24 °

max 26 ° / min 15 °

Subota

13.04.

26° / 15°

Nedjelja

14.04.

26° / 16°

Ponedjeljak

15.04.

24° / 16°

Utorak

16.04.

21° / 15°

Srijeda

17.04.

15° / 10°

Četvrtak

18.04.

14° / 7°

Petak

19.04.

13° / 7°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Cetinje – Tri boje zeleno

Izvor: Antena M/ Dragan Tomašević

Istorija

Comments 5
PODŚETNICA

Cetinje – Tri boje zeleno

Izvor: Antena M

Autor: Antena M

  • Viber

Gotovo pola njegovog vijek dugog vijeka u očima drugih bio je đed.

Takva je Crna Gora. Ostari te prebrzo. Ogrubi. Uvije te u crno i sivo, po svom liku nabora i ostavi da čekaš.  

Čudni onda budu ti stranci, što pod starost lutaju u zelenim trapericama i cvjetnim košuljama. Iz autobusa kod Manastira i Biljarde, pa u red do ulaza.

Sve postaje luđe kad uđu u Muzej.

Najgizdavije dolame, zlatni cvjetovi, srma pala po dolakticama, gajtani na jaketama, ručno takana svila, toke i ćemeri od najboljih filigrana.

 "Merveillex!" 

Narodni muzej Cetinje

"Nedaleko odavde je štampana prva knjiga u Južnih Slovena. Inkunabula iz 1494.“

"Amazing!"

"Među najznačajnijim slikarama 20. stoljeća su i neki umjetnici rođeni na Cetinju."

"Das ist ein meisterwerk!"

Efendije se mršte na ponižene i okrenute barjake. 

"Mora li baš naglavačke ova naša zastava?"

"Mora! Nebili je bolje branit!"  

Zapamtio je Simo dosta izvanjaca u gradu jer je, od svojih stotinu i pet, stotinu i dvije proveo na nogama. A zapamtilo je i Cetinje njega. Nikad i nikud bez crnogorske kape i duhovitog odgovora.

U vijek je stalo i previše sjećanja. Rođen 1885. u Knjaževini, živio u Kraljevini Crnoj Gori, dobro zapamtio krunu Srba, prvu Jugoslaviju, a umro tokom umiranja druge.

Nije li to dovoljno istorije? A nijesmo ni počeli nabrajati španjolicu, tifuse, groznice, što su kosile i nosile. Ništa nijesmo rekli ni o nestancima, životnim udarcima, siromaštvu, sticanju, o danu kada je ostao bez majke i sa ocem i bratom napuštio Cuce. Obreo se u Prijestonici. 

Porodica je imala magazu i bili su trgovci. Vojničku bluzu Simo je obukao prvi put u sukobima koji su udaljili otomansku imperiju sa ovih prostora. U Balkanskim ratovima. Bio je dobrovoljac u Grbačkoj četi i bataljonu Krsta Popovića. Popović je Sima predložio za Obilića medalju. Stavili su mu je na grudi zboj junaštva i viteštva.

Prvi Balkanski rat - Crnogorska vojska na Tarabošu

Kraljevsko Cetinje bojale su i siromašne, prašnjave ulice i veleposlanstva i evropski maniri. Ljudi i žene oblačili su crnogorsku robu, jedanak ka i stranjsku, peglom na žar ispravljanu. Odilo se pješke i do Kotora, na Jezero i na Rijeku. Imućniji su imali magarce ili konje, serdari pasali sablje i kubure, a perjaničkim mundirima ponosila se i kuća i pleme. 

U taj vakat obretoše se podno Lovćena i kola koja nit' ko ćera, niti vuče, a od kojih se moglo spasit, prema uputstvu, "bježanjem uz glavicu."

Cetinje je bilo prava evropska  prijestonica.

Drugi put je oružje nosio u Velikom ratu i bio ranjen. Oporavio se  i nastavio sa životom. Cetinje nije. Samo je nastavilo sa životom.

Kad je unuk izdao đeda sve je zamrlo i postalo tužno. Jadno. Praznilo se Cetinje, a punila Gaeta.

Ostalo se bez države i bez kralja. Otišle su ekselencije, zatvorena poslanstva, raspušteni garnizoni, nestala garda i perjanici...

U grad su ušli žandarmi i tuđa vojska.

"Tuđa voska ne dolazi da te brani, no da ti pali kuću, ubija i zatvara."

"Najgori je bio bijeli teror. Najgori", govorio je Simo.

Često je u svojoj kući skrivao bivšeg komandanta Krsta Popovića i ostale komite.

Sjećao se i da je učitelj – bjelaš, udario šamar njegovom najstarijem sinu Minju, jer mu je na pitanje koje je vjere, odgovorio kratko - "zelenaške!" 

Nakon 1918. Simo je nosio potpuno crnu kapu. Korotnu. Nikada je nije zamijenio drugom

Brzo za Prvim uslijedio je i Drugi svjetski rat i u šumu je otišlo troje od njegovo četvoro đece. Najmlađi je bio premali da bi išao za partizanima.

Dobio je poziv i od Krsta Popovića da mu se pridruži, ali Simo je prihvatio izbor koji su njegova đeca napravila.

Svi su bili komunisti. Kćerka Jelena je, čak, predložila da jednu kuću poklone partiji.

"Ka Dapčevići što su."

"Ti kad je ogradiš, ti je daj kome oćeš. Ove moje se poklanjati neće", odgovorio je kratko i rezolutno.

Đed je Simo živio u kući na Balšića pazaru. Imao je još jednu u Bogdanovom kraju. Tik pored zatvora u kojem su za vrijeme rata bile i njegova kćerka i žena. Pred kraj života kćerka Jelena je zapisala sjećanja i kako je uhapšena:

"Došao je jedan karabinjer, zvao se Rudi i jedan naš, domaći špijun. Ja sam se spremila i pitala oca ko je ovaj naš. Odgovorio mi je da je njegov otac za vrijeme Austrije bio špijun. Čuvši to, on se okrenuo i rekao, Simo ja samo vršim svoju dužnost. Pa to i velim odgovorio mu je moj otac."

Često je čuvao jagnje uz zatvorsku žicu i grajao na glupo i nezainteresovano šilježe, a zapravo doturao informacije onima unutra.

"Nećeš ga ti mene ka Boško Perov što je pasa u stranu, ne vrta se kakav je!"

"Nonno, vattene! Vattene," dreknuo bi poneki stražar.

"Scusa soldato, scusa... vidš’i kakvi je to gad?  ... neka ga neka ... dok ja ne dovatim karabin, pa ka vi sinoć."

"Đe si trga, čoče! Đe ćeš put zatvora? Oli i da te privedu ka Mašana u Komandu jutros?"

Za Italijane bio je nonno con un angellino.  Za pritvorene, vjesnik i glasnik.  

Jedna za drugom, četiri godine od olova su prolazile, štabovi se smjenjivali, a kad je podvučena crta, Cetinje je dalo 49 narodnih heroja. Što pokojnih, što živih. Simo Cuca ih je većinu poznavao.

Nakon rata krenula je obnova. Živjelo se par dobrih decenija, ali Prijestonom gradu nikad nije vraćen zlatni sjaj.

Simo se sve više odavao "medecini". Namještao je polomljene kosti, uglavljivao iščašena ramena, vraćao ispale laktove i koljena.

Usluge je pružao gratis. Bez perpera i bez dinara. Dijagnoza mu je bila precizna, pa su ljekari na osnovu nje pisali bolovanja.

 

Nije propuštao pokajanja.  Metne kapu, usuka brk,  gete preko suknenih gaća, sako i lumbrela – crnogorski outfit za sahrane i ispraćaje.

 Svoju je ženu Milicu žestoko kritikovao kad je jedne večeri u poznim godinama zanemogla, a već ujutro bila dobro.

"Ne može to tako! Krene, pa se predomisli, a komšiluk je svu noć predvorio. Drugi put, neka se skoncentriše i završi započeto", održao joj je predavanje.

U poslednjim decenijama 20. vijeka poražena istorija poče ponovo pokazivati svoje ružno lice. Ni zemlje sa više dešavanja ni plićeg, ni kraćeg pamćenja. Iste ideologije, poraženi i primitivni nacionalizam, Crkva Srbije dovodi ratne zločince  i kriminalce da prijete iz Manastira, vrijeđanje crnogorske nacije, simbola i obilježija, generali bez časti, vojska bez stida, paljenje komšijskih kuća i zemalja, deportacije i progoni obilježiće godine koje su dolazile.

Simov grad i Prijestonica obrisaće crnogorsko lice od sramote u koju se sve du blje tonulo. Grad koji nije izdao. Nikada.

Antena M - Dragan Tomašević

Svoje ratove Simo je završio 1989. Njegovu kapu naslijedio je najstariji sin, potom i njegov sin i tako redom.

 

 (Rubrika Podśetnica realizuje se u saradnji s Prijestonicom Cetinje)

 

 

 

Komentari (5)

POŠALJI KOMENTAR

CRMNICANKA

Uvek Cetinje rodni grade moga oca!

Zlatko

Đed Simo je legenda CT , kao mali ,prelazio sam uvijek na njegovu stranu ulice, da ga sretnem, pozdravim ,pitam nešto , a on se našali ! To je bilo divno doba ,'70-te prošlog vijeka !! Bravo za tekst o Simu Živkoviću Cuci i slobodnom Cetinju !

Orlov krš

Divna,dirljiva podšetnica poznata naročito starijim Cetinjanima! Đed Simo je posebno bio prepoznat kao duhovit čovjek,pa su se njegove duhovite opaske prepričavale.I njegova ,,medicina'' je pomagala mnogim građanima,što danas izgleda nevjerovatno,ali je istinito.