Do juna 1942. većina crnogorskih partizana se prirdužila Titovom štabu u BIH. Na područjima Crne Gore su planski ostale da djeluju gerilske partizanske grupe, protiv kojih su Đurišićevi četnici, saveznici Italijana, preduzimali hajke.
Nekoliko partizanskih grupa djelovalo u okolini Mojkovca, među njima i Dobrilovačka (po Dobrilovini u kanjonu Tare). Tragične končine ovih gerilaca odigrale su se početkom decembra 1942. na Grotulji u Podbišću kod Mojkovca. Gerilce, među njima i trudnu ženu, a u prisustvu mase nevoljno i voljno prisutnih mještana, četnici su strijeljali, a jednoga od njih, teškog ranjenika — zaklali!
Egzekucije naredio i lično im prisustvovao — Đurišić!
O tome je docnije, na osnovu izjava svjedokâ i na temelju dokumenata, između ostalih pisao i Miloš-Mido Milikić. Iz njegove knjige „Mojkovac: ratna i revolucionarna prošlost” (1983, str. 197-203) prenosimo tematski dio…
Piše: Miloš-Mido Milikić
Dobrilovačku gerilsku grupu su sačinjavali četiri brata VIDAKOVIĆA - JANKO, ĐORĐIJE, MILAN, MIRAŠ, i JAGOŠ RABRENOVIĆ sa suprugom JEVROM…
Njih šestoro su bili politički vrlo aktivni i stalno su se sastajali sa simpatizerima i prijateljima u Dobrilovini, Bistrici, po katunima itd. Održavali su vezu sa Bistričkom gerilskom grupom i povremeno sa ostalim gerilskim grupama.
Četnici su preduzeli sve mjere da otkriju boravak i mjesto grupe, simpatizere koji se sa njima sastaju, kao i sve druge podatke koji bi im omogućili da ih, kad padne prvi snijeg, opkole i unište. U tome poslu najaktivniji je bio Novak Jokić, koji je bio u posadnoj četi u Dobrilovini. Njegovom oku nije promaklo da se Šljivančanin nekud iskrada, da su Šarančani, liše dvojice, u stvari partizani. Zato on optužuje Šarančane i traži da se vrnu, a da posadu u Dobrilovini, Bistrici, Podbišću i Prošćenju, čine uglavnom Poljani i provjereni četnici iz tih sela, i tada će on garantovati uspjeh.
Nešto prije toga stiglo je naređenje italijanske komande da sve četničke jedinice ima da idu u svoje srezove; da ne mogu biti posade u drugim mjestima — pa su Šaranci otišli u svoj kraj, jer su četnici morali odmah izvršiti okupatorovu naredbu…
Četnici su otkrili Dobrilovačku gerilsku grupu u jednoj šumi kako ruča. U grupi su bili sva četiri brata Vidakovića, ĐURO MEDENICA [rođen 1913, pravnik, nakon rata visoki savezni funkcioner, umro 1992, prim. „Antene M”] i NENAD RAKOČEVIĆ [od oca Vida, rođen 1915. u Štitarici, zemljoradnik, od 1938. član Komunističke partije, koa borac 4. crnogorske brigade od posljedica rana zadobijenih u Bici na Sutjesci umro jula 1943, proglašen za narodnog heroja, dom kulture u Mojkovcu nosi njegovo ime, prim].
Po svoj prilici njih je otkrio četnik Stanišić i doveo grupu četnika sa dva puškomitraljeza. Četnici se, ipak, nijesu smjeli sasvim približiti, ali su zato osuli žestoku paljbu iz puškomitraljeza i pušaka. Od gerilaca niko nije bio pogođen i oni su se sklonili. Četniku Stanišiću su vratili „pośetu” jedne noći Đuro Medenica, Nenad Rakočević i MILOVAN DOŽIĆ [od oca Vasa, pukovnika i člana Crnogorske federalističke stranke, rođen 1916, maturant gimnazije, kao borac 4. crnogorske brigade poginuo u Bici na Sutjesci, prim], ali ga nijesu likvidirali, mada su ga vezali i poveli na strijeljanje. Zaprijetili su mu da više ne smije špijunirati Vidakoviće i ostale gerilce. Stanišić se pouvkao, ali se nijesu povukli neki drugi.
Čim su Šaranci otišli, za komandira posade je postavljen Novak Jokić. On je danonoćno razmišljao kako da pohvata Vidakovića i Rabrenoviće i sa planom otišao kod Bećira [Tomović, lokalni četnički glavešina, do 1941. član Komunističke partije, prim] i Đukana [Anđelića] i predložio im: da se svakodnevno vrše pretraživanja terena oko Dobrilovine i Bistrice, jer se gerila tu nalazi; da se porodice Vidakovića zatvore u Bistrici i stave pod kontrolu; da se partizanskim porodicama oduzme što više hrane tako da je nemaju ni za sebe; da se striktno sprovede naređenje da se ni jedan član partizanske porodice ne smije udaljiti od kuće, primaći šumi bliže od 50 metara, iako je šuma blizu kuće; da svaka četnička porodica kontroliše po jednu partizansku i da odgovara ako ova uspije da nešto doturi gerilcima; da se pojača teror i pritisak na partizanske porodice; da se aktiviraju špijuni i ponudi zlato za dostavljače, itd. On je smatrao da takve mjere ni u kom slučaju neće ostati bez rezultata i insistirao je da budu provedene. U tome je imao odličnog saradnika u Dragutinu Medojeviću iz Dobrilovine.
Bećir je sve te mjere odobrio i one su provedene, ali bez rezultata. Iznerviran i razočaran, Jokić je rekao Medojeviću da moraju sami da pronađu gerilce: pa su svakodnevno pretraživali teren. Jokić je pronašao kraj Tare sklonište u kojemu su bile smještene namirnice i nešto oružja. Gerilci su to primijetili, ali nijesu na vrijeme pribavili drugu hranu. Tako ih je, kao i sve ostale grupe u mojkovačkom kraju, prvi snijeg potpuno iznenadio i zatekao bez hrane i nespremne za zimovanje. Oni su doduše bili pronašli jedno skrovište pod Jasikovom kosom, oko jedan kilometar iznad manastira Dobrilovine, i ono je bilo dosta neprimijetno i gotovo nepristupačno, te ga je bilo veoma teško pronaći. Međutim, ostavši bez hrane, Janko i Miraš Vidaković su otišli u Bistricu i uzeli 100 kg brašna. Pri tome je ostao trag.
Vrćući se sa planine, neki seljaci su primijetili trag; i to je Jokić saznao i odmah krenuo u potragu. Jokić je često sa četnicima i mobilisanim seljacima pretraživao okolinu, ali bez rezultata. Formirao je posebne grupe za traganje i otkrivanje gerilaca. Jedna takva grupa je naišla na trag u snijegu koji je bio prilično utaban i vodio pravo ka skloništu, a druga grupa je našla piljevinu od drva koje su gerilci baš ispred svojeg skloništa testerili i pripremali za zimu. To se već nije moglo sakriti, ali su Bistričani izbjegli to da prijave i zaobišli su mjesto đe je morala biti baza gerilaca. Tako se i ova potraga završila neuspješno.
Ali Novak Jokić nije odustajao. Nekako je saznao za piljevinu i trag, i uhvatio se istine: da je trag gerilaca došao do Jasikove kose; da je pronađena piljevina i da u blizini moraju biti i gerilci. Zato je svaki dan izlazio na sumnjivo mjesto, i tu satima, prikriven, osmatrao okolinu. Tako je jednoga dana primijetio dva-tri gerilca kako sijeku drva, i to odmah prijavio Bećiru Tomoviću. Ustanovili su i približno mjesto gerilskog skloništa u stijenama, pa je Bećir odmah mobilisao poljski četnički bataljon i zapośeo oba moguća pravca izlaska iz stijena, kao i sve dominantne čuke povrh skloništa. Blokirao je i puteve u bližem rejonu, čime je gerilce doveo u bezizlazan položaj. To je po svoj prilici bilo 28. novembra 1942.
Izborom skloništa u stijenama, gerilci su sami sebe blokirali, i u znatnoj mjeri četnicima olakšali posao. To je odmah uočio i Bećir Tomović: i zato nije žurio sa napadom na ovu gerilsku grupu. Znao je da ne mogu pobjeći. Njega je brinulo što ovu gerilsku grupu čine poznati junaci od kojih se plašio. Najzad je pošao na njih.
Ne znajući da su blokirani, gerilci su bili mirni u skloništu. Kad je svanulo, iz skloništa je izašao Milan Vidaković da osmotri okolinu. Bećir Tomović je opalio dugačak rafal i pogodio ga sa dva metka po krstima i debelom mesu. Milan je pao i više nije smio ustati da ga ne pogodi drugi rafal. Četnici su tada počeli da dovikuju: „Kako ti ga bi, jutros, Milane Vidakoviću? Opkoljeni ste, predajte se!”... Odziva nije bilo.
Sada je za gerilce nastala još jedna otežavajuća okolnost. Pored četničkog obruča i neprolaznog terena, pojavio se i ranjeni Milan Vidaković, koji se nije mogao kretati bez pomoći drugih. Milan je znao da je postao teret za grupu, pa je predložio da se grupa na njega ne osvrće, već probije bez njega, a on će ostati u skloništu i tu se „zamijeniti” (da ubije bar jednog četnika). Tako je prošao taj dan.
Gerilci su gotovo cijelu noć vijećali što da rade. Oni su pred noć primijetili jednu četničku jedinicu koja je došla u zaselak sa desne obale Tare. Znali su da je to pojačanje poljskom četničkom bataljonu. Bila je to štabna jurišna četa Pavla Đurišića kojom je komandovao Radoman Tomović. Njega je Pavle vrnuo neđe od Prenćana da pomogne Bećiru u likvidaciji opkoljenih gerilaca. Radoman je već bio „ekspert” za prisiljavanje ostavljenih i zaostalih partizana na predaju.
Već su bila prošla tri dana od početka blokade i drugi dan od ranjavanja Milana Vidakovića, a četnici nijesu znali kako da likvidiraju gerilu. Odjednom se Bećir śetio porodicâ upravo ovih gerilaca koje je prije dva mjeseca isšćerao iz njihovih kuća i zatvorio u osnovnoj školi u Bistrici. (Četnici su u Bistrici imali zatvor u koji su pored porodice Vidakovića bili povremeno i: Milica Raković, Kata, Sofija i Ruža Rabrenović i drugi.) On je odmah naredio Novaku Jokiću da odredi patrolu četnika koja će doćerati porodice u zaselak Dobrilovine, ispod stijena u kojima je bilo sklonište gerilaca. Jokić je odabrao četiri četnika: dvojicu Stanišića, Popadića i Rovčanina. Porodice su dovedene.
Odlučeno je da se partizanske porodice ućeraju u sklonište gerilaca i tu ostanu blokirane zajedno sa njima. Na drugu stranu kanjona Tare, tačno naspram skloništa, poslat je jedan vod četnika sa teškim bacačem da gađa sklonište.Tražen je od Italijana jedan brdski top, koji bi bio pogodniji od bacača zbog položene putanje granate.
Poslije ove odluke, naređeno je partizanskim porodicama da uz četničku pratnju izađu na stijene iznad skloništa. Tada su Mlađen Vidaković, čija su četiri sina bila gerilci, i Milivoje Raković, odbili da se penju uz stijene i da eventualno uđu u sklonište. Oni su bili riješeni da ih četnici strijeljaju, ali da ne idu. Međutim, četnici nijesu htjeli nikoga strijeljati, jer bi im to poremetilo plan za privoljavanje gerilaca na predaju.
Zato su starce ostavili, a na stijene išćerali Jagoševu đecu Dragicu i Emila-Bata, Mališu i Milicu Raković, Vidakoviće Jelu Jankovu, Milicu Milanovu, Radisava, Vesa, Novaka, Petranu i druge. Gore su im saopštili da će ih ućerati u sklonište kod gerilaca da tamo pomru od gladi i granata koje će na njih biti ispaljene. Tada je nastao plač đece koja se sada nijesu samo plašila za život svojih očeva, već i za svoje sopstvene.
