Otišao kući iako mu je pucano u leđa…

Priredio: Vladimir Jovanović

Muška isoba N.N. iz revolvera pucala s udaljenosti od par metara u leđa 68-godišnjaku, oboljelom od arterioskleroze i šećerne bolesti. Ispaljeno šest hitaca. Dva pogodila metu.

N.N. dao se u bjekstvo. A napadnuti, ostao na nogama, došao svojoj kući, nedaleko od mjesta pucnjave; od tamo ga familija prebačila u bolnicu iz koje je, nakon dvosatnog ukazivanja prve pomoći i pregleda —— OTPUŠTEN NA KUĆNO LIJEČENJE!

To je epilog koji se uistinu zbio uveče 10. aprila 1957. na ulicama Lomas del Palomara, gradića u aglomeraciji Buenos Ajresa, oko 30 km od centra prijestonice Argentine.

Meta je ANTE PAVELIĆ, ratni zločinac, poglavnik Nezavisne države Hrvatske (NDH), 10. aprila 1941. proglašene saveznice nacističke Njemačke i fašističke Italije.

Ali, ma ko bio neuspješni egzekutor, pucač u leđa omatorjelog i oboljelog eks poglavnika, onoliko izbrukao promašajima: i sebe i one za koje je, ako jeste, radio. Pa ipak, nakon medijske buke koja se tim povodom digla, jugoslovenska vlada sada je imala barem neoborive dokaze da Pavelić zaista boravi u Argentini. Beograd je obnovio ekstradicioni zahtjev.

Iz kasnije nastale publicistike ustaške emigracije, za Pavelića se saznaje da je, svjestan neminovnosti ekstradicije, već 18. aprila 1957. preselio na za sebe bezbjednije mesto, u kuću svoga prijatelja Eda Groselasa, neprestano pod nadzorom dr. Milivoja Marušića, ljekara i hirurga.

Za organizaciju bjekstva Pavelića iz Argentine bio zadužen Josip Marković, bivši direktor željeznica NDH. A na putovanje je Pavelić krenuo 16. jula 1957. godine. Najprije do Rio Galjegosa u koji je Pavelić sa dva pratioca stigao 22. jula. Odatle śutradan uzima avion za Čile, do Punta Arenasa, tu ga čeka Mirko Sulić, osoba od povjerenja. Odmah će avionom krenuti dalje, za Santijago. Tu će Pavelić provesti naredne mjesece.

Pavelić je 30. novembra 1957. doputovao u Madrid, Frankovu Španiju, koja nema diplomatske odnose s Jugoslavijom, pa ekstradicija nije moguća. Do Španije je Pavelić s pratiocem Sulićem stigao redovnom linijom, letom preko Asunsiona, Sao Paula, Rio de Žaneira, Resifea, Dakara i Lisabona. Odśeo u hotelu u ulici „Carretas”.

U španskoj prijestonici mu se pridružuje familija. Do kraja života - a umro je u 03:55 sati 29. decembra 1959. - boravi u iznajmljenim stanovima u ulici Alcalá, najprije br. 98-100, a zatim br. 201, konačno na br. 53/4 u ulici Lope de Rueda. Španski „El Pais” objavio je 2020. foto-galeriju o Pavelićevim danima u Španiji.

Francuski publicista Kristof Dolbo, istraživač hrvatske političke emigracije, piše u članku „Ante Pavelić u skrivanju, 1945-1959”, objavljenom 2014. godine:

„Iako je i dalje bio pod prijetnjom, nastavio je svoj rad kao vođa Hrvatskoga oslobodilačkog pokreta [HOP, emigrantska organizacija], dok je nastavljao da piše svoje memoare. Vodeći diskretan život, primao je nekoliko pośetilaca, ali se pažljivo distancirao od određenih kontroverznih elemenata emigracije, posebno generala V. Luburića. Godine 1959, jedno od njegovih posljednjih putovanja odvelo ga je tokom ljeta u Santa Polu, na mediteranskoj obali; tamo je proveo tri mjeseca odmarajući se sa familijom. Međutim, sa godinama, zdravlje bivšeg šefa države više nije bilo tako snažno kao u prošlosti i krajem godine poglavnik je primljen u bolnicu radi operacije žučne kese, nepovezano sa povredama zadobijenim 1957. godine. Oslabljen i iscrpljen, pacijent ima poteškoća da se nosi sa situacijom. Nakon operacije, njegovo stanje se pogoršalo”.

Jugoslovenski istoričar dr Bogdan Krizman u svojoj knjizi „Pavelić u bjekstvu”, koja je štampana 1986. u Zagrebu, citira što se javljalo u jednoj od ondašnjih emigrantskih publikacija:

- „Prije mjesec dana podvrgnut je operaciji na žuči, koja je uspjela i stanje se brzo popravljalo. Međutim, prije desetak dana nastale su komplikacije i to uslijed tumora, koji se je stvorio oko kugle, koja se je nalazila od atentata godine 1957. u neposrednoj blizini hrbtenjače, a što je prouzrokovalo oduzetost donjeg dijela tijela i konačno smrt. - Iz Madrida se saznaje da je komplikacijama pridonijela arterioskleroza i šećerna bolest”.

Decenijama nakon ovih događaja, emigrant u Argentini porijeklom iz Bjelopavlića, BLAGOJE JOVOVIĆ (1922-1999), za javnost anonim, do proljeća 1942. partizan, član SKOJ-a, pa četnik, pod stare dane došao da obiđe rodni kraj. I tu, čitamo u „Dva metka za Pavelića: Knjizi o Blagoju Jovović” koju je Tihomir Burzanović objavio 2002. godine:

- „kao na ispovesti, rekao je Amfilohiju: - JA SAM UBIO PAVELIĆA”.

Avaj!… Pavelić, provjerljivo, oko 5.000 km daleko od mjesta na kojem je pucano na njega i dvije godine i osam mjeseca od tada umro - prirodnom smrću…

U kakofoniji oko Jovovića valja nam ukazati na fakte.

Autorstvo za pokušaj atentata na Pavelića sebi je pripisala mnogo ranije jedna druga osoba. Riječ je o DALIBORU JAKAŠI, sa konspirativnim alijasom MALJČIK, profesionalnom Titovom obavještajcu, ratnom rukovodiocu partizanskoga glavnog obavještajnog centra Hrvatske, potom šefu „vanjskih” odjeljenja OZN-e i UDB-e. Krajem 1940-ih i 1950-ih, on je u Latinskoj Americi „diplomata”. Prvi ponašao Pavelića kako se skriva u Argentini.

Da je 1957. godine lično pokušao atentat na Pavelica, Jakaša je indirektno tvrdio u intervjuu koji je u povodu 30. godišnjice osnivanja OZN-e dao 13. maja 1974. za zvanični list „Vjesnik” iz Zagreba. Akcenat je na „zvanični list” - ko razumije način funkcionisanja medija u drugoj Jugoslaviji, shvatiće da Jakaš tako nešto nije mogao neosnovano saopštiti a kamoli da mu to „Vjesnik” objavi.

To nas vrće na neke od suspektnosti izjave Blagoja Jovovića. Koji u knjizi Burzanovića, na primjer, tvrdi i da je pucao na Pavelića, obratite pažnju - 9. aprila 1957. godine. Je li prećerana naša teza da je razumno pretpostaviti da bi Jovović nepogrješivo znao tačan datum događaja za koji se pod stare dane hvalisao?

Međutim, na dan koji pominje Jovović, nije bilo nikakve pucnjave na eks poglavnika. Podaci na temelju medicinskih, policijskih i medijskih izvještaja, svi do jednoga, ukazuju da se desila takva pucnjava - ali dan kasnije, 10. aprila 1957. godine.

Evo što veli Jovović: - da je danima prije pucanjave u javnom prijevozu, po autobusima i vozovima, te u hodu po ulicama pratio kretanje Pavelića, od njegove kuće do „ustaške kafane” (u kojoj prisluškuje razgovore eks poglavnika sa sljedbenicima). I, eksplicitan je Jovović, kako 8. aprila 1957. definitivno odluči i na Pavelića, tvrdi, zapuca śutradan, 9. aprila - dan uoči ustaške godišnjice proglašenja NDH. Citiramo Jovovića, doslovno što je (navodno) vidio, planirao i odlučio:

- „Samo mi kroz glavu prolaze slike DANAŠNJEG boravka u ustaškoj kafani. Donijeli letke, transparente, plakate dijele, sve spremaju, jer ŚUTRA je VELIKA PROSLAVA na kojoj, kako sam se zakleo, neće biti živog Pavelića”.

Međutim, „śutra” - 10. aprila 1957. - nikakva proslava s Pavelićem, ni velika ni mala, godišnjice NDH nije zakazana! Za razliku od onoga što konfabulira Jovović, 10. april 1957. bješe srijeda, radni dan, a „desetotravanjsku” proslavu su Pavelić i sljedbenici zakazali tek u neđelju, 14. aprila te godine!

I taj skup nije odgođen, premda je pucano na Pavelića.

„Hrvatski Domobran je u nedjelju 14. travnja ipak održao proslavu obljetnice proglašenja NDH i tom je prilikom pročitana poglavnikova poruka”. Citat je iz knjige dr Krizmana. U tom proglasu, Pavelić navodi i datum kad je na njega pucano: „Braćo i sestre, Hrvati i Hrvatice! Neprijatelj je bio nakanio upotriebiti naš spomendan 10. travnja za svoje zločinačke namjere…”

U polemikama posljednjih godina, već je tačno saopšteno da izjavu Jovovića ne potkrjepljuju neposredni svjedoci; niti kakvi zasad poznati arhivski izvori iz prve ruke – zar ne bi u Srbiji objavili nešto o tome iz dokumenatacije nekadašnje Jugoslavije pohranjene u beogradskim arhivima? Sve čime Vučićeva propagandna mašinerija nastoji učiniti Jovovića vjerodostojnim je rekla-kazala, iz druge, treće ruke...

Koji su do sada poznati fakti o tome što se uistinu desilo 10. aprila 1957. u Buenos Ajresu?

U osnovi, isti oni koje je sabrao pomenuti dr Krizman u knjizi „Pavelić u bjekstvu”. Novi bi mogli biti samo posredni izvori koji upućuju na mogućnost da je Blagoje Jovović bio u nekakvom doušničkom kontaktu sa Titovim obavještajcima pri ambasadi Jugoslavije u Argentini.

Na drugoj strani, Višnja, šćer Ante Pavelića, tvrdila je da atentat nije djelo Titovih agenata: „Srbi su tražili njegovo izručenje, htjeli su ga živog”. Nju je svojevremeno citirao izvještač španskoga lista „El Pais” - da je Pavelić u noći nakon što je pucano na njega u kuću „ušao na nogama i rekao: Pogodili su me!” I veli da su „to uradili njegovi (Pavelićevi) sunarodnici koji su preuzeli kontrolu nad hrvatskom emigracijom”…

Dr Krizman, univerzitetski profesor sa najreferentnijim istoriografskim radovima na temu ustaškoga pokreta, zaključio je: - „Atentat izvršen na ustaškog poglavnika imao je i tu dobru stranu što je postalo više nego očigledno da Ante Pavelić boravi u Argentini i da je čak poznata njegova točna adresa: ulica Aviador Mermoz 643, Lomas del Palomar kod Buenos Airesa”. Nakon čega se, dakle, pokazao osnovanim službeni zahtijev Jugoslavije da im Argentina isporuči Pavelića…

Pavelić je 6. novembra 1948. sa pasošem Crvenoga krsta pod lažnim imenom doplovio u Argentinu. Po amnestiji, koju je sljedeće godine dijelio argentinski predśednik Huan Peron ilegalnim imigrantima, vlasti su mu zvanično izdale ličnu kartu br. 4.304.761 na ime Antonio Serdar.

Njegov boravak u Argentini nije bio nepoznat za iole zainteresovane. Pavelić je čak izlagao svoju zbirku na jednom filatelističkom sajmu.

Jugoslavija je najkasnije 1951. podnijela argentinskoj vladi ekstradiciooni zahtjev. Imao je sastanke s Pavelićem i emigrant Milan Stojadinović, koji je u drugoj polovini 1930-ih bez premca br. 1 reprezent srpstva, premijer Kraljevine Jugoslavije, obreo se u Argentini, stupio u kontakt sa predstavnicima Titove UDB-e pri ambasadi u Buenos Ajresu (da bi izvjesnim uslugama odradio puštanje rođenog mu brata Dragiše iz zatvora, taj „ležao” u domovini kao osuđeni ratni zločinac), etc.

