Piše: Vladimir Jovanović
Najbolje da se kult Petra Cetinjskoga ne uspostavlja, barem ne dok se, eventualno, ne prepoznaju i drugi znaci svetiteljstva. To poručuje Njegošu mitropolit novgorodski i petrogradski, predstojatelj Sinoda Rusije Serafim. Tijelo počivšega mitropolita Petra I Petrovića – pronađeno netruležno četiri godine po ukopu – da se ostaviti otkriveno. Za to vrijeme, kao i svim pokojnicima, čitati panahide.
U pismu od 26. decembra 1834, Serafim veli i da su za priznanje svetiteljstva, liše cjelokupnosti, takođe potrebna i druga čuda. Navodi primjere. Patrijarh carigradski Atanasije (Πατριάρχης Αθανάσιος Γ΄) upokojio se 1654. u Rusiji, a kada posmrtne ostatke treba da prenesu u Carigrad, nalaze ih cjelokupnim. Pa ipak su vršeni samo uobičajeni bogoslužbeni obredi. Jednako je, veli Serafim, pustupano i u slučajevima episkopa bjelogorodskoga Josifa Gereika i arhiepiskopa černigovskoga Teodosija, etc.
Nema sačuvanih, autentičnih pisanih tragova da je, kako se tvrdi u posthumno objavljenoj studiji Vuka Vrčevića, Sinod „na prvi mah podvrgao vladiku [Njegoša] na tešku epitimiju i odgovornost i, šta više, lišio svake duhovne vlasti do razviđenja i njegova opravdanja”. Serafim tako nešto ne pominje.
Međutim, iz drugih, posrednih izvora, može se zaključiti da Serafim u Petrogradu zaista predvodi svojevrsnu kampanju protiv Njegoša, samim tim i Crnogorske pravoslavne crkve, po pitanju objave svetiteljstva mitropolita Petra I Petrovića. Možda su mu se priključili još neki sinodalni arhijereji? Razlika u odnosu na pokušaj iz 1803-1804, da se Crnogorska crkva de facto potčini Sinodu Rusije, jeste u tome da sada prvojerarh Sinoda vjerovatno nema izričitu podršku od Cara da se u Crnu Goru odašilje i transparentno prijeteće pismo.
Moć Serafima u establišmentu Rusije, uopšte arhijerejâ Sinoda, organičena je. U Sinodu važnu ulogu igra Stepan D. Nečajev, ober-prokuror, laik, delegirani cariski namjesnik, sa rangom ministra. Uz široka ovlašćenja u nadzoru nad arhijerejima i činovništvom Sinoda, kojima predočava carske ukaze, naredbe, prijedloge i izvještaje, te referiše Caru o krupnijim pitanjima, Nečajev je i šef Odjeljenja grčko-ruske vjeroispovijesti Ministarstva za duhovne poslove. On svoj rad, po potrebi, koordinira sa Karlom V. Neseljrodeom, ministarom vanjskih poslova. Njegoša će obojica, Nečajev i Neseljrode, kako što smo viđeli, upoznati tokom njegova boravka 1833. u Petrogradu.
Nečajev je istoričar, književnik, arheolog, „aktivni tajni savjetnik”, što je visoki čin u Ruskoj carevini – po rangu identičan generalu ili admiralu. Njegoš mu u zbirci „Пустиняк цетински” (1834) posvećuje pjesmu, naslovljenu„Stepanu Dmitijeviću Nečaevu. Ober-Prokuroru Svjatjejšago Sinoda”. Tu ga naziva: „Tvrdi stupe Crkve prađedovske”.
