Ratna sjećanja Vlada Kapičića – Od Dinare do Sutjeske

Priredio: Ivan Mijanović

Iz štampe je izašla knjiga ratnih sjećanja Vlada Kapičića, pod nazivom „Od Dinare do Sutjeske“, u izdanju NVO Antifašisti Cetinja. On u svojim sjećanjima piše o ljudima i događajima, u kojima živo i slikovito prikazuje slavni put i borbe drugog bataljona Druge dalmatinske proleterske brigade, od njenog osnivanja oktobra 1942, do proboja iz obruča na Sutjesci juna 1943. godine.

Kada su u avgustu 1942. godine proleterske jedinice NOV, na čelu sa Vrhovnim štabom, došle u područje Livna, izvjestan broj njihovih boraca i rukovodilaca upućen je u dalmatinske partizanske jedinice. U drugi bataljon Druge dalmatinske brigade došao je i Vlado Kapičić, dotadašnji borac Četvrte crnogorske i Prve proleterske brigade.

Tekstovi nastali na osnovu bilježaka iz ratnog dnevnika Vlada Kapičića omogućavaju nam da se približimo posebnim trenucima njegovog života posredstvom jedne jasne i neposredne proze. Pored toga, oni nam dodatno otkrivaju Kapičićevu intelektualnu snagu. Djelovi njegovih sjećanja objavljivani su 1961. godine, u 27 nastavaka u Slobodnoj Dalmaciji, da bi kasnije, uz nove tekstove i dopune koje je napisao, rukopis bio pripremljen za slučaj da bude publikovan.

Knjiga, koju su priredili istoričari Filip Kuzman i Boris Vujović, i novinar Ivan Mijanović, počinje pričom „Majčina kletva“, koju je naknadno dodao i govori o ljudskim tragedijama i strahotama rata. Upravo je to i bio razlog, kako je naznačeno u predgovoru, da se ista nađe u prologu knjige.

U prvom dijelu opisan je rastanak sa saborcima, formiranje brigade, ličnost komandanta Ljuba Vučkovića, kao i njegovih novih drugova – boraca iz okoline Knina, Šibenika, Splita, otoka Iža – Srba i Hrvata, koji se zajedno bore u trećoj četi drugog bataljona. Najupečatljiviji utisak ostavlja opis prijateljstva sa Antom, učenikom iz Šibenika, koji gine u prvoj borbi sa četnicima i trenutak nailaska na njegovo mrtvo – unakaženo tijelo, kao i tuga za partizankom „ne starijom od 18 godina, zlatnožute kose“, koja, kako je zapisao: „kao da je zaspala na ovom tihom jutru umivenom rosom“.

U drugom dijelu, uz živopisne opise predjela poddinarskog kraja, prikazane su prve akcije – borbe sa četnicima i napad na ustaško uporište u Kijevu. Posebno su ilustrativne borbe sa ustašama za oslobođenje Livna, prvo ranjavanje, gledanje smrti u oči i jednomjesečno liječenje, a upečatljivi su i opisi njegovog puškomitraljeza: „Štekće maksim snažnim glasom da ga je milina slušati“.

Priča nas dalje vodi kroz IV neprijateljsku ofanzivu – borbe u dolini Neretve, prelazak preko porušenog mosta, uništenje četnika, prodor brigade u Hercegovinu i Crnu Goru, forsiranje Drine i uspostavljanje mostobrana.

U posljednjem dijelu prikazani su događaji uoči i tokom najteže i najkrvavije bitke – Bitke na Sutjesci. Uvjerljivi prikazi borbi „bez straha za goli život“, neprekidnih juriša i pogibija, čitaoca ne mogu ostaviti ravnodušnim. Nakon proboja sa Sutjeske i napuštanja položaja na Barama, piše: „Prije nego što smo se počeli spuštati niz ovu strmen oprostili smo se od palih drugova samo jednim pogledom. Pogledom, koji je izazivao divljenje prema njima, zahvalnost, duboko poštovanje, a istovremeno zavjet. Pred očima su mi kao kroz neku maglu izlazili po redu drugovi koji su pali. Gledao sam ih bez rana i samrtničke boje lica, onakve kakvi su mi izgledali kada sam ih sreo prvi put u onom malom i siromašnom selu ispod planine Dinare.“

Nažalost, Vlado Kapičić nije opisao čitav period Drugog svjetskog rata, pa smo ostali uskraćeni za neke događaje koje je trebalo zapisati, kao što je događaj iz maja 1942, kada je, kao sedamnaestogodišnji borac Lovćenskog partizanskog odreda, prilikom odstupanja za Bosnu, rizikujući svoj život, spasio ranjenu drugaricu Stanu Tomašević. Ostali smo uskraćeni i priča o herojstvu i požrtvovanju njegove majke Anđe, koja je zajedno sa svoja tri sina prošla neprijateljske ofanzive, pregazila Neretvu i Sutjesku, majčinski se brinula o svim borcima kao o svojoj djeci. Nije pisao ni o posljedicama ranjavanja na Sutjesci, kada mu je inficirana rana izazvala gasnu gangrenu, koja je u toj situaciji bila skoro smrtonosna.

Sjećanja Vlada Kapičića kao borca Druge dalmatinske brigade pisana su autentičnim literarnim stilom koji je slikovit, osjećajan i harmoničan. On uvlači čitaoce u priče kao sudionike događaja, koje u njima izazivaju snažna osjećanja. Kada prikazuje ljude i događaje, on to čini jezikom literarnih junaka. Pored toga, njegova ratna sjećanja predstavljaju hroniku izuzetne vrijednosti i dokument od istorijskog značaja. I zato redovi ove knjige treba da nas podsjete na ideju borbe za slobodu, borbe za čovjeka, pravdu i jednakost. A novim generacijama posluže kao primjer, uzor i kao inspiracija.

Vlado Kapičić rođen je 25. februara 1925. godine na Cetinju. Odrastao je i vaspitavan patrijarhalno, u crnogorskoj porodici profesora bogoslovije Mila i majke Anđe, rođene Jovićević, sa dva starija brata Jovom i Pavlom i mlađom sestrom Ankom. Osnovno obrazovanje počeo je u rodnom gradu, nastavio u Kotoru i Beogradu, sve do rata 1941. godine, kada, kao šesnaestogodišnjak, odlazi sa braćom i majkom u partizane. Četiri godine proveo je u ratnim uslovima, gdje su glad, bolest i smrt bili svakodnevica. Dio tog turbulentnog i bremenitog života, punog neizvjesnosti i obrta, opisao je u knjizi Od Dinare do Sutjeske.

Član SKOJ-a postao je 1940, a KPJ 1943. godine. U NOP-u je od 1941. godine. Bio je borac Lovćenskog partizanskog odreda, Četvrte crnogorske, Prve proleterske brigade, od oktobra 1942. do juna 1943. godine Drugog bataljona Druge dalmatinske proleterske brigade gdje je bio omladinski rukovodilac, zatim, komesar prateće čete i komesar izviđačkog bataljona Dvanaestog vojvođanskog korpusa i komesar kombinovanog bataljona u Drugoj vojvođanskoj brigadi.

Poslije rata obavljao je odgovorne dužnosti u Jugoslovenskom ratnom vazduhoplovstvu i imao čin pukovnika. Nakon penzionisanja, 1971. godine, vratio se u Crnu Goru, na Cetinje. Bio je dugogodišnji predsjednik SUBNOR-a Cetinja i Crne Gore. Tokom devedesetih bio je aktivan u antiratnom pokretu u Crnoj Gori. Odlikovan je brojnim domaćim i stranim odlikovanjima. Umro je 29. septembra 2008. godine.