Nešto poslije 21 sata 10. aprila 1957, u ulici Aviador Mermoz, Pavelić je sam hodao. Jedna osoba pucala je sa šest hitaca u njegova leđa i odmah se dala u bjekstvo. Pogođen s dva hica, Pavelić uspijeva da dođe kući, nedaleko od mjesta atentata. Njegova žena poziva dr. Marušića. Hitno je Pavelić prebačen u bolnicu.

Tokom naredna dva sata, ukazana mu prva pomoć i ustanovljeno je: - nijesu smrtonosne zadobijene povrede; jedno od taneta se zaustavilo u neposrednoj blizi kičme, a drugo u ramenu. Na vlastitu želju i želju svoje porodice, otpušten iste noći iz bolnice na kućnu njegu.

Za štampu, argentinsku i izvještače inostranih medija, među njima su Associated Press, France Presse, Ansa, United Press, Reuter… Pavelić već śutradan, 11. aprila 1957, davao izjave: - „bilo tamno, pa nije mogao viđeti atentatora”, ali „smatra da ambasada komunističke Jugoslavije u Argentini ima svoje prste u tom”. Novinari se okupili u njegovoj kući, za koju im je rečeno da je „napravio svojim rukama”.

Navodim u bitnom što se izvještavao u izdanjima inostrane štampe od 12. aprila 1957. godine. „Novinari dolazili pojedinačno i u grupama od osam sati naveče do sitnih noćnih ura i bili uvedeni u sobu u kojoj je domaćin kuće u krevetu, glavom naslonjenom na dva jastuka, pod stalnim zaslijepljujućim fleševoma kamera, s nevjerovatnom energijom pričao i ponavljao više puta pojedinosti o ‘nezgodi’ koja ga je zadesila”.

- „Kad ljekar od njegova povjerenja, koji je naravno Hrvat, prisili Anta Pavelića na nekoliko minuta predaha bez priče, tu su pri ruci žena, jedna od dvije šćeri, zet ili neko od njegovih najvjernijih”.

Izvještava se da je za vladanja Perona u Argentini, Pavelić „živio u sijenci, nastojeći i da ne prouzrokuje nikakve neugodnosti argentinskoj vladi”, dok je „svoje proglase upućivao preko radija u Urugvaju, a intervjue davao pod uslovom da budu datirani iz neke druge zemlje Južne Amerike ili da se prikaže da je do susreta došlo na nekom avionu ili slično”.

- „Za cijelo to vrijeme je Pavelić živio u Argentini pod imenom Antonio Serdar. Godine 1951. Titova ambasada je zatražilo od argentinskih vlasti zatvaranje i izručenje Pavelića; ali je argentinsko ministastvo vanjskih poslova odgovorilo da im nije poznato o boravku Pavelića u Argentini”.

- „Nakon pada Perona, započela je oštra novinska kampanja protiv Pavelića, koji je između ostaloga bio optužen da je stavio na raspolaganje Peronu svoje pristaše za peronističke udarne odrede i da su oni učestvovali u borbama protiv revolucionara i u paljenju katoličkih crkava. Argentinska policija nove revolucionarne vlade počela je potragu za Pavelićem, koji je nakon tri dana sam pristupio vlastima i dokumentima dokazao da su sve optužbe o saradnji s Peronom lažne. Argentinske vlasti su ga puštile odmah na slobodu”.

- „Prošle godine (1956) kad se slavio 10. april, 15-godišnjica osnivanja NDH, Ante Pavelić se pojavio po prvi put službeno u javnosti, predśedavajući sastankom svojih sunarodnika u jednoj kinematografskoj dvorani u središtu prijestonice, te tom prilikom održao govor. Takva ista proslava bila je zakazana i ove godine”.

- „Već predhodnih dana imalo se utisak da stvar neće ići glatko. Jedan mali skup Hrvata oko stotinjak, dok pristaše poglavnika broje na desetine hiljada, odvojio se od glavnine i načinio društvo s istim programom, pod firmom demokratije. Smatralo se da je ovaj taktički manevar odao aktivnost jugoslovenske ambasade”.

- „I evo, upravo na dan, na koji pada godišnjica uspostave NDH, zbilo se to 1941. - budući da je to bio radni dan, proslava je određena na sljedeću neđelju - izvršen je atentat, koga pogođeni bezuslovno pripisuje agentu jugoslovenske ambasade, odnosno komunističkom agentu Jugoslavije”.