Prije nego su porodice izašle na stijene, četničko rukovodstvo je odlučilo da sa planom napada upozna gerilce i predoči im besmislenost bilo kakvog otpora. Postavilo se pitanje kako to učiniti, pa su Bećir i Radoman, dobivši obavještenje od jedne žene da put do skloništa dobro poznaju Radivoje, sin Milanov, i Radisav sin Đorđija Vidakovića, odlučili da njih upute sa porukom gerilcima. Pronađeni su dječaci i naćerani da idu ka gerilcima u stijene. Za njima su se uputili Bećir i Radoman koji bi vodili pregovore ako gerilci na to pristanu.
Dječaci su sa Bećirom i Radomanom došli do blizu skloništa, i tada je jedan dječak otišao kod gerilaca i prenio im poruku. Četnici su predlagali razgovore o predaji pošto su opkoljeni i doćerane im porodice koje će ubačiti u sklonište gerilaca. (Izjave svih svjedoka, kao i Baja Tomovića, dana 30. juna 1976. u Beogradu.) Pored toga što su četnici poručili, dječak je gerilcima rekao o patnjama u Bistrici dok su bili u zatvoru i o strahu đece i žena da ih ne ubače u skloništa kod njih da tu zajedno izginu.
Nakon izvjesnog vremena pred skloništem se pojavio, već prilično nestrpljiv, Radoman Tomović sa drugim dječakom. On je nekoliko puta pozvao Jagoša da izađe na pregovore. Poslije nekoliko poziva, iz skloništa je izašao Jagoš Rabrenović. Radoman je tražio „besu” da dođe na pregovore. Jagoš je obećao da im se ništa neće desiti.
Ulazeći u sklonište, Bećir i Radoman su se srdačno pozdravljali sa gerilcima. U tome ih je prekinula Jevra koja je energično rekla: „Ja se sa bradonjama i izdajnicima naroda ne pozdravljam i ne svojatam”. I Janko je bio isto tako osoran i gledao ih poprijeko sa puškom preko koljena.
Kad je Bećir iznio uslove predaje, nastavio je Radoman po svojoj šemi. Njega je u izlaganju nekoliko puta prekidala Jevra, govoreći da im ne treba ništa vjerovati i da ih treba ubiti i pokušati da se probiju i junački poginu još dok porodice nijesu ni počele da se spuštaju niz stijene ka skloništu. Ona je nekoliko puta rekla: „Drugovi, upamtite, pobjeda je naša, za nju valja umrijeti i poginuti, zato se ne predajmo”. Tada je i Janko rekao da se on živ ne predaje.
Tome su se usprotivili ostali, a Jagoš je svoju odluku o predaji obrazložio:
„Ja se odmah predajem i predlažem da to učinimo svi. Nama spasa nema ni kada bi se borili, ni kad bi se predali. Šanse da se probijemo apsolutno nemamo, jer nas u tome mogu omesti i poubijati samo dva četnika koji bi nas sačekali pri izlazu iz stijena. Otporom i pucnjavom samo odgađamo svoju pogibiju za koji sat ili najviše dan. Međutim, mi nijesmo sami. Tu su naša đeca koju su ovi dželati doćerali na stijene, tu su starci i žene i ko zna koga još mogu doćerati i ubačiti ovamo. Oni se mrznu na snijegu, a muče ih u Bistrici već dva mjeseca. Ja se ne predajem četnicima. Njih prezirem kao sluge okupatora koji moraju propasti, iako su sada jaki. Predajem se našoj đeci, starcima i nejači koju tiranišu četnici i koji su bespomoćni. Svoje junaštvo možemo pokazati na strjelištu kada nas budu ubijali. Šta bi smo dobili ako bi ubili koju četničku vegaru prilikom proboja? Ko su ti četnici što drže obruč oko nas? Većina njih je bila u partizanima, pa kad je prevladala sila okupatora i izdajnika, oni podviše rep, pa u naručje okupatoru da spasu svoju kožu i da se najedu makarona i sada goneći partizane dokazuju svoju lojalnost prema okupatoru i kralju Petru — kojega vole koliko i okupatora. Ne zavaravajte se, oni ne vole ni kralja ni Musolinija i Hitlera i ne ćeraju nas što nas smatraju protivnicima. Śutra kad dođu naši iz Bosne dočekaće ih pjesmom: ‘Partizan sam tim se dičim!’… a kad dođe sloboda biće veći partizani od nas. Pa takvog je donekle šteta ubiti, jer treba misliti na śutra koje mi nećemo dočekati. Što se tiče Bećira, Radomana i drugih zločinaca, kojih ima dosta, njih bi trebalo ubiti kao narodne neprijatelje i to će se njima desiti i bez nas. Ja sam njima dao ‘besu’ i niko neka ne pokušava da im šta učini. Prema tome, predajmo se našoj đeci i nejači i skratimo njihove i naše muke”.
Milan, Miraš i Đorđije su to prihvatili, a Janko i Jevra su ćutali. Ośećajući da bi bolje bilo da iskoriste ovaj trenutak kad se gerilci odlučuju šta će učiniti, da se udalje na bezbjedno rastojanje, Bećir reče: „Mi ćemo se udaljiti da se vi međusobno dogovorite. Mi mislimo da je ovo što je rekao Jagoš razumno i hrabro. Svi ste vi dokazali da ste hrabri, ali ovom prilikom treba misliti na porodice. Ako imate neko bolje rješenje, vi ga slobodno kažite i po njemu postupite. Mi ćemo se vrnuti po odgovor za 15 minuta”.
Čekali su malo napolju i uzeli zaklone, pa onda povikali: „Hoćemo odmah odgovor!” Izašao je Jagoš i rekao: „Moj odgovor je sad i dok god živim: Smrt fašizmu i domaćim izdajnicima! No mi se predajemo. Bećire, naredi da naše familije i narod odmah pušte kućama”. Janko i Jevra su na kraju pristali na predaju, pokoravajući se većini. (Autor je rekonstruisao događaje u skloništu na osnovu izjava preslušanih sa magnetofonske trake, u Sekretarijatu unutrašnjih poslova datih od nekih četnika u izbjeglištu, zatim izjava četnika i članova porodice koji su sa gerilcima razgovarali prije strijeljanja.)
Bećir je viknuo: „Puštite porodice kućama, gerila se predala”. Jedan po jedan, gerilci su se verali preko stijena ka izlazu, đe ih je čekala masa četnika sa puškama na gotovs, četnički simpatizeri i partizanske porodice koje četnici nijesu odmah puštili kućama. Prvi je išao Jagoš, i sve prisutne pozdravio stisnutom pesnicom i pozdravom: „Smrt fašizmu!” Neki povikaše: „Smrt partizanima, jamarima i ubicama” — dok su drugi preblijedjeli od straha i stida pred Jagošem, čiji su vojnici do nedavno bili, nosili petokrake zvijezde i odgovarali sa „Sloboda narodu!” Sada nijesu smjeli reći „Sloboda narodu!” — jer je to po četničkim shvatanjima bila izdaja i komunizam.
Kako je koji gerilac nailazio, tako su mu po dva četnika prilazila, skidali mu pušku i vezivali mu ruke. Odjednom je nastala vika i hrvanje. To je Bećir počeo da otima pušku i galami na Novaka Jokića koji se bio sakrio iza jednog kamena i pokušao da ubije Milana Vidakovića s leđa. (Jokić je bio vodnik u partizanima. Njegov rođak je bio u četnicima i tražio preko Novaka garanciju da ga partizani neće strijeljati ako se prijavi. Takvu garanciju je Novaku dao Milan Vidaković, ali je Jokićev rođak strijeljan. Tada se Jokić zakleo da će glavom platiti Milan Vidaković. Dakle, od tada Jokić postaje neprijatelj partizanima.) Razgalamio se Bećir: kako gerilcima ne smije niko ništa, jer im je on garantovao bezbjednost. Drugi četnik je pokušao da ubije Janka, a treći ga spriječio.
Na kraju je kordon četnika uokvirio gerilce; i tako su pošli u selo. Četnici i neki članovi njihovih porodica su dovikivali najpogrdnije riječi i prijetnje gerilcima. Četnici su ih pljuvali i gađali raznim predmetima. Nazdravljalo se i čestitalo Bećiru na velikom uspjehu. Četnici su vrijeđali gerilske porodice i naslađivali im se. Nijesu pošteđeli ni osamdesetogodišnjeg Mlađena Vidakovića čija su četiri sina bila zarobljena. Jedan četnik na brzinu sklepa stihove:
„Mlađen otac partizana
teško diše ovih dana
od četiri sina svoga
sada nema ni jednoga”.
Četnici prihvatiše pjesmu uz podvriskivanje, kezeći se nesrećnom starcu. Ponajviše psovki bilo je upućeno Milanu kojega su četnici stavili na konja, jer od rana nije mogao da ide, pa je štrčao iznad gomile koja je išla oko gerilaca. Gomila radoznalaca i četničkih simpatizera je rasla sve do škole u Poljima, đe su gerilce zatvorili.
U Poljima su ih cijelu noć saslušavali i zahtijevali da odaju svoje saradnike i veze. Gerilci su ćutali i nikoga nijesu odal — uprkos mukama na koje su ih stavili.
Pojedini četnici su upadali kod njih i sadistički se iživljavali. Kad je Đurišić čuo da neće ništa da kažu, naredio je da se bez izvođenja pred četnički sud u Kolašinu — odmah poubijaju. On je naredio da se to izvrši u partizanskom Podbišću kroz koje poljanski četnici nijesu mogli da prođu, a da se ne preznoje od straha.
Četničke vlasti su naredile da svi odrasli stanovnici moraju doći na Grotulju i prisustvovati pogubljenju partizana, računajući da će time demoralisati sve bivše partizane i narod u cjelini i da će podići moral četnika.
Svi gerilci su, dobro svezani i pojedinačno, vođeni prema Grotulji — uz pratnju od po 15 četnika i po jednim puškomitraljezom.
Kad su gerilce izveli iz škole, okupljenoj masi se kraćim govorom obratio Bećir Tomović. Kad je vidio da Poljani ipak ćute, on ih je pozvao da dođu i prisustvuju izvršavanju pravde nad mrskim neprijateljima. Naredio je da vode svezane partizane i oštro prekorio četničke komandire što su umukli i zanijemeli, što pred „Vojvodom”, gostima i narodom bar oni ne izbače neku parolu „za kralja i otadžbinu” i protiv partizana.
Krenulo se ka Grotulji. Komandiri su naredili da se zapjeva. Tada neki četnici zapjevaše:
„Oj, Vojvodo, evo lova
što ti vodi vojska ova.
Đurišiću Pavle, đe si?
Što ne valja ti objesi,
il’ objesi il’ zakolji
da ti vojnik bude bolji”.
Ovo su naizmjenično pjevale sve grupe, a pojačale su kad su se približavale Grotulji, đe je okupljena masa čekala dolazak vezanih partizana — i Pavla Đurišića sa pratnjom…
(Nastavlja se)
---
Napomene „Antene M”:
- JEVROSIMA-JEVRA RABRENOVIĆ, rođena 1905. u Budimlji, selu kod Berana, učiteljica. Učesnica Trinaestojulskoga ustanka, predśednica opštinskoga odbora žena u Poljima. Javna predškolska ustanova (vrtić) u Mojkovcu po njoj nosi naziv.
- MILAN VIDAKOVIĆ, rođen 1898. u Dobrilovini, zemljoradnik. Član Komunističke partije (KPJ) od 1938, godine. Učesnik Trinaestojulskoga ustanka, borac mojkovačkoga bataljona „Aleksa-Bećo Đilas”.
- JANKO VIDAKOVIĆ, rođen 1912. u Dobrilovini, zemljoradnik. Član Komunističkje partije od 1938. godine. Učesnik Trinaestojulskoga ustanka, zamjenik komesara bataljona „Aleksa-Bećo Đilas”
- ĐORĐIJE VIDAKOVIĆ, rođen 1894. u Dobrilovini, zemljoradnik. Učesnik Trinaestojulskoga ustanka, borac bataljona „Aleksa-Bećo Đilas”.
- MIRAŠ VIDAKOVIĆ, rođen 1904. u Dobrilovini, zemljoradnik. Učesnik Trinaestojulskoga ustanka, borac borac bataljona „Aleksa-Bećo Đilas”.
- JAGOŠ RABRENOVIĆ, od oca Novice, rođen 1905. u Bistrici, učitelj. Učesnik Trinaestojulskoga ustanka. Komandant Komskog bataljona u Bici za Pljevlja1. decembra 1941. godine.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR