Istinski heroji Crne Gore: Jelena Ćetković - otpisana

Dalekog 14. maja 1943. strijeljana je istinska heroina Crne Gore. Pogubljena od ruke onih koji se ovih dana, u pokušaju revizije istorije, uprkos činjenicama i dokazima, nastoje prikazati žrtvama i antifašistima.

Protiv strašila i aveti sa kamom i šubarom, protiv ljotićevaca, nedićevaca, protiv četnika Dragoljuba Mihailovića, Pavla Đurišića, protiv Kosmajca i svih saradnika okupatora, borila se ilegalka i partizanka Jelena Ćetković. Borila  sve do one rane zore kada je na pustoj ledini gubilišta u Jajincima poslednji put čula pucnje streljačkog stroja i vidjela jato u strahu pomamljenih gavranova.

Iza nje ostale su brojne uspješne akcije, a likvidacija zloglasnog agenta Specijalne policije Đorđa Kosmajca bila je dovoljna da je uvrsti u red odlikovanih najvišim znamenjem za slobodu.

U samo svitanje 6. marta 1942. dvije obazrive sjenke promicale su Dorćolom, koračajući  užurbano prema ulici Zmaja od Noćaja. Tišinu jutra prekinulo je, naizgled uobičajeno, zveckanje loncima neke mljekarice. Bio je to znak da je neprijatelj izašao iz kuće. Na uglu su ga sačekale one dvije sjenke i lica mladića bila su posljednje što je sadista i saradnik okupatora ugledao.

Hicima iz pištolja ubijen je zamjenik upravnika logora Banjica, pripadnik fašističke organizacije „Zbor Dimitrija Ljotića“ i mučitelj  beogradskih komunista – Đorđe Kosmajac. Pored njega na pločniku ostao je i agent Specijalne policije u njegovoj pratnji Obrad Zalad. 

U seriji "Otpisani" likvidirali su ih Prle i Tihi. U stvarnosti Milić Martinović, Branko Bulat, Đuro Mađerčić i Nikola Strineka. Organizator akcije bila je Jelena Ćetković sekretar Mjesnog komiteta KP za Beograd.

Bila je to njena poslednja akcija i posljednji zadatak. Na žalost, nije doživjela da se u slobodi raduje. Vijest o smrti Kosmajca zatekla ju je u tamnici, baš u koju je Kosmajac smjestio. Samo par večeri ranije isleđivao ju je tukao i podvrgao svirepoj torturi, poslije koje je u ćebetu vrećena u ćeliju. Nije mogla hodati, ni stajati mjesecima. 

A tukli su je uzalud. 

Jelena Ćetković narodni heroj Jugoslavije bila je takvog kova da nikoga nije odala i njen dosije u Specijalnoj policiji Grada ostao je neuprljan imenom izdajnika.

Nije progovorila ni riječ i nije priznala ni da je ona Jelena Ćetković - sekretar Mjesnog komiteta koga su Kosmajac i policija  tako uporno i željno proganjali i tražili.

Sama je u ruke policije pala kao žrtva jedne od najvećih provala među beogradskim ilegalcima. Lazar Dožić  nije podnio sadističko iživljavanje Đorđa Kosmajca. Prihvatio je saradnju, postao ubačeni obavještajac policije i potkazao dojučerašnje saborce. 

U martovskim događajima uhapšeno je oko 180 istaknutih komunista, što će devastirajuće uticati na Komunistički pokret otpora u Beogradu.

U logoru na Banjici, čekajući izvršenje smrtne presude, Jelena je provela godinu.

Sjećala se Crne Gore, Cetinja gdje je rođena 21. avgusta 1916. Odrastanja uz majku i braću. 

Nikola, Đorđe i ona sanjali su bolje vrijeme, pravednije i slobodnije dane, nacionalno oslobođenje. KPJ im je ponudila zajedničku borbu. Imala je 17 godina i prihvatila rizike, akcije, sakrivanja i maltretiranja srpske žandarmerije.

Pamtila je preseljenje u Podgoricu i crvene zastave koje je tada ugledala. Prisjećala se začuđenog Gordinog pogleda kada ju je upitala – „Majko, jesmo li mi ovo pobijedili?“

Kao žena bila je bez prava glasa, kao radnica (u industriji tekstila) dio proletarijata, a kao Crnogorka bez prava na nacionalni identitet.

No nije se mirila sa tim, datost nije prihvatala, kao ni politički i nacionalni poredak Kraljevine Karađorđevića. 

Zbog osujećenog pokušaja odlaska u Španiju, gdje bi se pridružila interbrigadistima, suđeno joj je na osnovu Zakona o zaštiti države. Batine i zlostavljanje kroz koje je tada prošla bili su uvertira za izazove koji dolaze, ali i dokaz da se na mladu Crnogorku može računati. 

Njeno ime vezuje se za same početke borbe za emancipaciju žena i njihovo punopravno uključivanje u kulturni, politički i društveni život u Crnoj Gori. Agitacija i strasni govori koje je držala privukli su veliki broj drugarica, pa se u Podgorici formirao jak ženski partijski pokret, koji su predvodile Jelena i Božana Vučinić.

Kasnije, porodica se preselila u Beograd, vođena ličnim i partijskim ciljevima.  I tamo povjeravani su joj najsloženiji zadaci i najodgovornija mjesta u Čačku, Kragujevcu, Nišu... da bi tokom rata dobila i zaduženje sekretara Mjesnog komiteta prijestonice Jugoslavije. 

U dugim i hladnim banjičkim noćima sanjala je Gordino lice i ko će joj saopštiti da je Jelenino vrijeme isteklo. 

Pravila je lutku Crnogorku i dala joj svoju kosu koja će majku podsjećati ljubav, ali i na hrabrost, požrtvovanje i odanost.