Nacija crnogorska bira poglavare svoje Crkve (1769)

(Na slici gore: Sava Petrović-Njegoš s bijelom panom autokefalnog poglavara cjeliva crnogorski krstaš-barjak, iz fima „Lažni car”, 1955)

Priredio: Vladimir Jovanović

U septembru 1766. Pećka arhiepiskopija („patrijaršija”) arondirana je od svoje Majke-Crkve Vaseljenske. Taj u vaseljenski katalog vo vjeke upisani akt, dr Janko Šafarik, srpski akademik, preveo je uredno i 1855. objavio u „Glasniku Društva srpske slovesnosti”: „U napredak je izbrisano ime Ipekske Arhijepiskopije sa tablica carskih, i smatra se kao da nikad nije ni bilo”. A prema još jednom od srpskih akademika, Dimitriju Ruvarcu: „Po ukinuću pećske patrijaršije 1766, zatekavši se na prestolu mitropolit crnogorski Sava Petrović, proglasio se za samostalnog [autokefalnog] arhijereja, bez da je za to od ikog iskao dozvolu”. Vasilije Jovanović-Brkić, Srbin, od bivših arhiepiskopa pećkih, „patrijaraha”, 1767. pojavio se u Crnoj Gori. Mitropolit Sava Petrović-Njegoš uze ga za vikara (pomoćnog episkopa).

Budući na pragu osme decenije života, a drugi crnogorski arhijerej, mitropolit Vasilije Petrović-Njegoš, sinovac mu, umro je 10. marta 1766, Sava odluči da za života ostavi sebi nasljednika, koadjutora — igumana Arsenija Plamenca, sestrića mu. Nema ni naznake da je pomišljao da tron prepušti Jovanoviću-Brkiću. Kako prema 1-om kanonu svetih Apostola zavladičenje mogu obredom da izvrše najmanje dvojica arhijereja, Savi je za hirotoniju Arsenija sasluživao „patrijarh”. To je prva vladičanska hirotonija u Crnogorskoj crkvi poslije de iure obnove autokefalije.

No, posvećenja Arsenija, ne bi bilo bez Šćepana Malog. Harizmatični neznanac — po voljnosti Crnogoraca — lider je slobodne Crne Gore. Među naše pređe on je došao 1766, izdavao se za travara, a glasove o „caru Rusije” (Petru III) raširili su iz Maina iguman Teodosije Mrkojević i kapetan Marko Tanović (onomad u crnogorskoj delegaciji bili u Rusiji).

Istoričar dr Gligor Stanojević, primjećuje da je „savremenicima još zagonetnije nego nama da otkriju kojim je putem taj čovjek u uslovima plemenske anarhije, u tuđoj zemlji, postao apsolutni gospodar”. U Ćeklićima je 30. septembra 1767. održan zbor glavara, Šćepana su pozdravili: „Živio car!” A onda, 17. oktobra, na Cetinju opštecrnogorskom zboru prisustvuje 4.000 ljudi; tu je pročitan Šćepanov proglas, upućen iz Maina.

Mudri mitropolit Sava, iako je znao da iskoristi Šćepanov autoritet da svi Crnogorci prihvate zavladičenje Arsenija Plamenca, nije bez rezervi. Pisao je 12. oktobra 1767. ruskome rezidentu Obreskovu u Carigradu: „Javljam da se Šepan Mali pojavio kod nas u Crnoj Gori prije godinu i po”, „tako se naziva i pokazuje se u svakom siromaštvu: i prihvatismo ga”; ali „od prošloga avgusta 15-og počelo je da se govori da je Petar III Fjodorovič”,  a „od prošlog septembra 25-og među nama je bilo javno saopštenje da je on Petar III  — i od tada počeo je stvarati veliko blagostanje u crnogorskome narodu i takav mir i slogu kakve do sada nijesmo imali”.

„Prema ovom objelodanjivanju”, nastavlja Sava, „veliki neprijatelji su se digli protiv njega i nas i našeg obščestva i dat je veliki novac za uništenje njegove ličnosti, ili za njegovo proćerivanje. I daje mu se svaki znak carski, ali on ne kaže iz svojih usta da je Petar III, no kaže da je Šepan Mali i sa dobrima je dobar”.

„A sada ja, starac i vaš bogomoljac, sa cijelim crnogorskim obščestvom, molim vaše visokorodije da nas pouzdano obavijestite o Petru III, o njegovoj smrti ili životu — ako je živ, onda je zaista kod nas u Crnoj Gori — da bismo znali kako da iziđemo na kraj sa našim velikim neprijateljima, koji su oko nas”.

Dok je čekao odgovor Obreskova iz Carigrada, Sava, uz saglasje Šćepana, verifikuje promociju budućeg mitropolita i poglavara Crkve — Arsenija Plamenca. Jer, „opozicija je bila najjača u bratstvu Petrovića, koje je smatralo da mitropolitska funkcija treba da ostane u njeguškome plemenu”, no „vladika Sava zatraži pomoć Šćepana” i „Šćepan se obrati Crnogorcima da vladiku Arsenija priznaju za koadjutora”, te su „Crnogorci poslušali Šćepana” (G. Stanojević, „Istorija Crne Gore”, III-1, 1975).

Simfonija između mitropolita Save i Šćepana — prema jednoj od verzija — potraja do prispijeća u slobodnu Crnu Goru pisma Obreskova (rezident ga je 17. novembra 1767. poslao iz Carigrada). Savi piše da „imperator vserosijskij Petar III pretstavilsa 6-oga ijulija 1762. goda i pogrben toržestveno i so vsjemi pristojnostimi v sabornoj cerkvje Aleksandrovskago Nevskago monastirja”.

„Iznenađen sam”, nastavlja Obreskov, „da Vaše Preosveštenstvo još ne znade ovo i da je zbog toga upao u istu grešku s narodom vašim nepristojnim [невѣжливымъ] i vjerujete među vama pojavi varalice ili lažljivca, ili nekog od vama podvlasnih podučenog za neku vrstu zlonamjernog ili koristoljubivog sopstvenog cilja. UPOZORAVAM Vaše Preosveštenstvo, da će ovo ponašanje i neozbiljnost vas i vašeg naroda biti veoma uvrjedljivi mojemu visočajšemu Dvoru; i ne uloži li Vaše Preosveštenstvo sve napore da izliječi vaš narod od zabluždenija u mišljenju o osobi koja se nalazi među vama i prevaru njegovu ne iznesete na viđelo i ne išćerate ga iz svojih granica — razumije se: za vazda lišićete vašu familiju i narod vaš od carskoga milosrđa”.

Tvrdi se da je u februaru 1768. mitropolit Sava „sazvao zbor, na kome je trebalo pročitati pismo Obreskova”, no „Šćepan raščisti situaciju oružanom intervencijom bez prolijevanja krvi”, „Sava je bio u pritvoru, a i njegovi rođaci”, da „uskoro, Šćepan oslobodi Savu i ostale kada se uvjerio da su potpuno bezopasni” (G. Stanojević).

Ali, ovi događaji — iz rakursa suśedne Mletačke republike — nešto su sasvim drugo. Hapšenje je fingirano, tj. radilo se o uspješno plasiranoj crnogorskoj glasini u koju su Mlečani povjerovali, čak tražili od Šćepana da oslobodi mitropolita. Retrospektivno, Mlečani shvataju da Sava nije istinski pritvoren. I prema tome, naśeli su na crnogorsku inscenaciju, ojačanu i navodnom okružnicom mitropolita od 28. novembra 1767. kojom naređuje Mainama da ne dozvole Šćepanu prebivanje među njima; tu su i drugi oblici „uvjeravanja” Mlečana od strane mitropolita da ne podržava Šćepana, etc.

Zbog čega sve to? Maine, iz kojeg je Šćepan i promovisan za vođu Crnogoraca, te obližnji Stanjevići, manastirska podvorjâ Save, odakle je upravljao Primorjem, eparhijom Crnogorske crkve koja je po davnašnjoj praksi i privilegijama iz dukala Senata u Veneciji iz 1718. imala jurisdikciju od Herceg-Novoga do Spiča — nalazili su se na teritoriji Mletačke republike.

Od mletačke sankcije da se, zbog saradnje sa Šćepanom, uskrati Savi pristup ovim manastirima, veće — ali u tom slučaju izgledne opasnosti — bile su trajno oduzumanje, možda rušenje ovih manastirâ, ako ne i potpuno ukidanje crnogorske jurisdikcije nad Primorjem. S prvim vijestima o saradnji mitropolita Save i Šćepana, providur u Kotoru zatražiće od vlade u Veneciji odobrenje: da arhijerejskoga namjesnika (protopopa) opštine Maine, Pobori, Brajići i cijele Boke Kotorske svake tri godine biraju „pod predśedništvom” mletačkoga zvaničnika; a ne da ga, kako je bivalo, postavlja crnogorski mitropolit.

Opsežni referat o Crnogorskoj crkvi vis-à-vis Šćepana Malog za pretpostavljene u Veneciji iz Kotora je izradio iznaredni providur Ivan-Zvane Zausta. Njegovo pismeno je nastalo prije 30. jula 1769, tj. prije dolaska u Crnu Goru ekspedicije kneza J. V. Dolgorukog, kojoj je samodržica vserosijskaja, Ekatarina II Velika, naložila da ispita sve oko Šćepana — to je važan kontekst događaja koji su uslijedili jer argumentuju mletački zaključak da sukob s početka 1768. mitropolta Save i Šćepana, ako ne fingiran, onda u najmanju ruku je efemerija.

Ispostavilo se, Dolgoruki je naišao ne samo na ujedinjenu nesaradnju nego i aktivnu odbojnost mitropolita Save, episkopa Arsenija i crnogorske jerarhije u ruskome pokušaju da se raskrinka „varalica ili lažljivac” Šćepan. Izuzetak je „patrijarh” Jovanović-Brkić. Štoviše, Dolgoruki „patrijarha” uvodi u Cetinjski manastir u očiglednoj namjeri da zauzme tron Crnogorske crkve. O tome kako će „patrijarh” bjekstvom s ekspedicijom Dolgorukog 13. oktobra 1769. doslovno spasiti glavu od osvete Crnogoraca, podrobnije u nastavcima na ovome linku…

Na drugoj strani, tok i epilog misije Dolgorukog uvjerava i smiruje Mlečane: da Šćepan Mali i mitropolit Sava nijesu marionete skrivene ruske agende, pa iako ne bez novih zatezanja odustaju defintivno od opcije da iz Maina i Stanjevića uklone mitropolita Savu, tj. ukinu primorsku eparhiju Crnogorske crkve. 

Sada: objavljujem mletačke dokumente, većinom u prijevodu s venecijanskoga jezika (łengua vèneta). Fokus je na zbivanjima od 1767. do 1769. sa refleksijama na Mitropoliju - Crnogorsku pravoslavnu crkvu. (Za nas od izuzetne vrijednosti su prijepisi originalnih crnogorskih akata, kao i npr. okružnice Crnogorcima od Dolgorukog; ove akte je mletačka obavještajna služba vladi u Veneciji dostavljala u prilogu sa svojim izvještajima i referatima i time ih volens-nolens sačuvala — neke od njih objavljujem u narednome nastavku.) 

* * * * *

29-og septembra 1767. – Izvještaj Paskoje Cicogne, izvanrednog providura u Kotoru: …Omilo se [Šćepan Mali, prim] sveštenstvu crnogorskome, nagovarajući svakoga na slogu i mir. I zbilja, izdao je proglas na Crnogorce, u kojem ih skoli da obezbijede uspostavu dobrobiti mira i sloge među svojim narodom, da su bogobojažljivi i čuvaju sveti obred grčki [sacrosanto Rito Greco]… 

Jako je sumnjiva ova stvar, obrađena je izvanjskim uplivom. Proglašavam krivcem veleizdaje onoga koji tu laž prisvaja i onoga koji je podupire na mletačkome zemljištu, kô što rade Mainjani. Da u tom zapriječim spajanje Grka [pravoslavni, prim] podložnih [Mletačkoj republici] i Crnogoraca želio bih: - da se Grcima podložnim podijeli proto-pop državljanin [mletački], koga bi opštine svake tri godine odabirali pod predśedništvom poglavara državnoga. 

20-og oktobra 1767. – Izvještaj Paskoje Cicogne: …Vladika Sava pośetio je Nepoznatoga [Ignoto, tako Mlečani uglavnom nazivaju Šćepana, prim], a ovaj, da ga za sebe pridobije, napisao je list na Crnogorce, u kojem ih nagovora: - da prepoznaju za koadjutora i nasljednika istoga Vladike njegova unuka po sestri Arsenija Plamenca. I zbilja, naredbe Nepoznatog su bile s punom subordinacijom na tom zboru: mir je sklopljen, koadjutor je prepoznat… 

4-og novembra 1767. – Mletački pukovnik Rade Maina o razgovoru, sastanku-ručku sa Šćepanom i mitropolitom Savom (u Mainama ili Stanjevićima): …Vladika Sava je dodao da nije vjerovati da je on [Šćepan] car Petar, koga svjetska javnost već godinama smatra mrtvim; a zna se kako je tri dana uzastopno bio izložen na uvid naroda, da su mu zatim nutrine uklonjene prije no je stavljen u grobnicu. Dok je gospodin Sava zborio ovu priču, Nepoznati isprati je smiješeći se i na kraju odgovori: „Može biti da je živ!”… 

16-og decembra 1767. – Izvještaj Antuna Reniera, opšteg providura Dalmacije i Albanije: …Nepoznati predstavlja se sudijom, riješava parnice etc… Neki śećaju se da vladike nijesu dobro vladali, govore: „čak i da Nepoznati nije car Petar III, on je ipak čovjek od Boga poslan”; dodaju, da on čini dobro za njihovu zemlju; zato je njima koristan i primjeren. 

Ukorio sam Vladičina namjesnika, koji je ovđe bio, da sebi nabavi hrane; a Vladika mi napisa pismo u kojem se pokušava opravdati. Vladiki odgovorio sam ukorivši ga, da sâmim djelima, ne samo pośetama, već raznim drugim koracima prema Nepoznatom dao je mogućnost da prevara raste… 

23-eg januara 1768. – Izvještaj Antuna Reniera: …Patrijarh Pećki, išćeran od Belerbega Rumeljskoga, a OD PATRIJARHA CARIGRADSKOG OBUSTAVLJEN „A DIVINIS” [raščinjen „od Božanskog”]… 

14-og februara 1768. – Izvještaj Antuna Reniera: Vladika Sava razglasio je list poslanika ruskoga [pismo Obreskova, prim] i naredio da se glavari sakupe u Stanjeviće. Tu su tri misli vladale: jedna, da bude Nepoznati izagnan, druga da ga se ubije, treća da ga se predade mletačkoj vladi; a ove se zadnje držao Sava. 

Najprvo, Sava nije pristao uz Nepoznatog; služio se samo tom zgodom da pridobije narod k svomu unuku Arseniju; i valjda zato se kasnije svrsta sa Nepoznatim. No, dolazak pećkog patrijarha, zahtijevanja Nepoznatoga, list ruski i prijetnje turske, sad ga ćeraju da obnovi svoju teokratsku vlast i strovali Nepoznatoga… 

Dva unuka Savina bila u Maini, te su Nepoznatom nagovijestili da će mu glavu odrubiti ako ne dokaže da je on upravo Petar III. Nepoznati ih oćera. I sljedećega dana sa svojima pođe do Stanjevića; i tu, pred sakupljenim narodom, izjavi: - da, ako ne dokaže da je ono što se o njemu veli, neka mu se glava odsiječe; a kad to bude dokazao, da se odsiječe Vladiki i njegovim pristašama; i pridoda, da je Sava izmislio ruski list, kao rob mletačke vlade, kojoj se prodao za 5.000 cekina; da će za Sv. Đorđa [na Đurđevdan] bolje sve dokazati, a da se u međuvremenu predaje kao sužanj narodu; da Sava proguta sve novce, koji dolaze iz Rusije, 32.000 cekina etc. 

Prisutni ga usklikom i pucanjem pozdraviše, a on nastavi samovladanje. Namjesti straže u manastiru Stanjevićkom i Cetinjskom, zatvori Savu i Arsenija, a njihova namjesnika progna u Crmnicu. Kaluđere otole išćera, a njihovo imanje prisvoji, te ga podijeli među svojima. Namjesti straže i u Maini na svoju kuću. Ote Vladiki nešto volova i jagnjadi; dva njegova unuka bači u zatvor. I zaplijeni manastir Crmnički [Brčeli]. Sve to učini buntovničkim načinom pomoću svojih privrženika, među kojima je i sâm brat Arsenijev [misli se na serdara Mojaša Plamenca, prim]. Ostali Crnogorci sve to posmatraju zabunjeni. 

10-og marta 1768. – Mletačka vlada piše opštem providuru Dalmacije i Albanije: Pošto se sve više omasovljava sljedbeništvo i sila Nepoznatoga, koji se zavadio s vladikom Savom i pomoćnikom njegovim Arsenijem… Čini se sasvim nejasno ponašanje Nepoznatog prema vladiki Savi; možda je iz razloga da je neka tajna obaveštajna služba imala upliv oko ovoga između njega i pomenutog vladike Save?... 

24-og marta 1768. – Izvještaj Paskoje Cicogne, izv. providura u Kotoru: Veli se, da je Nepoznati oslobodio Vladiku od zatvora; i da ga je ovaj pośetio… 

20-og januara 1769. – Ivan-Zvane Zusta, (novi) izvanredni providur u Kotoru, referiše vladi Mletačke republike: 

Od mog izbora, za čast i ispunjenje volje Republike, sve moje meditacije su se okrenule poduzeću u koje me je vodila velika posvećenost služenju Vašoj Preuzvišenosti. Ali u tome, pri raznovrsnosti razmišljanja, uglavnom usmjerenih na ličnost Varalice Šćepana [Impostore Steffano], nijesam mogao da shvatim, kako se potpuno nepoznat po naciji i porijeklu stranac, pojavivši se u podlom, okrutnom i jadnom liku, mogao nametnuti svojim podanicima i suśedima toliko brojnih populacija, napravivši sebe autorom veoma farsičnih turbulencija? 

Nije mi nepoznato da su ga neki kvalifikovali kao izaslanika neke strane sile; no, viđevši ga kako, bez potpore i novaca, ima moć da lako privuče poklonike i sljedbenike, nijesam mogao da mu pripišem nešto što mu nije odgovaralo na bilo koji način. Znam da su ga najslabiji, prevareni i zavedeni, prepoznali kao Petra III; ali opštepoznati fakt kako je svršen život cara ruskoga, ne ostavlja mjesta nagađanjima. 

Drugi su ga zamišljali laičkim statusom i profesijom, a treći crkvenim, podstaknuti najprvo ekscentričnom vanjštinom njegovom, a onda i čestom upotrebom mističnih parabola; koristio ih je u svojim rasuđivanjima i pismima da fascinira previše lakovjerne i grube, a oni sa divljenjem primahu ono što ne mogu da razumiju… 

No, svejedno mi se činilo neshvatljivim kako je uspio pomiriti i ponovno ujediniti s nevjerovatnim učinkom tolike varvarske populacije, podijeljene neprijateljstvima, ubistvima i drugim međusobnim nasiljem; a prije svega, kako je mogao nadvladati Vladiku ili Arhijereja Crne Gore [Vladica o sia Vescovo del Monte Nero], kojeg su Grci poštovali i poštuju — istaknutog po dostojanstvu, bogatstvu i broju pristaša i rođaka, koji je već imao mirnu i apsolutnu vlast nad tim stanovništvom, a ovaj ga lišava njegove vlasti, pa čak i slobode, lično ga uhapsivši, uklonivši ga od njegova stada i drugih oblika nezavisne nadmoći?… 

Ostah u nedoumici: jesu li ove vrlo iznenađujuće i posljedično sumnjive manifestacije istinite ili ublažene, iskrene ili pažljivo usklađene jedna s drugom? Naposljetku, sâma sredstva koja smo upotrijebili da ga [Vladiku] oslobodimo zatočeništvo od tako opasne osobe, postupno su me dovela do otkrivanja tajne koja je bila maskirana i skrivena pod podmuklim izgledom. Shvatio sam da strasti koje je probudio Varalica ne mogu u potpunosti prestati sve dok on ostaje unutar Crne Gore; i stoga sam došao do uvjerenja da je njegovo uklanjanje apsolutno neophodno. 

Za ovu važnu svrhu, ma kakav eksperiment naše sile u drugoj državi je beskoristan; te se sva pozornost morala ograničiti na privatne prakse koje su se izvodile spretno i poduprte ponudama velikodušnih nagrada. Budući da takvoj prilici nijesu mogli imati siguran pristup niko liše isti Crnogorci — to sam, preko pouzdanika, naćerao neke od njih da pokušaju; i primijetio sam, iznenađen, da ovaj put ni među tim bezbožnim, krajnje grabežljivim i krajnje podmitljivim ljudima interes nije našao uobičajenu lakoću prolaza. 

Kako je za ovaj dio nestala svaka nada u uspjeh, preostalo mi je jedino da iskušam sâmog Vladiku: da valjano prepoznam stvarnost njegovih namjera. Napisao mi je nekoliko pisama, koja imam čast predati Vašoj Preuzvišenosti, a koja, prema generalnom stavu naše vlade, ostavih bez odgovora. U njima se žalio da ga je narodna milostinja betarložno napuštila; da je bez krivice pretrpio znatnu štetu; da su mu prihodi unutar ove provincije narušeni od strane milicija; da su mu manastirska prebivališta napadnuta i okupirana; i da su ostavljene u zaboravu njegove zasluge; još prikazujući da je činio neka uzgredna prećerivanja protiv Varalice, ne konkretizujući ih. 

Koliko je profinjeni intelekt sposoban kovati zavjere da bi stekao naklonost i simpatije, izraženo je u sâmim pismima, u kojima on ne propušta pokazati doprinose svojoj naciji kako bi se i dalje smatrao sposobnim pružiti neku plodonosnu uslugu zgdnom prilikom. 

Namjeravao sam povjerljivu osobu, koja će prihvatiti tajne upute za njega [Vladiku], a uz zabranu korišćenja moga imena, da u moje ime pregovara s njim; i da mu predočim razloge za koristi mira i pristojnosti: da se Varalica Šćepan i patrijarh iz Peći proćeraju iz Crne Gore, budući da ga je bilo nemoguće uvjeriti da ih obuzda i preda, pozivajući ga da ozbiljno razmisli: 

- da je krivicom obojice uslijedila nedavna provala Turaka, na tešku štetu naroda i mnogo veću pogibiju u slučaju da su dva osmanska zapovjednika djelovala umnije i složnije [u septembru 1768.  turski pohod, predvode ga belerbeg i paša, na slobodnu Crnu Goru, prema G. Stanojeviću, „imao je neriješeni ishod; i Crnogorci i Turci slavili su ga kao pobjedu”]; - da bi prebivanje takvih ljudi na istome mjestu, nakon već podstaknute vatre prvih turbulencija, lako moglo probuditi Turke na neki novi pohod, opreznije uređen i energičnije izvršen; - da je u slučaju nove invazije pustošenje naroda neizbježno, te bi u toj opštoj destrukciji njihova propast postala nepopravljiva; - da je s dotadašnjom tolerancijom oslabio i možda s vremenom potpuno uništio vlastiti autoritet, ne bez očite opasnosti za vlastite interese, koji su vazda prepoznavali svoje pravo porijeklo u potpuno slijepoj poslušnosti ljudi i vlastitome bogatstvu. 

Takve su morale biti i takve su bile predstavke upućene Vladiki s akcentima na taštine i koristi, prevladavajuće strasti koje su u njegovu karakteru sasvim očite. Na ovaj način bio sam polaskan da postignem jedan od dva efekta... Ako bi se Vladika pokazao nevoljkim da izopšti patrijarha i Varalicu, više nije moglo biti nikakve sumnje da je u dogovoru s njima; u suprotnom bi pribavio podršku rođaka, prijatelja i ostalih i moralo bi uspjeti ili proćerivanje obojice, ili makar podjela između stanovništva Crne Gore, koja bi bila izuzetno prikladno sredstvo da se eliminišu dva glavna remetitelja mira; da se uguše sumnje i nezadovoljstva Turaka; da se povrne nužno smirenje na granici.

Vladika je, da se izuzme od svake rigorozne odluke — a taj stav je s lakoćom preduzeo i radosno konzumirao, neprestano saopštavajući da su navedeni ljudi [Šćepan Mali i „Patrijarh iz Peći”, prim] otišli [iz Crne Gore, prim] — došao da implicitnog priznanja da njihov boravak tamo nije bez njegove izričite volje i predumišljaja; i što se više trudio da to ukrije, to se više pojavljivao kriv. 

On, po prirodi veoma mudar, naviknut na laž i upućen u svaku prevarnu vještinu, nije mogao da ovako djeluje bez neke tajanstvene i suštinske stvari. Krenuo sam da je istražim; i nakon mnogih i ozbiljnih opservacija našao sam se prisiljen pomisliti da, sa ekstravagantnim ukrštanjem njegovih namjera, on nema drugu svrhu no da ovjekovječi dominaciju nad stanovništvom Crne Gore. 

Ovo se možda može činiti kao paradoks; i da bih oslobodio njegove nejasnoće, moram zamarati pažnju Vaše Preuzvišenosti opširnijim izlaganjem. 

Arhijerejskom dostojanstvu Crne Gore dodijeljeni su vjernici iz obližnje Hercegovine, koji su bili zadovoljni da imaju onoliko privilegija u narodu koliko je dovoljno za prikupljanje obilatih priloga i milostinje bez vlasništva nad sredstvima vlasti i bez uplitanja u svjetovne poslove. 

Prvi od NACIJE CRNOGORSKE [nazione Montenegrina] koji je ponio takvo dostojanstvo bio je Danilo Petrović, stric živog vladike Save. 

Danillo, pun pobožne ljubavi, znao je dobro iskoristiti svoj novi položaj, pronalazeći načina da śedini svjetovnu vlast s crkvenom, a razmišljajući da to uzastopno prijeđe na njegovu familiju. Stoga je pomenutog Savu izabrao za koadjutora; i usadio mu istu maksimu, što je potom primjerom sprovedeno kroz zajednicu iz pomenute familije pokojnog vladike Vasilija [Petrovića-Njegoša, mitropolita, prim], koji posta uočljiv u svojoj mutnoj genijalnosti i buntovnom śemenu rasutom po Crnoj Gori; no, takva se praksa uskrati njegovom smrću u Trstu na svom posljednjem putovanju za Moskoviju [Vasilije umro u Petrogradu, a ne u Trstu, prim]. 

Ovaj nesrećni slučaj nije raspršio ushićene ideje vladike Save: ali kako u svojoj porodici više nije imao nikog sa crkvenim zvanjem [professiona ecclesiastica] — uslov koji je bio neophodan za episkopski čin — odlučio je da autoritet vlasti koju je uživao prenese na svoje rođake. 

U naciji koja je bila tako nesklona zavisnosti o crkvenome vođi, novost je mogla naići na prepreke; da bi ih izgladio prije svega je Arsenija Plamenca, sina jedne od svojih sestara, nominovao za svog koadjutora, uvjerivši se da on, kao sestrić, vezan nenadanom dobrobiti ne bi se usudio suprotstaviti mu se; i budući ionako nesposoban, to mu je [Arseniju] dodatno uskratio opseg uprave. 

Ali, da se Crnogorci pripreme za novi oblik vladavine, bio je potreban naredni, moćniji korak. Stoga je [Vladika] razmišljao o tome da iskoristi odgovarajuću pomoć Varalice Šćepana kako bi [Arsenija] proizveo prihvatljivog za naciju.  Da bi Arsenija akreditovao, lično Sava pośetio ga je [Šćepana] sa izrazima potčinjavanja i poštovanja: dogovorio je s njim nadaleko poznato njegovo i hapšenjâ rođaka mu, pokazavši da je podložan ugnjetavanju samo da dovrši svoj plan; a kada je ośetio [Sava] potrebu da se oslobodi njega [Šćepana], koji je smatran njegovim tlačiteljem, imao je hrabrosti da ospori istinu i tvrdi da se [Šćepan] odselio iz Crne Gore. 

Dokaz takvog prevarnog ponašanja pruža njihova Patente Originale [odluka crnogorskog zbora od 7. jula 1768, objavljujem je u narednome nastavku, prim], potpisana voštanim pečatom iste cijele Crne Gore [Mohur vsje Črnije Gori], pronađen u nama potčinjenim opšinama [Maine, Pobori, Brajići], a koju je izdao Varalica i potpisao gore spomenuti Vladika u korist pobunjenika Marka Tanovića iz Maina, koji je izabran za serdara rečenih opština… 

A u većoj opasnosti plamena, koju je blizina osmanske vojske stvarala među njima, zajednica između Varalica i Vladike bila je takva da se nije se moglo pretpostaviti da je postojala neka tajanstvena prevara. Sve je imalo za cilj da se neotesani narod privikne na drugačije podanstvo; jer Vladiki, koji je bio plodan u ekspeditivnosti, nije bilo teško da nakon postignutog cilja isključi i sâmog Varalicu, koji nije imao snage uzdržavati se a da ne otvori vrata bilo kojem članu njegove familije. 

Vladičine misli vjerovatno ciljaju na određenu stvar, koja postupno sazrijeva, dok ne dosegne potpuno ispunjenje. Znajući tako dobro iskoristiti Varalicu, nije ostavio ni pećkog patrijarha besposlenog za ustanovu hirotonije svoga sestrića Plamenca. 

Pomenuti Patrijarh je iz porodice Berchich, podanik Austrije, sinovac grčkoga mitropolita, veoma preduzimljivog i spremnog duha. Ostavivši trag u državi Austrijskoj s POTAJNIM ODNOŠENJEM ZNATNE SVOTE NOVCA, išao je okolo, sve do 1752, kada se povukao u Toplu, južno naselje udaljeno pola milje od Kastel-Nuova [Herceg-Novoga], đe je, koliko je poznato, ostao osam mjeseci, iskoristivši priliku da svojim insinuirajućim manirom sklopi mnoga prijateljstva, preteču zavođenja koje je s pojavom Varalice pokušao da opet proširi po toj teritoriji, sada veoma suspektnoj. 

Iz Tople je bio prisiljen izbjeći, kada je, zbog spomenute krađe, bio PRED HAPŠENJEM. Uputivši se u Peć, obratio se ondašnjem patrijarhu [pećkog „patrijarha” Kirila II, prim], koji ga je s milosrđem dočekao, dok mu je ovaj cijelu propast isplanirao OGROMNOM IZDAJOM: potajno ga je optužio za nasilje i iznude, zbog čega je pozvan na odgovornost na Porti, TRAGIČNO SKONČAVŠI. 

Ovim ZLOČINOM i IZDAŠNIM ISPLATAMA UKRADENOG NOVCA otvorio je sebi [Jovanović-Brkić] put ka vakantnoj [upražnjenoj] Patrijaršiji, ali su se s pravom OGORČENI ROĐACI PRETHODNIKA pobunili i za svoju utjehu izdjejstvovali njegovo SVRGAVANJE i IZBAČIVANJE, od čega je u tajnosti pobjegao; da bi se koncentrisao u Crnoj Gori, đe i dalje slobodno ostaje, dobro se razumijevajući sa Samozvancem i vladikom Savom. 

Ovaj niz uspjeha i akcija može se činiti oportunim za zrela razmišljanja o tome što dalje preduzimati, budući da se mutna scena, koja nije savršeno zatvorena, može ponovno otvoriti; vrlo je razumno da je Vaša Ekselencija vjerno obaviještena o idejama koje animiraju smjerove tako bliskih suśeda. 

(Nastavlja se)