Virpazar, avgust 1973: U selu Godinju živi 85-godišnja Milena Leković, koja je početkom ovog vijeka bila nezvanična pobjednica na reviji ljepote u Londonu...
Negdje početkom 1907. knjaz Nikola dobi pismo iz Londona u kome ga zovu da pošalje iz Crne Gore dvije birane djevojke i dva mladića "da svijet vidi šta Crna Gora ima".
Knjaz odmah pozva svoje "majore" Janka Vukotića i Mitra Martinovića.
- Slušajte, proglasi se knjaz, nađite mi dvije djevojke i dva momka da ih šiljemo u London. Kad ih nađete, javite mi da izdam drugu naredbu.
Tako bogme, raziđoše se Vukotić i Martinović da traže "ljepotice" i "ljepotane".
Nakon cigla tri dana eto ih opet kod knjaza.
- Nađosmo ih, knjaže. Od djevojaka - Milena Delibašić iz Spuža i Petruša Ušćumlić iz Nikšića. Momci su Kosto Milić iz Lješkog Polja i Mašan Ćupić iz Nikšića. Da ih vidiš, knjaže, kapa bi ti se na glavi okrenula.
- E, kad je tako, evo, nosite papire. Za svako treba ćaća da potpiše da se slaže da mu dijete krene preko bijelog svijeta. Ko ne bude htio, kažite mu da mora.
Nije bilo lako majorima da ubijede roditelje, ali - uspjeli su!
- Znači, svi su pristali - obradovao se knjaz. - A sad im sašijte najljepša odijela. Svaka kapa, oka zlata. Kad tamo dođu, neka Englezi zinu od čuda. Naređujem da se za put spreme ministar Petar Plamenac i učiteljica Vidna Memedović sa Cetinja. Neka ministar bude "trdžuman", jer on zna engleski, a Vidna neka brine o djevojkama. Ako se nešto dogodi, neka se ne vraćaju ovamo ni Vidna ni Plamenac...
Tako je bilo prije gotovo sedam decenija.
Danas je od svih učesnika ovog događaja koji je u to vrijeme zabavljao svijet živa jedino osamdeset petogodišnja Milena Leković, rođena Delibašić.
Devetnaest mi godina, zemlja puca kuda hodam
U svojoj kući u Godinju radosno je dočekala iznenadne goste i kao da je jedva dočekala da još jednom, po ko zna koji put, ispriča mlađima kako se provela naša prva ljepotica na svjetskoj izložbi ljepote i mladosti u Londonu 1907.
- Sjećam se, kao da je juče bilo, kako su nas dočekali u Londonu. Skupio se bijeli svijet da nas vidi. Čoče, došle cure i momci iz cijeloga svijeta, ali samo oko nas četvoro sjatilo se malo i veliko. A mi, bogme, obukle robu zlatom prošivenu. Pletenice pustile niz prsa, a kapice na čelo namakle.
Lica nam se bijele, obje vitke, prave ka' omorika.
Kosto i Mašan poskakuju ka' da krila imaju.
Smeli se oko nas visoki činovnici Engleske. Mogla sam, duše mi, da se udam za plemića, samo da sam riječ izustila.
- Znali ste poneku riječ engleski? - zapitali smo.
- Jok, ne treba za to engleski, očima se govori. Ali, kad me neko pogleda, ja očima preda se. Šta ću, jadna ja, da ostanem, pa da mi se majka ubije. Ja ću svojoj Crnoj Gori, pa šta bude! Devetnaest mi godina, zemlja puca kuda hodam.
A muka da me snađe kad se sjetim onih Engleza.
Sve bijelo na njima - od klobuka do cipela. Pa nama smiješno đe se bijele ka’ labudovi. Ama, nije to bilo ni ružno, no nama bješe čudno. Đe, zaboga, muško da se bijeli ka’ nevjesta?
Nešto tako London do sada nije vidio - pisale su engleske novine na uvodnim stranama. Smotra ljepote protekla je u znaku stasitih Crnogorki i Crnogoraca.
Ako je suditi po interesovanju Londona, onda su momci i djevojke iz male Crne Gore nadmašili sve koji su došli na smotru.
Svuda lijepo primani, naočiti Crnogorci nijesu mogli da se nagledaju svega što su domaćini željeli da im pokažu.
Ostali su tamo tri mjeseca. Stalno su ih negdje vodili u šetnju i na izlete. Kupovali su im bombone i šećer u "fišecima" da hrane neke čudne životinje u šumi. Valjda je to bio zoološki vrt, šta li.
Lijepa Milena nije mogla da ne misli na svoju Crnu Goru. Ovamo je hranila englesku živinu bombonama, a kokoška u njenom Spužu ako šta nađe sama - našla je.
Pogledi se sudariše kao dva puščana zrna
Jednog dana Milena pođe s ocem Mišurom na pazar u Podgoricu, današnji Titograd. Slegao se bijeli svijet sa svih strana. Milena oborila pogled. Svi je gledaju, pronijelo se sa usta na usta da je to ljepotica Mišura Delibašića što je išla čak i u London.
Tek s vremena na vrijeme i Milena sijevne okom negdje u stranu, u šarenu masu što se tiskala pazarištem.
A onda kao da se skamenila na mjestu. Gledala je kao da očima ne vjeruje. Deset koraka ispred nje stajao je plećat momak bijelog lica.
Pogledi se sudariše kao dva puščana zrna.
Milena porumenje, a momak se osmjehnu. Ukazaše se zubi kao dva reda bisera. Bio je to Niko Leković iz Godinja kod Virpazara.
Ubrzo su došli prosci. Ćaća Mišur je rekao "da", a onda je došao red na Milenu.
"Hoću", procijedila je oblivena rumenilom.
Istoga ljeta lijepa Milena je došla u crmničko selo Godinje. Njihova kuća oduvjek se isticala svojom ljepotom.
Odgajila je četiri sina i kćerku ljepoticu. Preturila je tri rata i izgubila troje djece, pa ipak je ostala kao živi spomenik ljubavi prema lijepom.
- Kao da sam juče bila u Londonu - kaže i sada starica sa jedva primjetnom sjetom.
- Dok dlanom o dlan udariš - snađe me starost. A ja joj prkosim. Lijepo se obučem. Milije mi je sada lijepo se urediti nego ono devetsto sedme godine. I pletenice raspletem, pa ih ponovo lijepo složim, pa jaketu zategnem...
Zabilježio: Draško Bubreško, obrada: Yugopapir (Ilustrovana, 1973.)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR