Piše: Novak ADŽIĆ
Istorija Crne Gore, kao, uostalom, i istorija drugih država i naroda, imala je svoje, nebrojene, heroje (junake), povijesne, stvarne i mitske, realne i imaginarne, literarne, kao i anti- heroje, u istom smislu. Ja ću se u ovom prilogu bazirati, samo fragmentarno, u deskripciji, na jednu stvarnu, istorijsku ličnost- riječ je o crnogorskom heroju, komandiru (majoru) i
alajbarjaktaru crnogorske vojske Marku Zekovom Popoviću sa Njeguša. On je paradigma dosljednog i junačkog borca, ratnika i javnog poslenika, za pravo, čast, slobodu i nezavisnost Crne Gore u prvoj polovini XX stoljeća. Svojim životopisom pokazao je da je tačna tvrdnja da heroji istorije nijesu oni koji su rušili sopstvenu državu, već su junaci istorije oni koji su se borili
i žrtvovali za državnu slobodu i samostalnu Crnu Goru.
Marko Zekov Popović rođen je 20. aprila 1881. godine na Njegušima (Katunska nahija, opština Cetinje), a život je okončao kao suverenistički politički emigrant u Londonu 26. oktobra 1934. godine. Istoriografski još nije razriješena dilema da li je ubijen, otrovan od strane svojih političkih neprijatelja, po nalogu službi režima Krajevine Jugoslavije ili je umro prirodnom
smrću.
On je bio nasljedni alajbarjaktar crnogorske vojske i jedan od najuglednijih i najuticajnijih oficira koji su se u egzilu borili za prava Crne Gore, a protiv okupacije i nasilne aneksije Crne Gore izvršene krajem 1918. godine od strane Srbije. Jedan je od vodećih organizatora i učesnika Božićnog ustanka sa prostora Katunske hanije januara 1919. godine. Kad je crnogorski ustanak
ugušen, u novonastaloj situaciji, zajedno sa brojnim ustanicima, odlučuje da se ne preda novim vlastima, već da ide u političku emigraciju. Spadao je u red elitnih oficira, rojalista koji su u Gaeti bili oficiri u sastavu crnogorske vojske u egzilu (1919-1922). Nikad se nije vratio iz političkog egzila.
Komandir (major) Marko Zekov Popović, pored ostaloga, održavao je stalnu saradnju sa Nikolom Petanovićem-Naiadom iz San Franciska, koji je u SAD osnovao „Savez za slobodnu i nezavisnu Crnu Goru“ i uređivao suverenističko crnogorsko glasilo, časopis „The Montenegrin Mirror“ („Crnogorsko Ogledalo“) 1927-1931. Petanovićevo „Crnogorsko ogledalo“ je objavljivalo članke Marka Zekova Popovića i pisalo o njemu, kao jednom od korifeja crnogorske emanipatorske državotvorne i nacionalne borbe u egzilu.
„Crnogorsko ogledalo“ objavljuje 1931. godine, između ostalog, i tekst o Marku Zekovu Popoviću, slaveći njegovu nepokolebljivu, junačku, dosljednu i odvažnu borbu za pravo, čast i slobodu i nezavisnost Crne Gore. Taj tekst pod naslovom „Marko Zekov“ objavljen je na engleskom jeziku i njegov autor nije potpisan. U prijevodu na crnogorski jezik, prenosimo taj članak o Marku Zekovu Popoviću, koji u cjelosti glasi: „MARKO ZEKOV Ovaj čovjek, vjerovali ili ne, jednog dana će postati legenda i budući pisci među južnim Slovenima će se takmičiti pripovijedajući o njegovom životu. On je posjetio, od pada crnogorske države, svaku važnu zemlju na svijetu, a u ovom poduhvatu pratio je crnogorskog Princa Mila.
Za njega možemo reći da je ogledalo crnogorskih vrlina, u njemu je izražen crnogorski karakter i lojalnost naciji. Mogao je da ode u Beograd i bude ono što je bio na dvoru Kralja Nikole, komandant Karađorđeve garde. On je u Rimu, poslaniku Srbije rekao, koji ga je kasnije pozvao po nalogu njegove (beogradske) vlasti, nešto užasno uvredljivo, na osnovu čega je Srbija
shvatila, kako je veliko i visoko dostojanstvo i ponos pravih Crnogoraca. Više je volio da „gladuje“ nego srpsku slavu. U ovom trenutku nije riječ o njegovoj biografiji da bismo opisivali sve njegove aktivnosti od ranije, kada je Crna Gora bila slobodna. Za vrijeme ustanka 1918. bio je jedan od lidera pobune za crnogorsku slobodu. Više volimo da pišemo o simboličnim odlikama ovog velikog heroja i sina Crnih planina.
„Ne Marko Zekov neće prihvatiti nikakvu čast ili finansijsku pomoć od Srbije, ni od drugih neprijatelja moje otadžbine. Možda mogu biti pronađen mrtav na ulici neki dan, ili od metka ili od gladi, ali kada otkriju moje grudi,... oni će otkriti ko sam ja- naći će amblem onoga koji drži stražu, Gospodara, heroja, poetu i diplomatu, Kralja Nikoli I.“ Urednik „The Montenegrin mirror“ (Crnogorsko ogledalo), čuo je ovo od Marka Zekovog, kada nas je posjetio u San Francisku..., i kakav je moralni podsticaj u ovim riječima; one su mnogo jače i više uticajnije kada su izrečene na crnogorskom.
Marko Zekov, možemo reći, je već legenda za sebe. Kada smo ga pogledali u lice vidijeli smo, u jednom trenutku, svu tragediju i slavu Crne Gore. Nijesmo mogli dugo da razgovaramo sa njim, morali smo da ga proučimo i izvučemo neku inspiraciju. Dajte pjesniku karakter i dato mu je dovoljno: i Marko Zekov zna ovo...On bi nam uvijek govorio: “Nikola, radi kako te Bog
usmjerava, ja znam da hoćeš.“
On je sada u Londonu. Kako je bio zadovoljan kada je prije neki dan podignut spomenik Kralju Nikoli, u San Remu sa Alajbarjaktar (nosilac svetih načela) ispred biste. Ovaj rad je napravljen od strane sinjora Canoniea sa Kraljevske Akademije Italije. Cijela figura drži barjak u rukama, od koga drugo može biti nego od Marka Zekovog? On je naslijedio tu čast od
njegovog herojskog oca, Zeka Mašanovog Popovića iz Njeguša. Njegov otac je takođe bio nosilac svetih crnogorskih načela. Onda ova zastava pokazuje da svaki sposobni sin Crnih planina mora biti spreman da umre za boga i zemlju, da osvoji pobjedu- i jedino sigurne i jake ruke kao ove Marka Zekovog mogu ga nositi naprijed.
Uzalud srpski trgovci traže da kupe Marka Zekovog jer nema te sume novca za koju se on može danas kupiti. On je već zaradio dio svoje vječne slave“.
(„The Montenegrin Mirror“, june 1931, San Francisko, „Marko Zekov“, p. 4.)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR