Brčvak nastavlja da pomaže: Onaj ko voli svoju zemlju osjeti kad joj treba pomoći

Mi smo sami kreatori svoje sudbine, možemo da biramo želimo li ići dužim putem ili prečicom, hoćemo li preko brda ili ga zaobići. Zapravo, smatram da sve što čovjek učini drugom bilo to dobro ili loše čini sebi, a onaj ko daje nikada neće biti na gubitku.

To je životni moto Hajriza Hačka Brčvaka, čije ime se sa zahvalnošću ovih dana izgovara u Crnoj Gori. S pravom jer je taj Bjelopoljac koji živi i radi u Njemačkoj dao najveću pojedinačnu donaciju - direktnom uplatom Nacionalnom koordinacionom tijelu za borbu protiv zaraznih bolesti od 100.000 eura i 180.000 dolara.

Kompletnu svotu obezbijedila je porodica Brčvak, a da stigne u Crnu Goru pomogli su zaposleni u njihovoj firmi koji su bili angažovani u gotovo nemogućoj misiji da na tržištu pronađu respiratore, te prijatelj i poslovni partner Jasmin Crnovršanin.

"Pratio sam situaciju u Crnoj Gori. Svako ko voli svoju državu, osjeti kad joj je potrebna pomoć, kad treba reagovati, a trebalo je hitno, jer je podrška na početku najpotrebnija. Nijesam želio da šaljem novac već medicinsku opremu, ali kad se postupak nabavke odužio riješio sam da odmah uputim uplatu kako bih pokrenuo i druge prijatelje Crne Gore da reaguju. Uspio sam, moji rođaci su, na primjer, uputili donacije od 1.000 do 5.000 eura", objašnjava Brčak.

Pomoć

Sagovornik Pobjede od 1992. godine radi u Njemačkoj u gradu Steinfurt i bavi se projektovanjem. Firma zapošljava oko 500 radnika, od kojih je veliki broj iz Crne Gore, Srbije i regiona. Dobrotovornim radom bavi se dugo. Za to je zavrijedio ove godine najveće priznanje Bijelog Polja nagradu „3. januar“, a prošle godine pripalo mu je priznanje ,,Iskra“ za filantropiju. Uključio se u svaku akciju solidarnosti koja je javno pokrenuta ili je od prijatelja saznao da je nekome potrebna pomoć. Ne samo u Crnoj Gori.

Veoma često je pomoć otišla ljudima koje nije upoznao.

"Vjerovatno je teško razumjeti ali ne želim da mi zahvaljuju zato što sam im pomogao, mada razumijem njihovu potrebu da kažu hvala ili da me lično upoznaju, pozivaju u goste, blagosiljaju… Iako želim milost Stvoritelja za dobročinstva koja činim najveću snagu daje mi saznanje da je pomoć stigla u pravom trenutku. Posebno se radujem jer ljudi primjećuju da praktikujem vjeru, znaju da je najveća nagrada kada upute molitvu Gospodaru za mene. To mi daje nevjerovatnu snagu i sigurnost. Nema ništa ljepše od takve poruke ili dove (molitve) koju dobijem. Jednom mi je u Bijelom Polju prišla nepoznata žena kojoj sam, rekla mi je, pomogao u liječenju, bila je puna zahvalnosti… I preko društvenih mreža dobijam poruke koje me ganu i potvrđuju da sam na pravom putu. Nečija sreća i zadovoljstvo zbog pomoći koju sam dao je životno osiguranje mene i moje porodice", kaže zadovoljno.

Porodica

Prve lekcije iz humanosti Hajriz Brčvak dobio je od roditelja Bajrama i Feride (Ramović). U djetinjstvu, u rodnoj Bistrici, naučio je kako život može biti i težak i lijep, da se ne može imati sve… Nekih upečatljivih slika još se sjeća.

"Rođen sam 1967. godine. Kad sam pohađao Gimnaziju nije bilo redovnih autobuskih linija, samo radnička. Da bismo stigli na vrijeme u školu morali smo da idemo prvim autobusom koji je stizao sat i po, dva ranije pa smo često smrznutih nogu sjedjeli na željezničkoj stanici da bi se ugrijali. Sa druge strane naše djetinjstvo bilo je pravo, u pravom smislu smo bili djeca, naše igre bile su prave, interesantne. Bilo je mnogo lijepo, ali mnogo teško. Bilo nas je desetoro djece, brat Sejfudin je poginuo mlad u saobraćajnoj nesreći, sestra Fadila je umrla u Rasovu, najstarija Đulka živi u Baru i zbog njen sam došao u Bar i zavolio taj grad. Mlađa Zehra živi u Belgiji. Braća su u Njemačkoj. Nakon što sam kao stipendista IMT-a završio mašinsku i upisao višu i u Beogradu, odslužio JNA, pošao sam kod najstarijeg brata Hajrudina u Njemačku da obezbijedim nastavak školovanja. Nakon mene su došli Fahrudin, Muriz, Almedin i Semir. Posjećujemo se, imamo dobru vezu, čak i poslovno sarađujemo. Mislim da možemo biti primjer kako se čuvaju braća", ponosno priča Brčvak.

U Crnu Goru dolazi svake godine, ali rodno Bijelo Polje posjećuje rijetko. No, namjerava da to promijeni.

"Niko od naše porodice ne živi tamo. Glavna veza za Bijelo Polje, naši roditelji, nestala je njihovom smrću. Ali, dao sam sebi zadatak da se okrenem rodnom gradu. Kupio sam plac đe ću, ako Bog da, graditi poslovnu zgradu sa prijateljima, vezao sam na taj način sebe da češće dolazim i boravim u Bijelom Polju", otkriva svoje planove Brčvak.

Mediji

Na pitanje kako se nosi sa medijskom pažnjom koju ima ovih dana odgovara da mu prija ali da se ,,malo pretjeralo“.

"Svakom čovjeku imponuje kad ima pažnju zato što je uradio nešto dobro. Posebna je draž činjenica da su ljudi prepoznali da sam sve radio iz srca, bez očekivanja i želje za popularnošću ili ovozemaljsku korist. Međutim, mislim da se malo pretjeralo, zato planiram da se ovih dana isključim sa društvenih mreža, posvetim porodici i firmi, jer ekonomska kriza lagano dolazi", kaže Brčvak.

No, dodaje, neće to uraditi prije nego okonča još jednu donaciju – zajedno sa porodicom prijateljima namjerava da domovini obezbijedi još ,,stotinak hiljada eura“.