Baš kao ljeta 1833, pri postupku utvrđivanju oportunosti, sa stanovišta ruskih vanjskopolitičkih interesa, posvećenja Njegoša u Petrogradu za episkopa Crkve u Crnoj Gori, S. D. Nečajev 12. januara 1834. transferiše od K. V. Neseljrodea dobijenu naredbu Cara, da Sinod, Njegoša, „uzdigne u čin arhiepiskopa”. Pod predśedništvom Serafima – prisutni su, između ostalih, mitropolit moskovski Filaret, arhiepiskop tverski Grigorij, episkop Jona – Sinod 10. aprila 1834, dakle pola godine prije objave svetitelja na Cetinju, piše gramatu za Njegoša:
„Drevno ime pravoslavnoga naroda Tvoga i Tvoje služenje i vladanje časno, dozvoljava i blagočestivome našem Gospodaru, Imperatoru Nikolaju Pavloviču, da bude sudija i da Te imenuje za arhiepiskopa i vladiku Bogom čuvanih oblasti Crne Gore i Brda. Ovo, jer Sinodskom poveljom, povjereno je Tebi da se staraš o Tvojoj pastvi; jer Te blagodat Presvetoga Duha, preko naše ustanove, proizvede u čin arhiepiskopa; i utvrđujemo Tebi ovo imenovanje i starješinstvo ispred episkopâ. Gospod naš, Isus Hrist, vrhovni i vječni arhijerej, neka Ti umnoži duhovne darove; da učini poznatim Tvoje služenje; da preko Tebe satvori djelo blagovjesnika i predstojnika i vladara, koji se za blagostanje i spasenje svojih ljudi bori krvlju svojom presvetom”.
Prema arhivskim izvorima, rok za „štampanje i odgovarajuće pripreme ove povelje za potpis”, a radi proslijeđenja „ka novoproizvedenome arhiepiskopu Petru”, predviđen je za 6. maj 1834. god. No povelja će u Crnu Goru dospjeti nešto više od godinu kasnije! Uzimajući u obzir i ondašnje kapacitete u brzini dotavljanja pošte, kao i manje druge zastoje radi eventualnih formalnosti, malo je vjerovatno da pošiljka samo uslijed toga toliko kasni.
Nijesam pronašao podatak da Njegoš, kada docnije, najesen te godine ustanovljava kult Svetoga Petra Cetinjskoga Čudotvorca, uopšte zna da je od Sinoda uzdignut na stepen arhiepiskopa. Ruski konzul u Dubrovniku, Jeremija Gagić, tek ga pismom od 19. marta 1835. obavještava o tome. Tu veli da su mu još 2. juna 1834, javili iz Petrograda: „Святейшiй Синодъ возвелъ Правителя Черногорiи Епископа Петра Петровича въ санъ Архiепископа”.
Povelja Sinoda iz Rusije će do J. Gagića u Dubrovnik, konačno, dospijeti u junu 1835, o čemu informiše Njegoša. Iako nema podataka da su prethodne aktivnosti mitropolita petrogradskoga Serafima po pitanju osporavanja svetiteljstva Petra Cetinjskoga pokolebale Njegoša da nastavi radnje na ustanovljavanju kulta – prispijeće gramate o proizvođenju u arhiepikopa je vladika crnogorski mogao protumačiti barem kao najavu za srećan kraj spora sa Serafimom.
Štaviše, gramata o arhiepiskopstvu Njegoša možda ohrabruje da nastavi sa postupkom kanonizacije. Nije slučajnost da 20. juna 1835, tj. istoga dana kada dobija pismo J. Gagića o prispijeću gramate, Njegoš pastvi Crne Gore razašilje drugo po redu svoje arhijerejsko OBJAVLJENIJE o Svetome Petru Cetinjskome. Utvrđuje datum proslavljanja svetitelja narodnim saborovanjem:
„Na mali Gospođindan 8. septemvrija odredili smo da bude svake godine na Cetinje skupština naroda i služba Sv. Petra, jer taj dan dolazi i svetitelja rođendan. To dajući na znanje i preporučujući vas Bogu i njegovome ugodniku svetitelju Petru, ostajem svakome dobroželatelj. – Vladika Crnogorski”.
Po starome kalendaru, 8. septembra, dakle, proslavlja se Mali Gospođindan. Postavlja se pitanje, zbog čega je Roždestvo Bogorodice odabrao Njegoš za proslavljanje i Svetoga Petra Cetinjskoga, a ne Lučindan, dan upokojenja, ili Petrovdan, imendan mitropolita Petra I Petrovića?
Roždestvo Bogorodičino je slava Cetinjskoga manastira još od 1485, kada ktitor, gospodar Ivan Crnojević – Sveti Ivan Pravedni – hrisovuljom utemeljuje autokefalnu mitropolitsku katedru: „I sazdah hram na mjestu zvanom Cetinje, u slavu i hvalu te Gospođe, matere Božije, u ime Roždestva njenoga”.
Zavještanje se očuvalo narednih stoljeća. Jedan od Njegoševih predšestvenika, mitropolit Vasilije Petrović, u zbornik, docnije kolokvijalno nazvan „Cetinjske ljetopis”, poglavlje „Knjiga za Crnogorce i službu crnogorsku”, unijeće 20. juna 1744. stihove:
„Crna Gora od Kotora, sva do Bara i do Skadra
Ivan-Begom oglašena, manastirom proslavljena
Tebi prečista Djevice, mati Hrista, svih carice
Crkva bila sagrađena, Ivan-Begom nasađena
na sred zemlje, na Cetinje, episkopom za stojanje
Crnogorska dika prevelika, Bogomati krotka pomoćnica
njima orla darovala, carsku armu i pohvalu”.
Potonji svetitelj, mitropolit Petar I, treći je po redu ktitor Manastira Roždestva Presvete Bogorodice na Cetinju. On će, kao prije njega i mitropolit Danilo Petrović, nakon razura od strane inovjeraca, morati obnoviti, tačnije, prema arheološkim istraživanjima, ozidati gotovo sasvim novi manastir.
Pred Cetinjskim manastirom je, nesumnjivo, postojala tradicija okupljanja naroda upravo za Mali Gpspođindan. Prema Njegošu („Gorskome vijencu”) održana je, ispred manastira, „Скупштина о маломе госпођину дне на Цетиню подъ видомъ да мире неке главе. – Главари су се макли у страну, а народъ коло води”.
Visarion Ljubiša, prvi arhijerej koji je u to zvanje, nakon Arsenija Plamenca, rukopoložen u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, hirotonisan je upravo na Mali Gospođindan, 8. septembra 1878. u Cetinjskome manastiru. Stjepan M. Ljubiša piše: „Mali je Gospođindan na Cetinju hram i narodni svetac. Tu se okupi mnoš velika naroda na svetkovinu i zavjete iz sve Crne Gore, primorja i obližnjih zemalja”, etc.
Koliko je poznato, mitropolit petrogradski Serafim, niti bilo ko iz Rusije, nije više potezao pitanja oko kanonizacije Petra Cetinjskoga. Otprilike nešto više od decenije po objavi svetitelja, na Cetinju boravi Endrju A. Peton, engleski diplomata. Obišao je i mošti Svetoga Petra, navodeći da je on „i po kanonu ruskoga sinoda proglašen za svetitelja”.
To nije baš najtačniji podatak, mada potvrđuje da su najkasnije do tada, do sredine 1840-ih, svakako, raščišćena ili stavljena ad acta između Njegoša i Sinoda Rusije sva sporna pitanja oko postupka kanonizacije. Sinod Rusije tek će na zasijedanju 19–20. aprila 2000. ustanoviti da se, na praznovanje Sabora svetitelja petrogradskih i ladoških, „в неделю третью по Пятидесятнице”, svetiteljima pribrojava i – Sveti Petar Cetinjski.
Ispostavilo se da je, suprotno duboko zasađenim deformacijama u tumačenju arhijerejskoga lika i djela Njegoševa, koje, gurajući činjenice pod tepih, svaka na svoj zloćudni način šire svetosavska i (post)komunistička istoriografska škola, Njegoš u sporu sa visokoučenim prvojerarhom Ruske pravoslavne crkve potvrdio autokefalnost svoje Crkve i po pitanju ustanovljavanja narodnoga svetitelja.
Pismo Serafima nije bio benigni pokušaj savjetovanja svetih otaca iz Petrograda u to vrijeme 21-ogodišnjega Njegoša. Jer svaka autokefalna Crkva, shodno crkvenome predanju i kanonima, mora imati neprikosnovena prava – uz temeljni, da sama bira i intronizuje prvojerarha, takođe, da samostalno rješava i pitanja o proslavljanju svetiteljâ. Taj postupak, za Petra Cetinjskoga, kako ćemo viđeti, Njegoš će nastaviti i dovesti do kraja.
Ali, ne bez novih otpora. Umjesto Rusa, kao osporavatelji svetiteljstva Petra Cetinjskoga, za Njegoševa života, pojaviće se – Srbi…
(Nastavak feljtona 22. februara)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR