabnim i višim oficirima da se priprave na put i da zbog dalekog i veoma teškog marša uzmu sobom samo najnužnije stvari, da im ne bi prtljag smetao. U međuvremenu, bi zgotovljena večera koja potraja samo pola sata, a poslije je svaki poitao da sveže nekolike preobuke i druge nužne sitnice. Iako se ovo radilo sa najvećom predostrožnošću, opet je mitropolit Sava ovo doznao preko svojih špijuna; i očekivao je što će biti u svojoj sobi, bez svijeće, ne govoreći ni s kim ni riječi.

Ravno u 10 sati je trebalo iznići; i to po jedan. Straže su bile sve skinute, a u svima sobama i hodnicima pogašene su svijeće da se ne bi u mraku viđeli oni koji su izlazili. Svi su Slavonci bili spremni. Kaluđer koji je trebao da pokaže put bio je dolje, a na vratima manatirskim Šćepan Mali koga vode za dva oficira (i koji je takođe do obale trebao da ide).

Iako je to sve rađeno u najvećoj tišini opet se viđe u mraku omanji broj Crnogoraca koji su hodali tamo-amo i sve to mirno gledali. Svi su se služitelji i drugi skupili na jednome mjestu, a odmah zatim izniđe i knez i pođe pravo, nimalo ne zadržavajući se. Manastir Stanjevići leži više od 200 saženja (oko 430 m nadmorske visine) i silazilo se po strmenitom kršu.

Noć bi veoma tamna i nije bilo nikakva puta; gusta magla pokrivaše brda, a kiša je još više otežavala putovanje. Svaki čas se moglo pasti u duboke provalije i na mjestu ostati mrtav. Za trnovite žbunove se u mraku svaki hvatao da ne padne, a ako padne dočekalo ga je oštro kamenje.

Ovaj teški put sve je izmučio i do krajnosti islabio, ali strah i očajanje davali su snagu da bi se još za noći došlo do obale. Bolešljivi patrijarh umalo nije umro na ovome putu. Pet sati trajao je put s kamena na kamen, dok naposlijetku ne iziđosmo na Grbaljsko polje.

Preko tog vrlo kalovitog polja išlo se još tri sata i gazila dva put rijeka, slijedujući za glasom Šćepana Malog koji je poslužio kao vodič, jer je bolje od ostalih znao put; i u zoru stignemo bosi k obali. Ovaj pohod potraja ukupno 8 sati: iako je bio skopčan sa najvećom opasnošću, opet je proviđenje sve sačuvalo i sretno smo ga prošli.

14-og oktobra. - U 6 sati iźutra dođe k obali knez i tu ga je čekao omanji čamac; on se sa nekolika oficira odmah preveze na trabakul koji je u zalivu stajao. Drugim čamcem prevezu se i ostali. Graf Vojinovič ostao na obali: i obećavši Crnogorcima da će se oni skoro opet vrnuti postavi im Šćepana Malog za načalnika, čime su oni bili vrlo zadovoljni, slijepo su se tome pokorili; a Šćepan Mali uzevši na sebe ozbiljnu pozituru zapovjednika, odmah se pođe s njima u brda…

Bilo bi mnogo nepotrebnih detalja o ovom mučnom maršu, koji prevazilaze svaki pokušaj opisivanja, neuporedivo više nadmašući vjerovatno; ali nesumnjivu autentičnost ostavljamo onima koje je nesreća kaznila da nose teret ovih teškoća… Prebačivši se na trabakul i tu pronalazeći kakvu-takvu bezbjednost izmučenom preostatku svojih života, pali su polumrtvi, zadovoljni samo tim, da ih je ovaj mučni pohod riješio prebivanja u Crnoj Gori i maknuo ih od ruku nečovječnih razbojnika i izdajnika…

(Nastavlja se)