22 °

max 28 ° / min 19 °

Srijeda

12.06.

28° / 19°

Četvrtak

13.06.

27° / 18°

Petak

14.06.

25° / 15°

Subota

15.06.

26° / 16°

Nedjelja

16.06.

27° / 18°

Ponedjeljak

17.06.

30° / 20°

Utorak

18.06.

31° / 21°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Smrt multimilionera 1929. – ko će naslijediti najbogatijeg Crnogorca

Istorija

Comments 0

Smrt multimilionera 1929. – ko će naslijediti najbogatijeg Crnogorca

Autor: Antena M

  • Viber

Priredio: Vladimir Jovanović

 Automobili su naišli na strminu Vučkovice, blizu Kragujevca, punu opasnih zavijutaka, na zlu glasu zbog više automobilskih nesreća, koje su se tu desile.

Bio je petak 6. septembar 1929. i održavao se prvi Jugoslovenski automobilski slet.

Smrtne povrede u udesu zadobiće STANO USKOKOVIĆ, nastanjen u Beogradu, ondašnji NAJBOGATIJI CRNOGORAC, rodom iz Lješanske nahije, selo Kornet.

Ostavinski spor oko Stanove višemilionske imovine će se razviti ne samo u veliku javnu aferu, već i u „konflikt” zakonodavstva Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (Jugoslavija) i crnogorskog običajnog prava — kodifikovanog u znamenitom OPŠTEM IMOVINSKOM ZAKONIKU iz 1888. godine, a koji je dijelom na snazi i nakon 1918. i srpske okupacije Crne Gore…

Stano Uskoković

Najprije, razmotrimo kako je do udesa došlo? Uskoković je bio i mecena auto-kluba koji okupljao tajkunsku klasu. Zaputili se na vožnju kroz Šumadiju u raštrkanoj koloni, isplaniravši, pod egidom „sleta”, bančenje tokom vikenda.

Kod Vučkovice, prvim automobilom, marke „Amilcar”, upravljao je sekretar auto-kluba, izvjesni Anđelković, brzinom od 50 km na sat. Sustizao ga je Uskoković, koji je vozio snažniji automobil, sa osmocilindričnim motorom — u štampi onomad transkibovane izvjesne marke „Števr” (pretpostavljamo, možda neki od američkih modela „Stearns”). Uskoković, glasi jedna od verzija, pokušao je Anđelkovića da prestigne, razvijajući „veliku brzinu, oko 100 kilometara”.

 U otvorenom automobilu Stana Uskokovića su supruga mu Ivanka, zatim njegove šćeri iz prvog braka, maloljetne OLGA i VERA, te šofer. IVANKA je Hrvatica, Stanova druga žena: imali su tromjesečnu šćer, ostavili je na čuvanje u Beogradu. SMILJANA, rođena Rađenović, Crnogorka, Stanova prva supruga, tada je u Baru.

 Uskoković je stigavši auto kojim upravlja Anđelković, na nesreću baš na jednom opasnom zavijutku, skrenuo svojim vozilom naglo u stranu, da bi ga obišao. Ali, uslijed okuke i okreta volana, navodno, „nalećeo u gomilu šodera pored druma”.

„Auto se okrenuo za punih 90 stepeni, a onda se izvrnuo. Supruga g. Uskokovića odbačena je oko 30 metara daleko na drum i udarila je glavom o zemlju, ostavši na mjestu onesviješćena. Šofer i starija šćerka Olga takođe su izbačeni iz kola. Ali Olga je pala sretno, na travu pored šanca. Nije izgubila svijest i dobila je samo bezopasne kontuzije. Isto tako sretno prošao šofer, koji je slabije povrijeđen po jednoj nozi”.

 „Izvrnuti automobil poklopio je međutim g. Uskokovića i mlađu ćerku Veru. Ogromna težina od 2.000 kila pala je g. Uskokoviću na grudi i pritisla ih, polomivši grudni koš. Sirena je počela da pišti bez prestanka; dugme električne sirene zarilo se u grudi nesretnome čovjeku, te sirena tako, pod stalnim pritiskom, nije prestala da pišti sve dok ga nijesu izvukli. Sa krvavim i zdrobljennm grudima ležao je nesretni čovjek pod automobilom oko 10 minuta, tako da je od pritiska i bola bio već sav pocrnio”.

 „Srećan slučaj spasao je šćerku Veru, koja je takođe ostala pod automobilom. Kako se automobil izvrnuo preko šanca, ona je ispala baš u šanac i auto je nije pritisnuo. Ipak je dosta teško povrijeđena i prsla joj je vilica. Supruga Ivanka ležala je bez svijesti na drumu. Ali, na njoj, liše malih kontuzija na ruci, nije bilo nikakve vidne ozljede, tako da je u prvi mah izgledalo da njezin život uopšte nije u opasnosti”.

Anđelković je docnije ispričao da on „čim se nesreća desila, zaustavio se”, „dok su se seljaci koji su to viđeli, jer se sve odigralo gotovo u samom selu Vučkovici, POBJEGLI”, a „u tome momentu jedan autobus, koga ću pronaći u Beogradu i tužiti sudu, PROJURIO je pored nas i nije htio da stane”!

 „G. Anđelković je uzalud pokušavao da podigne teški automobil i da izvuče prignječenog g. Uskokovića, dok nije stigao prvi automobil izletnika, koji su za njima zaostali. Tek tada, uz pomoć putnika iz još jednog automobila, koji je naišao u suprotnom pravcu, izvučeni su g. Uskoković i njegova šćerka. Svi povrijeđeni prenijeti su u bolnicu Sv. Nikolaja, kod sela Ravni Gaj, koja je bila udaljena svega oko 200 metara”.

 Bilježi se da je „čudna igra sudbine dovela g. Uskokovića baš u bolnicu Sv. Nikolaja; ta bolnica je zadužbina g. Šamanovića, od koga je g. Uskoković kupio kuću u Beogradu, a Šamanović je baš tim novcem podigao ovu zadužbinu”.

 Ali, „bolničari su se našli u velikoj neprilici, jer je jedini ljekar te bolnice bio u Beagradu, da polaže državni ispit, a oni su imali upustva, da ništa u bolnicu NE PRIMAJU: međutim, pošto su već pristigli ljekari, koji su se nalazili u putničkim automobilima, ranjenici su unijeti i ukazana im je prva pomoć”.

 „Odmah su pozvani ljekari i hirurzi iz Kragujevca i Beograda” — navode se dr. Kostić, dr. Bogdanović, dr. Koen, dr. Ignjatovski — a „g. Uskoković bio je pri svijesti, ali u vrlo teškom stanju, sa polomljenim rebrima, zgnječenim grudima, u strašnim bolovima; njegova supruga osvijestila se malo, ali je odmah pala ponovo u nesvjesticu, iz koje se nažalost nije više probudila”.

Mardarije Uskoković, Stanov brat, slika dok je u Rusiji bio sinđel Mitropolije- Crnogorske pravoslavne crkve

 Na lice mjesta dolaze Stanova rođena braća, Nikola i advokat iz Beograda Ilija. Još jedan rođeni brat, IVAN USKOKOVIĆ, alijas MARDARIJE, nekadašnji sveštenosinđel Mitropolije - Crnogorske pravoslavne crkve, tada je u SAD srpski amerikansko-kanadski vladika.

 U bolnicu kod sela Ravni Gaj iz Beograda pristižu i „mnogobrojni prijatelji”, među njima i eparhijski mitropolit crnogorski GAVRILO DOŽIĆ. Tu je još jedna osoba, rodom iz Lješanske nahije, važan akter buduće afere — dr RADOJE VUKČEVIĆ, advokat sa ofisom u Beogradu.

 Prema službenom izvještaju, Stano Usakoković umire u 19:15 sati 7. septembra 1929.

 Dan kasnije, „porodica i prijatelji” su se oglasili saopštenjem u štampi, da „nije istina da je Uskokovićev auto udario u šoder, jer šodera nema na dva kilometra od puta”!

 „Netačno je da je pokojni Uskoković vozio brzinom od 100 km. Naprotiv, istina je da je na tom putu, a pod tim okolnostima, nijedan auto nije mogao ići većom brzinom od 50 km, a to je brzina manja od one koju prema spostvenoj izjavi praktikuje auto-klub. Ovaj fakat može se utvrditi na licu mjesta, tu će svakom biti očito da bi automobil Uskokovićevog kapaciteta otišao pored puta mnogo dalje da je brzina bila veća od 50-60 km”.

 „Rekonstrukcijom tragičnog događaja na mjestu i jednakim iskazom svih seljaka očevidaca, nesumnjivo je da je Uskoković zbog toga što je pred njim išao auto ‘Amilcar’ doveden u položaj da bude između dvije opasnosti”, navode u saopštenju.

 „Srećno prošavši opasnu okuku, on je blizu doma seljaka Spasojevića opazio pred sobom auto ‘Amilcar’ koji je dizao ogromnu prašinu. Pošto je familiju vozio u otvorenome autu, on je, prišavši sasvim uz lijevu stranu puta, tražio prolaz. ‘Amilcar’ je naprotiv, nesrećnim slučajem, a bez ikakve zle namjere upravljača Anđelkovića, presijecao Uskokovićevom ‘Števru’ put. Kad je Uskoković pred sobom ugledao nenadnu opasnost on je, da bi izbjegao udar u ‘Amilcar’, koji je vozio g. Anđelkovićevu familiju, naglo okrenuo u stranu, vjerujući da će se tu u zemlji auto zadržati. Njegov auto, međutim, išao je pored puta ivicom brijega za 3 metra, do visine iznad puta od 0,70 m, a tu se prevrnuo uz samu ivicu puta”.

 Ipak, „porodica i prijatelji Stana Uskokovića za tragediju i smrt na brdu Vučkovici NIKOGA NE KRIVE; samo žele da isprave neke netačnosti”, navode u saopštenju.

 Uslijedio je u Beogradu pogreb multimilionera i njegove supruge, sa velikom procesijom do groblja. Uzimajući sve ovo u obzir, mogli bi pomisliti da je Stano Uskoković bio opštepoznat, no baš i nije tako. Iako među najbogatijima, nije se za širu javnost razmetao, naprotiv. U „Narodnom blagostanju”, ondašnjem srpskom časopisu za ekonomska pitanja, komentarišu:

 „Pošto su beogradski listovi iz nama nepojamnih razloga posvetili pok. Uskokoviću, inače nepoznatom čovjeku, čitave stupce, to su crnogorski listovi sljedovali prijestoničkim kolegama. Ali se tamo stvar nije svršila blagopolučno kao u Beogradu. ‘Slobodna misao’ iz Nikšića kazala je za pokojnika da je u konstruktivnom smislu najveći čovjek Lješanske nahije. Za te riječi izvukao je ovaj list žestoku furu od jednog svog kolege. U svoju odbranu veli ‘Slobodna misao’: ako čovjeku, koji je u mladim godinama stekao imanje od 50 MILIONA DINARA, ne treba reći da je konstruktivan, onda se ne zna, kome to treba reći”.

„Mi se potpuno slažemo sa ‘Slobodnom mišlju’ i ako se jedva držimo na nogama od potresa, uslijed vijesti, da je pokojni Uskoković ostavio imanje od 50 miliona dinara. Dobro bi bilo kad bi ko od članova auto-kluba napisao knjigu o tome, KAKO JE POKOJNIK ZARADIO TE LUDE PARE. Ona bi bila korisnija od Fordove i Karnegijeve knjige, jer je mnogo lakše zaraditi u Americi milijardu dolara, nego u Jugoslaviji 50 miliona dinara”.

 A u jednom „beogradskome” nekrologu, za Stana Uskokovića pišu:

 „Među jugoslovenskim privrednicima vidno je mjesto zauzimao Stano Uskoković, koji je poginuo 7. o. m. na brdu Vučkovici prilikom tragične automobilske nesreće. Rođen u čuvenoj porodici Uskokovića, ovaj energnčni potomak sedam slavnih crnogorskih vojvoda nije dugo ostao u svom rodnom kraju.

 Beogard, 8. septembar 1929, ispred kuće pokojnog Stana Uskokovića

 Još kao mladić, pun ideala i poleta, našao se u kolu odvažnih crnogorskih emigranata koji su u Śevernoj Americi tražili slobode i hljeba. Tu je mladi Uskoković odmah izbio u prvi red. Na ujedinjenju rasparčanih crnogorskih grupica iz raznih industrijskih centara Novog Svijeta u jedan moćni srpski savez Mihajlo Pupin je u Uskokoviću našao svog najvećeg saradnika. Veliki Srbin je pravilno odmjerio vrijednost ovog neustrašivog i neumornog idealiste, te Pupinova potpora i prijateljstvo prate Uskokovića od prvog susreta sa njim.

 Po savjetu svog zaštitnika Pupina, mladi Uskoković se pred sam Balkanski rat vrće u svoju kršnu Crnu Goru. Pupinova zaštita lebdjela je nad njim, i mladog idealistu spasla mača, koji se oštrio za buntovnog emigranta i inicjatora jednog omladinskog, demokratskog pokreta, što se razvijaše među hiljadama crnogorskih radnika i emigranata u Americi.

 A za vrijeme rata, nalazimo mladog Uskokovića kao negdašnjeg vrlog kadeta emigranta na radu u Komandi Primorskog odreda, čiju je intendanturu on ogranizovao i svojim požrtvovanim radom omogućavao. Za vrijeme Svjetskog rata, kada je Vrhovnoj komandi Crnogorske vojske trebalo organizovati i osigurati snabdijevanje u ratnim potrebama — Uskoković je bio taj, kojemu se tako velik i težak zadatak mogao povjeriti.

 Od jedne do druge savezničke zemlje Uskoković krstari kao lovćenski orao i nebrojeno puta spasava intendanturu svoje vojske od neminovnog kraha. Specijalno kod vlasti i naroda Velike Rusije, Uskoković je uz pomoć svog mlađeg brata, sadašnjeg amerikanskog vladike Mardarija, bio najbolji i najsretniji tumač svog rodnog kraja. A za vrijeme katastrofe od 1915. godnie, Uskoković ide po drugi put u tuđinu, da tamo i djelom i savjetom nastavi svoju akciju na narodnome ujedinjenju.

 Poslije oslobođenja, Uskoković stupa u vezu s jednim velikim amerikanskim trgovačkim konzorcijumom. Cijelu svoju zaradu on ulaže u industriju, kojoj je posvetio posljednje godine svog aktivnog života. Ne samo u industriji već i na svim ostalim privrednim poljima Uskoković je bio jedan od najaktivnijih. Nekolika velika preduzeća njegovo su djelo, a od osnivanja jedne velike fabrike svile rastavila ga samo prerana smrt.

 Uskokovića je tragična smrt rastavila i od njegovih realnih planova za ISUŠENJE SKADARSKOG JEZERA, čije je ostvarenje prije nekoliko godina nažalost omeo albanski prevrat. Njemu mila Crna Gora izgubila je tako u Uskokoviću ne samo jednog od svojih prvih sinova, već i jednog sina, koji je, bilo zajednicom domaćeg kapitala, ili preko stranih preduzeća, s kojima već dugo po pitanjima Skadarskog jezera stajaše u vezi — bio blizu toga da riješi ovo životno pitanje svog rodnog kraja.

 Kao što je mislio i radio za svoju zajednicu, tako je on brigu vodio i za najbolje pojedince. Na našim i stranim univerzitetima Uskoković je imao masu svojih stipendista, koje je većinom izvlačio iz divnih crnogorskih gudura, da bi im svojom pomoću i podstrekom na rad osigurao najveća akademska dostojanstva.

 Među ovdašnjim [u Beogradu] građanima iz Crne Gore, Uskoković ne samo što je bio potpora svih i centar, oko koga su se okupljali. Odgajen u viteškoj tradiciji ovaj u privredni korifej je s uspjehom bdio nad slogom svojih saplemenika, koji su u njemu nalazili svog najobjektivnijeg arbitra.

 Nad njegovim grobom danas plaču ne samo privrednici, među kojima je bio jedan od prvih, ne samo njegovo lješansko pleme, čiji je ponos bio, ne samo ostatci one stare nemirne emigrantske garde koju je on vodio, ne samo omladina za koju on svoje bogatstvo nije šteđeo, ne samo njegovi saplemenici, koji su u domu Stana Uskokovića nalazili utjehe, pomoći podstreka i spasa”.

 „Nad njegovim grobom plaču i svi časni pristalice narodnog jedinstva”, vele u nekrologu, „koji u Uskokoviću gube Jugoslovena od rase, jednog od najsigurnijih iz pokoljenja koje dolazi”.

 Međutim, ne sadrži citirani napis druge, ne samo interesantne podatke iz biografije pokojnika, kao i konkretne poslovne relacije u trouglu Pupin, kralj Nikola i Stano Uskoković. Nego, razumljivo, nema ni činjenice da je, neko vrijeme, iz američke emigracije — Uskoković finansirao politički i komitski pokret protiv srpske okupacije Crne Gore.

 O tome ćemo u nastavku. A sada da pregledamo opis sahrane Uskokovića, takođe prema beogradskoj štampi…

 „Juče [9. septembra 1929. godine] je bila svečana sahrana uglednog industrijalca Stana Uskokovića i njegove mlade supruge Ivanke, rođene Tomljenović, čija je tragična smrt u automobilskoj nesreći potresla cio Beograd. Mnoštvo otmjenoga prijestoničkog svijeta uze učešća u svečanoj pratnji i time je dalo i vidnog izraza svoga saučešća u bolu ožalošćene rodbine.

Pred kućom broj 19, u ulici Miloša Pocerca, pred kojom su stojala dvoja mrtvačka kola, još rano ujutru okupilo se mnogo svijeta. Međutim u kuću su neprestano ulazili mnogobrojni prijatelji i poštovaoci pokojnikovi. U 8 sati došao je i crnogorsko mitropolit g. Gavrlo sa timočkim episkopom g. Emilijanom, protojerejem g. Trlajićem, sekretarom Sv. Arhijerejskog sinoda i sa još sedmoricom sveštenika.

 U 8 i četvrt počelo je u kući opijelo pok. Uskokoviću. Opijelo je trajalo pola sata. Kada je završeno opijelo, mitropolit g. Gavrilo u jednom lijepom govoru, sa puno uzbuđenja, poznajući pok. Uskokovića izbliže i kao davnašnjeg prijatelja, iznio je sve njegove vrline, vrline njegove mlade supruge i toga doma. Istakao je naročito njegovo hrišćansko ośećanje za bijedne i nevoljne, čovječansko srce i veliku dušu za opšte dobro.

 — On je činio, rekao je mitropolit. Činio da niko ne zna. Bio je zato pravi hrišćanin.

 Poslije opijela po pravoslavnome obredu za pok. Uskokovića, došli su i katolički sveštenici da održe opijelo nad odrom pok. Ivanke Uskoković, koja je bila katolikinja. Opijelo je održao župnik katoličke crkve Krista Kralja g. Vagner, uz asistenciju dvojice mlađih sveštenika.

Pogreb bračnog para Uskoković

 Kovčeg pok. Stana Uskokovića i pok. Ivanke iznijeli su iz kuće prijatelji. Kola su stajala jedna pored drugih, uporedo. Prilikom iznošenja kovčega, g. Vasa Lazarević, načelnik Mnnistarstva unutrašnjih dela u penziji, kao potpredśednik auto-kluba i prijatelj pok. Uskokovića, oprostio se ovim riječima:

 — Dragi Stano i Ivanka, nezaboravljeni moji prijatelji! Prohujaste pored nas, kroz ovaj varljivi život, kao dvije zvijezde beskrajnim nebeskim svodom, i za tren nestade vas za uvijek sa vidika... Prekjuče pođosmo svi zagrljeni i pjevajući, juče se prepadosmo sa nevjericom i ćuteći, a danas stupamo skamenjeni i plačući... Odnese vas surovi udar sudbine, kome se naročito ti, Stano, još od svojih malih nogu uvijek tako gorštački umjede protivstaviti.

 Surovi udarac koji odnese u jednome zamahu tebe, kršnoga i ponosnoga Crnogorca, odličnog druga, na djelu pokazanog velikog dobrotvora i rodoljuba, vrsnoga i primjernoga sportistu, nježnoga oca, primjernoga muža, srdačnog druga i plemenitog čovjeka, zajedno sa jednom divnom ženom, blagodarnom drugaricom, vjernom suprugom i primjernom majkom.

Sa svojih deset prstiju, niodčega, stvorio si ti sam sebi u društvu prvi, odličan i zavidan položaj; od siromašnog đeteta postade čvrst, samostalan i pripoznat čovek, koji je oko sebe prikupio sve svoje i bliže i dalje, pomagao sve i svakoga kome je pomoći trebalo. Postao si ponos svog rođenog kraja; postao si slavan i čuven u velikoj domovini svojoj. Tebe sudbina nije mazila, i ti si gordo kroz život koračao, uvjeren da se u životu sloboda i samostalnost ne može odnekuda dobiti, no se mora radom, trudom i svojim rukama izvojštiti.

 Pun silne snage, energije i vjere u sebe, ti si po svojim posljednjim riječima već 24 godine ukrotiteljski vodio pod svojom rukom tešku i veliku mašinu novog doba, potrebni i poslušni automobil, i nikada ti se nije ništa desilo. Toliko je bila silna i nepokolebiva tvoja snaga i tvoja vjera u tvoje snažne ruke. Ali, eto, dođe čas sudbine i velika, teška mašina, koju si 24 godine vodio i krotio kao malo dijete, pobješnje, ote se iz tvojih ruku i umjesto da te vodi dalje u doček, slavu, muziku i veselje, odvede tebe i tvoju milu ženu na ono mjesto odakle se više nikada natrag ne dolazi.

 Radio si u životu kao crv [?! - prim], a borio se kao lav, pa ti je i smrt bila takva; umro si herojski, držeći kao moderni Herkul na svojim iskrvavljenim grudima desetak minuta, čitavu jednu večnost, prevrnutog kolosa od blizu tri hiljade kilograma.

 Odvodiš sobom i svoju milu ženu, koju je morao, sa puno poštovanja, zavoljeti svako ko je prvi put u životu vidio, Ivanku, tu plemenitu majku, gotovo još u đetinjskim godinama, koja te je svojom nježnošću, dobrotom i blagošću u životu svježila i preporođavala kao tihi vjetrić što miluje i umiruje lisnate i guste grane ogromnog hrasta; a ostavljaš tri đevojke, same sirotice, od kojih najmlađa ima tek tri mjeseca, pa još svojim malim očicama u životu i ne ugleda oca i majku, a već ih izgubi.

 Pozdravljam te, posljednji put, Stano Uskokoviću, nesrećni prijatelju naš, vrsni i veliki sportisto, odlični članu upravnog odbora i veliki dobrotvore Automobilskog kluba, u kome si od srca radio za dobro i procvat kluba i automobilizma u svojoj zemlji. Mi svi znamo da automobilizam traži svoje žrtve i spremni smo da ih podnesemo muški i u svako doba, ali tvoja žrtva velika je i strašna, surova i iznenadna, skupa i teška, pa su nam srca slomljena od tuge i bola. I kako smo te juče pratili na veseli put slave, sreće i života, tako te danas pratimo na posljednji put mira, spokoja i smrti.

 Vodi sobom svoju milu Ivanku, koju si toliko volio i koja je tebe voljela. U životu śedinjeni, ona te ne ostavi ni u smrti. Skromna i idealna, kakva je vazda bila, ona nije išla sa tobom kroz ovaj zemaljski svijet praćen luksuzom i zadovoljstvom, već ide ona sa tobom do kraja, i u crnim kolima smrti, lagano, korak po korak, obasuta cvijećem i vijencima do vaše vječne zajednice, odakle vas više niko nikada neće viđeti i rastaviti.

 Zbogom Stano, vrsni čovječe, gorštače, Crnogorče! Zbogom Ivanka, plemenita ženo, majko, drugarice! Vječna vam pamjat!

 Poslije ovog oproštaja g. Lazarevića, u ime svih prijatelja, s pokojnikom, u 9 i po sati sprovod je krenuo iz ulice Miloša Pocerca ulicom Miloša Velikog. U sprovodu je učestvovala počasna četa pješaka sa vojnom muzikom. Naprijed, za krstom, išla su specnjalna kola sa vijencima. Vijenaca je bilo vrlo mnogo.

 Pred crnim barok luksuznim kolima, u kojima je bio niklovan sanduk sa tijelom pok. Uskokovića, išli su mitropolit g. Gavrilo, episkop g. Emilijan i za njima osam pravoslavnih sveštenika. U drugim kolima, violet, koja su najluksuznija, bio je poniklovan sanduk. Pred tim kolima, kojima je prenošeno tijelo pok. Ivanke, išli su katolički sveštenici, među kojima i župnik g. Vagner.

 Na goblju je tek bila ozidana nova grobnica. Mitropolit g. Gavrilo pomolio se za pokoj duše Stana Uskokovića, a katolički župnik g. Vagner za spas duše pok. Ivanke, pa su kovčezi spušteni u grobnicu”.

 U jednom drugom izvještaju beogradske štampe, o sahrani još primjećuju: „Onaj starac u crnogorskoj nošnji što je više groba stojao nepomičan, kao kip, to je otac — PERO USKOKOVIĆ. Na licu strogom, mirnom, niko nije mogao da zapazi traga suze. Primio je užasan udarac sudbine hrabro, crnogorski”.

 Petar-Pero Uskoković, plemenski kapetan Lješanske nahije

 Petar-Pero Uskoković, plemenski je kapetan Lješanske nahije iz doba knjaza Nikole. On je svome sinu Stanu ime dao po slavnome pretku, saradniku Svetoga Petra Cetinjskoga, a čija je pogibija u boju s Francuzima blizu Dubrovnika opjevana u crnogorskoj narodnoj pjesmi, objavljenoj u Njegoševoj „Svobodijadi”:

 „U tom boju upornome,

sjem ostale vojske, pade

USKOKOVIĆ STANO vitez,

vojevoda od nahije

imenosne Lješa hrabra,

Zete ravne vojevode.

Crnogorci kad viđeše

da im vitez i vojevoda

od Francuza ruke pade,

uvrijeđeni napadoše

s ostrim gvožđem u rukama

na redove Gala čvrste”.

 I sada, dakle kada je starom plemenskom kapetanu Petru-Peru Uskokoviću umro sin Stano, član KUĆNE ZAJEDNICE po crnogorskom običajnom pravu — kodifikovanom u Opštem imovinskom zakoniku Knjaževine/Kraljevine Crne Gore — on kod lokalnih ekspozitura vlasti u Podgorici pokreće postupak i dobija dokumenta:

 - da „potpisato imanje [Stana Uskokovića] nije bilo vlasništvo samog pokojnika, već ZAJEDNIČKA IMOVINA kućne zajednice Petra Uskokovića, koja od davnina postoji u selu Kornetu”.

  Jer, „sve što jedan član kućne zajednice steče ne pripada njemu već zajednici”, te tako „dio umrlog u kućnoj zajednici nije postao svojina njegovih nasljednika, no svojina kućne zajednice”.

 Ali, ovaj crnogorski običaj i zakon, koji uvažavaju čak i ekspoziture vlasti Kraljevine Jugoslavije u Podgorici, plemenskom kapetanu Petru Uskokoviću osporavaju više vlasti u Beogradu, pritom, pozivajući se i na Crnoj Gori stranu tradiciju zadružnog prava Srbije — a sve u interesu navodnih „beogradskih prijatelja pokojnog Stana”.

 Time je otpočela velika sudska, ostavinska i krivična afera oko raspodjele multimilionske imovine…

 

(Nastavlja se)

 

*Tekst je dio serijala „Kultura śećanja sa V. Jovanovićem” koji finansira Ministarstvo kulture i medija iz podfonda za dnevne i neđeljne štampane i internetske medije

  

 

 

Komentari (0)

POŠALJI KOMENTAR