Suđenje Vladu Dapčeviću i Kađi Petričeviću, Beograd, 1950, treći dio

Priredio: Vladimir Jovanović

U deklasifikovanoj analizi, čiji je naslov u prijevodu „Izbjegavanje Armagedona: Treći svjetski rat koji samo što se nije desio, 1950. godina”, američka Nacionalna bezbjednosna agencija (National Security Agency) ocjenjuje:

„Napad Uprave državne bezbjednosti (UDB-a) na osumnjičene ibeovce bio je posebno žestok u Crnoj Gori, najmanjoj jugoslovenskoj republici, tu je komunizam imao najdublje korijene i cijeli je ogranak UDB-e bio angažovan da uguši lokalno nezadovoljstvo”.

„Titovi strahovi od sovjetske subverzije nijesu bili neopravdani. Ne samo da je Staljinova obavještajna služba, MGB [Министерство государственной безопасности СССР], pośedovala brojne agente diljem Jugoslavije, nego su Titova vojna i tajna policija bile među najdublje probušenim institucijama. Hiljade vojnih i službenika državne bezbjednosti, školovanih u Sovjetskom Savezu, odmah je stavljeno pod sumnju; na kraju je 7.000 oficira vojske i 1.700 funkcionera UDB-e, od kojih su mnogi bili visoko rangirani, očišćeno kao ibeovci. Vjerovatno 100.000 jugoslovenskih komunista osumnjičenih za nelojalnost poslano je u brutalne političke zatvore, tu ih je hiljade umrlo”.

Peko Dapčević i Tito

„Krtice MGB-a postojale su u cijelom Titovom režimu. Kao ibeovci razotkriveni su dva ministra iz vlade [Žujović i Hebrang], pa čak i šef Titove tjelesne garde [Momčilo-Moma Đurić]. Posebno su neugodni za Beograd bili prebjezi mnogih funkcionera u sovjetski blok. Najgori incident dogodio se u avgustu 1948, kada su tri viša vojna oficira, koji su planirali državni udar uz sovjetsku potporu, pokušali pobjeći. UDB-a je uhvatila general-majora BRANKA PETRIČEVIĆA i pukovnika VLADA DAPČEVIĆA iz Glavne političke uprave, potonji je bio šef vojnoga agitpropa, dok je treći zavjerenik, general-pukovnik ARSO JOVANOVIĆ, ubijen u blizini rumunske granice. Značajno, sva trojica su bili Crnogorci. Jovanović bio je ratni načelnik Generalštaba Jugoslavenske armije. Sovjetska zavjera nije mogla ići više”.

Pred vojnim sudom u Beogradu, Branku-Kađi Petričeviću i Vladimiru-Vladu Dapčeviću suđeno je 1-6. juna 1950. za gaženje zakletve, izdaju zemlje, špijunažu i subverzivnu djelatnost uperenu protiv poretka u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji (FNRJ). „Bio sam ubijeđen da će me osuditi na smrt. Čak sam to i otkucao [Morzeova azbuka] Kađi na zid. Njegova ćelija je bila odmah do moje”, govorio je Vlado Dapčević, četiri decenije nakon procesa.

Čitanje optužnice, saslušavanje optuženih i svjedokâ, objavili smo u prethodnim nastavcima, dostupnim preko donjeg linka…

Takođe, naveli smo da su, kao i Petričević i Dapčević, i svi ostali akteri ovog najvećeg javnog procesa usred užarenog ideološkog i propagandnog sukoba Tita i Staljina, tj. Jugoslavije i Sovjetskoga Saveza, po nacionalnosti Crnogorci: - predśednik sudskoga vijeća MILONJA STIJOVIĆ, potpukovnik; - sudije porotnici: general-major ĐURO LONČAREVIĆ i pukovnik BOGDAN VUJOŠEVIĆ; - tužilac: pukovnik ILIJA KOSTIĆ; - branilac optuženog Petričevića pukovnik DANILO KNEŽEVIĆ, a branilac optuženog Dapčevića pukovnik RADOŠ RAIČEVIĆ.

Vlado Dapčević se 1990. godine u ispovijesti za dnevni list „Borba” priśećao da „u sudnicu nijesu puštili moju rodbinu, osim PEKA”, rođenog mu brata, čuvenog generala. „Prisustvovali su rukovodioci i nekoliko novinara, među njima i stranih dopisnika”.

- Prvo su ispitali Kađu — evocirao je Dapčević. — Sve je priznao. Okrivio je Informbiro za svoju „izdaju", a na kraju je čak viknuo: „Živio drug Tito! Živjela Komunistička partija Jugoslavije!" Ja sam, onoliko koliko su mi to omogućli, branio svoje idejno i političko gledište. Branio me pukovnik Radoš Raičević, ne śećam se više, mislim da je bio načelnik pravnog odjeljenja Ministarstva narodne odbrane — i to nešto bolje nego pukovnik Danilo Knežević Kađu. Taj avokat, Knežević, napadao je Kađu tri puta više nego tužilac. Prava komedija od suđenja. Sudskom vijeću je predśedavao Milonja Stijović. Članovi vijeća pukovnik Bogdan Vujošević i general Đuro Lončarević. Za razliku od ovog Lončarevića, Stijović i Vujošević su bili pristojni prema meni.

- Od mene to nijesu očekivali, ali su se nadali da ću bar da ćutim, premda ih je Peko unaprijed upozorio da ne organizuju javno suđenje, jer ja neću da ćutim. Čak im je rekao: „Makar mu sto, a ne jedna smrt prijetila". Zbog takvog mog držanja, u pauzi suđenja dolazio mi JEFTO ŠAŠIĆ [general, šef KOS-a, vojne službe bezbjednosti] — iako on, kad suđenje počne, više ne bi smio sa mnom da ima ikakve veze — i sav sluđen govori: „Zašto, Vlado, hoćeš da nas prisiliš da te ubijemo?” Odgovorih: „Ako ste riješili da me ubijete, vi ćete me ubiti, govorio ili ne govorio. Ja ću braniti ono u što sam ubijeđen i braniću svoj obraz. On mi je važniji od vaše presude”.

Branko-Kađa Petričević

Tokom istrage, uhapšeni su drugi rođeni brat Vlada Dapčevića i njegova sestra. „Bili su uhapsili DANICU i brata mi DRAGA, ali su ih puštili. Čak su i tetku zvali na saslušanje. Dana i Drago su im kazali: ‘Kako brata da izdamo?’ A za tetku je ALEKSANDAR RANKOVIĆ rekao: ‘Ona je stari hajduk, krila bi i nas ako bi trebalo’. Deset mjeseci je sve to trajalo”.

MIJUŠKOVIĆI, brat i sestra MARKO i BRANKA (udata BERGINC), koji su Vladu Dapčeviću obezbijedili stan u Beogradu dok se, po neuspjelom pokušaju bjekstva u Rumuniju u strogoj konspiraciji pripremao za novi pokušaj ilegalnog prelaska granice, u Mađarsku — uhapšeni su. U pritvoru boravili od septembra 1948. do juna 1950. godine. Branka je, naveli smo, svjedočila na suđenju.

O tome kako su otkriveni svi oni, ali i još neki koji su smatrani za Dapčevićeve, Petričevićeve i pristalice i-ili pomagače ubijenog generala ARSA JOVANOVIĆA, kazivao je, četiri decenije poslije suđenja, Vlado Dapčević: „Ništa nijesam htio da priznam. Pročitaše mi Kađinu izjavu. Ispričao im je sve što je znao. Ja sve porekoh. Suočiše nas.

 - Petričeviću, jesi li ti sve ovo rekao?

 - Jesam.

 - Što ti, Vlado, na to kažeš?

 - To apsolutno nije istina. Sve je to Kađina bujna mašta.

 - Što ti, Petričeviću, na to kažeš?

 - Nije istina. Vlado pokušava da spasi ove ljude. Bili su sa njim u kontaktu i misle isto što i on.

 - Što ti, Vlado, na ovo kažeš?

 - Nije istina to što Kađa kaže...

 I sve tako. Njima je bilo potpuno jasno da je tačno ono što je Kađa rekao; i odmah su pohapsili one ljude. Sve su odmah priznali. Rekli su im: „Vlado je priznao" — i to je bilo dovoljno. Nijesu me s tim više gnjavili, ali ih je silno interesovalo đe sam bio od trenutka kad sam se rastao sa Kađom kod rumunske granice…

 Vlado Dapčević se priśećao da je „čak je i Ranković lično, u pratnji Ćeće Stefanovića [jedan od čelnika UDB-e, prim], došao da me to pita”, jer ih je, tvrdi, „uhvatila strašna panika”.

 „Nijesu znali odakle im prijeti opasnost. Plašili su se da se nijesam krio kod nekih generala ili rukovodilaca koji još nijesu bili otkriveni. Nijesam htio da im kažem, po cijenu torture. Ali, onda Ranković poče ovako:

- Neće biti nikakve torture. Ja tebe razumem. Možda bih i ja učinio isto što si ti učinio da, kao i ti, nisam znao neke stvari koje smo znali mi u najvišem rukovodstvu. Ima nekih signala da bi se stvari sa Rusima uskoro mogle srediti. Možda ćemo brzo razgovarati na nekom drugom mestu, drukčije, kao ranije, kao komunisti. Pa, komunisti smo na kraju krajeva. Ne misliš valjda da se nalaziš pred klasnim neprijateljem. 'Ajde da se dogovorimo oko ovoga. Mi to moramo znati. Pod kojim uslovima ćeš nam to reći?

- Pod uslovom da mi daš časnu riječ da se tim ljudima ništa neće dogoditi.

- Ne mogu ti dati časnu reč. Nemam ja na to pravo.

- Onda smo završili razgovor.

Desetak minuta smo se oko toga natezali i onda on [Ranković], iznenada, reče:

- U redu. Imaš moju časnu ljudsku, komunističku i drugarsku reč da im se ništa loše neće dogoditi. Samo ćemo ih saslušati. Shvati nas, čoveče, mi po svaku cenu moramo znati njihova imena.

- Riječ?

- Reč.

„Poslije toga sve sam mu ispričao”, kazao je Vlado Dapčević. „Laknulo mu je kad je čuo da su to zaista samo obični i bezopasni ljudi”. Dapčević nije tvrdio da su ga u istrazi ili tokom suđenja, dok je boravio u beogradskim pritvorima (Glavnjači potom na Banjici), iako pod strogim nadzorom straže, izložili bilo kakvom obliku torture — za razliku od višegodišnjeg perioda kada je, nakon izricanja presude, upućen na izdržavanje kazne…

JOVAN — sin gen. Branka-Kađe Petričevića (1914-1982) — nastanjen u Beogradu, takođe godine 1990-te polemisao je sa Vladom Dapčevićem: „Obraćam Vam se sa ‘striko’, kao što je uobičajeno da se mlađi Crnogorac obraća starijem. Taj naziv mi pogotovu izgleda prikladan, jer ste znamenite 1948. bili drug i, manje-više, politički istomišljenik mog oca, Branka Petričevića Kađe. Zato što je on, zajedno s Vama i Arsom Jovanovićem, POKUŠAO NAIVNO i TUPAVO BJEKSTVO u Rumuniju, i ja sam snosio posljedice. Imao sam godinu i sedam mjeseci, nijesam uhapšen, već samo proćeran iz Beograda. Vilu na Dedinju zamijenio sam straćarom na Cetinju”.

Jovan Petričević je pisao da je u septembru 1948. uhapšena njegova majka tj. Kađina supruga, KOSARA-KOSA.

Vlado Dapčević i Kađa Petričević, likovi iz serije „Četrdeset osma: Zavera i izdaja” (TV Beograd, 1988)

- Kađa je tražio da ga brani ĐOKO IVANOVIĆ, njegov ratni drugi i vjenčani kum. Međutim, saopšteno mu je da je Ivanović službeno odsutan iz Beograda. Onda se opredijelio za MIJUŠKA ŠIBALIĆA, ali ovaj nije htio da se prihvati te nezahvalne uloge. Vidjeći da od njegove prozivke oficira-pravnika nema vajde, prepuštio je vojnim vlastima da mu odrede branioca. Određen je pukovnik Danilo Knežević.

- Iz Vaše priče ispada kako sve Vi bili junak, a Kađa kukavica — naveo je Jovan Petričević u otvorenom pismu Vladu Dapčeviću. — Eto, Kađa je, u istražnome zatvoru, provalio neke ljudie, a Vi nijeste nikog htjeli. Učinili ste to tek onda kad Vam je šef policije dao svoju „časnu ljudsku, komunističku i drugarsku reč” da im se ništa neće dogoditi. Mogao bih da Vam navedem bar 20 ljudi Vaših prijatelja i poznanika koji su dospijeli u zatvor zbog Vašeg „junačkog držanja” u istrazi. Nadam se, striko Vlado, da mi nećete zamjeriti zbog ovih primjedaba, tim prije što ste po struci istoričar, pa Vam istina o prošlosti mora ležati na srcu…

Vraćamo se u 1950-tu, u sudnicu vojnoga suda u Beogradu. Prilikom davanja završnih riječi, prvi govori vojni tužilac Kostić. On kaže da je „u optužnici protiv izdajnika Branka Petričevića i Vladimira Dapčevića iznijeto da su njih dvojica planski i organizovano radili protiv postojećeg državnog poretka u FNRJ, vršili špijunažu u korist jedne strane sile i pokušali da dezertiraju iz Jugoslovenske armije u inostranstvo sa ciljem da otuda, uz pomoć i po direktivama neprijatelja nove Jugoslavije, produže svoj izdajnički rad na razbijanju narodne vlasti i naše narodne armije”.

- Oba optužena počela su svoju neprijateljsku aktivnost protiv narodne vlasti početkom jula 1948. odmah po izlasku zloglasne Rezolucije Informbiroa — nastavio je tužilac. — U međusobnim diskusijama i razgovorima donijeli su zaključak da se narodi Jugoslavije i njihovo državno rukovodstvo nalaze u teškoj situaciji, da će CK SKP(b) [vladajuća partija SSSR-a, prim] „ići do kraja” i da može doći i do okupacije naše zemlje. U toj situaciji oni donose odluku da ne treba stajati skrštenih ruku, već da odmah treba prikupljati oko sebe istomišljenike za borbu protiv socijalističkog poretka u našoj zemlji. Da bi ostvarili svoje izdajničke namjere oni odmah prelaze na uspostavljanje veza sa vojnim atašeom SSSR u Beogradu general-majorom SIDOROVIČEM i stavljaju se pod njegovo rukovodstvo u borbi protiv sopstvenog naroda i nezavisnosti socijalističke Jugoslavije.

- Optuženi Petričević — rekao je pukovnik Ilija Kostić — priznao je tokom pretresa svoju krivicu. Izjavio je da se ośeća krivim za neprijateljski rad i za izdaju koju je počinio prema svojoj zemlji. On ne osporava činjenice iznijete u optužnici, ali nastoji da ublaži svoju krivicu prikazujući sebe, u odnosu na optuženog Dapčevića, kao sporednu ličnost, kao čovjeka koji se kolebao, koji nije bio čvrst u svom neprijateljskom stavu i radu, koji je bio protiv pristupanja pojedincima u cilju njihovog vrbovanja za neprijateljsku delatnost, koji je i u pogledu bjekstva bio neodlučan i koji se po izvršenom pokušaju bjekstva pokajao i sam prijavio vlastima. Međutim, sud treba takvu odbranu Petričevića da odbači i to iz sljedećih razloga: optuženi Branko Petričević je i po funkciji i po položaju bio stariji od optuženog Dapčevića. Smatrao se politički zrelijim i uzdignutijim, a takvim ga je smatrao i optuženi Vladimir Dapčević. On je — iako je neposredni izvršilac optuženi Dapčević — inicijator i pokretač skoro svih izdajničkih djela optuženih. Optuženi Petričević predlaže da se uhvati veza sa generalom Sidorovičem, a isto tako i da se bježi iz zemlje. On ne pristupa pojedincima ne zato što je protiv pristupanja i njihovog pridobijanja za izdajnički rad, već iz opreznosti.

- Optuženi Vladimir Dapčević priznaje iznijete zločinačke postupke. Međutim, potpuno svjesno — da bi smanjio svoju krivičnu odgovornost, a kroz to i zasluženu kaznu — on pokušava da svoj izdajnički rad drukčije kanališe, da ga maskira takozvanom idejnošću. Ali, na pretresu je utvrđeno da je optuženi Dapčević pokušao kod niza ljudi da ih pridobije za izdajnički rad. Niđe nije dobio podršku. Njegovim vlastitim priznanjem utvrđeno je da je uspostavio i održavao veze sa stranim predstavnicima i izvršavao sve njihove zadatke. On je davao informacije o moralno-političkom raspoloženju rukovodilaca Jugoslovenske armije i vršio vojnu špijunažu u korist strane sile. Optuženi Dapčević mahom je direktni izvršilac planova koje je stvarao zajedno sa izdajnikom Petričevićem i sovjetskim predstavnicima.

- Kao naročito otežavajuća okolnost za oba optužena jeste smišljen ilegalni rad i dezerterstvo u inostranstvo sa zadatkom dalje organizacije propagandnog i ilegalnog rada — sve pod okriljem neprijatelja socijalističke Jugoslavije. Iz sudskog procesa se vidi da su optuženi željeli i radili na tome da dođe do agresije stranih trupa na našu zemlju.

- Optuženi Petričević i Dapčević — kazao je puk. Ilija Kostić — izdaju svoj narod u danima kada su se radne mase zbile oko svog revolucionarnog rukovodstva i, kao odgovor klevetnicima i neprijateljima, dale sve od sebe za izvršenje zadataka Petogodišnjeg plana. Optuženi, kao viši rukovodioci Jugoslovenske armije, izdaju svoju socijalističku domovinu u vrijeme kada pripadnici naše armije hiljadama telegrama, pisama i rezolucija iz svih garnizona jednodušno izražavaju svoje jedinstvo, povjerenje i povezanost sa svojim narodom, spremnost na izvršavanje svih zadataka koji bi se u odbrani domovine pred njih postavili i sa ogorčenjem odbijaju sve klevete al strane rukovodstva SSSR.

- Logično je da se prljavog posla izdaje svoje socijalističke domovine mogu prihvatiti samo otuđeni bijednici i izrodi koji nemaju ništa zajedničko sa borbom naroda i socijalističkim idealima. Takvi su Petričević i Dapčević. Oni, već na putu od Beograda za Belu Crkvu, bježeći u inostranstvo, kroje planove kako se treba držati po dolasku u Moskvu, davati izjave i slično. Nije slučajno što su zajedno našli na istim pozicijama borbe protiv svog naroda dezerteri Branko Petričević, Vladimir Dapčević i Arso Jovanović koji je po svom karakteru, karijerizmu i odvojenosti od naroda i njegove borbe bio isto što i oba optužena.

Potom je vojni tužilac istakao da je „proces pokazao kakvim su se prljavim poslom bavili predstavnici sovjetske vlade u našoj zemlji”; pa je govorio „o odnosu rukovodilaca SSSR prema Jugoslovenskoj armiji što je optuženima Petričeviću i Dapčeviću, kao višim oficirima, bilo dobro poznato”. Vojni tužilac je rekao da je „to naročito važno podvući, da bi se viđelo kako su optuženi svjesno išli ka izdaji, podzemnoj borbi i dezerterstvu; oni su znali da su od 1944. pa naovamo organi sovjetske obavještajne službe stalno nastojali da pod firmom takozvanog internacionalizma i viših ciljeva vrbuju naše oficire koji su bili na školovanju u SSSR”. (Napominjemo: Petričević i Dapčević nijesu bili na školovanju u SSSR-u, a general Arso Jovanović jeste.)

- Dakle, slučaj optuženih Petričevića i Dapčevića — rekao je vojni tužilac — nije usamljen u subverzivnom i organizovanom neprijateljskom radu diplomatskih predstavnika vlade SSSR u našoj zemlji.

- Samo karijeristi tipa Petričević – Dapčević, koji mrze sve što nije napredno, koji ne vole svoju otadžbinu i svoj narod mogli su se u ovoj situaciji odvojiti od svog sopstvenog naroda i poći putem izdaje. Činjenično stanje koje je na pretresu utvrđeno saslušanjem optuženih, iskazima svjedoka kao i podnijetim stvarnim dokazima u cjelosti je potvrdilo optužnicu kako u pogledu u njoj iznesenih činjenica i opisanih krivičnih dela, tako i u pogledu zakonske kvalifikacije tih krivičnih djela.

- Stoga — zaključio je puk. Ilija Kostić — predlažem da sud optužene oglasi krivim za djela navedena u optužnici i da im s obzirom na težinu počinjenih krivičnih djela i stepen njihove društvene opasnosti, izrekne tešku, zasluženu i pravednu kaznu".

Štampa u Beogradu je primjetila da je „završnu riječ vojnoga tužioca publika pozdravila dugotrajnim aplauzom”.

Branilac optuženog Branka Petričevića — pukovnik Danilo Knežević, izjavio je da su „dokazni postupak, priznanje i čitav pretres bili takvi da se uopšte ne može ozbiljno izmijeniti položaj optuženog Petričevića”.

- Njegova se krivica — rekao je on — po našem zakonodavstvu, kao i po svim zakonodavstvima u svijetu, kvalifikuje kao najteže moguće djelo za koje jedan čovjek treba da odgovara".

Pukovnik Knežević, međutim, „ističe kao olakšicu za optuženog neke njegove lične osobine i neke druge momente koji su uticali da on počne antinarodni rad i stavi se u službu neprijatelja naše socijalističke otadžbine”. O tome branilac optuženog Petričevića, između ostalog, saopštava:

- Hoću da kažem i to da su se u tom momentu protiv naše zemlje i protiv revolucionarnog pokreta okomili ljudi koji su nekad bili veliki po svojim autoritetima u međunarodnom radničkom pokretu, ljudi koji su zloupotrijebili dosadašnje tekovine revolucionarnog pokreta u svijetu i stavili se zbog svojih sićušnih interesa na nedemokratske i izdajničke pozicije u odnosu na međunarodni demokratski pokret i, konkretno, u odnosu na našu zemlju. Takva kontrarevolucionarna politika rukovodilaca SSSR maskirana je ideološkim frazama, a ustvari to je politika ugrožavanja nezavisnosti malih zemalja i tekovina radnih ljudi uopšte. Ona je u odnosu na pojedini ljude sa slabim karakternim crtama dalje razvijala njihove slabosti, dalje kvarila njihove karaktere i postala platforma za okupljanje svega negativnog, upropašćivala savjest i karakter ljudi i potencirala njihove slabosti.

Branilac optuženog Petričevića ističe i kao olakšavajuću okolnost to da „Petričević priznaje svoju krivicu, izdaju, dezerterstvo i špijunski rad i da je prilikom pretresa ustanovljeno da se optuženi kolebao kako u pogledu bjekstva tako i praktičnog neprijateljskog rada, bez obzira na motive i razloge za to”. Kao olakšavajuću okolnost branilac navodi „i sadašnji moment u kojem se optuženiku sudi, tj. da smo mi danas u pogledu izgradnje socijalizma, u pogledu čvrstog monolitnog jedinstva radnih ljudi i armije, snažniji i sigurniji nego ikad. On dalje kaže da „naša sudska praksa, demokratska i socijalistička, nije osvetnička kao što je to slučaj u Albaniji, Bugarskoj, Mađarskoj, SSSR i drugim informbiroovskim zemljama”.

Pukovnik Radoš Raičević, branilac optuženog Vladimira Dapčevića, navodi da su „djela optuženog Dapčevića najteža krivična djela” i da „odbrana ima malo mogućnosti da utiče na ublažavanje kazne”. No, insistira na tome da je „Dapčević bio neprekidno podstrekavan na neprijateljsku djelatnost od strane vojnoga atašea SSSR-a”. U svojoj riječi pukovnik Raičević je dalje rekao:

- Ako se razmotri kada se Dapčević riješio da djeluje protiv svoje zemlje, naroda, državnog i partijskog rukovodstva, odmah pada u oči da je to bilo neposredno poslije zloglasnih pisama CK SKP(b), odnosno odmah poslije njihovog sažimanja u zloglasnoj Rezoluciji Informbiroa. On prihvata ono što Rezolucija postavlja: borbu protiv naših naroda. Njega ona neposredno inspiriše.

Branilac je zatim iznio neke primjere, „navedene u optužnici i potvrđene tokom procesa”, koje ukazuju na to da je Dapčević bio „neprekidno podstrekavan na neprijateljski rad kad je počeo svoju protivnarodnu aktivnost” i dodaje da je „on tu aktivnost počeo kad se još nije viđelo kakve su krajnje namjere Informbiroa, kad još nije bilo tako očigledno da je cilj SSSR bezočno izrabljivanje i ekonomsko potčinjavanje naroda”.

- Dalje — nastavio je pukovnik Raičević — njihova djela neosporno je da su mogla imati teške posljedice. Dapčević pokušava, na dosta mjesta, neprijateljski da djeluje, ali proces je pokazao da je on svuda pretrpio neuspjeh. On je, ustvari, našao samo one koji su bili orijentisani kao on, to su Arso Jovanović i Petričević, inače svuda je odbijen. Zapravo, on ne stvara grupe od ljudi koje je pridobio, nego od onih koji su istog mišljenja kao i on.

Na kraju, branilac Dapčevića ističe kao olakšavajuću okolnost za optuženog i „priznanje krivice u bitnim stvarima”.

Poslije govora oba branioca, uzeli su riječ optuženi. Petričević se složio sa odbranom branioca „ali je pokušavao da dokaže da on nije pokretač čitave stvari”. On je „priznao svoju krivicu, ali je ipak tvrdio kako se on čitavo vrijeme kolebao”.

Optuženi Dapčević „uglavnom je priznao da je kriv, ali je pokušavao da dokaže kako on nije radio na stvaranju organizacije u cilju nasilnog obaranja političkog i državnog rukovodstva”.

Vojni sud u Beogradu izrekao je 6. juna 1950. presude Branku-Kađi Petričeviću i Vladimiru-Vladu Dapčeviću.

Optuženi Petričević „osuđen je na 20 godina lišenja slobode sa prinudnim radom u vremenu trajanja od 10 godina, na gubitak građanskih prava u trajanju od 5 godina, lišenje čina general-majora Jugoslovenske armije, oduzimanje prava na nošenje Spomenice ‘41, konfiskaciju cjelokupne imovine i plaćanje sudskih troškova”.

Optuženi Dapčević „osuđen je na 20 godina lišenja slobode sa prinudnim radom u vremenu trajanja od 10 godina, na gubitak građanskih prava u trajanju od 5 godina, lišenje čina pukovnika Jugoslovenske armije, oduzimanje prava na nošenje Spomenice ‘41, konfiskaciju cjelokupne imovine i plaćanje sudskih troškova”.

Oba osuđena su izjavila da se neće žaliti i da su zadovoljni presudom, sa kojom se složio i vojni tužilac.

Bilježi se da je „publika dugotrajnim aplauzom pozdravila presudu vojnog suda”...

(Nastavlja se)